Saobraćaj je svijet
za sebe, motorizovan i ubrzan, pa i ne čudi što se u njemu
naglašavaju ljudske karakteristike, što lakše izbijaju na
površinu
S vremena na vrijeme
paralizuje nas vijest o nekoj tragediji. Negdje zakažu mjere
predostrožnosti, negdje ljudska obazrivost, a nekad se
naprosto desi nesrećan slijed okolnosti. I nema mjesta
traženju uzroka u onostranom – toga je oduvijek bilo i biće.
Pitanje je treba li pustiti da gorka iskustva tek tako
ostanu za nama. Bez izvlačenja neke koristi. Svaki čovjekov
napredak zasnivan je na „valorizaciji“ svega i svačega; pa,
zašto tako ne bi bilo i sa osjećanjima straha i tuge?
Nedavni crni niz na
crnogorskim putevima motivisao me je da dobro porazmislim o
svojim vozačkim navikama. Jeste, na greškama se uči, ali
zajebi fraze ako to „učenje“ izvjetri već prvom prilikom.
Oću reći, stavio sam sebe na probu. To traje već nekih
mjesec dana. Proučavam rezultate. Umislio sam da sam usred
eksperimenta: cilj je pokušati pridržavati se svih
saobraćajnih propisa, baš svih, pa i onih najdosadnijih. U
svakoj prilici i na svakom mjestu. Što da ne. Na primjer,
odupirem se porivu da se javim na telefon, kad vidim
ograničenje ne želim ma ni zeru brže, stajem na pješačkom
čak i kad pješak ne izgleda kao da će preći... i tako redom.
Saobraćajni štreber, pa to ti je.
Majke mi, počneš da
posmatraš vozače drugim očima. Progledaš. Zgade ti se,
momentalno. Dojuče si bio jedan od onih što žude da izigraju
zakon, a onda naglo počneš da uviđaš koliko je stvorova za
volanom koji se drže čisto svojih standarda. Kao da su sami
na svijetu, ništa ih ne dotiče. Ne daju pet para za propis.
Upadaju u oči. U svemu tome nađeš i zanimaciju, zainatiš se
u „ispravnosti“, makar se razlikuješ od većine. Potom
postaneš pametniji, razvijaš neku vrstu saobraćajne
filozofije. Evo nekoliko zapažanja svježeg preobraćenika:
1. Crnogorski
vozači imaju nešto suicidno u sebi (ili ludo hrabro, što mu
dođe na isto). Podsvjesno, naravno. Jer nije baš najjasnije
da se saobraćaj odvija jednakim intenzitetom čak i kada se
po stoti put desi nesreća u kojoj nevini stradaju.
Crnogorske ceste su pune kamikaza. Svaki izlazak na asfalt
nosi opasnost jer ne znaš ko ti dolazi u susret. Koliko god
poštovao propise, život ti ipak zavisi od onoga iz suprotnog
smjera. Pa, bio vjernik ili ne – u božijim si rukama.
2. Često se
vodi polemika o tome ko je odgovoran za veliki broj udesa –
vozači ili policija. Dobro, razumije se da su vozači glavni
krivci, ali što se to može policiji zamjeriti? Prije svega –
selektivnost. Stara boljka. To je ono kad te kazni za
prekoračenje od 10 kilometara, ili jedno neispravno svjetlo
usred bijela dana, a dok ti piše kaznu pored vas se zbije
makar nekoliko drastičnijih kršenja. Uniformisano lice ne
mari za to, jer prevashodno želi da namiri svoju dnevnu
normu. Slično je i sa protekcionizmom. No, kad se sve sabere,
temeljni problem nije u plavcima. Teško da bi nas i FBI
mogao opametiti. Ne može se očekivati od sudije da uči
fudbalere fer pleju; on je tu samo da sankcioniše, održava
red. Pravila igre prethode samoj igri. Jedini spas leži u
enormnim kaznama. Ovdje se mahom razmišlja stražnjicom. Nema
sreće dok se ne opauči po džepu.
3. Problemi
su, dakle, dublji. Sežu sve do auto-škola, do instruktora
koji te uče vožnji i zvanično proglašavaju vozačem. Na njima
je velika odgovornost, a nekako se njihova uloga u
cjelokupnoj saobraćajnoj problematici najmanje spominje. Kod
radikalne nekulture, treba odgovoriti radikalnim
protivmjerama. Treba preispitati većinu vozačkih dozvola u
Crnoj Gori. Odnosno, načine do kojih su ljudi koji ne znaju
da koriste žmigavac došli do opasne diplome. Vjerujte, kad
sam polagao prije osam godina, nekoliko djevojaka se na
kraju trijumfalno nacerilo samo zbog „lijepih očiju“.
Instruktori su podlegli šarmu, omogućujući da možda sjutra
neko podlegne njihovoj vozačkoj neukosti.
4. Psihološki
i psihijatrijski testovi. Uh, tek oni. Učiniti ih
fundamentalnim preduslovom za dobijanje medicinskog
uvjerenja. I tu se najčešće zadovoljava forma, prozboriš
koju sa pospanim stručnjakom i to je to, sve nas krasi
izuzetna psihička stabilnost. A prikrivenih kliničkih
slučajeva koliko oćeš. Samo pogledajte sve one trkačke
hazardere između Nikšića i Podgorice, one sumanute bjelolinijaše.
Zamišljam tako u dokonim momentima SF film u kom specijalno
obučeni uposlenici jedne bokeške ustanove pecaju sa Žute
grede svoju razuzdanu lovinu.
5. Putna
infrastruktura važna je pretpostavka sigurne vožnje. Međutim,
kod nas je veći problem u saobraćajnoj nekulturi, nego li u
lošim putevima. Bilo je pomaka, probijane su trase, tuneli,
dodavane treće trake, ali mrka kapa, sve to je ishodovalo
još većim jurnjavama. Autoput? Odlična ideja, svaka država
prostranija od nekoliko hiljada kvadratnih kilometara
trebalo bi da se podiči sa makar četiri trake, ali dati
ovdašnjim drumskim manijacima priliku da voze još brže
značilo bi tutkati u ruke potencijalnom ubici još ubojitije
oružje. Uz propise koji su polumrtva slova na papiru, kroz
koju godinu smiješi nam se spontano trkalište od Bara do
Boljara. Autostrada, sa svom jezivom slikovitošću koju nosi
taj termin. Uz ovakvu kulturu, za nas su kozje staze,
nijesmo za bolje. I to prvenstveno za naše dobro.
6. Primijetili
ste, stranci nikad ne blenduju kako bi upozorili na patrolu.
Da ne povjeruje čovjek: ladno ih boli briga za to što će
nekoga da opelješe zbog nekih glupih pravila. Gdje im je
kolegijalnost? Ne znaju oni za naše neformalno vozačko
bratstvo, za solidarnost koja se malo gdje drugdje može
vidjeti. Bratski štitimo jedni druge od zakona. Takvoj
koaliciji nema zime, jer postoji sveti, zajednički interes:
ne platiti kaznu. Kad gledaš sa strane, a i noć je pride,
pola kilometra magistrale uzvodno i nizvodno od patrole liči
na nekakvu drumsku diskoteku – sve blješti od razigranih
svjetala. Skoro sam uhvatio sebe kako se ljutim što me niko
u Budošu nije upozorio na policiju s nikšićke strane. Kako
to, moliću?! Kud će vam duša?
Vozim gotovo
svakodnevno. Posmatram, pripravan sam, vodim računa,
griješim, nerviram se, gledam poprijeko, udišem duboko.
Čitav „topli zec“ emocija samo kako bih se prebacio od jedne
do druge tačke. Saobraćaj je svijet za sebe, motorizovan i
ubrzan, pa i ne čudi što se u njemu naglašavaju ljudske
karakteristike, što lakše izbijaju na površinu. Stoga se na
osnovu vozačkog iskustva mogu donositi zaključci o mnogo
čemu. Volim da pametujem kad se naučim pameti. Praksom dođem
do teorije, pa žudim da je usadim još ponekome. Izigravam
saobraćajnog apostola. U redu, uvijek postoji doza sumnje,
trenutak do kojeg moraš da se preispituješ, ali sa
saobraćajnim pravilima definitivno nema mjesta sumnjičavosti.
Na kraju se sve svede na to. Ona postoje iz prostog, ali
najvažnijeg razloga – da bi se sačuvali životi.
Zato, batali
blendovanje, gledaj svoja posla, bolje mu činiš, veći si mu
prijatelj ako mu nijesi saučesnik.
A što se tebe tiče,
vozi u dozvoljenim granicama i drži se što više desne strane.
Budi štreber. Sam si sebi najbolja sigurnosna mjera.
I zapamti staru
englesku izreku, u kojoj je sažeta suština saobraćajne
bezbjednosti:
"Ne žuri, da ne
zakasniš".
.jpg)
