autor tekst 002 ›››

 

 

Muharem Bazdulj

 

Milovi čardaci i hizmećari

 Uz dirljivo navijanje najvećih moralista na Balkanu i šire, Milo Đukanović je pobijedio na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori. Dok se bliži 30. godišnjici svoje vladavine, vrijedi se sjetiti njenih početaka

 U masi manje ili više duhovitih komentara na najprije kandidaturu Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, a zatim i na njegovu ubjedljivu pobjedu već u prvom krugu, izdvojilo se jedno zapažanje Ramba Amadeusa. Čovjek je, naime, primijetio relativno banalnu stvar, koja, međutim, u tom obliku, čini mi se, nije ranije formulisana. Milo Đukanović će, parafraziram, po svoj prilici vladati duže od Josipa Broza Tita. I zaista, Tito je na vlasti bio trideset i pet godina: od završetka rata 1945. do svoje smrti 1980. Milo Đukanović vlada Crnom Gorom neprekidno od početka 1991. godine, što će reći više od 27 godina. Ako ispuca čovjek svoja dva predsjednička mandata, već je pretekao Tita. Uostalom, ako nastavimo da se igramo ove igre, odnosno ako Đukanovićevu vladavinu direktno usporedimo s Titovom, 2018. je Milu ono što je Titu bila 1972. tj. 28. po redu godina na vlasti. U mnogo čemu, Titova moć je u to vrijeme bila više simbolična nego stvarna, dok kod Đukanovića baš i nije tako.

 Doći će vrijeme kad će biografija Mila Đukanovića dobiti knjigu vrijednu tako bogate i kompleksne teme. Uz sve aspekte njegove političke vještine koje mu treba priznati, valja ipak notirati da mu veliki dio javnosti u mnogo čemu gleda kroz prste. Ugledni komentatori koji neobično elegantno prozivaju Vučića, Orbana ili Putina za autoritarne tendencije te gušenje medija i demokratskih sloboda, iz nekog razloga su puni blagonaklonosti spram Đukanovićevog stila vladanja. Moralni žreci vješti u osudi svakog građanina koji je početkom devedesetih godina prošlog vijeka bio punoljetan, a koji nema potvrdu da je bio na “pravoj strani historije”, nekako volšebno zaboravljaju da je Milo Đukanović bio jedan od pet-šest najmoćnijih ljudi SR Jugoslavije kao cjeline, a definitivno najmoćniji unutar Crne Gore kao njene članice. Nikad, međutim, nismo saznali dubinu direktne Đukanovićeve umiješanosti u događaje s najmračnijih stranica novije crnogorske historije.

 U knjizi Vladimira Dedijera i Antuna Miletića “Genocid nad Muslimanima 1941 – 1945” navode se, između ostalog, i imena i prezimena te godišta 574 četničke žrtve iz pljevaljskog kraja ubijene u Drugom svjetskom ratu. Među njima je i četrnaestoro članova porodice Čardaklija ubijenih u februaru 1943. godine. Praktično svi su žene, djeca i starci. Najmlađa među žrtvama je djevojčica Munira od tri godine, a najstariji je šezdesetosmogodišnji Smajo. Alija Čardaklija rođen je samo četiri godine nakon četničkog masakra nad članovima njegove porodice – 1947, u Pljevljima. Život ga je odnio u obližnje Goražde, s druge strane administrativne granice unutar jedne zemlje. Radio je kao poslovođa u prodavnici, imao je ženu i dvije ćerke. Živjelo se lijepo, dovoljno lijepo da je Alija u Herceg-Novom, u svojoj rodnoj republici, na moru, imao stan u kome je provodio većinu slobodnog vremena. Kad je počeo rat, Alija je najprije ženu i djecu poslao u Herceg-Novi, a poslije nekoliko nedjelja im se i lično pridružio. Za nekoliko dana, međutim, patrola hercegnovske policije im je pokucala na vrata. U kasnijem razgovoru sa Šekijem Radončićem, Alijina žena se sjećala da joj je muž u to vrijeme bio u kupatilu. Čovjeka koji je u tom momentu imao četrdeset pet godina, teškog “šećeraša”, s trombom u desnoj nozi, policajci odvode, još mokre kose, tobože na razgovor. Ženi kažu da će ga pustiti za pola sata. Supruga i ćerke nikad više nisu vidjele muža, odnosno oca. Posmrtni ostaci Alije Čardaklije ekshumirani su u selu Prohići kod Žepe 2003. godine. Zajedno s nekoliko desetina Bošnjaka, Aliju Čardakliju je crnogorska policija predala šefu obezbjeđenja KP doma Foča. U zapisnicima Haškog tribunala, na nekoliko mjesta pominje se Čardaklijino ime, među zatočenicima zlostavljanim u fočanskom KP domu. Jednom su ga izveli i nikad više nisu vratili. Svaka od sudbina desetina ljudi koje je crnogorska policija na pravdi Boga poslala u sigurnu smrt je slika unebovapijuće nepravde. Ipak, među svom svojom subraćom, Alija Čardaklija je u jednoj stvari izuzetak: on je jedini koji nije rođen u Bosni i Hercegovini. On je čovjek rođen u Crnoj Gori, sa imovinom u Crnoj Gori, koga organi vlasti Republike Crne Gore šalju u smrt zato što se zove Alija. Ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u to vrijeme zvao se Pavle Bulatović. Predsjednik Vlade Crne Gore u to vrijeme zvao se Milo Đukanović.

 Slobodarski Radio Slobodna Evropa ovih dana kao ključno pitanje buduće Đukanovićeve vladavine kandiduje dilemu da li će se predsjednik formalno preseliti u Cetinje, odnosno gdje će mu biti čardak: na Cetinju ili u Podgorici. Niko Milu Đukanoviću neće pomenuti Aliju Čardakliju. Najnagrađivaniji savremeni crnogorski pisac i najčuvenija savremena crnogorska novinarka ovih dana, sa izvjesnim pravom, grme kako je sramota da je Ivici Dačiću “na volšeban način izbrisana prošlost kućnog ljubimca Slobodana Miloševića”, odnosno kako je moguće biti “bivši panker, bivši metalac, ali bivši fašista, e to ne može. To je trajno obilježje”. Milo Đukanović je i iz ove oblasti, izgleda, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Znam, znam, on je “napravio civilizacijski izbor i iskorak”, ali neka nam neko onda lijepo, otvoreno i nedvosmisleno kaže da se u tom slučaju sve, baš sve, oprašta.

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Muharem Bazdulj

 

Nije Leb i sol sjevernomakedonski, nego makedonski bend

 Nakon mukotrpnih pregovora sa službenom Atinom, Republika Makedonija formalno je postala Republika Sjeverna Makedonija. Znači li to, međutim, da je svako sjećanje na nesjevernu Makedoniju zabranjeno?Nije Leb i sol sjevernomakedonski, nego makedonski bend

 Agencijska vijest koju su prethodnih dana prenijeli mnogi portali, televizije i novine, pa i naš list, glasila je ovako: “Nacionalistička ministrica u Vladi Sjeverne Makedonije smijenjena je u nedjelju jer se novinarima obraćala ispred natpisa na zidu na kojem je pisalo staro ime države, Republika Makedonija. Ministrica rada Rasela Mizrahi smijenjena je s dužnosti nakon duge rasprave u parlamentu i glasanja koje se protegnulo do rano ujutro u nedjelju. Za njezinu smjenu glasala su 62 zastupnika, a 26 ih je bilo protiv, prenosi Hina. Zadnjih tjedana najmanje dva puta je izišla pred novinare ispred natpisa na zidu u svojem ministarstvu na kojem je pisalo staro ime države, Republika Makedonija. Sjeverna Makedonija službeno je novo ime države otprije otprilike godinu dana nakon dugogodišnjeg sporenja s Grčkom, čija se jedna pokrajina zove Makedonija. Grčka je zbog toga blokirala pristupanje Makedonije NATO-u i Europskoj uniji.

 Mizrahi je članica nacionalističke stranke VMRO-DPMNE, koja se nikada nije složila s promjenom imena države. Atena je prosvjedovala protiv tog transparenta, pa je tehnički premijer Oliver Spasovski zatražio njezinu smjenu. Objašnjava da je prekršila Ustav i ugrozila pokušaje zemlje da uspostavi veze sa Zapadom. 

Politička hrabrost

 Socijaldemokrat Spasovski je na čelu prijelazne vlade koja uključuje VMRO-DPMNE. Prijevremeni izbori održat će se 12. aprila.”

 Moram da priznam da me neobično nervira kako su praktično svi novinari, publicisti, pisci, autori, društveni i javni radnici širom Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije (o)lako i brzo, bez ikakvih rezervi i skrupula, prihvatili da se Republika Makedonija više ne zove Republika Makedonija nego se zove Republika Sjeverna Makedonija. Političarima se ne čudim, njima to spada u opis posla, ali svima ostalima se čudim. Daleko bilo da sporim važnost Prespanskog sporazuma, još dalje da potcjenjujem kompromis koji su postigli Zoran Zaev i Aleksis Cipras. Obojica su se morali suočiti sa snažnim rogoborenjem svojih protivnika u vlastitim zemljama i obojica definitivno jesu pokazali političku hrabrost. Ali opet, ako ni Bošnjaci, ni Crnogorci, ni Hrvati, ni Srbi ne zovu Njemačku ni Germanija ni Dojčland, nego je zovu Njemačka, zašto svi mi skupa ne bismo, makar izvan službeno-formalnog konteksta, Makedoniju i dalje zvali Makedonija.

 I kad nismo Makedonci, Makedonija je dio naših identiteta. Od svih vlastitih “makedonskih priča”, jedna od onih koje odavno pamtim tiče se jedne od onih knjiga koje kao dijete uzmeš sa police i znaš da ih nećeš još pročitati kako treba, ali kreneš da ih listaš, da malo čitaš, tek da vidiš dokle će da te odvedu. Tako sam i ja te neke 1986. ili 1987. godine sa police skinuo ono džepno BIGZ-ovo izdanje “Sto godina samoće”, sa Berberovim motivom na naslovnici, izdanje koje je u ondašnjoj Jugoslaviji prodano u valjda blizu dvije stotine hiljada primjeraka (pa legenda kaže da je Marquez povremeno, jer izgleda nije bilo moguće da se honorar uplati na račun u inostranstvu, dolazio u Dubrovnik da podigne pare), i krenuo da čitam. Taj početak, jedan od najsugestivnijih početaka u istoriji svjetske književnosti, neću nikad da zaboravim. (Kako je samo veličanstvena treća rečenica: “Svet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom.”) Pukovnik Aurelijano Buendija (za koga ćemo kasnije toliko puta čuti da pije kafu bez šećera) pred streljačkim strojem se sjeća kako ga je otac kao dječaka vodio da prvi put vidi led. Na toj prvoj stranici romana, Marquez pominje Ciganina Melkijadesa koji opet pominje “mudre alhemičare iz Makedonije”. 

Makedonski jezik

 Dobro, istina je, živimo u vrijeme hipertrofirane političke korektnosti. Već decenijama jedan od najčuvenijih romana Agathe Christie u originalu se ne objavljuje pod naslovom “Deset malih crnaca” pošto riječ “crnac” više nije politički korektna, ali ipak ne mogu da zamislim da na prvoj stranici “Sto godina samoće” umjesto Makedonije osvane Sjeverna Makedonija. Ako nismo odgovorni da slijedimo instrukcije Holanđana koji su namjerili da na internacionalnom nivou više ne budu Holanđani, nego Nizozemci, ne bismo trebali, izvan administrativnog konteksta, da histerično insistiramo na tome da naša prijateljska država s glavnim gradom u Skoplju mora u baš svakom kontekstu da bude Sjeverna Makedonija. Tamo živi narod koji se zove Makedonci, a ne Sjeverni Makedonci; tamo se govori jezik koji se zove makedonski, a ne sjevernomakedonski, tamo se jede makedonska, a ne sjevernomakedonska klopa. To nije sitnica ni trivijalnost, to je pitanje vjernosti vlastitom pamćenju i vlastitom iskustvu. Nisu Struške večeri poezije kulturna manifestacija Sjeverne Makedonije, nego Makedonije; nije Milčo Mančevski sjevernomakedonski, nego makedonski režiser; nije Leb i sol sjevernomakedonski, nego makedonski bend; nije Vardar sjevernomakedonski, nego makedonski klub; nije Darko Pančev sjevernomakedonski, nego makedonski igrač. Odluke Sobranja obavezuju organe vlasti u državi koja se službeno zove Sjeverna Makedonija, ali one ne dobacuju do procesa dugog trajanja, a koji opet sugerišu da postoji samo jedan suštinski tačan naziv za zemlju između Srbije, Bugarske, Grčke i Albanije.

  izvor: oslobodjenje.ba ›››