Ponosni i hrabri crveni ratnici branili su svoju zemlju i
zemlju svojih predaka do posljednjeg daha.
“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi
kupiti našu zemlju – on previše traži od nas.
Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Ta ideja nam je
sasvim strana. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine
vode. Pa, kako ih vi onda možete kupiti? Svaki je djelić ove
zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako
zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u
tami šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi
u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada
mrtvi bijeli ljudi odu u šetnju među zvijezde zaboravljaju
zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne
zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je majka crvenog
čovjeka.
Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisne trave su nam
sestre. Jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam.
Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo tijelo i
čovjek – sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica
iz Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu
zemlju – previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da
će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam
biti otac – mi njemu djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite
našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova nam je zemlja
sveta. Ova blistava voda što teče rijekama i brzacima nije
samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju
morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci
da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje
i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode – glas je oca
moga oca. Rijeke su naša braća – utoljuju nam žeđ. Rijeke
nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju,
morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i
vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste
pružili svome bratu.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio
zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe
noću i oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat
već – neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja
za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima
zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca
i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema
Majci – Zemlji i prema Bratu – Nebu odnosi se kao prema
stvarima što mogu da se kupe, opljačakju, prodaju poput
stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju
i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda
na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato
što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U
gradovima bijelog čovjeka nema mirnog čovjeka, nema mirnog
kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lista u
proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji
– jednostavno ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi
život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu
prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumem
mnogo…
Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava površinom
močvara. I miris povjetarca osvježen popodnevnom kišom ili
borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve živo dijeli
isti dah – životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah
potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža taj dah koji udiše.
Poput nekog ko je dugo na samrti, ne osjeća smrad. Prodamo
li vam zemlju morate da se sjetite da vam je vazduh
dragocjen, da vazduh dijeli svoj dah sa svim životom koji
održava. Vjetar što je mome djedi dao prvi dah – prihvatiće
i njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je
čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek
moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da
pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli
čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao
prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumijem drugačiji
život. Vidio sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli
čovjek ubio, pucajući iz jurećeg ‘vatrenog konja’. Divlji
sam i ne razumijem kako ‘gvozdeni konj iz kojeg suklja dim’
može biti važniji od živog bizona. Šta je čovjek bez
životinje?! Kad bi životinje nestale, čovjek bi umro od
velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo
snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših
djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja
bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu djecu,
isto kao što i mi učimo našu – da nam je zemlja majka. Šta
snađe zemlju – snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na
zemlju – pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku –
čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj
vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je
povezano.
Nije čovjek tvorac razboja života, već je samo vlakno u
njemu. Što učini sa razbojem – čini sa sobom. Čak ni bijeli
čovjek čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa
prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak
braća. Vidjećemo!
Jedno znam sigurno, a to je da će bijeli čovjek jednom
morati da shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da
njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete
cijelu našu zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova
je milost jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je
zemlja njemu sve. Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete
njegovog stvoritelja. Bijelog će čovjeka nestati, možda i
prije ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći
udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorićete
u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom
namjerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom.
Takva sudbina se nama čini bijednom.
Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji
konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto
je pogled na zelene bregove pocijepan ‘žicama što govore’?
Gdje su jeleni? – Nema ih više. Gdje je orao? –
Odletio. Pravom životu je došao kraj.”
.jpg)
_001.jpg)