Pandemija počinje u Aziji,
opustoši glavne evropske gradove i zbriše najmanje trećinu
populacije na svom putu. Kada se sve završilo, počinje
revolt, cijenjene institucije padaju i cjelokupni ekonomski
sistem mora biti ponovo konfigurisan.
To je kratka historije crne
smrti, pandemije bubonske kuge koju uzrokuje bakterija
Yersinia pestis, koja se proširila iz Mongolije do zapadne
Evrope 1340-ih.
Iz razloga što je tadašnja
ekonomija bila zasnovana na lokalnoj poljoprivredi i
zanatima, svakodnevni život se vratio u normalu relativno
brzo.
Ali, smanjivši radikalno broj
radnika, dala je preživjelima povećanu mogućnost nagađanja,
što je uskoro poprimilo oblik novih koncepata slobode među
populacijom srednjovjekovnih gradova.
To je, zauzvrat, započelo proces
ekonomske promjene koja je okončala feudalizam i, neki
tvrde, započela rast kapitalizma.
Noćna
mora kapitalizma
Danas se kapitalizam suočava sa
svojom kugom koja mu je noćna mora. Iako bi virus Covid-19
mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi,
imat će utjecaj na mnogo kompleksniju ekonomiju od one koja
je postojala 1340-ih – ekonomije sa mnogo krhkijim
geopolitičkim poretkom, i u društvu koje već sluti na loše
zbog klimatskih promjena.
Hajdemo razmotriti ogromne
promjene koje je pandemija već izazvala.
Prvo, djelomično ukidanje
svakodnevnog života u velikim dijelovima Kine, Indije,
većine Evrope i brojnih država u Americi.
Zatim, značajnu šteta za ugled
vlada i političkih elita koji su ili poricali ozbiljnost ove
krize, ili su se u prvobitnim fazama pokazali nesposobnima
da mobiliziraju svoje zdravstvene sisteme da se s njom
suoče.
Osim toga, desio se instant pad
u potrošnji u svim većim ekonomijama koji će sigurno
proizvesti najdublju recesiju otkako pamtimo: cijene dionica
su se već urušile, a ovo, zatim pogađa porodice iz srednje
klase čiji penzioni fondovi moraju ulagati u dionice. U
međuvremenu je solventnost avionskih kompanija, aerodroma i
hotelskih lanaca upitna.
Kao reakcija na datu situaciju,
države su pokrenule pakete ekonomske pomoći tako velike da
većina ljudi još nije uspjela pojmiti njihove implikacije.
Američka vlada će ubrizgati dvije hiljade milijardi dolara u
svoju ekonomiju, kroz mješavinu direktnih plaćanja građanima
i zajmova za biznise, što je više od polovine godišnjih
poreza koje prikupi.
U međuvremenu, centralne banke
su prešle na novi i agresivan oblik kvantitativnog
olakšanja. Baš kao i nakon prošle globalne finansijske krize
2008., oni će kreirati novi novac da otkupe vladin dug, ali
ovaj put neće biti postepen ili fokusiran na najsigurnije
vladine obveznice. Uvedeno kao mjera protiv panike u 2008.,
izgleda da će nas kvantitativno olakšanje pratiti
decenijama.
Političari su zauzeti
uvjeravanjem birača da će to biti „recesija u obliku slova
V“ – oštar pad nakon kojeg će uslijediti uspon, jer je
„prava ekonomija“, kako oni tvrde, zdrava.
Urušavajući
temelji
Da bismo razumjeli zašto je ovo
pretjerano optimistično, upotrijebit ćemo metaforu zgrade.
Za vrijeme finansijske krize
2008, izgledalo je kao da se „krov“ – finansijski sistem –
urušio na glavnu strukturu, koja je, iako je bila oštećena,
stajala čvrsto i mi smo nakon izvjesnog vremena popravili
krov.
Ovog puta, za razliku od prošlog
puta, urušavaju se temelji, jer je sav ekonomski život u
kapitalističkom sistemu zasnovan na podsticanju ljudi da idu
na posao i troše svoje plate.
Budući da sada ljude moramo
podsticati da se drže dalje od posla i od svih mjesta na
kojima obično troše svoje teško zarađene plate, nije važno
koliko je izdržljiva sama zgrada.
Zgrada zapravo i nije tako
izdržljiva. Veći dio rasta koji smo iskusili tokom 12 godina
od zadnje finansijske krize, podstaknut je centralnim
bankama koje su štampale novac i vladama koje su spašavale
bankovni sistem i dug.
Umjesto da otplaćujemo dug,
nakupili smo, prema procjenama, još 72 hiljade milijardi
dolara duga.
Za razliku od vremena bubonske
kuge, trgovinski i finansijski sistemi 21. stoljeća su
kompleksni, što, kao što smo naučili 2008., znači da su
krhki.
Mnoga od sredstava koja kruže u
finansijskom sistemu su, kao i pred krizu 2008.,
komplikovani svežnji potvrda o dugu koje izdaju banke,
osiguravajuće grupe i druge finansijske kompanije. Njihova
vrijednost leži u činjenici da oni daju vlasniku pravo na
budući prihod.
Naše članarine u teretani, naši
studentski krediti, naše rate za auto ove godine, iduće
godine i dalje se već računaju kao „plaćene“, a ljudi u
finansijskom sistemu se sofisticirano klade na njihovu
vrijednost.
Ali šta se dešava kada mi ne
idemo u teretanu, ne kupimo novi auto? Neke od tih potvrda o
dugu postanu bezvrijedne i finansijski sistem mora država
spašavati.
Nezamislivo
se već dešava
Iako većina običnih ljudi ne
razumije koliko je ovo opasno, ljudi na vlasti su toga
svjesni. Zato su ubijedili centralne banke da
nacionaliziraju tržišta obveznica.
Ovo znači da države izdaju
dugove da spase ljude i kompanije, kao sa Trumpovim
sporazumom od 2 hiljade milijardi dolara, a te dugove guta
drugi dio države, centralna banka.
Ljevičarski ekonomisti, i ja,
upozoravaju da će, dugoročno, stagnirajući rast i veliki dug
dovesti do ove tri politike: države će plaćati građanima
univerzalni prihod jer automatizacija čini dobro plaćeni
posao nepouzdanim i rijetkim; centralne banke će posuđivati
novac direktno državi da je održe na površini; masovno javno
vlasništvo glavnih korporacija da se održe vitalne usluge
koje ne mogu donijeti profit.
U rijetkim prilikama kada su
takve sugestije iznošene investitorima u prošlosti, odgovor
je bio obično uljudno odmahivanje glavom ili, među ljudima
koji su svjedočili padu sovjetskog komunizma, zaprepaštenje.
To bi ubilo kapitalizam, kažu oni.
Ali sada se nezamislivo već
dešava, sve je tu: univerzalne isplate, pomoć državi i
finansiranje državnih dugova od strane centralnih banaka već
je usvojeno brzinom koja je šokirala i one koji obično
zagovaraju ove mjere.
Pitanje je hoćemo li ovo
napraviti s entuzijazmom i sa jasnom vizijom društva koje će
izroniti na drugoj strani, ili nevoljko, s namjerom da
oživimo sistem koji se upravo raspao?
Pokušajmo shvatiti zašto su
ekonomisti protiv ovih kriznih mjera do sada.
Kada su u pitanju univerzalne
isplate prihoda, britanski konzervativni političar Iain
Duncan Smith je istakao, problem je što bi one mogle
„odvratiti ljude od odlaska na posao“.
Kada je u pitanju državno
vlasništvo i pokušaj da se planira proizvodnja (naprimjer
trenutna pometnja za ventilatorima), ekonomisti slobodnog
tržišta vjeruju da se takvi pokušaji ljudske kontrole nalaze
na putu tržištu, koje, prema njihovom mišljenju, funkcioniše
kao inteligentna mašina, donoseći red u svijet na način koji
nijedna agencija za planiranje ili vlada nikada ne bi mogli.
Što se tiče finansiranja
državnih dugova od strane centralnih banaka, ovo se posmatra
kao priznanje moralnog poraza od strane kapitalizma:
poduzetništvo i konkurencija trebaju biti pokretači rasta, a
ne Banka Engleske ili Federalne rezerve koji štampaju novac
i posuđuju ga ministarstvima finansija. Stoga je kapitalizam
koji se trajno oslanja na ove mehanizme nezamisliv za većinu
tradicionalnih ekonomista.
Kratkoročno
gledano
Za mene su ove vanredne mjere
oduvijek zamislive. Od 2015. tvrdim da ćemo biti prisiljeni
usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne
zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare,
onda zbog prijetnje klimatskog haosa.
Ali kriza zbog bolesti Covid-19
sve je to dovela u ravan kratkoročnog.
Kapitalizam koji izranja iz ove
sredine 2020-ih već je isplatio desetke milijardi dolara u
isplatama osnovnog prihoda; aviokompanije i hotelski lanci
će biti nacionalizirani; a vladini dugovi naprednih
ekonomija, koji trenutno iznose 103 posto BDP-a, bit će
daleko iznad tog. Još ne znamo koliko više, jer ne znamo
koliko će BDP pasti.
Ako baš ne budemo imali sreće,
niz dugova i dezintegracija vladine koherentnosti u nekim
krhkim državama mogli bi ozbiljno oštetiti multilateralni
globalni poredak. Ljudi koji izrađuju sigurnosne planove
strahuju da bi u državama kao što su Venecuela, Sjeverna
Koreja ili Ukrajina, ako bi zapale u stanje haosa, iskušenje
za susjedne divove poput SAD-a, Kine i Rusije da ih „spase“
tako što će poslati vojsku bilo veliko.
I ranije smo vidjeli brzu
deglobalizaciju, u ranim 1930-im. Ona započinje bankarskom
krizom, vodi ka razvrgavanju međunarodnih valutnih sporazuma
i završava odbijanjem sporazuma i prisilnim pripajanjima.
Iako sadašnja kriza započinje sa
mnogo jačim institucijama – Međunarodnim monetarnim fondom,
Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Ujedninjim nacijama,
između ostalih – suočavamo se sa istim bazičnim problemom
kao i 1930-ih: odsustvom jedne moćne države spremne da
povede, postavi standarde ponašanja i djeluje kao lider u
slučaju nužde.
Ako budemo slijedili ortodoksne
ekonomske savjete sada, kao i nakon 2008, kada kriza bude
gotova, političke elite će pozvati na još štednje – rezovi u
budžetu za zdravstvo, smanjenje plata i povećanje poreza za
obične ljude da se reducira trošenje vlade i umanji dug.
To je logika slobodnog tržišta,
ali mnogi će je ljudi vidjeti kao ludilo.
U 14. stoljeću kada je faza
masovne smrtnosti od kuge bila gotova, to je upravo ono što
su feudalne elite pokušale napraviti: da ponovo nametnu
svoje stare privilegije i tradicije i ekonomsku logiku
populaciji koja je upravo preživjela najtraumatičniji mogući
događaj.
Tada je to dovelo do krvavih
ustanaka – Seljačke bune u Engleskoj, tzv. Žakerije u
Francuskoj i zauzimanja gradova kao što su Ghent, Pariz i
Firenca od strane zanatlija – predvođenih veoma borbenom
grupom građana nazvanom, na francuskom, buržoazija.
Iako su ustanci nakon kuge
propali, piše historičar Samuel Kline Cohn u svojoj knjizi
Lust for Liberty (Žudnja za slobodom), doveli su do trajne
promjene načina razmišljanja među masama, „od krajnje
utučenosti do novog samopouzdanja…da i oni, mogu promijeniti
svijet, suštinski promijenivši socijalne i političke uslove
svog života“. A to je otvorilo put za buržujske revolucije
koje su iznjedrile kapitalizam.
Planeta kapitalizam
Da bismo shvatili šta trebamo
uraditi danas, potreban nam je širi okvir od onog koji
postoji u umovima većine političara.
Za njih i Covid-19 i klimatska
kriza izgledaju kao asteroidi koji udaraju u planetu:
vanjski šokovi koji zahtijevaju privremeni i reverzibilan
odgovor.
Oni su zapravo šokovi koje je
proizvela sama „planeta kapitalizam“, ili barem u obliku u
kojem smo je usvojili.
Mi ne znamo kako bi izgledao
industrijski kapitalizam bez karbona jer su naše
institucije, prakse i kulture sve zasnovane na ekstrakciji
fosilnih goriva.
Isto tako, ne znamo kako bi
globalizacija izgledala bez milijardu ljudi koji žive u
sirotinjskim četvrtima, bez deforestacije, bez tržišta živih
životinja i bez raširene bolesti siromaštva u razvijenom
svijetu – opet zato što su ove značajke postane osnovne
značajke kapitalizma kakav postoji.
Zato se ja zalažem za tezu da
kapitalizam dugoročno neće preživjeti, a kratkoročno može
preživjeti samo usvajanjem karakteristika „postkapitalizma“.
Prije napada korona virusa, to
je izgledalo poput povika u divljini. Čak su i relativno
blage programe državne intervencije koje su zagovarale
ličnosti poput ljevičarskih političara kakav je lider
britanskih Laburista, Jeremy Corbyn ili demokratski
predsjednički kandidat Bernie Sanders, birači odbili.
Bio sam zapanjen vidjevši da su
analitičari iz australske investicione grupe Macquarie
Wealth, jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu,
rekli investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili
barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“.
Analitičari iz Macquarieja
razumiju da ovo nije samo zato što nam odjednom treba
intervencija države, već i zato što su prioriteti običnih
ljudi pomjerili izbore tržišta prema konceptima poštenja i
dobrobiti.
Ako je velika kuga iz 14.
stoljeća pokrenula postfeudalnu imaginaciju, moguće je, i
poželjno, da ova pokrene postkapitalistički imaginaciju. Čim
prije.
.jpg)
_001.jpg)