G

 

autor tekst 006

Biće manje ratova kad shvatimo da je uplakani muškarac lijep i plemenit

 

Sedamdeset pet godina dijeli dvojicu muškaraca koji plaču.

Na prvoj slici, koju je s proljeća 1940. snimio nepoznati fotograf, Jerome Barzetti, građanin Marseillea, suzama ispraća posljednje francuske jedinice koje se, nemoćne pred njemačkom invazijom, ukrcavaju na brodove i isplovljavaju prema Africi. 

Na drugoj slici, koju je snimio fotograf AFP-a Loic Venance, nepoznati je mladić. On stoji ispred caffea “La Belle Equipe” (Prava raja, Dobra škvadra...), nekoliko sati nakon terorističkih napada u Parizu. 

Obojica su vrlo elegantni, odjeveni posve u duhu vremena, oko obojice su ljudi koji kontroliraju emocije. Prije sedamdeset pet godina dvije žene zaleđenih pogleda, jedna užasnuta, druga ravnodušna, i muškarac koji se smiješi. To je česta reakcija u graničnim situacijama: nesuvisli smiješak društveno je prihvatljiviji od muškoga plača.

Danas: ćelavi muškarac u kožnoj jakni, prekriženih ruku gleda u prizorište užasa. U njegovoj zamućenoj pozadini još jedan koji fotogafira mobitelom. Na obje slike postoji snažna opozicija između uplakanog i okoline. Muške suze su incident, nešto što je i danas, nakon feminizacije svijeta, neusporedivo sa ženskim suzama. Žene plaču i kad nije strašno. Ženske suze, kao i dječje suze, mogu biti lijepe. I obično su lijepe. Takva je, barem, društvena interpretacija.

Pojam ljepote uvijek je stvar interpretacije i društvenog dogovora. A naša se zajednica i civilizacija odavno dogovorila da je muški plač ružan. Muški plač znak je poraza ili konačne tragedije, nepopravljive nesreće, kraja svega.

Ovakva interpretacija muškoga plača u osnovi je civilizacije koja svoje nesporazume rješava ratom. Tamo gdje se ratuje muški ne plaču. Čim zaplače, muškarac se diskvalificira za ulogu ratnika. Ili ljubavnika. Danas će netko reći da je gospodin Barzetti plakao zbog poraza, a da nepoznati mladić plače zbog velike nesreće. Istina je, međutim, da je u oba slučaja riječ o porazu.

Pred slikama Pariza trebalo bi plakati, a ne gnjeviti se kao što to čine predsjednici Hollande, Obama i milijuni ljudi širom svijeta. Gestom gnjeva počinje slijepa mržnja. Ratova više neće biti kada se uspostavi estetski dogovor o tome da je ružno, nedostojno i nemuževno lice gnjevnoga muškarca, i kada se bude znalo da je uplakani muškarac lijep i plemenit.

Miljenko Jergović

izvor: jutarnji.hr ›››

G

 

autor tekst 005 ›››

 

 

Miljenko Jergović

 

Rat! Rat! Rat! Ili zašto rata biti neće

 Rat! rat! rat! Čuju se u ove zimske dana uzvici ispunjeni neki mračnim oduševljenjem, strašću i dječačkim veseljem, jer se još do nedavno činilo da rata zadugo neće biti, ili da ga više nikad neće biti, jer polako postajemo dio one Europe, pristojne.

 Rat! rat! rat! Čuje se onako kako se 1991. nije čulo. U ono su vrijeme ljudi, ipak, strepili od rata, svi, osim onih koji su ponikli u zajedničkoj armiji pa su se za rat školovali, te razbojnika i mafijaša, koji su u mogućem ratovanju vidjeli mogućnost da se obogate i društveno ostvare. U ono vrijeme ljude je hvatala nelagoda pred onim što je nailazilo, a sad kao da sve znaju što je to, sjećaju se kako rat izgleda ili znaju iz junački priča svojih roditelja i starije braće, pa im se čini kako nailazi čas i njihova punoljetstva. Osim toga, valja ispraviti sve ono što je zaostalo za prošlim ratom, dovršiti nešto što je tada započeto, a ostalo je nedovršeno. (Ruku na srce, sve je ostalo nedovršeno. Ili skoro sve.) Ovaj put ima se i sigurne saveznike, velike zaštitnike, braću po krvi, vjeri i zemlji: Erdogana, tog zaštitnika islama i jedinstvenoga turskog prava na Bosnu, Putina, velikoga ruskog cara, slavenskog i hrišćanskog pokrovitelja, Donalda Trumpa, promotora tradicionalnih kršćanskih i konzervativnih vrijednosti, koji će povući crtu između Zapada i Istoka.

 Rat! rat! rat! Izbija s naslovnih stranica ultradesnih tabloida. Ali naravno, kako to svaki put biva, za rat su krivi, rat su započeli oni drugi. Iz Srbije se prema Kosovu spušta vlak u bojama srpske trobojnice, išaran na svim jezicima jednom parolom: ,,Kosovo je srbsko! “, uz tu sitnu grešku u jednačenju suglasnika, provedenu u natpisu na jeziku materinjem.

 S one strane granice vlak dočekuju naoružane trupe vojske kosovskih Albanaca. Iz ničega, ili skoro iz ničega, rađa se drama među narodima, i već je, kažu, sasvim izvjesno da će se zaratiti pređe li vlak granicu. Ali on je ne prelazi. I onda se u sljedećih nekoliko dana govori o tome kako je rat u posljednjem trenutku izbjegnut. (Što, opet, ne djeluje nimalo umirujuće, jer koji je to rat u posljednjih stotinu godina na Balkanu izbjegnut? Malo koji je i odložen.) Predsjednik Srbije kaže da će lično on, bude li zatrebalo, sa svojim sinovima, a dvojicu ih ima, prvi krenuti da ratuje.

 Rat! rat! rat! Čuje se u Bosni. Samo se još razgovara tko bi se s kim udružio. Bošnjacise moraju okrenuti Srbiji! Čuje se slijeva, jer Hrvatska, s Europskom unijom, vodi ,,hibridni rat“ protiv Bosne i Bošnjaka. Zdesna misle malo drukčije. Ali ni jedni ni drugi ne znaju kamo bi u svemu tome s Miloradom Dodikom. On je, ipak, gnjevan i ratoboran prema svima. I govori ono što se od ranih devedesetih nije čulo da Dubrovnik nije bio u Hrvatskoj. Njegove riječi se, naravno, razlijevaju Hrvatskom poput blagovijesti, kao i riječi Atifa Dudakovića, umirovljenog generala Armije Bosne i Hercegovine, koji s nastupa u Luksemburgu poziva mlade i stare Bošnjake da kupuju šatore, vreće za spavanje i ostalu ratnu opremu, jer da će im uskoro zatrebati. Pa kad se sutra zarati, ili kad se bude trebalo znati tko je izazvao rat i tko ga je započeo, da se zna da je to bio Atif Dudaković. Ili da je bio Milorad Dodik. Ili da je bio Tomislav Nikolić, da je bio strojovođa onoga vlaka koji se nikad nije dokoturao do Kosovske Mitrovice…

 Zasad se, osim s naslovnica ultradesnih tabloida, nitko od Hrvata nije založio za početak rata. Razlozi su jednostavni: u Bosni i Hercegovini Hrvata za takvo što nije preostalo. A u Hrvatskoj? O tome će se u sljedećoj epizodi. Rat! rat! rat! Čuju se balkanski odjeci inauguracije novoga američkog predsjednika. Ako on ukine NATO a ratovođe se najednom više nego mirotvorci nadaju da će ga ukinuti ako se zahvaljujući njemu raspadne Europska unija, onda će se na Balkanu sigurno zaratiti. Ionako je sve ono što je ratu prethodilo, i izbjeglička kriza, i Brexit, i Trumpov izbor za predsjednika, svoj smisao nalazilo u vraćanju suvereniteta nacionalnim državama, u razbijanju globalizacijskog okova, u skidanju negvi međunarodnog poretka, što sve u našem slučaju, izgleda, može značiti samo rat. Jer što je nama državni i nacionalni suverenitet ako nećemo oko njega zaratiti?

 Ali po kojim će se linijama voditi rat ako se Trump udružuje s Putinom, koji je već udružen s Erdoganom? Kako će se rasporediti zaraćene strane ako Putinovi Srbi protiv sebe imaju Trumpove Hrvate, a jedni i drugi su protiv Erdoganovih Bošnjaka? Vjerojatno i na ovo pitanje postoji neki razložan odgovor. Postoji neka geostrateška logika prema kojoj će se stvari tako posložiti da se konačno opet zarati. Možda u tome nekako pomognu Kinezi.

 Svaki rat koji bi se na Balkanu poveo nakon 1914. za svoj je ishod imao dekultivizaciju, gubitak veze s Europom, priključka onoj tradiciji u koju ćemo se zaklinjati i prije i poslije rata. Nakon svakoga od tih ratova ove su zemlje bivale sve manje nalik sebi, ili onoj poželjnoj slici sebe, koja se neprestano nudi ne bi li se kako uspostavila crta razlike u odnosu na neprijatelja. Nakon svakoga od tih ratova ove su zemlje bivale sve sličnije svojim neprijateljima. Naravno, onim iz prvoga susjedstva, a one onim koji su prejahali Alpe ili Karpate da bi se do nas spustili.

 Uz svaki veliki rat, od onoga Prvoga svjetskog, pa do posljednjeg, onog što započinje uz pad Berlinskoga zida, globalne su prilike u nas korištene za velike lokalne obračune. Svejedno je hoćete li te obračune tumačiti kao građanski rat ili kao susjedsku agresiju, svaki put se radilo o kontaktu između zemljopisno (i kulturno-civilizacijski) bliskih zajednica. U svakom bi takvom klanju jer svaki je naš rat prije svega drugog klanje svaka od zaraćenih strana usput provela i svojevrsni kirurški zahvat na vlastitome tijelu i na tijelu svoje kulture, odsijecajući u svakome ratu po neki vlastiti ud, na putu prema savršeno oblikovanom tijelu nacije, koje će biti bez ruku i nogu. Samo glava i nepokretno tijelo.

 I onda bi nailazio šok prvoga poslijeratnog dana. Tada bismo vidjeli da je svijet kojemu smo željeli pripadati otišao daleko od nas. I da se od njega razlikujemo za još jedan naš rat i za još jedno kasapljenje vlastitoga tijela, koje nam je trebalo omogućiti da što aktivnije i autentičnije mrzimo svoje susjede, da se od njih napokon počnemo razlikovati do neprepoznatljivosti. Međutim, suprotno našim željama i stremljenjima, svaki nas je novi rat činio sve sličnijim i bližim onima protiv kojih smo najžešće ratovali.

 Tužno je i tragično da nas se opet događaji u svijetu tiču samo zbog mogućnosti naših obračuna sa susjedima. Milorad Dodik je tako strasno žudio za tim da ode na inauguraciju u Washington, makar je tamo gledao na televizorčiću u nekoj kvartovskoj pivnici. Ima li u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji ili na Kosovu ijedan političar koji bi čiste duše sad mogao reći da s Dodikom ne dijeli istu čežnju? Ima li itko tko se ne bi slikao uz ogradu Bijele kuće, onako kako se slikala predsjednica Hrvatske? Razlike su, vjerojatno, samo u stilu i u načinu, u tome da jedan navali kao sivonja, sve dok mu ne uskrate vizu, a da druga nikoga ništa ni ne pita, nego lijepo sjedne u avion i ode.

 Ali svi oni nekako misle da će Trump biti protiv njihovih susjeda, a za njih. Samo što se jedni uzdaju u njegovo jaranstvo s Putinom, a drugi vjeruju ovaj put ispravno da su interesi prebogate Amerike, ipak malo drukčiji od interesa ekonomski iznurene Rusije, pa da od tog jaranstva neće biti ništa.

 Rat! rat! rat! Skandiraju vođe vječno zavađenih plemena, naroda i država, a nama se, dan po dan, bliži proljeće. Tužan je i nevoljan svijet koji izgubi razloge da se raduje proljeću. Tužan je i nevoljan svijet alergičara, koji će početi da kišu, kašlju i šmrču čim ogrije sunce i vegetacija oživi. Ako se u našem kraju svijeta zarati, bit će to rat marioneta, koji će se voditi po istom rasporedu međususjedskih omraza i vlastitih nacionalnih samoostvarenja, po kojem su se vodili svi ratovi od 1914. Ali ovaj je put nemoguće zamisliti mir nakon još jednoga takvog rata. Samo jedan je razlog što tog rata, ipak, neće biti. Ničega zbilja važnog ovdje više nema. Blagoslovljeni su nevažni.

izvor: cdm.me ›››

G

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Miljenko Jergović

 

“More pusti vojsku neka spava, to su samo dica daleko od kuće”

 Bilo je u ona vremena ljudi koji su čuvali grobove neprijateljskih vojnika. Negdje ukraj seoskoga groblja, odmah uz ogradu, tamo gdje se više nitko poslije nije htio kopati, pod neoznačenim križevima ili piramidama, ležale su kosti poginulih Nijemaca, Talijana, ustaša… Oni bi čupali korov, mijenjali istrule nadgrobnike, godinama plaćali grobarinu, i s vremena na vrijeme bili pozivani na informativne razgovore. Čudaci, ljudi na svoju ruku, vjernici ili nevjernici… Obično ih nije diralo, nije ih slalo na sud i u zatvor, nego ih se puštalo da se bave svojom čudnom, podzemnom rabotom. Šezdesetih i sedamdestih, kada se rat već odmakao od nas, i kada su majke, očevi i sestre mrtvih neprijatelja krenuli dolaziti da vide gdje su im najmiliji ostavili živote, tim bi ljudima ostavljali hiljadarku, dvije, deset, pedeset, sto maraka, za troškove njihove brige. I sve se to zbivalo u dubokoj ilegali, neizgovorivo, i zauvijek će ostati neizgovorivo, jer su o tome nešto znali samo oni koji su među bližnjima imali mrtvih neprijatelja ili čuvara grobova.

 Neki dan sam prvi put čuo Gibonnijevu “Udicu”. Više ne slušam radio, ne gledam Hrvatsku televiziju, a ni komercijalne domaće televizije, ne izlazim po kafićima i birtijama, pa me je tako i mašila pjesma koja je, čujem, postala hit. Onda sam gledao i spot u režiji Zdenka Bašića, i stalno su mi na umu bili ti čuvari grobova iz socijalističkih vremena. Čim ne bi bilo njih, a obično ih nije bilo, jer su takvi ljudi rijetki i nitko ne bi da se petlja u neprijateljske stvari, grobljanske bi vlasti činile ono što danas po dalmatinskome zaleđu, Lici i Kordunu, čine mjesne vlasti, ostavljajući po pravoslavnim grobovima potvrde na kojima piše da se grobna mjesta zbog neplaćenih računa oduzimaju od zakupnika. Nakon toga bi neprijateljski grobovi bivali raskopani i preorani, a kosti bi bile bačene pred pse zaborava. Tradicija zaborava jedina je naša prava tradicija.

 “Udicu” je Gibonni napisao u uzornim desetercima i na onome svom hrvatskom jeziku, čije riječi i sintaksa još uvijek pamte svoja izvorna značenja. Smisao upotrebe tog jezika u pjesmi ne tiče se ni folklora, ni taverni uz more, ni romantike u turistbirou, nego činjenice da se na tom jeziku može izreći ono što je na odrvenjelome hrvatskom standardu jednostavno nemoguće i neizgovorljivo.

 Pjesma počinje lijepom i tačnom slikom: udica koja se čovjeku “zadije” za prste. Lijepo bi bilo čuti pametnjakovića koji bi nam na standardnom, egro vojno-policijskom, jeziku rekao što bi bilo to “zadije”. Zadjene? Da, baš to. Samo što se od stoljeća sedmog još nikome udica nije zadjenula za prste, kako u životu, tako ni u jezičnom iskustvu. Ono čega nema u životu, toga ne može biti ni u jeziku.

 I onda čovjek nad krvavim prstima na čas pomisli, Bože, kako li je ribi? I zahvali Bogu što se nije rodio kao riba. To je početak, nakon kojega slijedi podmorska, riblja priča, raskošna i barokna, prava đibonijevska, sa srebrom riblje krljušti, hladnim ustima (“justima”) sudbine, od kojih se čovjek-riba pokušava skriti bježeći u dubine.

 Gibonnijev svijet je kao u Petra Pana. Mračan i dječji, takav da gane one koji se daju ganuti. Loše on prolazi kod adolescenata – koji se srame svega infantilnog i odrasliji su od svakoga odraslog – a onda i kod onih ljudi kojima zavazda ostane taj adolescentski refleks i otpor prema petarpanovskim ganućima, zvjezdanim visinama i morskim dubinama Zlatana Stipišića Gibonnija. Još se jedne stvari ljudi boje: taj čovjek baš u pjesmama u kojima je najbolji, a “Udica” jedna je od takvih, kreće se po oštrici kiča. Pa još sva ta prearanžiranost, zborovi u ulozi pratećih vokala, crnačke pjevačice, gudačke linije, simfonijski orkestri i stotine drugih čuda… Kič je kada je svega previše, a sve je poznato. Ili, kao što je tisuću puta ponovljeno: Kič je umjetnost sreće. I upravo zato što je toliko puta ponovljena, tvrdnja da je kič umjetnost sreće tipični je primjerak kiča.

 Gibonni, međutim, nije kič. Ono što je kod njega najvažnije, recimo slike u pjesmama, potpuno je neočekivano. A da bi neka pjesnička slika uspjela, osim što je neočekivana, mora biti istinita. Najbolje su one slike u koje smo svojim očima gledali, ali ih nitko nikada nije salio u stih. Recimo, ta s udicom koja se zadije za prste. Pjesnika od mamlaza u toj stvari dijele dvije stvari. Prva, mamlaz sliku primijeti samo kad mu je pjesnik nacrta, ali ga se ona ni tada ne tiče. I druga, pjesnik pronalazi riječ (zadije) bez koje bi pjesnička slika bila neostvariva, onu riječ u koju zatim staje sve ostalo.

 Tu me je, u prvoj strofi, ščepao za grlo i u sebi rasplakao – ali “Udica” me je stvarno sastavila tek tri strofe kasnije: “Vidin kosti usnulih mornara/ zagrljeni s morem kako muče/ more pusti vojsku neka spava/ to su samo dica daleko od kuće”. Prva dva stiha lahko kliznu našom pažnjom. Kosti grle more, i to je, zapravo, u redu. Ali služi samo onom što će se zatim zbiti. Kaže: more pusti vojsku neka spava; biva, more ih je kanilo uznemiravati; biva, neki je ljudski red takav da bi i te kosti trebalo rasuti i razbacati. Zašto bi trebalo? Pa zato što te kosti nisu naše, i nisu od naših. Jer da su naše i od naših, ne bi išlo to – more pusti vojsku neka spava, nego bi se komemorirala naša žrtva. I na kraju nemoguć bio bi stih: to su samo dica daleko od kuće. Naši, dakle, sigurno nisu, jer naši su mrtvi vojnici, svi i svuda, kod kuće. I nad svakim je grobom našega mrtvog vojnika njegov dom, kućno ognjište, prag, i ispod praga kućna zmija. A oni su, neprijatelji, došli izdaleka, u zemlju koja nije njihova, da je osvoje, okupiraju, odnesu…

 “To su samo dica daleko od kuće” najtužniji je, ali i najsubverzivniji hrvatski stih u posljednjih tko zna koliko godina. U njemu Gibonni je, “sa bandirom potonulog carstva”, jedan od onih čudaka s početka priče koji su se brinuli za grobove mrtvih neprijatelja. Na jednome takvom grobu, u Donjim Andrijevcima, nikada nisam bio. Kad ga je moja majka posljednji put posjetila, bilo je to početkom prve ili druge godine sedamdesetih, kada su iz ljudi počele iskakati davno potisnute tajne, jedan se seljak nudio da joj na seoskoj prednovogodišnjoj zabavi pokaže čovjeka koji joj je ubio brata. Ona je to odbila. Odavno je već umro onaj koji je čuvao te neprijateljske grobove, a među njima i taj jedan naš. “To su samo dica daleko od kuće”.

 Svoju pjesmu Gibonni je uobličio u parabolu o Drugome. U prvoj strofi, s udicom na koju se ubo, čovjek hvali Boga što nije riba. U posljednjoj, dok premeće ljudske kosti, more hvali Boga što nije čovjek. I na jednoj i na drugoj strani, ribljoj i ljudskoj, empatija je za Drugog, sućut prema tuđoj patnji. A napokon, riba na udici nije ništa manje šutljiva, ali i ništa manje nevina od mrtvih neprijatelja. Mireći se s njima čovjek se, vjerojatno, miri i sa samim Bogom. Tako bi se mogli razumjeti i oni neobični ljudi, čiji iskazi, vjerojatno, još postoje u prašnjavim dokumentacijama jugoslavenske Službe državne bezbjednosti, koji su se na najradikalniji način, i u najnepogodnija vremena, okrenuli Drugome. Zato što su bili simpatizeri neprijatelja? Da, u to sumnja zarobljeni um, u to je sumnjala i narodna milicija, ali nisu po tome kopali, valjda zbog straha od grobova.

 U Zdenku Bašiću Gibonni je pronašao svoga najboljeg interpretatora. Ikonopisac virtualnog svijeta, tvorac najvećeg broja imaginarnih i mitoloških likova u novijoj hrvatskoj povijesti, koji se najbolje snalazi u mraku, u tamnoplavim dubinama noći, a sada i mora, Bašić je od Gibonnijeve pjesme načinio foršpan za neki svoj “El Laberinto del Fauno”. Ali za razliku od Guillerma del Toroa koji je svoju veličanstvenu bajkovito-dokumentarno-povijesnu priču s elementima katarze, kolektivne i djetinje, ispričao s platforme jednoga zrelog i iživljenog društva, u Španjolskoj koja danas i postoji zbog svijesti o žrtvi i stradanju Drugog, Zdenko Bašić platformu je našao u sebi i u svome daru. I u Gibonniju, naravno. Naokolo je, međutim, pustoš. I nema čuvara grobova, jer nema u Hrvatskoj živih koji bi razumjeli Drugoga. Uopće više nema živih ljudi. Nego naokolo glavinjaju kao živi grobovi.

izvor: jergovic.com ›››

G

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Miljenko Jergović

 

Pakao nastaje iz uverenja da smo najbolji

 Odnosi Srbije i Hrvatske su uslovljeni divljačkim nacionalizmom, koji je, priznajem, jači i dramatičniji sa hrvatske strane. Što opet ne znači da u sledećoj epizodi neće biti obrnuto

 Nova knjiga Miljenka Jergovića „Sarajevo, plan grada”, u izdanju hrvatske „Frakture”, imala je prvo predstavljanje na Beogradskom sajmu knjiga. Sajamska sala „Ivo Andrić” bila je preksinoć prepuna, a o knjizi su, pored autora, govorili prof. Ranko Bugarski, inače, kao i Jergović, rođeni Sarajlija, i pisac Dragan Velikić, u čijim delima gradovi i hoteli imaju značajno mesto. Profesor Bugarski je primetio da su ga dokumentarnost, ali i pripovedna snaga ovog obimnog dela, vratili u grad njegove mladosti, među sarajevske ulice, građevine, ljude, kao i reči koje se više ne koriste. Poseban deo knjige čini telefonski imenik Sarajeva iz 1941. godine, oglasi u tom imeniku, kao i spiskovi imena zanatlija, koji rekonstruišu lice nekadašnjeg grada. Kako je rekao Dragan Velikić, ova knjiga je velika poema grada, rasadnik imena i njihovih sudbina.

 Spiskovi imena deluju hladno, dokumentarno, a opet, paradoksalno, čoveku se stegne grlo kada čita sva ta nanizana imena ljudi koji su nekada živeli. Kao kod Roberta Bolanja, na primer, kada čitamo stranice i stranice nabrajanja ubijenih žena. Da li je za vas više od saznanja ključna ta humanistička crta u sećanju – upamtiti svako pojedino ime?

 Oduvek imam tu strast prema spiskovima, imao sam ih kao klinac u vezi sa sastavima timova dve jugoslovenske lige. Kasnije kroz život spiskovi se gomilaju i slažu po vrsti i po sadržaju. Čitanjem, otkrivaju se spiskovi kod Borhesa, Danila Kiša, kao i kod Roberta Bolanja. Priča o sećanju uvek je dvostruka. S jedne strane, sećanje je najveće čovekovo prokletstvo, a sa druge strane, sećanje je ono najvrednije što uopšte imamo. Mi, kao ljudska bića, živimo od sećanja. Kada je reč o humanizmu i sećanju, čini mi se da je sećanje u osnovi svake ljudskosti. Samo je reč o tome da čovek treba da razvija ono što se danas popularno zove kultura sećanja, ali i neku vrstu „lične higijene” memorije, da ne dozvoli sebi poplavu lažnih sećanja i izmišljene prošlosti. Jer, u ovim našim južnoslovenskim društvima, to prokletstvo izmišljenih prošlosti i izmišljenih sećanja čini mi se da je gore i strašnije od bilo čega drugog.

 Mnoga su velika imena vezana za Sarajevo, među njima i Ivo Andrić, pa melanholični Tin Ujević, pojedine ulice nosile su imena Branislava Nušića, vojvode Putnika, tu je i Zmaj Jovina ulica. Zmaja navodite i kao primer Srbina koji je Srbe i Hrvate viteški smatrao braćom...

 To je jedna od stvari koja kod nas nije nikada na pravi način doživljena. To kako je čika Jova Zmaj hvalio Hrvate, to je osnova svakog međunacionalnog bontona, osnova zajedničkog života i multikulturalnosti. Uzgajaš to verovanje, ili možda iluziju, da je onaj drugi bolji i plemenitiji, jer zapravo naše prokletstvo počinje uverenjem da smo mi, koji god bili, uvek i samo najbolji. Iz takvog verovanja se stvara pakao.

 U različitosti žitelja Sarajeva bila je njegova privlačnost, ali i usud. Kažete da vam je bilo potrebno da se udaljite od Sarajeva da biste mogli o njemu da pišete. Idete li sada tamo?

 U Sarajevo odlazim retko, iz nekih svojih razloga. Taj grad se svakako promenio, ali ko sam ja da dajem zamerke zbog toga. Što se tiče šarenila Sarajeva iz nekih ranijih vremena, mislim da je naš problem oduvek bio taj što višenacionalnost i raznovrsnost nikada nisu zaista bili osvešćeni i što nikada nismo imali stvarno poštovanje jednih prema drugima. To je uvek bila kombinacija toplo – hladno, ljubavi i mržnje, i potpunog neznanja o tome kako se oseća drugi, kako je biti u manjini. Kako je u današnjem Beogradu biti, na primer, Albanac. Pitanje: Kako je to biti onaj drugi? U našem svetu nije se postavljalo u vreme kada je to trebalo da se učini. Došli smo u situaciju da je ta multikulturalnost, na koju se danas „izlizano” pozivamo, deo neke prošlosti. Zašto to ne živimo u sadašnjosti? To što su naši gradovi i čaršije u velikoj meri postali monokulturalni i što su manjine negde nestale – Zaboga, šta im bi, šta im se nije sviđalo?– nije dovoljan razlog da mi prema onima koji su ostali nemamo neki osvešćeniji odnos. Nema toga u današnjem Sarajevu, a još manje u Zagrebu. Ako govorimo o sebi kao Evropljanima, to bi trebalo da bude prva stvar našeg evropejstva, jer se ono ne dokazuje odnosom prema Šveđanima i Fincima, ili prema Angeli Merkel, nego prema komšiji koji se zove nekako drugačije.

 Na koji način je sada Evropa ponovo pred tim ispitom savjesti, kako je govorio pomenuti Tin Ujević, a u vezi sa izbeglicama sa Bliskog istoka?

 Mislim da je naš zajednički problem, ne samo srpski, hrvatski, ili balkanski, nego uopšte evropski, ta nesvesnost o dramatičnosti ovog trenutka, dok izbeglice prolaze kroz naše zemlje. Nismo svesni toga da se događa nešto slično onome što se našim pradedovima događalo tridesetih i četrdesetih godina 20. veka, kada su kolone Jevreja odlazile u smrt. Neverovatno je to kako Evropljani ni sada ne osećaju tu dramu i kako nesreću migranata ne doživljavaju kao svoju vlastitu. Jer, to je potpuno identičan problem sa onim koji je Evropa već imala. Mi smo odgovorni zbog toga što nije bilo više spašenih Jevreja, kao što smo odgovorni za svakog sirijskog izbeglicu koji prođe kroz naše zemlje. Bio bih mnogo srećniji kada bi Hrvatska, Srbija, kao i Bosna i Hercegovina bile zemlje u kojima bi sirijske izbeglice poželele da žive.

 Kako u vezi i sa ovim problemom vidite aktuelne odnose Srbije i Hrvatske?

 Ti odnosi su uslovljeni divljačkim nacionalizmom, koji je, priznajem, jači i dramatičniji sa hrvatske strane. Što opet ne znači da u sledećoj epizodi neće biti obrnuto. To što se sada u tim odnosima dešava podseća na one vežbe iz vremena socijalizma, na onu akciju „Ništa nas ne sme iznenaditi”. Tako smo pre mesec dana imali taj mali, lažni i prljavi rat na granici, gde se ljudima sa „pogrešnom” saobraćajnom dozvolom ili „pogrešnim” ličnim dokumentima onemogućavao prelaz granice, pa su onda političari davali dramatične izjave. Svima je bilo jasno da to nije nikakav rat, nikakva ozbiljna stvar, da će sve nestati u onom trenutku kada nacionalistička politika ispuni svoj cilj i kada se hrvatski premijer odbrani od..., istina ja u tom trenutku nisam baš najbolje shvatio od čega, ali od nečega sigurno da.

 Posmatrate Sarajevo kroz istoriju. U kom trenutku je to bio posebno intrigantan grad?

 Sarajevo je bilo jako interesantno mesto u proleće i leto 1914. godine, pred atentat Gavrila Principa, nešto o čemu priča možda nikada neće zaista biti ispričana. O toj generaciji Mlade Bosne, ali i o svim drugim valerima tadašnjeg Sarajeva, grada koji je izranjao iz otomanskog srednjeg veka, u kom su neki klinci čitali anarhističku literaturu. Zatim, zanimljivo je Sarajevo 70-ih i 80-ih godina 20. veka, kada je grad izranjao iz komunističkog mraka, koji je u Bosni bio najdramatičniji. To Sarajevo je imalo obećavajuću lepotu, koja je opet nesrećno završila velikim zločinom nad gradom, a kasnije i njegovom nesposobnošću da prestane sebe da doživljava kao ultimativnu žrtvu. Najparadoksalnija stvar u vezi sa Sarajevom bila je ta što je to bio najprosperitetniji grad u vreme kada se za njega najmanje znalo. Nikada u svojoj istoriji Sarajevo nije bilo važno kao što je to danas. Ljudi možda ne znaju za Dubrovnik, ali za Sarajevo su sigurno čuli, istini za volju i zbog njegove nesreće. Zato važi ona izreka: „Bolje biti srećan i anoniman, nego nesrećan i slavan”.

 Razgovarala: Marina Vulićević

 izvor: politika.rs ›››

G

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Miljenko Jergović

 

Biti bogat, pa imati jedan kaput u životu

 Ali identifikacija sa svijetom ciriških izloga je samo simbolična. Ono što se u tim izlozima nalazi za mene je tako dramatično preskupo da je već odavno otpala mogućnost da tu ikada išta kupim

 U Cirihu sam na dva dana. Šesti je ili sedmi put u posljednjih desetak godina da sam u ovom gradu. Na ulici se već pomalo snalazim, sjeća me se kompjutor u hotelu Kindli, tako da više ne moram ispočetka upisivati svoje podatke - od kojih je, ipak, najzanimljiviji datum rođenja: zašto im je važno kada sam i gdje rođen? – znam gdje su dućani koji me zanimaju: konfekcija za konzervativno nastrojenu gospodu, antikvarijati s namještajem i sitnicama svakodnevice devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, i naravno bezbrojne prodavnice satova. U Cirihu skoro da nikada ništa nisam kupio, ali nema tog grada čije dućane i izloge više volim i više ih doživljavam svojima. Da nema ciriških dućana i izloga, danas bih već vjerovao da moj svijet više ne postoji. Naravno, pod svijetom ovaj put podrazumijevam ono što podrazumijeva golema većina konzumerizmom i kapitalizmom zaluđenog čovječanstva: materijalna dobra, stvari i predmete s kojima se živi i uz koje se živi.

 Ali identifikacija sa svijetom ciriških izloga je samo simbolična. Ono što se u tim izlozima nalazi za mene je tako dramatično preskupo da je već odavno otpala mogućnost da tu ikada išta kupim. Kažem to bez imalo čežnje ili žaljenja. Što se mene tiče, zadovoljan sam već i time što mogu gledati, i što gledajući znam da postoji svijet koji mi u duhovnom smislu pripada. (I nipošto ne pomišljajte da je riječ “duhovno” u ovom slučaju neoprezno upotrijebljena.)

 Moj djed, o kojem tako često pišem da je već odavno postao književna činjenica, bio je činovnik na željeznici, imao je ženu i troje djece, i pripadao je onodobnom srednjem sloju. Moglo bi se reći da je u klasnom smislu bio ono što sam ja danas. U praktičnom je smislu to značilo sljedeće: živjelo se skromno, ali iznad tadašnjeg gradskog prosjeka, a on je morao imati dva odijela od najboljeg štofa, krombi kaput, zimske i ljetne cipele, ručno izrađene kod najboljeg šustera u gradu, prvorazredno nalivpero i sat. Odijelo za njega kupovalo se svakih deset godina - u ritmu u kojem se danas u mom svijetu kupuje novi auto - prvih pet godina bilo bi to novo, svečano odijelo, koje se oblači samo u posebnim prigodama, među koje je redovito spadao i sedmi dan u tjednu, nedjelja; e da bi u sljedećih pet godina to odijelo postalo staro i svakodnevno. U cjelokupnom je radnom vijeku, skoro i životu, moj djed promijenio ukupno četiri nova odijela i dva krombija. Nalivpero je imao samo jedno, za koje bi svakih desetak godina nabavljao nova zlatna perca iz Ciriha, kao i sat. Bio je željezničar, pa je taj sat mogao dobiti od države: službeni željezničarski džepni Zenith, koji je trideset i neke u velikom uvoznom poslu Jugoslavenskih državnih željeznica u nekoliko tisuća primjeraka naručen iz Švicarske.

 Jednom godišnje, uvijek u isto vrijeme, u ranu jesen, možda baš u rujnu, sat bi se nosio na pregled i čišćenje kod povjerljivog urara. Otprilike u istom se ritmu na čišćenju ostavljalo i nalivpero. Znalo se i za krojača koji bi se brinuo o stanju djedovih odijela, i za kemijsku čistionicu u kojoj su se čistila odijela i kaput. Djedov ideal, koji je bio i ideal njegove generacije, a onda i cijeloga jednog društvenog sloja i svijeta, bio je da imaš predmete koji će ti trajati cijeli život. Iako je davao da mu se šivaju odijela od najboljeg štofa koji se mogao nabaviti u Jugoslaviji ili se prokrijumčariti iz Beča, čeznuo je za još boljim štofovima, koji ne bi davali odijela čija je trajnost deset godina, nego bi mogla doživotno potrajati. Da ste ga u ono vrijeme pitali kako zamišlja budućnost, on bi vam rekao da će u budućnosti postojati štofovi koji su kao novi i nakon pedeset godina nošenja. Nije volio iznošene, rasparane i razgaćene stvari, pokvarene satove i tupa nalivpera, ali je svejedno bio istinski nesretan kada bi mu dotrajale stare stvari, i kada bi morao kupovati nove. To ga je činilo nesigurnim, samo tada se osjećao kao sirotinja. Bogati ljudi su oni koji imaju tako dobre stvari da nikada ne moraju kupovati ništa novo.

 A onda se, malo nakon njegove smrti, a umro je 1972, svijet preokrenuo i preobrazio. Preokrenuo se i preobrazio kapitalizam, pretvarajući se u konzumerističku neman. Došlo je vrijeme dobro dizajniranih i nekvalitetnih predmeta, koji se moraju zamjenjivati u sve bržem i bržem ritmu. Kada kupim novi kompjutor - odnedavno je to Apple Macintosh, mercedes među kompjutorima - jasno mi je da ću nakon dvije, najviše tri godine kupovati novi. Ne samo da će stari model zastarjeti i postati funkcionalno neupotrebljiv, nego ću malim prstom lijeve ruke probiti tipku sa slovom A, a uskoro će se izlizati i sva druga slova. Slično je i s odijelima i satovima: traju kratko, sezonu, najviše dvije, a onda se, bez obzira na modu, raspadnu.

 Imam ladicu punu starih mobitela. Između onog prvog i ovog kojeg sad koristim prošlo je više od dvije tisuće godina. Naravno, tehnoloških i subjektivnih godina, sugeriranih logikom konzumerističkog svijeta, čiji je cilj da svake sezone kupite novu i još noviju stvar. Nedavno sam konačno kupio iPhone 7+. Prijateljica me pita zašto nisam čekao da izađe Osmica. Nisam joj ni pokušavao objasniti da mene to ne zanima i da bih bio najsretniji kada bih mogao imati smartphone za cijeli život.

 Stare stvari ne volim zamjenjivati novima, kao što to nije volio ni moj djed. On je u tome bio dijete svoje epohe, dok sam ja svoju epohu promašio. Zato uživam u izlozima Ciriha, tog grada koji je u ponešto izmijenjenom obliku sačuvao ideale one prošle epohe. Tu se, ali doista, mogu kupiti stvari koje će čovjeku potrajati do kraja života. Vjerojatno u Cirihu postoje i takva odijela, a takav sam kaput vidio svojim očima. I ono najvažnije, prema čemu osjećam istinsku strast: satovi. Svaki od onih koje upravo gledam snažniji je i čvršći od jednoga ljudskog života. To su satovi koji se upisuju u testament i prenose s koljena na koljeno. Onaj djedov džepni sam naslijedio, i u mladosti ga nosio, ali nije moje da hodam okolo sa službenim željezničarskim satom iz trideset i neke. Moje je da gledam na civilni sat.

 I tako svake dvije-tri godine kupujem novi Swatch. Nakon što mu jednom zamijenim bateriju, počinje mu se krzati narukvica, sat munjenivo stari i, opet više u simboličkom nego u praktičnom smislu, postaje neupotrebljiv. Imam punu ladicu starih ručnih satova. Teško je reći koji je najbezvredniji. Imam i onaj jedan meni dragocjen sat, naslijeđen od djeda, čija kolekcionarska cijena nije naročito visoka, jer je proizveden u velikom broju kopija i jer se ni preciznim preglednom ne da ustanoviti kako je koji primjerak održavan. Osnovna stvar u održavanju starinskih džepnih satova: navijati ih uvijek u isto vrijeme, jednom godišnje nositi na čišćenje.

 Zanosio sam se da ću jednom imati dobar mehanički sat, koji će me doživotno služiti i s kojim ću ići uraru, navijati ga uvijek u isto vrijeme, mjeriti vrijeme i dovoditi ga u sklad s mojim vremenom. Sada već znam da od toga neće biti ništa, preskupo je. A znam i to o kojem je satu riječ: Zenith, El Primero Captain. Ili neki od ranijih podtipova El Primera. Umjesto toga ću, vjerojatno, kupovati nove Swatch satove na baterije, i puniti ladicu starim. Ako je to najveća žrtva koju imam da podnesem konzumerističkom ludilu epohe, onda neka tako i bude.

 Gospoda se od negospode razlikuju po tome što gospoda imaju jedno dobro nalivpero (plus svejedno koliko loših) i samo jedan dobar sat. Sat nije modnih detalj, e da se mijenja prema boji košulje i kravate. Sat je onaj jedan koji se upisuje u testament ili se, bez testamenta, ostavlja unuku.

 To mi je na umu dok šetam Cirihom i istinski uživam u izlozima ovoga nečuveno bogatog grada, čije je bogatstvo, međutim, apsolutno zasluženo. I manje se teror neoliberalnog kapitalizma i konzumerističkog mahnitanja osjeti ovdje, nego u onim otužnim balkanskim palankama i njihovim šoping centrima u kojima neki nesretan i sluđen svijet kupuje svoju jednosezonsku sreću.

 Valja se osloboditi pritiska materijalnih dobara na naše male i također jednokratne živote. Međutim, moguće je to samo na dva načina: zamonašiti se, otputiti se među pustinjake i isposnike i nemati ništa, ili imati uza se one najbolje i najskuplje onodobne stvari, koje će, neizmijenjene, čovjeka pratiti do kraja života: nalivpero, sat, ako već ne postoji takvo odijelo i kaput. Čovjek biva rob stvari tek kada ih svako malo mora mijenjati.

izvor: vijesti.me ›››

G

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Miljenko Jergović

 

HOGAR STRAŠNI

Stari ratnik koji u stanju potpune dekadencije provodi penzionerske dane u depresiji

 Kao svaki pravi historijski muž, Hogar se nije volio kupati. A subota je u svakoj vikinškoj kući bila dan za kupanje. Vidimo Helgu kako ga, ne skidajući mu kacigu, potapa u drveni škaf

 Hamlet, ali ne danski kraljević, nego Hamlet, Hogarov sin. Sporedni lik u priči, sitni dječarac, prvoškolac, koji se tu i tamo pojavi, i razveseli nas ničim drugim nego svojim imenom. U stripu Dika Brownea, dugogodišnjeg ilustratora Newsweeka i veterana Drugoga svjetskog rata, nastalom 1973, kada je autoru već bilo pedeset i šest, o dokonom i dobroćudnom Vikingu, Hamletovo ime bilo je smiješno. Nije on bio danski kraljević, tragični mladić na poslijetku jednoga trulog i korumpiranog kraljevstva, nego je bio sitni Hogarov sin.

 Otac mu je bio ogroman i okrugao, stari ratnik u stanju potpune dekadencije. Nakon što su već svi ratovi prošli, i ne najavljuju se novi, i zauvijek je minula vikinška slava, a njegova se moćna vojska razmilila po povijesti i po drugim stripovima, Hogar na svom otoku provodi penzionerske dane.

 Njegov se život svodi na jednu pasicu, jedan kaiš, od pet-šest sličica, koji će tokom sedamdesetih i osamdesetih objavljivati najpoznatije svjetske novine, negdje na posljednjim stranicama, uz rebus, križaljku, bizarne vijesti iz svijeta i rubriku Vjerovali ili ne, ili na tablu stripa koju u isto vrijeme objavljuju dječji magazini. U naše je krajeve Hogar Strašni stigao preko Politikinog zabavnika, koji je u to vrijeme izlazio u dva izdanja, ćiriličnom i latiničnom, i nikad nije imao ozbiljniju konkurenciju na trgu dječje i omladinske štampe.

 Uz Hogara bio je glupi Edi, goluždrav i slabašan Viking, koji se isticao i javnost zabavljao svojom blistavom neinteligencijom. Nad Hogarom bila je njegova žena Helga, krupna i moćna žena, plavih kosa upletenih u pletenice, koja je staroga ratnika nadmašivala i u snazi i u pameti. Ona je vladala njegovim svijetom, kao što je on sanjao o tome da vlada cijelim svijetom. Kao svaki pravi historijski muž, Hogar se nije volio kupati. A subota je u svakoj vikinškoj kući bila dan za kupanje. Vidimo Helgu kako ga, ne skidajući mu dvorogu borbenu kacigu s glave, potapa u drveni škaf.

 Kao i većina dobrih novinskih stripova od jedne pasice i jedne table, tako je i Hogar Strašni bio intergeneracijsko štivo. I za djecu i za odrasle. Osnova Hogarovog gega bila je humoristička. Izmjenjivali su se humor situacije s humorom geste i riječi, ali na vrlo inteligentan i višeslojan način, tako da su u Hogaru djeca vidjela jedno, odrasli drugo. Iz odrasle perspektive Hogar je bio muškarac u krizi srednjih godina, tipična dobrodušna muška patrijarhalna svinja, kojom upravlja autoritativna žena, i koja provodi godine i dane u svojevrsnoj depresiji i u tavorenju. Hogaru su se sve velike i važne stvari u životu već dogodile.

 Po tome je, pretpostavljamo, bio sličan jutarnjim čitateljima novina, koji bi uz prvu kavu, doručak i cigaretu, pred odlazak na posao živjeli Hogarovu avanturu za taj dan. Osnovni, temeljni ugođaj Hogara Strašnog bio je - depresija. Iz dječje se perspektive činilo da je depresija nešto ugodno i mondeno. Od Hogara smo učili da budemo cool, okamenjenih faca.

 Dik Browne počeo ga je crtati kada je već počeo gubiti vid. Crtao ga je petnaest godina. Već je tako slabo vidio da je svaki kadar, svaku sličicu morao raditi debelim crnim markerom, na golemim formatima hamer papira. Samo je tako još mogao naslutiti što je nacrtao. Jednostavnost Hogarove, Helgine, Edijeve i Hamletove pojave definirana je lošim vidom njihova velikog oca.

 Što će se dogoditi s Hamletom nakon što konačno odraste? Nikad to nećemo saznati. U stripu su i djeca vječno djeca. Kada jednom odraste, Hamlet će postati Rade Šerbedžija na Lovrijencu.

 izvor: jutarnji.hr ›››

G