Svetlost dana ugledalo je pismo
ogorčenog Sarajlije kome je dosta i političara i predsednika
stranaka i mahanja oružjem i nacionalizama i laži i
obećanja... i svega onoga što danas čini život u Sarajevu i
BiH.
"Kako podnosite
stanje u kojem se ponovo maše ratnim sekirama? Ja sam lično
sit svega, teško dišem. Zadnjih tridesetak godina
strahujemo. Od višenacionalnih izbora, entiteta, odvajanja,
pripajanja, demokratije, nacionalizma, budala, rata. Čekasmo
i dočekasmo. Rat se desio. Krvav, da krvaviji ne može biti.
Treba li nam opet?
Ostala je pustoš nakon rata.
Grobovi, invalidi, primitivizam, nacionalizam, siromaštvo,
rasturene familije. Pominjanje imena naše zemlje diljem
svijeta asocira na zločin, stradanja, korupciju, bijedu.
Imamo nove odrednice, nove oznake naše sunarodnjake: onaj
Bošnjak, onaj Hrvat, onaj Srbin. Inteligencija je pobjegla,
a ono malo pametnih ljudi izmijenjalo dresove iu borbi za
očuvanje vlastitih fotelja udružilo se sa crnim vragom. Gdje
smo? Pokušat ću to objasniti u nekoliko točaka:
1.
Federalni dio ove napaćene zemlje cijelo vrijeme nakon rata
govori da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Ne
shvaćam. Želimo da živimo u zajedničkoj državi Bosni i
Hercegovini, a jedan njen dio tako nazivamo. Ako je
Republika Srpska genocidna tvorevina, zbog čega su nam puna
usta Bosne i Hercegovine, zbog čega ne pustimo Srpske
Republiku da ode. Rat je davno završen, ne možemo o njemu
govoriti cijeli život. Što želimo, teritorij bez Srba?
Prestanimo s vrijeđanjem ako želimo očuvati državu.
2.
Nakon rata srpski komponenta otvoreno, a hrvatska
poluotvoreno u zajedničkim organima miniraju sve odluke u
kojim se spominje država Bosna i Herecegovina. Većina
srpskih i hrvatskih predstavnika u državnim službama ima
račun svojih Vlastodavac da ni radi, da ne čini ništa. To su
oni što uzbrdo koče. Što crnje, to bolje. Stav je jasan,
državu urušiti, ubijediti svijet i Međunarodnu zajednicu da
je zajednički život nemoguć, podijeliti zemlju i pripojiti
je nacionalnim maticama. U tome im nažalost pomažu neki
bošnjački političari koji ispunjenje svojih snova vide u
maloj fildžan državi.
3.
Moć i novac se dijele unutar stranke – klana. Ako ne
pripadaš klanu, ne možeš se nadati nekoj funkciji. Klan sve
kontrolira, za tebe misli, kaže ti koje je gledište
ispravno. Ljudi izvan klana ponekada dobijaju poneki posao
(inžinjeri, softveraši,…) za koji stranka nema interesa.
Nagrada za ovu vrstu poslova je obično potcijenjena.
Oduzimanjem naknade za stručnost i vještinu stvaraju se
viškovi kojim se nečasno nagrađuju značajni članovi klana.
4.
Volite li neprijatelje? Okretati drugi obraz onima koji te
opale po prvom, nutkati hljebom one koji tebe gađaju
kamenjem i slične gluposti su po meni nemoguće i nemoralne
proklamacije. Debele knjige nas uče da zlo treba biti
kažnjeno, ukradeno vraćeno, a nepravda ispravljena. Što mi
činimo? Pretvaramo religijske vođe u nekog super roditelja,
heroja, zaboravljajući pri tome da nam je ta ljubav nanijela
nemjerljivo više zla od bilo koje druge. Konačno, ta nas je
ljubav odvela u torove u kojim se favorizira i amnestira
fašizam. Pogledajmo neke nazive ulica, tko su ljudi čija
imena nose?
5.
Je li vam logično da dvije glavne robne kuće u Sarajevu
nemaju alkoholnog pića i svinjskog mesa, da od rata u
Sarajevu nije sagrađena niti jedna crkva? Je li to poziv
svim konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine da se
nastane u glavnom gradu. Netko će reći, to je tako jer je
investitor na tome inzistirao. Zašto pristajemo na vazalne
odnose? Toliko siromašni nismo. Možemo li mi u zemljama koje
su dale novac za izgradnju robnih kuća otvoriti naš bar s
nekad poznatim, sada već izumrlim, Bosanku brendom:
“Šljivovica”? Možemo li bar u zemlji investitora po načelu
reciprociteta kupiti nekretninu?
Na kraju bih predložio i zamolio
predsjednike stranaka… Nemojte mahati oružjem, pričati kako
je rat neizbježan, potezati referendume, otcjepljenja,
plašiti narod, ponašati se kao djeca u vrtiću. Previše je
krvi ovdje proliveno, previše je imovine opljačkano, previše
se kalorične hrane probavlja u vašim stomacima. Dosta je
bilo, previše. Pustite omladini da vodi ovu zemlju. Ja vam
ne vjerujem. Idite, halal vam bila sva imovina koju ste
oteli.
Pismo sam napisao na našem jeziku. Zar je važno kako se
jezik zove. Svi ga savršeno razumijemo.
.jpg)
_001.jpg)