Svakog dana stojimo ispred ogledala isprobavajući naše nove
osmijehe, nove poglede, samo da bi predstavili iluziju o
sreći još jednoj nesretnoj duši ovoga svijeta. Koristimo
motive od prave sreće koju srećemo samo da bi poboljšali
naše vještine. Osobe koje ne mogu pronaći dio zadovoljstva u
sebi stvaraju fasadu da bi prekrili svoje nedostatke i da se
ne bi razlikovali od drugih. Zar se sve svelo na ovo? Na
težnju ka sličnosti zbog straha različitosti, jednostavno ne
smijemo biti drugačiji od ovaca pored nas,
lako bi nas prepoznali.
Šta se dešava osobama čija fasada je probijena? U tom
trenutku pogledaju se u ogledalo i kroz pukotine na maski
laži vide svoje istinito sebe. Kroz odraz u ogledalu one
razmišljaju o svojim postupcima koje su ih dovele do tog
trenutka, ali ne osjećaju savjest već žaljenje što su
uhvaćene. Ali ipak one ne žele da prihvate sebe, nego kupe
djeliće svoje već uništene maske i opet je sastavljaju, ali
ovaj put jaču.
Na kraju nastavljaju sa predstavom do tog trenutka dok ne
izgube sve dodirne tačke sa pravim životom i u potpunosti se
izgube u ulozi lika kojeg igraju
_001.jpg)
