U prilikama koje su nastupile
nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama,
s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s
nečuvenom privatizacijom (‘prihvatizacijom’, kaže dosjetka),
s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je
svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj.
Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko
pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv
na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene.
Unatoč svemu, moglo se, da je bilo više razbora, možda i
sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko
ljudskih žrtava. Temelji su popustili, zidovi popucali, krov
propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako
nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.