autor tekst 002 ›››

 

 

Marko Tomaš

 

 Pismo prevarenim klincima

 Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini.

Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu.

 Ne držite ruku na srcu kada svira himna. Himne budu i prođu. U srcu nema prostora za traćenje. Ono je kao soba u japanskom hotelu. Himna ga učini nepodnošljivim mjestom za život. Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite. Države, baš kao i himne, budu i prođu.

 Život nije generalna proba. On bude i prođe. Ne smije se umirati za državu. Treba živjeti. Država će vas često poticati da za nju crkavate, rijetko će vas nasmijati, a još rjeđe zamoliti da živite za nju. Država traži da je volite, ali isto tako traži da zbog nje nekoga mrzite. A srce je sićušno, kako rekosmo, poput sobe u japanskom hotelu i u njemu nema mjesta za mržnju, nema mjesta za nešto što se tako brzo deblja i širi kao što to čini bolesnoj gojaznosti sklona mržnja.

 Na ovo me natjerala fotografija djece koja pjevaju himnu pod zastavom. A uvijek sam htio biti nježniji od toga.

 Prevarena su djeca pjevala himnu koja i nije zvanična himna, jer zvanična himna Bosne i Hercegovine nema tekst. Već samo postojanje te dvije himne govori vam o besmislenosti pjevanja himni. Isti ljudi koji danas revu himnu izbačenu iz uporabe ne tako davno su pjevali jednu drugu himnu također izbačenu iz uporabe, himnu, koje se mnogi koji su je pjevali danas stide, a pjevali su je punih usta i punog srca, koje su, katkad, zbog te bremenitosti morali pridržavati rukom.

 Himna koju su djeca pjevala je himna države kakva ne postoji. Himna bez teksta je himna države koja pokušava biti država, jer u njoj žive narodi koji je ne vole ovakvu kakva jeste i koji pjevaju svatko svoju himnu u čast države kakvu su htjeli stvoriti, ali za takvo što se nisu dovoljno međusobno poubijali. Praktički, himne koje se pjevaju u Bosni i Hercegovini su himne ratnog poraza. Zvanična himna je tek par minuta šutnje, neka vrsta posmrtnog marša za sve što smo proteklih četvrt stoljeća uspjeli sahraniti.

 Nemojte mrziti svoju državu. Nemojte mrziti ni tuđu državu. Nemojte mrziti ni himnu. Ona je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe.

 Države treba žaliti baš kao i svaku prolaznu stvar, baš kao i ljudsku sudbinu. I zato im se treba smijati. I državi i sudbini. U lice. Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini. Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu. Njima treba ostaviti države za koje se mora umirati. Njima treba ostaviti himne koje na usnama nosimo u smrt, zbog kojih u tu smrt počesto srljamo. Jer nas prevare. Jer pomislimo da su istinite. A istine nema izvan ljudskog srca toliko sićušnog da u njemu jedva da ima mjesta za pravu ljubav i pokoje razočaranje. Gadi mi se reklama kojom pozivaju djecu da se prijave u oružane snage Bosne i Hercegovine. Klinci trebaju za mjesečnu plaću fasovati hemoroide u nekakvoj pustari daleko od majki koje će zbog toga plakati i čiji bi plač, zapravo, trebao biti jedina glazba i jedini tekst himne ove zemlje. To, naravno, ako bismo bili pošteni.

 Ali u svijetu državnih himni nema mjesta poštenju. Baš kao što nema mjesta za pošteno priznanje da su nas sve odšućene i otpjevane himne dovele do toga da je jedina perspektiva koju nudimo klincima da se prijave u vojsku i odu zajedno s tisućama istih takvih sirotih klinaca iz raznih krajeva „civiliziranog svijeta“ u neki daleki rat u navodno neciviliziranu zemlju gdje bi trebali pucati na iste takve jadnike kao što su i oni sami. Jadnike za kojima plaču majke i sestre, zbog kojih očevi krše prste i ogorčeno pljuju u prašinu pred kućnim pragom. I sve samo zato što si ljudska sujeta ne može priznati da je prevarena. A trebali bismo biti pametniji od toga.

 izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Marko Tomaš

 

60 DANA U EVROPI: Tržni centri su kapitalistička mučilišta!

 Utorak, 10.03.2015.

 Jedan moj prijatelj iz Splita ne posustaje. I u svojim pedesetim godinama on je uvijek na drumu. I uvijek ima izgovor. Ljubav ili posao, nije bitno, bitno je biti na cesti, krstariti gradovima, posjećivati razne ljude, smijati se toliko glasno da se svi prolaznici ili gosti kafane okrenu prema tebi. Danas je prolazio kroz Graz. Našli smo osunčano mjesto u bašti jedne kafane nadomak parka i pili smo pivo. Postojanje je katkad stvarno jednostavno. Ta me spoznaja uvijek iznenadi.

 Srijeda, 11.03.2015.

 Kad šetaš ulicama Graza ili bilo kojeg drugog grada lijepo je čuti uličnu glazbu. Ovdje je skoro svaki kutak grada obojen glazbom. Ostarjeli hipici sviraju lutalačke himne. Uvijek nabasam na jednog austrijskog gorštaka koji na harmonici svira austrijsku narodnu glazbu koja kao da otkucava ritam koraka po alspkim livadama. Mladi jazz glazbenici izvade instrumente i na ulici za trenutak osnuju mali akustični orkestar koji svira jazz standarde. Kuda god kreneš kroz centar grada dočekuje te drugačija glazba. Ljudi zastanu, kao na koncertu, odslušaju par pjesama, zahvale se glazbenicima s desetak centi ili eurom i nastave svojim putem.

 Četvrtak, 12.03.2015.

 U centru Graza ili centru Beča nećete kao kod nas naći velike tržne centre. Te monstruozne konstrukcije ovdje se nalaze izvan grada. Pa ako baš želite cijeli dan provesti zatvoreni u tržnom centru među gomilom dućana, u istom popit kavu ili ručati, morate se odvesti na samu periferiju grada. Centar grada još uvijek ima funkciju velikog šetališta.  Dućani su raspoređeni po poslovnima prostorima i vaš život ne prolazi u klimatiziranom labirintu u koji žele nas žele zatvoriti ne samo kako bismo potrošili naš novac nego kako bismo potrošili i naše vrijeme upravo onako kako netko tamo gore smatra da trebamo. Tržni centri su kapitalistička mučilišta. Oni personificiraju kapitalističko nasilje nad čovjekom.

 Petak, 13.03.2015.

 Ovo je mali grad. Ali svako veče čovjek može provesti hodajući s jedne izložbe na drugu. Po gradu su posijane galerije i muzeji koji imaju neobičnu navadu ispunjavati vlastitu funkciju. Može se reći da je program svih tih institucija i pretrpan. Čovjek jednostavno ne može imati toliko energije kako bi obišao sve izložbe fotografije, instalacija, slika. Sinoć sam bio na dva otvaranja izložbi. Ne kužim, ne želim podcjenjivati, ali ne kužim svijet u kojem je odjednom skoro svatko živ tko ima foto aparat postao profesionalni fotograf i bez ikakvog stida radi izložbe.

 Hoću reći, na jednoj od tih izložbi sam se osjećao kao da me netko zajebava. Ali, dobro, taj osjećaj me neprestano prati. Ali vidio sam jedan zanimljiv rad ispred kojeg sam ostao stajati petnaestak minuta potpuno izgubljen u onome što se događa na platnu ispred mene. Kroz bijelo, ledeno prostranstvo ogromni ledolomac je krčio svoj put, a ispred njega je hodao sitan, mali čovjek, koji kao da predvodi veliku čeličnu vojsku osvajača.

 Subota, 14.03.2015.

 U Sarajevu napadnuti mladi igrači Širokog brijega. Dodik izvrijeđao novinarku Gordanu Katanu. Četnici imali svoj sablasni sabor negdje kod Višegrada. Uhapšena ekipa koja je prevozila eksploziv. Vlada je konačno na pragu osnivanja. Jedva čekam da se vratim doma. Nemate pojma koliko.

 Nedjelja, 15.03.2015.

 Moram naučiti nazive drveća i cvijeća. U samotnim šetnjama po Schlossbergu zastanem i zagledam se u cvijeće, dodirnem koru drveta, zabuljim se u lišće, pratim ptice. Kad bih znao imena svih tih stvari imam dojam da bi prisnost među nama bila puno veća nego jeste.

 Inače nisam baš veliki ljubitelj prirode. Volim rijeku i to je otprilike to. Ali kad se potpuno opustim, kad ogulim ljudske maske i prepustim se svemu što me okružuje doživljavam neki neobičan mir. Moram pronaći neki način da se još više približim tom dostojanstvu koje me ponekad okružuje. Da li se udaljavamo od sebe kad se izgubimo na taj način ili smo pak bliži svojoj stvarnoj svrsi?

 Ponedjeljak, 16.03.2015.

 Ponedjeljkom se svijet ubrza. Kad kažem svijet mislim na svijet ljudi. Svi kao da su ispaljeni s neke lansirne rampe otkuda počinju svoju životnu utrku. Među takvim ljudima ja sam samo usporeni šetač s rukama u džepovima. Ponekad sjednem na klupu na ulici i pokušavam prema izgledu ljudi rekonstruirati njihove životne priče. Tako provedem sate i onda shvatim da se moram pokrenuti, učiniti nešto, bilo što, barem zapisati priču o tome kako se lako izgubim i nestanem, u gradu ili u sebi, samo zato što si to katkad mogu dopustiti.

izvor: zurnal.ba ›››