autor tekst 001 ›››

 

 

Primož Cirman

 

Kada radite u novinarstvu, vi ste problem.

Kad napustiš novinarstvo, ti si još veći problem. Pa šta?

"Najveći neprijatelj divljih slonova su pripitomljeni slonovi." (Bertolt Breht)

 Kada sam se pre nekoliko dana vratio sa mora, prvo što sam otvorio bilo je puno sanduče. Gomila tamnožutih papira sa suda pala je na pod bloka u Celju. Razglednice Roka Snežiča, bilo mi je jasno čim sam video brojeve predmeta. Ali šta je ovog puta? Još jedna, već 46., 47. ili 48. tužba za klevetu, ispisana na dve i po stranice? Još jedna žalba Snežića na odluku suda da se tužba neće razmatrati? Možda „samo” zahtev za odlaganje plaćanja sudske takse ili sudskih troškova, za šta Snežič nema para?

 Verovali ili ne, taj poreski konsultant, koji vas već dve godine sa plakata duž autoputeva poziva u Bosnu i Hercegovinu, odakle je u Sloveniju doneo Dijanu Đuđić i 450.000 evra kredita za najveću domaću političku stranku, zvanično živi nešto više od 300 evra mesečno. Da, borimo se protiv toga dve godine. Sa prijateljem bivšeg premijera koji je odlučio da nas uništi kao medij. Uz ogroman teret u vidu poplave tužbi, koje se sadašnjim tempom neće rešavati još najmanje pet godina. Sa sistemom za koji je Snežič društveni primer sa svim poslovima, luksuznim vozilima i nekretninama. 

Dobrodošli u život novinara uncensored.si. Pitate se kako nam ide? 

Borimo se – da preživimo

 Hvala, teško je. Isti Snežič nas je pre nešto više od godinu dana stavio pod istragu zbog – pazite – sumnje u utaju poreza, pranje novca, finansiranje novcem sumnjivog porekla i primanje uplata u gotovini. Usledio je ceo repertoar pratećeg orkestra fabrike zlobe. Bili smo medijske ubice, propagandni mesing, „mafijaški portal“, levičarska septička jama, lažovi i finansijski mahinatori.

 Epilog: Specijalizovano državno tužilaštvo okončalo je istragu u maju ove godine uz konstataciju da nije utvrdilo sumnju na krivična dela. Ali u to vrijeme naše bankovne račune je gledala i Kancelarija za sprječavanje pranja novca, koju je tada još vodio član SDS-a Damjan Žugelj. Čak i da - još jednom - nije bilo sumnje u krivična dela, o tome je obavestio banke, zbog čega će verovatno svako od nas imati problema još mnogo godina pri podizanju kredita. I pre toga, brend portala je iskušao i neke Snežičeve političke prijatelje, koji su na razne načine pokušavali da dođu do nje. Dobijali smo poruke od kurira o tome kako bi mogli da se reše "naši problemi".

 Zaista, uvek smo nekome problem, iako smo možda beznačajni i nejasni. Rekli su nam da smo portal pokrenuli da se bavi Janševom vladom. Da li bismo u ovom slučaju zaista registrovali domen za naš Fejsbuk profil već u novembru 2019. godine, dva meseca pre ostavke Marjana Šarca? Kada nismo imali oglase, optuživali su nas za prikriveno finansiranje. Kada su se pojavili, javno ili prikriveno su pretili kompanijama koje su videle priliku da se oglašavaju u mediju koji beleži više od dva miliona klikova mesečno. Neko vreme su pokušavali da nam ih ukradu preko veb domena koji je registrovan u SAD odmah nakon pokretanja portala. Nikada nismo postojali za medijske agencije i državna preduzeća. 

Borili smo se dve i po godine – samo da preživimo. 

Novinarstvo je strast i droga

 Poslednjih dana ponovo smo postali glavna vest. Zašto? Između ostalog i zato što je naša Vesna promenila posao, napustila novinarstvo posle 30 godina i otišla da radi u jednoj političkoj stranci, sa kojom je – da sumiramo suštinu optužbi – za sobom, navodno, ostavila gorak priukus, pljunula na minuli rad i „degradirano novinarstvo“. Prema jednom od bizarnijih objašnjenja koje sam ovih dana čuo, naš portal smo pokrenuli pre skoro tri godine samo da bismo se „zaposlili“, šta god to značilo. Zašto ih već tada nemamo?

 Tačno je: novinarstvo je strast, valjda i misija, ali je istovremeno i droga. Mi smo budale koje se stavljamo u tanjir i u zube jer smo bar jednom verovali da možemo da promenimo svet kucajući novinske članke. Idioti koji po 10, 20 ili – kao Vesna – 30 godina žive da tragaju za pričama u domaćoj političko-kapitalnoj močvari. Verujemo da smo našli smisao života u ovoj sve radno intenzivnijoj industriji, čiji ritam diktira neposrednost društvenih mreža. Da smo srećni uprkos lošim platama, dugom radnom vremenu i strahu od budućnosti. 

 Kada neko shvati da to ipak ne vredi, i ode bilo gde, iznenadimo se. Tražimo teorije zavere, stvaramo fantazme o „nagradama“, pretvaramo se u moralne arbitre i tapšamo se po ramenu kako ćemo „istrajati“. Dobro, to je donekle i razumljivo, ako je primitivno. Opasniji su oni drugi koji su stekli osećaj da su posle mnogo godina konačno namirisali krv. Žele da iskoriste priliku i sada proračunato smuče sve ono što smo pisali i objavili poslednjih godina. Treći, verovatno iz neke agencije ili bliski njoj, vide mogućnost osvete za sve probleme koje su imali u prošlosti. Recimo sa Agrokorovim skakanjem Merkatora ili nekom drugom pričom. 

Kada radite u novinarstvu, vi ste problem. Kad napustiš novinarstvo, ti si još veći problem. Pa šta? 

Ko je zaista „degradirao“ novinarstvo?

 Ovih dana mnogi, pa i naše kolege, prate nas i naš rad. Drže nam predavanja o „novinarstvu sa integritetom“. Ali ovo isto novinarstvo nas je – sa retkim izuzecima – izneverilo. Dok smo i sami stajali ispred parlamenta i Slovenačke novinske agencije (STA), pisali o "basnama" bivšeg premijera i pismima Briselu, otkrivali pritiske na najveće medije...

 Zaista, da je ovo novinarstvo stalo po strani, nastavilo bi da radi priču o Snežiču, o istragama u nekoliko zemalja i novcu sumnjivog porekla, koji je počeo da se uvlači u slovenačku politiku. U inostranstvu bi je novinarstvo zgrabilo i „jurilo” dok nije dobila epilog. Kod nas ga praktično niko odavno nije ni primetio, čak i ako pokriva sve oblasti javnog interesa, a više je nego značajan za samo društvo. Pošto naše novinarstvo, ni ovih dana koje pršti od integriteta, to nije uradilo, Snežič je već postigao svoj cilj. On je svima u Sloveniji pokazao kako je moguće prvo, uz medije, „ubiti“ priču. Recept je na dlanu, samo je pitanje ko će biti sledeći „sneški čovek”.

 Danas, dakle, više nije priča Sneško, već samo mi. Pa ko je zaista „degradirao“ novinarstvo? Možda ćemo i o tome – kako je napisao moj kolega – razgovarati u svojim redovima. Jednom i negde. Možda se posle sve ove gužve nađe neko od mojih kolega koji će se javiti i pitati kako je bilo raditi na necenssurirano.si u poslednjih godinu dana i kako smo uopšte (preživeli). Do sada vas nije bilo mnogo. Podržavaju nas čitaoci koji su nam poslali stotine poruka ohrabrenja i podrške. Iskreno se zahvaljujemo. A mi ćemo se boriti samo za vas.

 izvor: necenzurirano.si ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Primož Cirman

 

Nekad smo čitali Alana Forda. Danas ga živimo

Alan Ford, kultni italijanski strip, slavi 50 godina. Da ste ga crtali danas u Sloveniji, put do njega sigurno bi pronašle i priče pacijenata u redovima, deložacije iz kuća zbog neplaćenih računa za komunalne usluge ili samohrana majka koja zbog izostale alimentacije ne može platiti 13 eura obaveza prema školi, pa kćerka ostaje bez završne školske ekskurzije

 Neki kažu da je strip deveta umjetnost. Na ljestvici umjetnosti, to je najnovija - iza fotografije i filma, ali već odvažno daleko od arhitekture, baleta, vajarstva, muzike, slikarstva i književnosti. Za sve te godine, u očima mnogih, on još uvijek nije dobio “pravo prebivalištva”, jer je to trivijalni šund od kojeg je najbolje okrenuti nos.

 Ali u stripu, toj jedinstvenoj kombinaciji ilustracije i književnosti, nešto je uvijek bilo privlačno. Vjerovatno zbog snažne komunikacije. Već 80-ih godina ponuda je kod nas bila izvrsna. Ako su neki stripovi bili namijenjeni isključivo zabavi, drugi su svijet prikazivali kao George W. Bush, a danas Donald Trump: kao borbu protiv zla. Treći su, zajedno sa svim navedenim, nudili i oštricu društvene kritike. Četvrti su bili potpuna subverzija.

A onda je došao Alan Ford.

 Kada Zagor, Zvitorepec ili Asterix nemaju odgovora

 Zapravo se i ne sjećam kada sam tačno dobio prvi primjerak Alana Forda, koji ovih dana slavi pedesetogodišnjicu. Vjerojatno je to bilo negdje sredinom osnovne škole. Dovoljno za prvi šok kad sam pročitao nešto što je - da parafraziram Monty Pythone - nešto sasvim drugo. Za mlad mozak to je bilo smiješno, pogotovo zbog likova koji su tada izgledali kao potpuno nekonvencionalni i nisu spadali ni u jednu od “ladica”.

 Protekle su godine u kojima su Zagor i drugi likovi, koji su došli na slovenačko tržište pod pokroviteljstvom italijanske izdavačke kuće Bonelli, nestali sa kućnih polica. Svijet je postao manje crn ili bijel. Odrastanje je donosilo pitanja na koja Komandant Mark nije imao odgovora, još manje Zvitorepec ili Asterix. Nema u životu heroja poput Velikog Bleka i pravednika koji su uvijek na pravoj strani pištolja, kao što su Mister No, Nick Raider ili Rip Kirby.

 Ne, život je poput knjige koju nikada ne možete pročitati. I svake godine samo dolazimo do novih uvida da ništa nije tako ozbiljno, groteskno ili smiješno a da u stvari ne može biti gore, grotesknije i smiješnije. 

Alan Ford - Vodič za život

 Svake godine mi je postajalo sve jasnije da prava istina ovoga svijeta nije skrivena u školskim udžbenicima, svetim knjigama ili raznim vodičima za lični razvoj, nego tamo gdje bi se najmanje očekivalo - u dubini Alana Forda. U apsurdnim avanturama članova “TNT grupe” koji se bore - povremeno zajedno, a često i jedni protiv drugih - isključivo za vlastiti opstanak. U ruiniranoj cvjećari usred betonske džungle grada koji ne brine za “pale”, slabe i neuspješne.

 Alan Ford je vrsta vodiča po životu i za život, poput “Lonely Planeta”, za beskrajno putovanje. Ne vjerujete?

 Je li zloglasni “Broj Jedan” - taj vječno živi starac, prikovan za invalidska kolica, kojem su mito, “naplate za pošten posao” i razne druge nagrade kroz vjekove donijele bogatstvo i koji je plaćao svojim službenicima po principu “dolar za svakoga” - zaista drugačiji od šefa neke slovenačke firme koji prisiljava zaposlene da rade previše i prijeti im govoreći da na njihov posao na vratima čeka 10 drugih ljudi? To je zapravo prvi “ujak iz pozadine”, jer ucjenjuje ljude, a istovremeno je i simbol generacije koja ne želi da ostavi upravljačke poluge mlađima.

 Nije li Bob Rock, patuljak velikog nosa, simbol siromaštva koji u kapitalizmu sanja o prečicama do uspjeha, ali nikad ne uspijeva, pa ostaje vezan za dno? Ili to što kroz život uvijek prođe gore od Alana Forda, visokog ljepotana i naslovnog junaka, nije li to najbolji dokaz da je u svijetu slika najvažniji izgled?

 I u čemu je Sir Oliver, groteskna karikatura propalog nasljednika engleske plemićke porodice, različit od naših uglednih ličnosti koje u društvenim hronikama crtaju bajke o uspješnim životima, a u stvarnosti imaju prazne novčanike ili astronomske dugove?

 “Hrana svakog dana, osim četvrtkom”

 U stvarnom svijetu Superhik, heroj koji krade od siromašnih da bi davao bogatima, nije apsurdna pojava nego stvarno stanje stvari. Ime bi mogao pozajmiti većini poreskih reformi od ranih 1990-ih.

 Gradonačelnički trio, koji već po izgledu liči na svinje, odraz je u ogledalu državnih ili lokalnih moćnika koji su “privatizovali” korita, odnosno vlastite resore ili opštine. Poslovično nesposoban policijski inspektor Brock, general, koji se preziva Rat (War), i mnogi drugi sporedni likovi u različitim kancelarijama ili na različim funkcijama ne bi mogli bolje prikazati klijentelistički postavljene diletante koji u rukama drže važne poluge upravljanja društvom.

 Nekada smo se, još puni iluzija o tome kako svijet kreće nabolje, smijali Alanu Fordu. Ali, ispostavilo se da smo sa njim dobili dobar uvid u budućnost.

 Uvid u svijet u kome je i dalje jednima dopušteno sve, a drugima ništa. U svijet koji nagrađuje eksploataciju i prevaru, a kažnjava dobre namjere i igru po pravilima. Uvid u plastični prikaz globalne nejednakosti dohotka, gdje bogati jedu kavijar, a siromašnima ostaju sirotišta i “posljednje stanice”, javne narodne kuhinje u kojima su obroci dostupni “svakog dana osim četvrtkom”. Ili, kako je na svojoj majici napisao penzionisani njemački pilot Grunf: Bolje je biti bogat nego ne biti.

 Alan Ford i Slovenija - što od ovoga je strip?

 Ako bi italijanski duo Magnus & Bunker, koji je stvorio najbolja djela iz opusa Alana Forda, živio u Sloveniji danas, put do stripa bi pronašle i priče pacijenata u redovima, deložacije iz kuća zbog neplaćenih računa za komunalne usluge ili samohrana majka koja zbog izostale alimentacije ne može platiti 13 eura obaveza prema školi, pa kćerka ostaje bez završne školske ekskurzije.

 Crtali bi pacijente koji godinama čekaju u redovima, korumpirane ljekare ili gradonačelnike, vlasnike firmi koji su za stečajeve krivili zaposlene ili strane građevinske radnike koji su se bez plate smrzavali u kontejnerima. Vidjeli bi sličice djece koja moraju ići po čizme u Crveni krst, moćnike sa gomilom gotovine kod neke termoelektrane, sveštenike pedofile, penzionere koji pretražuju smeće, političare koji su jednom govorili jedno, pa radili drugo, a sada govore treće; i izbjeglice ili druge ranljive grupe, koje smo u javnom diskursu dehumanizovali i sveli ih na nivo vremenske, ili čak eugeničke, pojave.

 Danas bi 50-godišnji Alan, možda već otac s djetetom, tražio mjesto u javnom vrtiću, a Bob bi skupljao 450 eura za najam 12 kvadrata velike “rupe” u Ljubljani, ako bi se ipak umorio od cvjećara, i u novom bi domu smio imati psa. “Broj jedan” bi s vrećom novca u rukama sastavljao vladine koalicije. Njegov prvi pomoćnik, Šef, spavao bi za pisaćim stolom na nekoj od državnih funkcija, jer “domovini treba dati sve, čak i živote drugih”.

 Smijali bismo se s gorčinom - ili ipak ne. Za ovo vrijeme “istorijskih šokova” i tranzicije, koje je donijelo i odnijelo nove heroje i lica, počeli smo da slavimo primitivizam i zato smo izgubili i veliki dio osjećaja za dobar, kvalitetan ili “nadrealistički” humor.

 Jednom smo čitali Alana Forda, a danas ga - živimo. 

izvor: siol.net ›››