autor tekst 002 ›››

 

 

Marko Vučetić

 

Ljudsko upravljanje i animalno-ljudsko vladanje

 ”Animalno-ljudsko” odnosi se na stanje pasivnosti onih nad kojima je vlast uspostavljena, kao i na stanje onih koji imaju potrebu vladanja i gomilanja bogatstva

Suvremena Republika Hrvatska po mnogo čemu nije suvremena i nalazi se na prvom evolucijskom uzvišenju s kojega je moguće naslućivati čovjeka koji se tek ima ostvariti, ali i sjećanjem pripadati netom napuštenoj animalnosti.

 Suvremena politika očovječenog čovjeka počiva na poimanju političke moći kao moći upravljanja, dok politička moć bića koje je razapeto između nadolaska ljudskog i zaborava animalnog ne može nadvladati animalni instinkt okupljanja slabih i vladanja nad njima.

Politička moć u takvom animalno-ljudskom smislu nikada neće biti ništa drugo nego moć uspostavljanja vlasti nad onim animalno-ljudskim pripadnicima, a uz to, naravno, uvijek ide povećanje bogatstva onih koji vladaju.

 Ovo ”animalno-ljudsko” odnosi se na stanje pasivnosti onih nad kojima je vlast uspostavljena, kao i na stanje onih koji imaju potrebu vladanja i gomilanja bogatstva. U političkoj filozofiji se raspravlja o tzv. prirodnom stanju ili zamišljenom stanju ljudskosti u svijetu bez političke vlasti. Naravno, radi se o misaonom eksperimentu u kojemu zamišljamo kako bi život izgledao bez države i institucija na koje smo navikli, odnosno bez svega onoga što proizlazi iz političke moći i predstavlja političku moć.

Oni koji mogu zamisliti ovaj misaoni eksperiment su ljudska bića koja shvaćaju i svijet promišljaju s razine svega i ničega. Naime, kako drugačije unaprijediti postojeće stanje ukoliko to stanje ne promatramo s razine njegovog ništavila ili okolnosti da sadašnjeg stanja nema?

 Oni koji nisu u stanju kročiti putem misaonog eksperimenta nedvojbeno se nalaze na uzvisini animalno-ljudskog i njihov misaoni sklop umjesto ništavila zamišlja Udbu, komuniste i ostale povijesne entitete koji im koriste da bi u animalnom zanosu uspostavili vlast nad narodom kojega navodno ljube i štite od Udbe, komunista i ostalih povijesnih drugara.

 Kada takvi ljube, oni su jedini koji ljube, njihov govor započinje s ”mi”, a nastavlja s ”jedini”. ”Mi” i ”jedini” ne postoji u ljudskom svijetu, ali zato caruje u animalno-ljudskom svijetu u kojemu se odigrava borba za uspostavljanjem vlasti i gomilanjem bogatstva.

 Sasvim je razumljivo da su ”mi” ujedno i ”jedini”, neovisno jesu li na vlasti (jer vladaju, a ne upravljaju) ili su u oporbi; oni su, ma koliko ih bilo, uvijek ”jedini” i njihova animalno-ljudska spoznajna aktivnost ne može drugačije. Oni nisu mislitelji, oni nisu tu da bi stvarali novi svijet i društvo koje sebe ne poima u kategorijama ”mi” i ”jedini”, nego u kategorijama suživota i misli koja misli tajnu ljudsku naravi u dijalektici između svega prema kojemu teži - rastom znanja, zakonitosti i pravde - i ništavila koje neprestano - znanjem, pravdom i empatijom – napušta i od njega se udaljava.

 Tko misli misao progresa, tu misao misli na osobnoj i civilizacijskoj razini. Animalno-ljudski misaoni aparat ne može zamisliti ništavilo iz jednostavnog razloga: ništavilo ne može misliti ništavilo jer jest ništavilo, baš kao što nije ni u načelu moguće vidjeti ono što omogućava gledanje.

Dakle, ono što u sebi jest ništavilo ne može zamisliti ništavilo, nego se prepušta instinktu vladanja. Oni nisu krivi, ali im se ne smije dopustiti da budu zaslužni za urušavanje i suobličavanje svijeta s njihovim dinamizmom, dinamizmom ništavila.

 Društvo, znanje i svijet treba napredovati, taj napredak se odigrava unutar tajne ljudske biti koja nikada ne može u potpunosti biti znana, jer onaj tko zna ljudsku bit, ujedno ju je i uništio i onemogućio rast znanja, pravde, vrijednosti, morala, zakonitosti i empatije. Animalno-ljudsko djelovanje počiva na pobuđivanju osjećaja pripadnika animalno-ljudske grupe.

 Ono što oni osjećaju treba osjećati čitavo društvo. Kada oni pate, ta patnja je plemenita i u korist društva kojim vladaju, prisjećaju se vladanja ili tek žele vladati.

Oni su, zapravo, zarobljenici hermetizma trenutaka, oni se ne bore da kultura, znanost i humanost preuzmu neko društvo i odvedu ga u vječito sada rastućeg znanja, rastuće sigurnosti, sreće, solidarnosti i beskrajnih mogućnosti.

 Ne, animalno-ljudsko ”jedinih” i ”mi” želi da to društvo postane zarobljenikom hermetizma trenutka koji im jamči osjećaj bitnosti.

 Jedino se u trenutku i može vladati, ali ono što može stati u trenutak zaista je nebitno. Za današnji saziv Hrvatskog sabora se često kaže da je najlošiji do sada. Nije najlošiji, nego su se u njemu, od svih dosadašnjih saziva, na jednom mjestu pronašli mnogi koji žele vladati i zatvoriti nas u hermetizam trenutka. To je hermetizam ludila, izjednačavanja ili, još bolje, supstitucije stranke i nacije, domoljublja i ekonomskih privilegija, neukosti i morala, govorništva i urlika… Razumljivo je, ako se promatra u kontekstu animalno-ljudskog dinamizma, da je to mjesto nastanka umišljaja značaja mnogih koji žele biti lideri hermetizma trenutka. To su svi oni koji misle da su domoljubni, moralni i dobri govornici u smislu da zastupaju interese naroda i govore u ime naroda, a zapravo su, izvan hermetizma trenutka, negacija svega navedenog jer onemogućavaju progres i suživot. Današnji saziv Sabora stoga nije najlošiji do sada. U njemu je prisutno očajanje poimano u egzistencijalnom smislu. Stanje očajanja je kod nas toliko prisutno da bismo filozofa Kierkegaarda trebali proglasiti počasnim građaninom Republike Hrvatske.

 Očajanje je stanje u kojemu je iscrpljena jedna paradigma; toliko puta se ponovila da je postala besmislena. Svako ponavljanje tog besmisla je očajno. Nesumnjivo smo, na društveno-političkoj razini, iscrpili jedan besmisleni hermetizam trenutka.

 Sad se samo nadam da ne slijedi novi besmisleni hermetizam, nego da slijedi otvaranje prema znanju, humanosti i pravdi, a tada će i animalno-ljudski pripadnici dovršiti evolucijski proces prijelaza od animalnog prema ljudskom.

 izvor: www.autograf.hr ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Marko Vučetić

 

 

Spašavaju nas ostaci javnog zdravstvenog sistema bivše države

Mi se, u konačnici, bojimo vlastite smrti, bojimo se sebe mrtvih ili, za one koji nemaju problema s prihvaćanjem vlastite smrti, jer su jednokratnost i konačnost vlastite egzistencije već ukalkulirali u vlastite egzistencijalne planove, ti se boje da njihovo tijelo ne bude nositelj, stanište, rasadnik bolesti i smrti drugih

 Kriza je razdjelnica između onoga na što smo navikli, s čime smo se familijarizirali i što smatramo zadanim i trajnim, i onoga što dolazi kao nepoznato te izaziva tjeskobu. Kriza počiva na strahu, bojimo se nečeg konkretnog, zamislivog, izvjesnog.

 Kriza u kojoj se sada nalazimo, kriza je konkretne i zamislive bolesti, a ona može biti gotovo bezazlena, ali može izazvati i ozbiljne zdravstvene posljedice i, u najtežim slučajevima, završiti smrću.

 Mi se, u konačnici, bojimo vlastite smrti, bojimo se sebe mrtvih ili, za one koji nemaju problema s prihvaćanjem vlastite smrti, jer su jednokratnost i konačnost vlastite egzistencije već ukalkulirali u vlastite egzistencijalne planove, ti se boje da njihovo tijelo ne bude nositelj, stanište, rasadnik bolesti i smrti drugih.

 Ova kriza je, dakle, kriza nadolazeće i zamislive bolesti i smrti, ali je, isto tako, ova kriza prilika da vrednujemo vlastiti život, povijest vlastite prisutnosti u svijetu, kao i svijet u kojem se zbivala dosadašnja igra našeg življenja. Sve to nakon krize nestaje.

 Nakon krize nastaje nešto novo, a ono istovremeno privlači i odbija. Privlači zbog toga što naš dosadašnji svijet nije bio savršen, nije bio čak ni najbolji od svih dosadašnjih svjetova, jer da jest, u njemu bi mogla nastati kriza, ali bi ona bila drugačija, na nju bi tada taj naš svijet imao učinkovit odgovor. Ne bismo bili ostavljeni ili protjerani, ne bismo u ostavljenosti ili protjeranosti mislili na smrt, nego bismo čuvali sebe u tom svijetu i čuvali bismo taj svijet za sebe.

 To novo što nastaje, dakle, nastaje tako da nas istodobno privlači i odbija. Odbija nas mogućnost da će nastati nešto gore od ovoga, da ćemo biti ostavljeni od društvenih struktura i da ćemo, u konačnici, biti ostavljeni u sebi.

Privlači nas mogućnost, nada i želja da će nastati nešto savršenije, nešto što umije učiti iz nesavršenstava prošlih svjetova, nešto što ne dopušta ponavljanje grešaka. Privlači nas iluzija savršenstva koja proizlazi iz naših urušenih snaga i rastuće nemoći.

 Ostavljeni i prognani čovjek ima sjećanje i imaginaciju. Sjećanje mu uprisutnjuje lažni kontinuitet njegovog života. Taj kontinuitet je lažni kontinuitet jer se ne možemo svega sjećati, sjećamo se samo onih, za našu egzistenciju bitnih točaka, a one su, uglavnom, u misao transformirane iznimne sreće i tuge, neuspjesi i uspjesi.

Kada sjećanjem povežemo te točke, nastala je sva naša egzistencijalna popudbina, sve ono što mi jesmo: ograničeni bazen nekoliko sreća, tuga, uspjeha i neuspjeha.

 Imaginacija nam, naprotiv, otvara put za nove doživljaje, za nova sjećanja, za rast našeg Ja i sadržajno obogaćivanje našeg Ja. Mi sada, nakon razornog potresa u Zagrebu i usred epidemije, maštamo, zamišljamo kako će nam biti, jer ne želimo da nam ovako trajno bude.

 Nitko prirodno ne pripada stanju progona i ugroza, zato, nakon krize, odbacimo naše progoniteljske i ugrožavajuće identitete. Sjetimo se nacionalističkih progona oduzimanja socijalne države, zato što je taj socijalni sustav proizašao iz bivše države.

 No uviđamo li da je upravo taj urušeni, ali ipak preživjeli sustav, posljednja brana koja nas čuva od ove pandemije? Trideset godina urušavamo javni zdravstveni sustav, trideset godina gradimo spomenike kako bismo prakticirali novu idolatriju navodno zdrave nacije, a ne gradimo bolnice za liječenje bolesnih.

 Trideset godina, u ritualnom javnom bjesnilu, izdvajamo najgore među nama - sociopate, psihopate, ubojice, silovatelje, lopove - kako bismo ih uzvisili i sebe njima podložili.

 Trideset godina neki biskup, kao posvetitelj javnog bjesnila, ljubi ruke osuđenom ratnom zločincu ili nekom drugom subjektu ništavila, pretvarajući ga u božanstvo devastirane države.

 Nema toga Boga koji ovo bjesnilo može podnijeti kao svoje i od sebe željeno bjesnilo.

 Kada smo sve vrijednosti, u Nietzscheovom smislu, prevrednovali i etablirali, dogodila se epidemija i u naš svijet je probila ironija. Zar nije ironija da nas, u doslovnom smislu riječi, spašavaju ostaci javnog zdravstvenog sustava izgrađenog u bivšoj državi?

 Našu državu spašava nešto iz bivše, dakle ne-naše države! Pa to je ironija koja ima pedagoški karakter. Ova ironija nas poučava u što smo se pretvorili - u egzekutore naše države, jer nismo izgrađivali državu, nego smo dopustili da pojedinci koji vole sebe, a preziru državu, izgrađuju sebe i vlastiti komoditet.

 I ti koji su izgrađivali sebe na štetu države, ti koji su gradili fontane umjesto bolnica, ti koji su isticali nacionalizam umjesto ljudskosti, svi ti su sada spašavani od ostataka javnog zdravstvenog sustava izgrađenog u ne-državi, u bolnicama koje je sve izgradio taj neprijateljski sustav. Neprijateljski sustav sada skrbi o nama. Ironija i pedagogija. Naučimo nešto.

 Naučimo nešto i iz toga što su u ovoj krizi opet oživjele tzv. neproduktivne datosti: solidarnost, sućut, pravda, nada, ljudskost… Progonitelji ovih vrijednosti u našoj državi, toliko su se trudili odvojiti Hrvata od čovjeka, boreći se da na mjesto čovjeka stupi samo Hrvat.

 Takva, od svega ljudskog odvojena kreatura, u sebi nema mjesta za solidarnost, sućut, pravdu, nadu i ljudskost. Ove datosti prebivaju u čovjeku, a taj čovjek može biti Hrvat, Slovenac ili Mađar, ali one ne prebivaju u Hrvatu, Slovencu ili Mađaru ako oni prethodno nisu ljudi.

 Čovjek sućuti, pravde, nade i solidarnosti može biti Hrvat, Slovenac ili Mađar, on je tada Čovjekohrvat, Čovjekoslovenac ili Čovjekomađar, no ako u Hrvatu, Slovencu ili Mađaru ne prebivaju ove vrijednosti, riječ je o ništavilu.

 Čovjek može biti sve, sva pozitivna stvarnost se ostvaruje u čovjeku ili može biti ostvarena u čovjeku, a ono što ostane bez čovjeka je ništa. (...)

 Ova kriza nam je pokazala, ali je veliko pitanje je li nas i naučila, da državu vole oni koji izgrađuju javni sustav i funkcionalne institucije.

 Konkretno, današnju Republiku Hrvatsku su voljeli svi oni koji su u bivšoj državi izgradili javni zdravstveni sustav, današnju RH vole svi oni koji se trude i žele izgraditi funkcionalni javni sustav, a današnju državu preziru svi oni koji su taj sustav zapustili, zanemarili i destruirali.

 Ljubav prema ovoj državi pokazuje se konkretnim činima, baš kao što se i prezir iskazuje konkretnim činima. Oni koji vole državu, oni izgrađuju državu, a oni koji državu preziru, takvi će uvijek pronaći neku ruku osuđenog ratnog zločinca kojoj treba udijeliti cjelov. Budućnost ove države ne ovisi o izljubljenim rukama osuđenog ratnog zločinca, ona ne ovisi ni o usnama koje ne ljube žrtve ratnih zločinaca nego njihove krvnike, o takvima ovisi propast.

 Budućnost ove države ovisi o nekim drugim rukama - recimo o ljudskim rukama svih onih, neovisno u kojoj državi žive, koji su svojim pljeskom dali podršku u potresu razrušenom Zagrebu.

izvor: www.autograf.hr ›››