autor tekst 002 ›››

 

 

Marko Begović

 

Slučaj diplomate u pokušaju 

Diplomata u pokušaju je trebalo da razumije da ulazak u službu počinje učenjem/slušanjem i primjerenim ponašanjem

 Ko se više sjeća Veljka Mićunovića? Nažalost, u diplomatsko-konzularnoj raboti, kadrovska politika je posljednjih dvadesetak godina poprimila obrise šaljivosti. Nerijetko je diplomatska mreža snažena plagijatorima (Vlahović), kabadahijama (Mugoša), prodavcima automobila  (Mitrović) i lokalnim zabavljačima (Rakočević). Ova grupa je skorije obogaćena i diplomatom u pokušaju, koji je, potpomognut ”zdravim” tkivom,  razmišljao čak i da zablista poput Ane Brnabić u Republici Srbiji. Njihov pokušaj je osujećen, a Agencija za sprečavanje korupcije nije iznevjerila trenutnog vlasnika.

 Diplomata u pokušaju je trebalo da razumije da ulazak u službu počinje učenjem/slušanjem i primjerenim ponašanjem. Posebno ukazujem na potonje, jer se aktivnosti, u veoma izazovnoj međunarodnoj areni, pripremaju u više tehnokratskom, nego svečarskom maniru (čitaj kiss-selfie manir). Svrha savremenog pristupa je da se prvo razumiju procesi na koje se želi uticati, posebno vodeći računa o državotvornoj politici sa svojim zakonomjernostima (koje ovdje nema već preko 3 decenije), polazeći od javnih potreba, a tragajući za najpodesnijim, tj. društveno odgovornim rješenjima.

 Od ”evropejca” Pejovića se ne može očekivati da razumije naprijed iznijeto, jer istome je bliži autokratski i partitokratsko-poltronski sistem donošenja odluka. Diplomata u pokušaju u dužem trajanju, društveno neodgovorno kombinuje i funkciju starješine državnog organa. Sa primanjima na nivou skoro 10 prosječnih neto zarada i brojnim beneficijama, diplomata u pokušaju se i ne trudi da razumije građane koji ga finansiraju, a žive u uslovima nedostojnih čovjeka usljed nebrige i nemara institucija (oni koji mogu se odlučuju na put u jednom pravcu). Ne pada mu na pamet da preispituje koncept ”zarobljene” države na šta ukazuju partneri sa Zapada, ali hoće Odluku Agencije za sprečavanje korupcije, jer šta je sporno u činjenici da je pojedinac ujedno ambasador, ministar i član GO političke organizacije.

 Crna Gora je lider u procesu EU integracija, kaže diplomata u pokušaju, pritom izostavljajući činjenicu da su nam potencijalni izazivači za Balkanskog tigra teritorijalno nesređena i ružičasta Srbija, blokirana Makedonija ili zapaljiva Albanija. Nije neka konkurencija, reklo bi se? Da je kompetentan, kao starješina državnog organa nadležnog za evropske poslove, naložio bi izradu dokumenta o društvenim i finansijsko-ekonomskim aspektima/koristima procesa integracija i kandidovao ga građanima, da mogu bliže da razumiju šta znači koncept slobodnog protoka radne snage i kako će se isti odraziti na njih ili državu Crnu Goru. Ipak se ne radi o bradi znanja, već o prvenstveno neodgovornom i neznavenom pojedincu,  kojem je korupcija i klijentelizam obrazac ponašanja i privređivanja.

 

 izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Marko Begović

 

Čuvari države

 Kada vam neko kaže da je država, crkva ili bilo koja institucija ugrožena, znajte da slijedi nova pohara

 Opet smo na raskrsnici. Država je ugrožena. Neprijatelj nadire sa svih strana, a peta kolona ne prestaje da radi. Ruski imperijalizam i srpski šovinizam spolja, dok opozicija i MCP unutra rovari. Zvuči poznato?

 Prije 29 godina, sadašnji predsjednik DPS-a je odlučno, kao i danas što govori, ukazao da „ćemo nametnuti rat dobiti, baš kao što smo takve protivnike, kakvi su oni, pobjeđivali tokom čitave naše istorije“, pa pobjedonosno nastavlja: „samo ovoga puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život s njima, nadam se, za sva vremena”. Zaključio je tada da će se granica „povući mnogo prirodnije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi”. Naravno, pričamo o Hrvatima, a ne o Makedoncima. DPS se tada obračunavao s Hrvatskom, Vatikanom, Njemačkom i Austrijom, malo je falilo da objavimo rat SAD-u. To je bila uvertira u krvavi rat koji je imao jedan cilj, a to nije bilo crtanje granica ili osvajanje teritorija već prvobitna raspodjela društvenog bogatstva SFRJ, na uštrb njenih građana. Epilog rata je poznat, ali ono što zaboravljamo jeste kako se desila prva i najveća pljačka crnogorskih građana od strane DPS-a. Usljed hiperinflacije, prosječna primanja su iznosila do pet njemačkih maraka, pa su građani, koji su imali ušteđevinu u stranoj valuti, bili prinuđeni da prodaju devize. Ljudi koji su otkupljivali devize, radili su za državu – tzv. ulični čuvari države koji su se naslanjali na one sistemske, pamtimo ih kao Jezdu i Dafinu. Nakon toga su uslijedile godine obračuna s antifašističkim nasljeđem, socijalizmom i državom socijalne pravde. Kulturno-istorijski spomenici, poput vjerskih objekata, nelegalno su prepisivani na pravna i fizička lica. Nekadašnji vulkanizeri i auto-limari, postali su vlasnici krupnog kapitala. Kupovali su industrijske gigante, koji su prethodno bivali obezvrijeđeni, a radnike otpuštali. Posebno mjesto ima Telekom Crne Gore: naime, u godinama pred privatizaciju između 2001. i 2005, investirano je blizu 100 miliona evra, pa je kompanija bila tehnički opremljena u nivou austrijskog telekoma. Prodat je za 120 miliona evra, uključujući predaju strateške infrastrukture (kao i magistralne optičke kablove), a država je ostala bez „zlatne akcije“ i prava veta. Tada se kao i danas, mlađi brat, SDP, pravdao da je novac neophodan za izgradnju autoputa. Govorimo o 2005. godini. Kako vam djeluje iz ove perspektive? Kao obmana ili čuvanje države?

 Sa čerupanja privrednih prešlo se na poharu prirodnih resursa. Betonizacija crnogorske obale je bez presedana, a s juga države se prešlo na nesistemsku sječu šuma i stavljanje rijeka u cijevi. Uporedo, Crnu Goru napušta blizu 140 hiljada, životni standard je takav da je blizu polovine preostalog stanovništva oboljelo od neke vrste nezarazne bolesti. Prema podacima Uprave za statistiku, 120 hiljada zaposlenih u realnom sektoru izdržava 50 hiljada državnih službenika i namještenika u javnom sektoru, 130 hiljada penzionera, 40 hiljada nezaposlenih i 30 hiljada korisnika socijalne pomoći. Postali smo zemlja koja ima više glasača, neko stanovnika. Postali smo društvo u kojem, dok Verica Maraš prima 35 puta veći iznos od najniže zarade, Uprava za statistiku poručuje građanima da im je dva evra dovoljno za dnevnu prehranu. Postali smo društvo, u kojem SDT ne zna razliku između državnog udara i terorističkog napada. Postali smo društvo u kojem je Slavoljub Stijepović ministar prosvjete, gradonačelnik Podgorice, generalni sekretar u službi predsjednika, a u stvari, njegova jedina funkcija jeste izborni pismonoša. Postali smo društvo u kojem su ambasadorske pozicije zauzeli Tarzan Milošević i Sito Rakočević, a predsjednik UO Univerziteta Crne Gore Duško Bjelica. Postali smo društvo u kojem Marovići uživaju u Beogradu, dok naši sugrađani grcaju u dugovima. Postali smo društvo partijske kaljuge i terenskog rada mjesne zajednice. Postali smo društvo u kojem su nenormalnost, nesposobnost i nemoralnost institucionalizovani.

 Na koncu, u pravu su iz DPS-a kada kažu da je država ugrožena. Ona, doduše, nije bila ugrožena ni od Hrvatske, ni od Vatikana ili od Zapada, niti danas od Rusije, Srbije ili opozicije. Kada vam neko kaže da je država, crkva ili bilo koja institucija ugrožena, znajte da slijedi nova pohara. DPS je uzrok svih problema, i to apsolutna manjina u Crnoj Gori: oni koji su zarobili institucije, poharali društvene i privredne potencijale i devastirali prirodne resurse. Vakat je da državu vratimo građanima. Građani će znati najbolje šta im je činiti. 

 

izvor: vijesti.me ›››