Pametni
su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada;
nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je
iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta
zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često
budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti
lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti
prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se
oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve
isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole
da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im
često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio
i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te,
ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i
nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi,
surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i
sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i
kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji
miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se
tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo,
zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo
pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo
potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na
svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a
tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani
svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.
Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru,
uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na
grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu:
postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na
svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.
Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo
postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne
možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac
što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni
ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja
upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice
zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da
gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma
kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo
ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se
izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo
zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa
i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi,
raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo
svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu
izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da
život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije
nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što
nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo
pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
autor
poslanica
.jpg)
