Rat! rat! rat! Čuju se u ove
zimske dana uzvici ispunjeni neki mračnim oduševljenjem,
strašću i dječačkim veseljem, jer se još do nedavno činilo
da rata zadugo neće biti, ili da ga više nikad neće biti,
jer polako postajemo dio one Europe, pristojne. Rat! rat!
rat! Čuje se onako kako se 1991. nije čulo. U ono su vrijeme
ljudi, ipak, strepili od rata, svi, osim onih koji su
ponikli u zajedničkoj armiji pa su se za rat školovali, te
razbojnika i mafijaša, koji su u mogućem ratovanju vidjeli
mogućnost da se obogate i društveno ostvare. U ono vrijeme
ljude je hvatala nelagoda pred onim što je nailazilo, a sad
kao da sve znaju što je to, sjećaju se kako rat izgleda ili
znaju iz junački priča svojih roditelja i starije braće, pa
im se čini kako nailazi čas i njihova punoljetstva. Osim
toga, valja ispraviti sve ono što je zaostalo za prošlim
ratom, dovršiti nešto što je tada započeto, a ostalo je
nedovršeno. (Ruku na srce, sve je ostalo nedovršeno. Ili
skoro sve.) Ovaj put ima se i sigurne saveznike, velike
zaštitnike, braću po krvi, vjeri i zemlji: Erdogana, tog
zaštitnika islama i jedinstvenoga turskog prava na Bosnu,
Putina, velikoga ruskog cara, slavenskog i hrišćanskog
pokrovitelja, Donalda Trumpa, promotora tradicionalnih
kršćanskih i konzervativnih vrijednosti, koji će povući crtu
između Zapada i Istoka.
_001.jpg)