ČUVENA prva rečenica romana Ana
Karenjina – "Sve sretne obitelji su slične, a svaka nesretna
obitelj nesretna je na svoj način" vrijedi i za društva i
države. Sve sretne države su slične, a svaka nesretna ima
svoj paket nesreća i ekstremizama. Imamo i mi svoj. Nadam se
da ne treba objašnjavati da je Hrvatska duboko nesretna i
nezadovoljna zemlja, pogledajte oko sebe. No, cilj nam je
biti sretan i "normalan", zar ne? Čvrsto sam uvjeren da se
protiv ekstremizama i luđaštva najbolje boriti, ne drugim
ekstremizmima, nego normalnošću. Npr. neprijatelj fanaticima
vjere X, nisu fanatici vjere Y (oni se zapravo jako dobro
slažu i nadopunjavaju u svom ekstremizmu), nego razum,
normalnost i uredan, pristojan život srednjeg puta. To je
dugačak, nezahvalan i težak put, za koji se tek nakon silnih
godina možemo nadati da će ga netko shvatiti. Stvar treba
gledati kao centrifugalnu i centripetalnu silu – ekstremizmi
i svi oblici nasilja centrifugalno vuku na rub, čak i kad su
na prvi pogled na dijametralno suprotnim točkama tog ruba, a
razum i normalnost vuku u središnju točku, koja je uz manja
odstupanja samo jedna. Svi vole udoban život i visok
standard, i desni i lijevi i katolici i pravoslavci. Svi
žele biti jedna od Tolstojevih sretnih obitelji, među
sretnima nema razlika, to su oni u sredini kruga. Svi na
rubu kruga su nesretni, čak i kad imaju naizgled suprotne
položaje.
_001.jpg)