autor tekst 001 ›››

 

 

Matija Jakšeković

 

Je li Bog mrtav?

 Friedrich Nietzsche, jedan od kontroverznijih, ali i najutjecajnijih njemačkih filozofa 19. stoljeća vjerojatno nije niti slutio koliko će njegova ostavština poslužiti kao alibi za uzdizanje jednog od najkrvoločnijih i najstrašnijih totalitarističkih režima 20. stoljeća - nacionalsocijalizma ili poznatijeg kao nacizam. Na žalost ta poveznica Nietzschea s nacistima je zasjenila njegov stvarni rad i njegovu filozofiju. Između ostalog, nacisti su Nietzscheovu postavku o nadčovjeku ili übermenschu iskoristili kao temelj za stvaranje čiste arijevske rase ili njemačke super-rase.

 Kako bi se uopće moglo shvatiti njegovu postavku nadčovjeka i na koji način su je nacisti interpretirali, treba krenuti od početka.

 Nietzsche je rođen u Pruskoj, u protestantskoj obitelji, otac mu je bio luteranski svećenik. Razdoblje između njegove četvrte i pete godine života obilježilo je u velikoj mjeri njegovo kasnije filozofsko djelovanje. Naime, on je tijekom godinu dana promatrao svog oca kako umire u strašnim mukama od teške bolesti mozga. Za Nietzschea je to bio prijelomni trenutak nakon kojega je ušao u sukob s religijom i crkvom. Jednostavno nije mogao shvatiti zašto je Bog njegovog oca, pobožnog čovjeka, osudio na tako mučnu smrt.

 Ovdje se neću baviti njegovim izrazito kompliciranim odnosom s religijom i Bogom, ali činjenica jest kako je njegov rad upravo obilježila njegova kontraverzna teza kako je "Bog mrtav".

 Nietzsche postavlja tezu o "smrti Boga" kojega ubijaju sami ljudi, on to prikazuje kao pozitivan događaj za cijelo čovječanstvo gdje se ljudi napokon oslobađaju okova religije, njenog licemjerstva i lažnih moralnih vrijednosti. Kakav god netko imao stav o religiji, činjenica jest kako je religija izravno i neizravno oblikovala naše društvo i našu civilizaciju kakvu danas poznajemo. U 19. stoljeću religija je imala još snažniji utjecaj na društvo. Ako su ljudi ubili Boga, onda smo s njim uništili i sve moralne, ali i univerzalne vrijednosti, osjećaj za empatiju, pravdu, univerzalnu istinu, dobrotu, ljubav koji su se snažno prožimali upravo kroz religiju tog vremena, a na tim civilizacijskim i univerzalnim vrijednostima se tada, kao i danas, temeljilo društveno uređenje. Ako smo to izgubili, onda je čovjek ništa više od obične životinje.

 Nietzsche stvara übermenscha kao alternativu, ali i kao ideal kojemu svaki čovjek treba težiti. Čovjek je individua, on se nalazi na tankoj liniji između životinje i nadčovjeka i on je sam odgovoran da teži tom idealu kroz obrazovanje, umjetnost, znanost...Dakle, odgovoran je za svoj osobni razvoj, stvaranje svojih moralnih vrijednosti bez vanjskih utjecaja poput religije i crkve. Nadčovjek simbolizira tu težnju prema nekom većem dobru koje se izdiže iznad poimanja dobra i zla, hrabra misao. Vjerojatni niti sam Nietzsche nije znao što se nalazi iznad poimanja dobra i zla. Još danas intelektualci diljem svijeta vode rasprave o tome.

 Veliki filozof stare Grčke, Sokrat je tvrdio kako sva civilizacijska dostignuća gube svaki smisao ako se ne okrenu univerzalnim vrijednostima. Današnje društveno uređenje počiva na tim univerzalnim vrijednostima jer Sokratova teorija se slagala s monoteizmom pa je našla savezništvo u judeizmu, iz kojeg je kasnije proizašlo kršćanstvo. Zašto sam spomenuo Sokrata - zato što su iz tih univerzalnih vrijednosti, a na krilima religije, proizašle već gore spomenute empatija, pravda, univerzalna istina, dobrota, pa i ljubav. Dakle, Nietzsche je svojom teorijom izravno poništio Sokratovu teoriju, ne znam je li toga bio svjestan ili je to bio samo rezultat njegove ogorčenosti religijom i crkvom.

 Posljednjih 11 godina Nietzscheovog života je obilježilo ludilo i više nije bio sposoban pisati, tako da svoje posljednje djelo "Volja za moć" - “der Wille zur Macht” nikada nije dovršio. Njegova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche brinula se za njega do njegove smrt u njemačkom Weimaru. Elisabeth je od svog brata počela stvarati mit i svojevrsno božanstvo, a od kuće u kojoj su živjeli stvorila muzej u njegovu čast - danas Nietzscheov arhiv. Elisabeth je čak još za života njezinog brata organizirala ture posjetitelja gdje bi ga pokazivala umotanog u bijelu plahtu, kao svojevrsnog mesiju, dok je on tada već bio uronjen u potpuno ludilo. Za Elisabeth, plodonosno razdoblje nastupa nakon bratove smrti i s usponom nacionalsocijalizma u Njemačkoj, koji je ona doživjela i svim srcem podržavala. Elisabeth je držala sva prava na Nietzscheovu ostavštinu i većina njegovih knjiga je tiskana upravo poslije njegove smrti. Elisabeth je bila urednica i knjige "Volja za moć" koja je zapravo skup njegovih bilješki, knjiga za koju se ne zna je li ju Nietzsche uopće htio završiti i izdati ili ne, neki tvrde da nije.

 Elisabeth je izdala tu knjigu i pokušala ju prezentirati kao njegovo životno remekdjelo, ali je na kraju poslužila kao dokaz brojnim kasnijim teoretičarima da Elisabeth zapravo uopće nije razumjela rad svoga brata.

 Zaluđenost Elisabeth Nietzsche nacionalsocijalizmom i Hitlerom je rezultirala time da jedan od najutjecajnijih mislilaca 19. stoljeća, u prvoj polovini 20. stoljeća dobije nezavidnu titulu "oca nacizma", dok su se njegove misli selektivno interpretirale što za potrebe manipulacije, što kao opravdanja za sve strahote koje će taj režim proizvesti. Je li Hitler stvarno vjerovao da je Friedrich Nietzsche stvorio filozofiju nacizma? Ne znamo i nikada nećemo saznati. Nema niti jednog dokaza da je Hitler pročitao jednu stranicu Nietzscheovih knjiga, ali činjenica jest kako su mnogi istaknuti nacistički intelektualci i znanstvenici čvrsto zagovarali njegovu filozofiju kao temeljnu postavku nacionalsocijalizma. Uostalom, Hitler je posjetio Elisabeth neposredno prije njezine smrti u njezinom domu u Weimaru koji je tada već bio pretvoren u muzej njezinom bratu u čast, tu je nastala čuvena fotografija na kojoj Hitler pozira pored biste Friedricha Nietzschea.

 Je li Nietzsche "ubio Boga"? On je bio uvjeren da jest, ali i sam je shvatio da "ubojstvom Boga" sami temelji civilizacije se urušavaju te je morao stvoriti novog boga u obliku nadčovjeka. Bog predstavlja onu spomenutu Sokratovu tvrdnju o univerzalnim vrijednostima i sada svaki čovjek može postati übermensch, odnosno bog za sebe, osoba iznad dobra i zla. Nacionalsocijalizam je zlorabio Nietzscheovu ideju o "ubojstvu Boga" i stvaranju vlastitog individualnog sustava vrijednosti i tako je stvorio svog vlastitog boga i izdigao ga iznad dobra i zla, svi znamo kuda je to odvelo civiliziranu Europu.

 Možda bi sada ovi naši silni antifašisti, odnosno ljevičari, zapravo čitaj marksisti, rekli da lik i djelo Friedricha Nietzschea treba zabraniti, njegove knjige spaliti na lomači i na ostale kreativne načine zaustaviti širenje njegovih ideja. Kao što danas pozivaju na zabrane govora mržnje ili zabrane javnog djelovanja svojih neistomišljenika, pozivaju na javni linč ugleda i imena pojedinaca s kojima se ne slažu dok u isto vrijeme nameću jednako destruktivne ideje i koncepte samo upakirane u nekakav samo njima shvatljiv koncept "liberalizma" i "slobode" za sve - istomišljenike. Time oni stvaraju svog boga kojega bi svi mi trebali bez pogovora štovati, pokoravati se tim "univerzalnim" vrijednostima i, naravno, nikada ih ne propitivati, jer kada to činimo tada slijedi kazna, gnjev njihovog boga, a zapravo gnjev njih samih.

Da Friedrich Nietzsche nije u ranim godinama svog života doživio traumu koja je obilježila njegovo filozofsko djelovanje, da njegova sestra Elisabeth nije u svojim poznim danima bila zaluđena nacionalsocijalizmom i da Nietzsche nije "ubio Boga"...Bi li nacionalsocijalizam u Njemačkoj doživio uspon koji je doživio? Naravno da bi! Friedrich Nietzsche nije stvorio nacistički pokret, niti bi njegova djela mogla utjecati na sam pokret da übermensch nije preuzet kao prigodna ideja od strane samih nacista. To pokazuje koliko se naša civilizacija nalazi na tankoj liniji između napretka i potpune propasti.

 Usprkos svemu, Friedrich Nietzsche je postavio vrlo zanimljivu tezu. Čovjek je jedinstvena individua, on nije dio nekakve kolektivne svijesti. Čovjek je sam odgovoran za svoj život i način na koji će ga voditi, čovjek sam odlučuje u što će vjerovati i koje će stavove zastupati. Činjenica jest kako osobni intelektualni rast pruža čovjeku neograničene mogućnosti, a to je nukleus liberalizma, a univerzalne vrijednosti ili taj, danas toliko kontraverzni Bog s kojim se je Nietzsche osobno obračunavao cijeli svoj život. On je jednostavno putokaz. Kako pojedinac interpretira Boga je na pojedincu, nekome je on stvoritelj i vladar cijelog svemira, nekome čista energija, nekome priroda, netko Boga pronalazi unutar sebe ili ga jednostavno štuje kroz svoju službenu religiju i crkvu. Bez obzira kako bilo tko od nas interpretira Boga, on se temelji na tim istim univerzalnim vrijednostima, a na tom temelju svaka osoba individualno ima pravo rasti i razvijati se. Mi smo pripadnici društva, djelujemo unutar tog društva i ne možemo biti samo "otoci" u masi "otoka" gdje svatko kreira svoje (individualne) univerzalne vrijednosti, gdje moral postaje pitanje pojedinca, tada kao civilizacija počinjemo stvarati svoje bogove, a tada npr. holokaust postaje moralni čin, čin iznad dobra i zla.

 Unatoč svemu, univerzalne vrijednosti poput morala, pravde ili istine, jednostavnu jesu to što jesu, iako bi ih neki i danas htjeli prilagodili svojim interesima.

izvor: liberal.hr ›››