autor tekst 005 ›››

 

 

autor: Predrag Peđa Nikolić

 

 

TEKST

Azbest ubija tiho i dugo

 Iako je Evropski parlament proglasio 2028. godinu kao razuman rok za “Evropu bez azbesta”, Crna Gora nema ni preciznu evidenciju gdje se sve nalazi materijal koji izaziva rak, ni plan kako će da ga ukloni 

“Tu će sjutra i moje dijete da se kupa”, kaže za CIN-CG/Monitor Mladen Krivokapić.

 On je jedan od 15 radnika koji su radili na čišćenju terena bivšeg Brodogradilišta u Bijeloj. Uklanjanje ogromnih količina grita i drugih opasnih materijala trebalo je da se završi do kraja juna. Ali, ovoj grupi u maju ugovori nijesu produženi, nakon što su, kako tvrde, upozorili nadležne da se zemlja nestručno čisti i da opasni azbest ostaje i nastavlja da truje zemlju i prijeti zdravlju ljudi.

 “Negdje se kopalo sedam metara i čistila ta zemlja, a negdje, kako ne treba, samo pola metra. Tražili smo od Agencije za zaštitu prirode i životne sredine i CETI-ja da to provjere. Međutim, umjesto da CETI sam uzme uzorak, kompanija Valgo mu ga daje i kažu da je sve u redu. Agencija se i ne pojavljuje”, kaže Krivokapić.

 Petočlani tim koji su, prema njegovim riječima, obučili stručnjaci firme Valgo iz Pariza, izdvajao je azbest iz grita.

 “Kompletna oprema, kao astronauti - rukavice, maske, skafanderi, kiseonik… Dnevno se izdvajalo do osam kilograma azbesta i skladištilo po posebnoj proceduri. Više tona azbesta uskladišteno je sada u Brodogradilištu, koji čeka na izvoz”, kaže Krivokapić.

 Iz francuske kompanije Valgo, čiji su predstavnici s Ministarstvom održivog razvoja i turizma, potpisali u junu 2018. godine, ugovor o remedijaciji tla u bivšem brodogradilištu Bijela i iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine nijesmo dobili odgovore povodom tvrdnji otpuštenih radnika.

 Valgo je dobio posao nakon međunarodnog tendera. Uklanjanje grita (čvrsti otpad i kontaminirano zemljište) u sklopu je projekta saniranja crnih ekoloških tačaka, za koji je Crna Gora uzela kredit od Svjetske banke od 50 miliona eura. Nakon toga je planirano da u Bijeloj nikne servis mega jahti, na osnovu koncesije na 30 godina koju je Vlada dala konzorcijumu Damen - Porto Montenegro.

 Protest ovih radnika i uskladišteni azbest u Bijeloj dodatno je aktuelizovao još jednu temu ugroženog zdravlja stanovništva. Iako je Evropski parlament još 2013. godine odobrio rezoluciju kojom je 2028. godina proglašena razumnim rokom za “Evropu bez azbesta”, Crna Gora još nema ni popis objekata ni precizan plan kako da ukloni iz okruženja materijal koji izaziva neke od najtežih bolesti.

 Vladine službe kojima je ekologija posao uglavnom se bave prebacivanjem odgovornosti i podsjećaju da je Zakonom o životnoj sredini iz 2016. godine (11 godina poslije direktive EU) potpuno zabranjeno stavljanje u promet i upotreba svih vrsta azbestnih vlakana, te da objekti izgrađeni nakon ovog perioda, ne sadrže djelove u kojima se može pronaći ovaj opasni materijal. 

Udisanje vlakana izaziva rak pluća

 Problem je u postojećim objektima i uređajima. Dokazano je da udisanje azbestnih vlakana izaziva rak pluća i druge plućne bolesti. Azbestna vlakna su nevidljiva, do 500 puta tanja od dlake kose. Posljedice izloženosti “tihom ubici” mogu se javiti i nakon 40 godina.

 “Azbest je svuda oko nas” naziv je brošure koju je još prije deset godina objavio Hrvatski zavod za toksikologiju, a na nju u velikoj mjeri, uključujući i ilustracije, podsjeća Priručnik o rukovanju materijalima koja sadrže azbestna vlakna koje je 2017. izdalo Ministarstvo održivog razvoja i turizma (MORT) i Agencija za zaštitu prirode i životne sredine.

 Prisustvo azbesta se pretpostavlja ukoliko je objekat izgrađen ili obnovljen prije 2000. godine, navodi se u ovom priručniku.

 Istaknuti holandski ekspert Hari Vonk, autor brojnih knjiga o ovoj temi, istakao je tokom prošlogodišnjeg gostovanja u Beogradu, da više od 18.000 predmeta sadrži azbest, od kojih samo 15 odsto ne izaziva rak.

 “Štetni zdravstveni efekti udahnutih čestica azbesta su posljedica njegovog dokazanog kancerogenog dejstva”, kaže za CIN-CG dr Ivana Joksimović iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

 “Ako je potrebno, uklanjanje azbesta treba izvoditi samo pod strogim mjerama kontrole kako bi se izbjeglo izlaganje. To zahtijeva upotrebu lične zaštitne opreme - posebnih respiratora, zaštitne naočare, zaštitne rukavice i odjeću, kao i pridržavanje posebnih uputstava za njihovu dekontaminaciju”. 

Od bojlera do kočnica

 Azbest je, podsjeća Joksimović, u domaćinstvima ugrađivan na različitim mjestima, u spoljašnjim ili pregradnim zidovima, različitim oblicima cementne smješe ili smješe s polimerima poput vinila, stare salonit ploče na krovovima, kao izolator u rernama, bojlerima ili kotlovima za parno grijanje, u vodovodnim cijevima, električnim uređajima, kočionim automobilskim sistemima, rukavicama i odjeći za zaštitu od toplote…

 Joksimović navodi da su u riziku da obole od azbestoze i drugih bolesti povezanih s azbestom i radnici u brodogradnji, građevinari, u industriji traktora, elektrotehnici, motornoj i tekstilnoj industriji, na preuređenju kuća, na odstranjenju azbesta, kao i rudari.

 “Veoma je bitno naglasiti da se azbestni materijali ne smiju dirati, ako to nije nužno potrebno, jer razgradnja predstavlja vrlo veliki problem zbog opasnosti kojima se izlažu i radnici i građani prilikom takvih poslova”, naglašava Joksimović.

 Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je 125 miliona ljudi širom svijeta godišnje izloženo azbestu na radnom mjestu. Prema podacima Međunarodne organizacija rada (ILO), više od 107.000 radnika umire svake godine od bolesti zbog takvog izlaganja.

 Nekoliko hiljada ljudi svake godine umre od azbesta u svojoj okolini. Prema procjenama evropskih eksperata, zbog izloženosti azbestu u drugoj polovini 20. vijeka, do 2030. umrijeće oko pola miliona ljudi u EU. Iako ga je Švedska zabranila još prije 30 godina, broj smrtnih slučajeva zbog profesionalne izloženosti azbestu je dva do tri puta veći od smrtnih slučajeva usljed povreda na radu. 

Posljedice izloženosti azbestu u Crnoj Gori nijesu dovoljno poznate.

 “Prema podacima koji se dobijaju iz zdravstvenih ustanova, veoma rijetko se prijavljuju bolesti koje se mogu dovesti u vezu s izloženošću azbestom, ali trenutno nema mehanizma kojim bi se sa sigurnošću potvrdila uzročna povezanost. Razvojem registra profesionalnih bolesti stvoriće se uslovi za povezivanje, identifikovanje i potvrđivanje profesionalnih bolesti povezanih s azbestom”, kaže Joksimović.

 U Crnoj Gori nikada nije postojao ovaj registar, a u Vladinoj strategiji za unapređenje medicine rada 2015-2020 se konstatuje da „ne postoje pouzdani podaci o incidenci i prevelenci profesionalnih bolesti”. Postoji Pravilnik o utvrđivanju profesionalnih bolesti u kojem je pobrojano 56 profesionalnih bolesti, među kojima i azbestoza pluća. Podataka o oboljelima – nema.

 Đina Mitrić, koordinatorka Udruženja zaštite na radu podsjeća da je i ovog prvog avgusta na Svjetski dan borbe protiv raka pluća ukazano na potrebu podizanja svijesti o rizicima. Jedan od najčešćih oblika karcinoma povezan je sa izlaganjem opasnim materijama, poput azbesta.

 “Ali, ljudi ovdje kao da ne žele da slušaju o tome”, kaže Mitrić. 

Eksperti potrebni samo zbog kredita

 Udruženje je, prema njenim riječima, kontaktiralo s profesorima s Metalurško-tehničkog fakulteta koji su bili u ekspertskim timovima u vezi s pomenutim gritom u Bijeloj i ustanovilo da niko od njih ne raspolaže bilo kakvim podacima o dešavanjima na toj lokaciji.

 “Onog trenutka kada su dobijena sredstva od Svjetske banke, njihova ekspertska mišljenja nikoga više nisu interesovala. Zna se samo da grit i dalje leži u džakovima, koji se raspadaju, u Bijeloj. Šta je bilo s azbestom koji su iz njega izdvajali i ostalim opasnim primjesama, teškim metalima, to niko ne zna”, kaže Mitrić.

 Građevinski inženjer i procjenitelj Predrag Nikolić ističe za CIN-CG da je neophodno ukloniti i azbestne cijevi u vodovodnom sistemu i da će i taj posao biti opasan po zdravlje radnika, pa bi trebalo da bude obezbijeđena potrebna oprema i zaštita”. Monitor/CIN-CG je pisao da je u crnogorskim vodovodima neophodno zamijeniti oko 620 kilometara vodovodnih cijevi, a za to je neophodno 100 miliona eura. 

U regionu ima napretka u ovoj oblasti.

 Siniša Mitrović, iz Privredne komore Srbije, za CIN-CG/Monitor objašnjava da su tokom prošle godine intenzivirali saradnju s holandskom kompanijom KIWA, koja je vodeća u Evropi za zbrinjavanje azbesta. Do sada su kreirali projekat Monitoring azbesta u Srbiji u kome je poseban naglasak na javnim objektima – škole, kasarne, centri za socijalni rad, zdravstveni i poljoprivredni objekti, vodovodna infrastruktura…

 “Podižemo kapacitet laboratorija za ispitivanje prisustva azbesta u građevinskim objektima, i prvog trening centra za obuku rukovanja azbestom prilikom rušenja objekata i pravilno zbrinjavanje. Završavamo novi pravilnik o azbestu, prethodni je rađen 2010. Najvažnije je što smo spremni za regionalni projekat monitoringa, kao i regionalni centar za trajno skladištenje azbesta”, kaže Mitrović.

 Kolegama u Crnoj Gori, preporučuje da uspostave kontakt s holandskom kompanijom, koja između ostalog može pomoći i u pristupu EU fondovima za rješavanje ovog problema.

 “Katastar objekata koji sadrže azbest je započet, ali s obzirom na to da ne postoji zakonska regulativa kojom bi predstavnici lokalnih samouprava bili u obavezi da prijave takve objekte, taj posao ne može biti dobro sproveden”, ocjenjuje Mirjana Sklabinski iz Ministarstva zaštite životne sredine Srbije. “Ministarstvo održivog razvoja i turizma ne posjeduje podatke o objektima u čijoj izgradnji je korišćen azbest”, odgovorili su iz MORT-a za CIN-CG/Monitor. 

 Ovo, prema mišljenju arhitekte Borislava Vukićevića ukazuje na čitav niz problema. On objašnjava da je formiranje baze podataka o objektima u kojima je prisutan azbest prvi korak na putu ka definisanju procedura i postupaka njegovog sigurnog uklanjanja.

 “Ako ne postoje polazni podaci - onda nije moguće planirati dalje aktivnosti. To se ne odnosi samo na popis objekata. Neophodno je utvrditi tačne pozicije elemenata od azbesta u tim objektima, što bi bio, pretpostavljam, ozbiljan i veliki posao koji bi nužno prethodio samom uklanjanju”, kaže Vukićević.

 Uz podsjećanje na postojeći priručnik, iz Agencije su dostavili podatke o tome da su 2010. godine izdali dozvolu za izvoz 1.500 tona otpadnih građevinskih materijala koji sadrže azbest.

 Druga dozvola izdata je u martu 2018. kada je izvezeno 200 tona. Otpad je izvezen u Njemačku, a posao je uradilo preduzeće Hemosan iz Bara.

 Zoran Nikitović iz Hemosana kaže da je njihova firma radila na cijeloj teritoriji Crne Gore skidanje, pakovanje, skladištenje i izvoz opasnog otpada, pa i azbesta. Od 2010. ukupno su izvezli 1.488,70 tona svih vrsta opasnog otpada - Porto Montenegro 594,20 tona, Luštica Development 145 tona, Porto Novi 220,37 tona. Izvozi se u zemlje EU, a jedna od njih je i Njemačka.

 “Cijenu određuju parametri kao što je količina, vrsta, izvozna destinacija, pakovanje, skladištenje...”, kaže Nikitović.

 “Precizne cijene ne smije da saopšti zbog ugovornih obaveza”, objašanjava, “ali se kreću od 1.100 do 1.300 eura po toni”.

 “Suština je da se zaštiti populacija od bolesti zvane azbestoza koja izaziva kancer pluća i koja je prepoznata u svijetu kao jedan od uzročnika plućnih oboljenja. Veoma je važno da se mjere zaštite sprovode rigorozno i da u ovoj vrsti posla nema improvizacije, kao i sa svim vrstama opasnog otpada, te procedura za svaki opasan otpad postoji. Izvoz se radi po Bazelskoj konvenciji i dosta je težak put do dobijanja dozvole do konačne destinacije. Skladištenje nakon pakovanja može biti na lokaciji rada, ili ako su manje količine i u našim skladištima koja su specijalizovana i bezbjedno pakovana”, kaže Nikitović.

 Iz Agencije, na pitanje o kakvoj vrsti otpadnih građevinskih materijala se radi, da li su skinuti sa starih objekata, koliko je koštalo uklanjanje i izvoz u Njemačku, rekli su da ne posjeduju te podatke i uputili na MORT. 

Iz Uprave za inspekcijske poslove, ipak, kažu da ima nadležnosti i Agencije:

 “Azbest koji je ugrađen u objekte, u slučaju rušenja, tj. uklanjanja smatra se opasnim otpadom, shodno Zakonu o upravljanju otpadom. Investitori, ili izvođači radova, u zavisnosti od toga ko je imalac ovakvog otpada, imaju obavezu izraditi Plan upravljanja građevinskim otpadom, te kako se azbest smatra opasnim građevinskim otpadom, imaju obavezu na Plan pribaviti saglasnost Agencije za zaštitu prirode i životne sredine”.

 “Prethodnih godina, na više velikih investicionih projekata, vršeno je uklanjanje azbestnog krovnog pokrivača. Uklanjanje azbesta je povjereno pravnom licu koje ima dozvolu Agencije za upravljanje ovom vrstom otpada. Po uklanjanju azbestnog materijala isti je pakovan i po dobijanju dozvola izvezen iz Crne Gore na trajno zbrinjavanje”, kažu iz Uprave.

 Iz MORT-a su saopštili za CIN-CG da je “u cilju uvođenja mjera energetske efikasnosti”, renoviran veliki broj zdravstvenih objekata, obrazovnih i socijalnih ustanova i zgrada u kojima je smještena administracija, te da se “…u slučaju pronalaženja azbestnih materijala isti uklanjao i s njim se upravljalo na adekvatan i zakonski propisan način”. 

Za tačan broj zgrada uputili su na Ministarstvo ekonomije.

 Istu takvu odokativnu metodu demonstrirao je u jednom od posljednjih javnih istupa i bivši ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović u oktobru prošle godine tokom skupštinske rasprave, u kojoj je pomenut azbest i veliki broj oboljelih od kancera.

 “Pomenuli smo azbest - to je činjenično stanje. Odrasli smo ljudi, možemo da pričamo bajke, ali azbestne cijevi i dalje postoje, azbestni krovovi postoje, azbestne fasade i dalje postoje u određenim djelovima Crne Gore. Ti su građani upozoreni. Ja se nadam da država ima snage, da će se tamo gdje bude socijalnog programa, te stvari regulisati jer građani ne mogu sami da izađu iz te priče”.

 Radulović je podnio ostavku, a na čelu MORT-a je premijer Duško Marković. Azbest nije u programskim dokumentima aktuelne izborne kampanje. 

Španci više neće otpad

 U Bijeloj je bilo neophodno tretirati 150 hiljada tona materijala - zemljište, prašina od ostataka metala i drugi otpad, na površini od oko 18 hiljada kvadratnih metara. Projekat se oslanja na ekspertizu Valga u vezi s detaljnom analizom zagađenog tla i tretmanom osjetljivog otpada uključujući derivate ugljovodonika, metal i azbest.

 Od marta do avgusta prošle godine u Španiju izvezeno je 38.500 tona grita. U septembru prošle godine od Španije je Vlada Crne Gore tražila dozvolu za izvoz još 30.000 tona čvrstog otpada i 40.000 tona kontaminiranog zemljišta. Španci su odbili. Izvoz grita je od tada stopiran. Iz kompanije Valgo su u aprilu ove godine najavili da je Norveška agencija za zaštitu životne sredine dala zeleno svjetlo za uvoz kontaminiranog zemljišta iz Brodogradilišta Bijela.

 “Tone grita, dovoljne da napune 7-8 brodova čekaju da se izvezu. Sve je stalo iako je po ugovoru s Valgom trebalo da se završi do 30. juna”, kaže Krivokapić. 

Znalo se da je salonit štetan

 Azbest je imao naročito široku primjenu u građevinarstvu od 1950. do sredine 80-ih godina prošlog vijeka. Ovaj materijal je ugrađivan u fabrikama, halama, kućama, cijelim stambenim naseljima, ali i u školama i bolnicama diljem bivše Jugoslavije. Korišćen je najčešće u komponentama vinil pločica i vinil podovima i, u Jugoslaviji popularnom, salonitu za krovove. Fabrika Salonit u Vranjicu kraj Splita, koja je od 1921. u proizvodnji građevinskog materijala koristila azbest, proizvela je preko sedam miliona tona krovnih salonit ploča.

 “Znalo se i prije 40 godina da je salonit štetan. Sjećam se da ga je moj otac skinuo sa stare kuće, pa je njime pokrio štalu i barake”, priča poljoprivrednik iz Bjelopavlića. Slično iskustvo opisuju i hrvatski priručnici koji obrađuju ovu temu: “Kada bi ljudi bili svjesni te opasnosti, ne bi se događalo da zamijenjeni krovni pokrov od azbestnih ploča završi kao provizoran krovni pokrov za sve moguće nadstrešnice, spremišta, kao zaštita i krov za drva i pasje kućice itd”.

 Azbest je čvrst materijal, a svaki rad na njegovom uklanjanju ili zamjeni kada dolazi do kidanja, lomljenja, probijanja, bušenja, stvara emisiju azbestne prašine, koja kada se udahne izaziva teška oboljenja.

 Samo tokom 2018. u Srbiji je uklonjeno blizu 300 tona azbestnog otpada. Plan je da se u naredne dvije godine načini nacionalni registar kako bi Srbija mogla da konkuriše i za evropske fondove i tako sanira što više objekata.

izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 004 ›››

 

 

autor: Predrag Peđa Nikolić

 

 

TEKST

SISTEM PROTIV ZVIŽDAČA: Azil kao jedina zaštita

 Zaštita zviždača u Crnoj Gori je na takvom nivou da većina njih prije ili kasnije mora da bježi iz domovine. Tortura prema ljudima koji su prijavili kriminal ili korupciju se stalno usavršava. Protekle nedjelje Viši sud u Bijelom Polju donio je pravosnažnu presudu prema kojoj Rožajac Muharem Fejzić kažnjen sa skoro 14.000 eura.

 Fejzić je prije dvije godine javno progovorio o prekograničnom švercu cigareta. Detaljno je naveo krijumčarski lanac u kome su, kako je tvrdio, bili umiješani braća Mehdija Meho i Bajram Mujević. Tvrdio je da im je zaštitu pružao pripadnik Agencije za nacionalnu bezbjednost Enver Murić.

 Prozvana trojka tužila je Fejzića za povredu časti i širenje neistinitih navoda. Bjelopoljski sud je presudio da je Fejzić dužan da im plati po tri hiljade eura, plus troškove suđenja.

 I dok je sud ekspresno reagovao pri zaštiti časti, Fejzićeve tvrdnje o švercu Vrhovno državno tužilaštvo još provjerava. Provjera je ušla u treću godinu.

 Nakon što je Fejzić u proljeće 2013. progovorio o prekograničnom švercu koji se svakodnevno odvijao pored njegove seoske kuće, u pograničnom selu Balotić, počele su prijetnje. Fejzić je tvrdio da su mu trojice prozvanih prijetili smrću ako ne zaćuti o korupciji.

 Intervenisali su i predstavnici diplomatskog kora, tražeći zaštitu zviždača. Umjesto zaštite, krajem maja 2013. Fejziću se gubi svaki trag. Poslije višednevne potrage pronađen je na Kosovu. U policijskoj stanici u Peći dao je izjavu da je kidnapovan, doveden šumskim putevima na Kosovo, rezan oštrim predmetima i paljen letlampom!

 U Crnoj Gori je u režimskim medijima plasirana priča da je sve to izmislio. Da bi dokazao svoju priču, prošao je i poligrafsko ispitivanje u Beranama. 

Nakon svega Fejzić je otišao u Luksemburg. 

Pokrenutu priču o švercu nastavile su, navodno, da prate institucije. A evo kako:

 ,,Fejzić nikada nije podnio krivičnu prijavu protiv M. M. i M.M., te pripadnika ANB-a E. M. za prekogranični šverc cigareta. Međutim, ODT je na osnovu pisanja medija, u aprilu 2013. godine, formiralo predmet, radi provjere navoda o licima, koja krijumčare robu iz Crne Gore, preko granične linije prema Republici Kosovo", kazali su protekle nedjelje iz VDT i istakli da do sada nijesu došli do pravno valjanih dokaza u tom predmetu. A u drugom predmetu koji se takođe tiče prekograničnog šverca ,,izviđaj je još u toku''.

 ,,Niko se nikada nije ozbiljnije pozabavio dokazima koje imamo. Da su samo nekoliko dana proveli na terenu ili da su istražiti porijeklo ogromne imovine pominjanih osoba, lako bi se ušlo u trag. Ali nema želje ni spremnosti države da se izbori sa kriminalom. Umjesto toga, kažnjavaju se oni koji o švercu progovore", rekao je Vijestima jedan član porodice Fejzić. I ponovio ono o čemu je i Monitor više puta pisao: da se prekogranični šverc i danas nesmetano odvija u više pograničnih mjesta.

 ,,Dok se šverc još držao u tajnosti, 2011, duvanska mafija je likvidirala načelnika rožajske policije Ernada Kalača, koji se spremao da objelodani i dokumentuje taj kriminal. To što je ubistvo šefa policije zataškano od nadležnih organa i usput prikazano kao samoubistvo, ilustrativno svjedoči o povezanosti duvanske mafije, bezbjednosnih struktura i pravosuđa'', naglasio je potpredsjednik PzP-a Koča Pavlović u otvorenom pismu koje je početkom ove nedjelje uputio šefu Delegacije EU Mitji Drobniču.

 Pavlović navodi da je u međuvremenu duvanski šverc prema Kosovu postao javna tajna u Rožajama i danas se o tome otvoreno i bez straha priča ali da ,,Fejzićev slučaj svjedoči da je današnje stanje gore nego prije par godina i da je organizovani kriminal u međuvremenu pobijedio državu... Presuda suda u Bijelom Polju, kojom je Fejzić osuđen zbog javnog i hrabrog iznošenja istine, materijalni je iskaz te mafijaške bahatosti''.

 Inspektor ANB-a Enver Murić bio je protagonista još jedne epizode povezane sa švercom. Krajem oktobra prošle godine njega je Edževit Nurković, službenik u Odsjeku za potrage u Odelјenju bezbednosti Rožaje i bivši inspektor za privredni kriminal, optužio da ga je htio pregaziti automobilom ispred Centra za socijalni rad u Rožajama. Nurković je bio kategoričan da je Murić to pokušao jer je javno govorio o švercu cigareta. Murić se branio time da je Nurković sve izmislio.

 I dok tužilaštvo o svim ovim stvarima još vrši izviđaj, za Monitor su još tokom 2010. policajci Enver Dacić, Mithat Nurković, Hamdo Murić, Rešad Kalač i Nedžad Kuč detaljno svjedočili o brojnim ilegalnim magacinima u Rožajama i oko njega, koje čuva naoružano obezbjeđenje.

 Policajci su bili u posjedu videomaterijala o švercu, koji su zajedno sa fotografijama i ostalim dokazima dostavili skupštinskom Odboru za bezbjednost. Na video-snimcima se moglo vidjeti kako se obavlja pretovar robe, odnosno kako je kosovski šverceri preuzimaju i odlaze preko planinskih vrleti. Na tim planinskim vrletima čitavo stočarsko naselje, na planinskom prevoju Kula, na potezu Giljevo Polje Crni Vrh, služi kao magacinski prostor za raznu akciznu robu, najčešće cigarete.

 Nakon tih svjedočenja petorica policajaca dobijaju otkaze. Prijetnje se nastavljaju pa su Dacić, Nurković, Murić i Kalač utočište našli u inostranstvu. Tokom 2012. direktor UP Božidar Vuksanović lično im je garantovao bezbjednost i otpušteni policajci su sredinom ove godine vraćeni u službu. Od tada ćute po službenoj dužnosti, a njihove ranije navode nema ko da ispita.

 Sa porodicom je u Luksemburgu ostao Enver Dacić. Nakon što je sa svojim kolegama javno pričao o prekograničnom švercu cigareta, kafe, šećera, ljekova i ostalih „roba", iz Uprave policije reagovali su tako što su televizijama proslijedili snimak o navodnom primanju mita na graničnom prelazu Kula u kome su učestvovali Dacić i Mithat Nurković. Viši sud u Bijelom Polju oslobodio je obojicu optužbe. Dacić je ipak zbog raznih podmetanja i stalnih prijetnji morao sa ženom i djecom da bježi iz Crne Gore. U Luksemburgu je bio prinuđen da zatraži policijsku zaštitu, nakon što su se u toj državi dvije osobe, jedna iz Berana i druga iz Bara, raspitivale za njega

 U isto vrijeme kada i rožajski policajci, u službu je formalno vraćen i Goran Stanković. On je jedini policajac koji je javno progovorio o prebijanju i mučenju sada pokojnog Aleksandra Pejanovića 2008. godine u „betonjerci". Stanković je, svega nekoliko mjeseci prije penzionisanja, zbog prijetnji da mu se sprema odmazda bio prinuđen da napusti posao.

 Nakon prebijanja Pejanovića, pokrenut je krivični postupak protiv više službenika policije, među kojima je bio i Stanković. Poslije svjedočenja o tom događaju Stanković je pravosnažno oslobođen optužbe. Ali ne i nevolja. Odmah, nakon što je vraćen na posao, po „prijateljskom savjetu" nadređenih poslat je u penziju, da ne bi „narušio imidž Policije".

 Pejanovića je u međuvremenu ubio policajac Zoran Bulatović. Na osnovu Stankovićevog svjedočenja trojica policajca su proglašeni krivim jer su otvorili vrata specijalcima koji su došli da pretuku Pejanovića, a nisu prijavili šta se dogodilo. Osuđeni su krajem marta na tri mjeseca zatvora. Ko je tukao Pejanovića nikad nije utvrđeno.

 Zbog onog što je javno govorio Stanković je trpio prijetnje i šikaniranja, ugroženo mu je zdravlje, a porodica dovedena na rub egzistencije. Tako su mu se Uprava policije i država zahvalili na hrabrosti. Tužio je UP i državu zbog pretrpljenih i budućih duševnih i fizičkih bolova i straha.

 Prošle godine, uvidjevši da više nema što da traži u domovini, otišao je sa porodicom u Luksemburg. Nakon par mjeseci dobio je politički azil.

 Sličnu sudbinu doživio je i policajac Suad Muratbašić iz Bijelog Polja koji je 2007. javno progovorio o pritiscima koje funkcioneri DPS vrše na pripadnike policije, optužujući Mevludina Nuhodžića, visokorangiranog funkcionera vladajuće partije, da ga je angažovao da 34 građanina nagovori da na izborima glasaju za DPS.

 Muratbašić je govorio i o tome da je bio sudionik šverca cigareta u Srbiju 2002. i 2003. godine, navodeći da su isporuke cigareta obezbjeđivali ljudi iz DB-a. Zbog javnih istupa, tvrdio je, bila su mu spremljena dva pokušaja ubistva, i da su iz DB-a pokušali da mu insceniraju saobraćajku na Jabuci kod Pljevalja.

 Dobio je otkaz i otišao sa porodicom da preživljava na selo. Posao nije mogao da nađe, a izbjegavaju ga bivše kolege, prijatelji i rođaci. Sredinom 2013. sa porodicom ide u Belgiju gdje traži politički azil. Azil nije dobio jer mu je Vlada Crne Gore garantovala bezbjednost.

 Po povratku iz Belgije, dobijao je socijalnu pomoć, koja je jesenas ukinuta. Tokom posljednjeg masovnog iseljavanja sa sjevera, koje još traje, i Muratbašić je sa porodicom krenuo ka Njemačkoj. ,,Odlazim zbog bijede'', izjavio je.

 Pojam zviždač prvi put je uveden u crnogorski pravni sistem putem Zakona o sprečavanju korupcije, koji je usvojen početkom ove godine. Iz Vlade tvrde da će poboljšati zaštitu zviždača i podstaći više ljudi da prijavi zloupotrebe. Ako se nastavi kao do sada, odlazak u inostranstvo za njih je jedina zaštita.

 Zviždače koji ostanu u domovini neka opomene sudbina Slobodana Pejovića i Ibrahima Čikića koji zbog toga što su javno progovorili o nepočinstvima tokom '90-ih i dan danas trpe. 

GORAN STANKOVIĆ

 Morao sam da odem

 O razlozima zbog kojih je otišao iz Crne Gore Goran Stanković za Monitor kaže: ,,Usred nepravde koju smo proživljavali ja, žena i dijete, u novinama sam pročitao da mi je bolje da ćutim... Znači, ćuti mrčo - biće kako mi 'oćemo. Kao roditelj, imam moralnu obavezu da dijete izvedem na pravi put - da sam ćutao i lagao naučio bih ga da bude lažov. Da sam poludio od pritisaka, što su i htjeli, ludi otac ne valja nikome; da sam mrtav, od mene mu ne bi bilo nikakve vajde... tako da smo riješili da odemo iz Crne Gore prvenstveno zbog njega, da bi mu pružili odrastanje bez stresova. Je li bilo lako, nije nikako, napustiti svoj dom, dijete školu, drugare. Njemu je bilo i suviše teško. Kažu, djeca se brzo navikavaju, ali isto tako i dobro pamte. Krenuli smo u stoprocentnu neizvjesnost, nije bilo lako ali uz pomoć nekoliko ljudi iz domovine, naša agonija je u roku od četiri mjeseca završila i ostvarili smo boravak.

 MONITOR: Razmišljate li o povratku?

 STANKOVIĆ: Crnogorac sam, patriota sam jer ne uništavam svoju zemlju kao mnogi, i naravno da ću da se vratim. Nikome zlo nijesam nanio, od zla sam se sklonio. Nadam se da će se desiti i dan poslije izreke - provedri mi više Gore Crne i da će svi slobodoumni ljudi, omladina i obični smrtnici udahnuti vazduh punim plućima, riješiti se bijede. Odgovaralo to kome ili ne, naša Crna Gora jeste samostalna, suverena i prelijepa, najljepša, ali i najokovanija zemlja, na žalost.

Želio bih ovom prilikom da pozdravim sve slobodoumne ljude u Crnoj Gori, sve one koji su me podržavali. Kao i one koji su me pratili, špijunirali i igrali se detektiva oko moje kuće.

 izvor: monitor.co.me ›››

 

autor tekst 003 ›››

 

 

autor: Predrag Peđa Nikolić

 

 

TEKST

Kasapi grada

 Demonstracije, terorizam, ,,Da se nije zaratilo'', komentarisali su prolaznici oblak dima koji se dizao tokom rušenja hotela Crna Gora u centru Podgorice. Ispostaviće se da je riječ o još jednom činu golog nasilja, demonstraciji moći i bahatosti.

 Bučno i bez najave, u avgustu kad je vrijeme odmora ( u isto doba prije dvije godine srušen je Kino Kultura), Žarko Burić srušio je jedno od malobrojnih obilježja Podgorice. Mediji su odmah pored slika srušenog hotela objavili i kako će da izgleda novi Hilton Montenegro. ,,Stari žale, a mladi ne'', komentarisala je Pobjeda.

 Vlast, opozicija i inspekcijske službe, svi koje plaćamo da se ovako bezumni činovi ne bi događali, tek su se sjutradan probudili. Ministarstvo održivog razvoja i turizma dva dana nakon rušenja objavilo je plan po kome se jasno vidi da hotel nije smio da bude srušen.

 Dok su naivni očekivali da se Burić nađe u Spužu i uhvati predah od prevelikog građevinskog zamaha, on se obratio javnosti putem RTCG tražeći još veće povlastice od Vlade - ,,da ih relaksiraju oko naplate komunalija''.

 Četiri dana od rušenja, pošto je minuo vikend odmor, oglasio se i ministar održivog razvoja Branimir Gvozdenović. Nije ponudio ostavku, već je rekao da će Vlada naložiti da Burić i njegova Normal kompani i čuveni Hilton vrate hotel u prvobitno stanje.

 Pričao je ministar i o tome da hotel Crna Gora predstavlja jedno posebno obilježje Crne Gore, identitet savremene Crne Gore, te da sve to dodatno treba da obaveže ministarstva kulture i održivog razvoja da se bave zaštitom kulturne baštine... Uglavnom sve će biti u redu, vratiće se u prvobitno stanje.

 ,,To vrijeđa ne samo ljude iz ove oblasti nego i onoga koji logički razmišlja. Za vraćanje hotela u prvobitno stanje nema teoretske šanse", kazao je arhitekta Ljubo Dušanov Stijepović. 

 Tu se tek zahuktalo. Kao u vicu kada se Zabjelčanin žali: ,,Nije što me otac bije, no što me poslije smara pričom''.

 Brojni eksperti i arhitekti su potvrdili da je hotel ipak moguće vratiti u prvobitno stanje. ,,Porušeni dio hotela Crna Gora moguće je vratiti u prvobitno stanje ako je sačuvan kamen'', kazao je autor projekta Hilton Podgorica Montenegro arhitekta Mladen Krekić.

 Da li čuva kamen Burića nijesu pitali, tek on se požalio da mu je rušenje hotela uvećalo troškove. Greota. Koliko košta vraćanje hotela u prvobitno stanje još niko ne zna. Svakako radi se o ogromnom novcu. Samo da se Hilton ne povuče i u centru Podgorice ostane još jedna rupa.

 Ko je odgovoran za počinjeno nepočinstvo? U Ministarstva turizma i održivog razvoja peru ruke i kažu da ova institucija ne kontroliše gradnje na terenu, već Uprava za inspekcijske poslove.

 Uprava za inspekcijske poslove se snašla. Utvrdili su da hotel ipak nije srušen, već urušen, kako su saopštili. Pomoćnica direktora za Sektor za zaštitu životne sredine i prostora Uprave za inspekcijske poslove Biljana Jakić kazala je da je do neplaniranog rušenja došlo zbog nepredviđenih okolnosti. Kome vjerovati - sopstvenim očima ili institucijama sistema?

 O sistemu u kom živimo govori i podatak da radove na hotelu Hilton nadzire kompanija Euro Project Management d.o.o., čiji je osnivač i vlasnik Jelena Burić, supruga Žarka Burića. Kažu i da to nije konflikt interesa.

 Žarko Burić, vlasnik Normal kompani, rodom je iz danilovgradskog sela Zagreda. Voli da istakne da je Podgoričanin. U Njemačkoj je radio u pilani. Početkom devedesetih se vraća u Danilovgrad i otvara kafić Valentino. Kafić je postao popularan, što ga je valjda preporučilo za posao u hotelijerstvu. Pored Normal kompani, vlasnik je i UTIP Crna Gora, gazduje i hotelima Podgorica i City, posjeduje vinariju i firmu za proizvodnju pvc stolarije.

 I pored vrtoglavog uspona od pilane do hotela, teško da je Žarko Burić mogao bez podrške nekog moćnijeg da se osmjeli na poduhvat rušenja jednog od simbola glavnog grada. Ljudi iz struke sa kojima je Monitor razgovarao najviše sumnjaju da je mig dao gradonačelnik dr Miomir Mugoša. Čovjek ima iskustva, a i voli da ruši

 Kada je prije dvije godine, takođe mučki u avgustu, srušio Kino Kulturu Mugoša je obećao na tom mjestu zgrade, pozorište, čuda. Sada je tu parking.

 Pored ove posijao je Mugoša još par pravih rupa. U Podnožju Gorice ih je nekoliko, zatim one na mjestu kasarne Morača, velika provalija iza RTCG...

 Jedino što gradonačelniku više smeta od malobrojnih starijih zdanja po Podgorici je drveće. Posjekao je lipe u Njegoševoj, Gorica je napadnuta sa svih strana što kućama, što stambenim zgradama, a Mugoša hoće i kroz nju da napravi rupu. Kaže bez tunela kroz Goricu napretka daljeg nema. Milije mu je izgraditi višespratnicu umjesto parka, nego otvoriti još jedan kružni tok ka zavičajnoj Marezi.

 Stara varoš sama kopni i pada. Trg gdje je Sat kula gradonačelnik je uljepšao postavljajući u neposrednoj blizini simbola Podgorice kontejner. I diše i miriše. Ono malo mobilijara što je na trgu ostalo dao je Varvarima – navijačima Budućnosti da išaraju u plavo-bijele boje. Nekadašnji Korzo u Ulici Slobode niko više ne može vratiti u nikakvo stanje. Treba prošetati i vidjeti to čudo lego graditeljstva.

 Za vrijeme Mugošinog gradonačelnikovanja simbolično je umjesto knjižare Kultura u centru grada otvoren butik. Titograd je imao četiri bioskopa, Podgorica ima jedan, ali 3D. Pored bioskopa sav kulturno-umjetnički život je prebačen u Deltu, malo toga u Mol of Montenegro i novi Bazar. Parkovi zazidani, igrališta zapuštena, sportskih terena nema, lopta se igra u balonima. Nije teško uporediti festivale, koncerte, predstave i ostale manifestacije u gradovima na sjeveru, Cetinju i Nikšiću, da ne pominjemo primorske gradove, pa da se vidi da Podgorica tu najlošije stoji. Glavni grad je, za Mugošinog vakta, postao kulturna provincija u crnogorskim okvirima.

 Mugoša je prije no što mu je Podgorica zapala da je gradi, bio upravnik bolnice. Po tom modelu uređuje grad. Asfalt, zgrade, stanovi, kružni tokovi, od drveća samo palme, mermer, eloksirana, staklo... Sterilna spavaonica. Kulturu, duh grada, sjećanje – ruši. Važno je izgraditi i što bolje se ugraditi.

 U tom sistemu, gradonačelnik, prijatelji i posilni, mogu da bespravno ruše malobrojne simbole grada. I nikom ništa. Zvanično objasne nije srušeno nego urušeno. Za institucije, posrijedi je viša sila.

 izvor: monitor.co.me ›››

 

autor tekst 002 ›››

 

 

autor: Predrag Peđa Nikolić

 

 

TEKST

Posljednja linija odbrane

 Zakona se niko ne boji, kidišu na prodavnice, banke, ulice, bolnice…

Sistem je nemoćan

 Pođem kod prijatelja jednog kišnog popodneva. Žive u jednoj od novosagrađenih zgrada na Starom Aerodromu. Ispred ulaza me snimaju dvije kamere. Uđem u ulaz kad tamo - još dvije. Ulazim u lift i nađem se oči u oko sa kamerom. Kamera u liftu?! Počinjem da se znojim. Ne volim kamere. Navikao sam na Velikog brata svuda, ali u liftu? A šta ako prijatelji otvore vrata i budu imali kameru u rukama? Logično razmišljam. Onda ću im reći da sam samo donio poklon i da nemam vremena da se zadržim. Preporučiću im da ostatak večeri provedu praveći selfije. S vrata sam počeo da se zahvaljujem što me ne snimaju. Ne drže u rukama ni pametne telefone. Njihove ruke su sa pet prstiju bez da su izobličene samo u kažiprstu koji tipka po touch screen-u. Smeta li vam kamera u liftu? Meni je bilo neprijatno. Volim da sam sam u liftu. Namjestim kosu, to je i finalna kontrola da li imam ostataka hrane u dijelu zubala koji je otkriven osmijehom. Ništa to nijesam smio da uradim pred kamerom. Razgovarali smo o ugroženosti privatnosti. Kažu da se snimak kamere iz lifta može dati samo uz dozvolu kućnog savjeta. Od kamera se boje vandali i nasilnici - rekoše. Tako je sigurnije. Sigurnije?! Vandala i nasilnika ima koliko ih ima, ali smo prilagodili sistem njima.

 Vraćam se kući i razmišljam da li mi je dobro. Da li pravilno razmišljam? Prelazim lagano preko mjesta na kom je nekada bio „ležeći policajac“. Sada su tu umjesto njega „podgorički mitiseri“. Eto, inovativni smo (momentalno) da napravimo deseterac, bez da ima elemenata osmerca, a da ne pominjem „rugala se ruga“. Bilo kako da se zove ta prepreka, ona je tu zbog (kako sami sebe vole da nazovu) „žestokih momaka“ slabih na gas i željnih brzine. Nema ih puno, ali smo prilagodili saobraćaj njima.

 Jedno opušteno i prijatno veče u mom domu pretvorilo se u nešto suprotno. Gošći je bilo loše. Odveo sam je u Hitnu, potom u Urgentni. Sve se završilo dobro. Ali u procesu od dolaska u Urgentni do svih analiza koje su urađene, kao pratilac, bio sam više nego šokiran mjestom na koje sam došao. To mi je bio prvi dolazak u Urgentni. Na ulazu sam primijetio aparat sa čokoladicama, kafom i sokovima. I par reklama domaćeg hiper-ultra-giga marketa. Realno? Nije!

 Osoblje radi svoj posao. Ljekar izlazi i objašnjava da će pretrage trajati do 45 minuta. Gužva je. Tu je i čovjek sa lisicama na rukama. Ćuti. Pored njega policajac priča sa jednim od pratilaca zdravstveno ugrožene osobe. Valjda da se prebije sjekiracija, povede se razgovor o sistemu vrijednosti. I kaže policajac koji je u pratnji čovjeka sa lisicama svom sagovorniku: „Zamisli kad ne možeš više ni rođenu ženu da udariš?“ Fatamorgana! Koliko god da ih je, ali nam oni sprovode zakone.

 Ljudi se slobodno šetaju kroz Urgentni. Kapiram da mogu da dođem i kao slobodan građanin i da se ispraznim nad ljekarima ako mi je baš neka frka, pa mi treba oduška. Nakon te večeri odlučio sam da budem zdrav cijelog života. I da umrem zdrav. Jednostavno ne želim da mi se u takvom haosu pružaju usluge reanimacije. Svaka čast osoblju, ali organizacija i disciplina su na nultom nivou. Da pomenem izjavu predstavnice sindikata ljekara, koja reče u jednoj TV emisiji da se medicinsko osoblje odreklo jubilarnih nagrada da bi platilo fizičko obezbjeđenje. Kud plovi ovaj brod? Emisiju je udostojio i ministar Radunović, koji napravi paralelu kako je Britanija riješila problem huligana na stadionima. Nema zaštitnih ograda! Nema policajaca! Pređeš crtu - tri godine zatvora. Aferim, Radunoviću! Opozicija li si?

 Došli smo do posljednje linije odbrane. Do linije koja se graniči sa haosom. Zakona se niko ne boji, pa zato i kidišu na sve strane - prodavnice, banke, ulice, bolnice… Sistem je nemoćan da da adekvatan odgovor. U stvari ima jedan vrlo precizan odgovor - fizičko obezbjeđenje (u narodu poznato kao security) kao radno mjesto. Svaka prodavnica, banka, apoteka, bolnica, državna institucija…. Da saberem… eto! 40.000 radnh mjesta na fizičko obezbjeđenje. Izgleda de će premijer ispuniti obećanje. Je li rekao na koja radna mjesta misli? To što ste mislili na neka druga radna mjesta, koja ste projektovali vašim željama, vaš je problem.

 Ovaj sistem je definisao posljednju liniju odbrane na koju moramo da damo odgovor, ukoliko ne želimo da nas biju po ulicama, pa da moramo da angažujemo fizičko obezbjeđenje kao člana porodice.

 A živjeli smo u drugačijem sistemu prije 1989. Tada nije bilo fizičkih obezbjeđenja. Ni tehničkih! Sve je funkcionisalo. Plate redovne. Učitelj i ljekar poštovani od strane naroda i od strane sistema koji im je obezbjeđivao uslove života. Dakle, problem je u sistemu!

 izvor: vijesti.me ›››