OSVETA NE UNIŠTAVA IDEJU: Zašto je borba protiv terorizma
neuspješna
Nije mi zadovoljstvo ovo pisati i niko ovo ne želi sada
čitati. Ali ja vjerujem da ovo treba da kažem.
TUGOVAO SAM ZA MRTVIMA
Priključio sam se svijetu koji tuguje za mrtvima u Parizu.
Tugovao sam za mrtve nakon 11. Septembra – Australijance
koji su umrli u terorističkim napadima na Baliju 2002.
godine, stanovnicima Londona koji su poginuli u
terorističkim napadima 2005. godine, francuskim građanima
koji su umrli u napadu na Charlie Hebdo u januaru ove
godine, Rusima čiji se avion srušio iznad Sinaja prije
sedmicu dana ili tako nešto. Toliko je još nezapadnih smrti
koje su mediji u SAD-u jedva primijetili. Tugovao sam
također i za onima koji su ubijeni u manjim napadima koji su
već duboko u našem opskurnom sjećanju.
I tako mi tvitamo haštagove i fraze na srednješkolskom
francuskom i postavljamo GIF-ove na facebook. Znamo šta
trebamo raditi; radili smo sve to već ranije.
Ali moramo reći, posebno gledajući na bolesno ponavljanje
iste priče, da uprkos 14 i više godina rata protiv
terorizma, teror se čini sveprisutnim, možda više nego ikada
prije. Vrijeme je da ponovo razmislimo o tome šta smo
uradili i šta radimo.
Od toga dana 2001. godine, onoga sa nevjerovatno čistom
plavom nebu u New Yorku, mi smo špijunirali svijet,
Amerikance kod kuće i strance u inostranstvu, a ipak niko
nije otkrio ništa što bi zaustavilo napade u Parizu. Odrekli
smo se mnogo toga u korist tog špijuniranja i nismo dobili
ništa natrag.
Od 2001. godine, SAD su vodile države poput Britanije,
Francuske, Australije i druge, u ratove u Iraku,
Afganistanu, Libiji i Siriji, sa napadima dronova na ljude
od Filipina do Pakistana i svih dijelova Afrike. Imamo malo
ili ništa čime bismo se pohvalili na osnovu toga.
Od 2001. godine, SAD je uložila nevjerovatne napore da ubije
nekoliko ljudi – Bin Ladena, Al-Zarkavija, Al-Avlakija, i
ove sedmice Džihadi Johna. Drugi, mnogi bez imena, ubijeni
su bez medijskog izvještavanja ili su mučeni na smrt ili još
uvijek trunu u vandržavnoj kaznenoj koloniji Gvantanamo, ili
u mračnom paklu Salt Pita u Afganistanu.
I to nije uspjelo i Pariz ovoga vikenda i naredni napad
negdje drugo uskoro, su dokaz tome.
ODREKLI SMO SE SLOBODA
Odrekli smo se mnogih sloboda u Americi da bismo pobijedili
teroriste. Nismo uspjeli. Dali smo živote više od 4.000
Amerikanaca, muškaraca i žena, u Iraku i još hiljade u
Afganistanu, da bismo pobijedili teroriste i nismo pitali
zašto su oni umrli. Ubili smo još desetine hiljada ljudi u
ovim zemljama. Nije uspjelo. Otišli smo u ponovo u rat u
Iraku, sada u Siriju, prije toga u Libiju, i samo smo
stvorili još više propalih država i nekontrolisanih mjesta
koja pružaju raj za teroriste i proširili teror poput tinte
preko granica.
Uznemiravali smo i diskriminirali vlastitu populaciju
muslimana i onda se raširene čeljusti čudili kada su oni
postali radikalni, i sve što radimo poslije toga je da
krivimo ISIS za tvitanje.
Obratite pažnju da je strategija islamskih terorista da
stvore nerede u Francuskoj kako bi radikalizovali francuske
muslimane. Hiljade Francuza je već otišlo u Siriju da se
bore na strani takvih grupa, uključujući ISIS.
UBIJANJE PIJUNA KAKO BI DOŠLI DO KRALJA
Kao jedan od najinteligentijih analitičara ove pojave, Bill
Johnson je rekao da je suština terorizma ubijanje pijuna
kako bi se utjecalo na kralja.
Kod napada u Parizu se ne radi o smrti 150 nevinih ljudi.
Dovraga, toliko umre svaki dan u Iraku ili Siriji. Istinski
test za Francusku je kako sada odgovoriti na terorističke
napade dugoročno – to je kralj u svemu ovome.
Amerika je pala na ovome testu poslije 11. septembra; a ipak
se čini da Francuska ne razumije ništa više od Amerike.
„Mi ćemo voditi rat koji će biti nemilosrdan“, izjavio je
francuski predsjednik Hollande ispred koncertne dvorane
Bataclan, mjesta gdje je bilo najviše žrtava.
Da imam jasnu ispravnu strategiju rekao bih vam koja je i
pokušao bih to reći ljudima u Washingtonu i Parizu i na
svakom drugom mjestu. Ali ja ne znam koja je prava stvar
koju treba uraditi a sumnjam da bi me i slušali uopšte.
PRESTANITE RADITI TO ŠTO RADITE
Ali imam ovo:
Prestanite raditi ono što radite posljednjih 14 godina. Ne
uspijeva. Ne postoji ništa što nagovještava da će ikada
uspjeti.
Whack-a-mole (igra u kojoj se čekićem udaraju figure koje
nasumično izranjaju iz rupa op.p.) je igra a ne plan.
Ostavite Bliski Istok na miru.
Prestanite stvarati propale države.
Prestanite umanjivati naše slobode kod kuće na osnovu laži.
Prestanite obespravljivati muslimane koji žive sa nama.
Pokušajte da razumijete da je rat, onakav kakav jeste,
protiv niza ideja – religije, antizapadni,
antiimperijalistički – i ne možete bombardovati ideju.
Slanje zapadnih vojnika na tlo Bliskog Istoka i zapadnih
aviona iznad glave dodatno potpiruje vatru.
Osveta ne uništava ideju niti to može uraditi.
Počnite sa ovim stvarima i vidite, čak i ako nećete
potrošiti 14 godina, da li će se stvari popraviti. Osim što
će broj mrtvih rasti još više, ne mogu zamisliti da možemo
uraditi bilo šta gore.
.jpg)
_001.jpg)