„Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno
tijelo i njegov ujednačeni damar. Nije važno šta se dešava u
svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva
bez misli.
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Prvi put
znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela
vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li
je mogu zadržati? Napolju je proljetna noć, i mjesečina. A ja ne
mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio
što je tako. Kako bi drukčije i moglo biti?“
Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog
dara, ali malo je onih čije stvaralaštvo dotiče čitaoca kao
Selimovićevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota
osećanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom
jednostavnošću kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju
pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i
„Ostrvo“ pravi su biseri ovog velikana.