autor tekst 002 ›››

 

 

Radomir Konstantinović

 

Svet palanke

 U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje „sveta", kao čiste negacije palanke, dakle obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencia je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.

 Iskustvo nam je palanačko.

 Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, međutim, jeste duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog. Kada ovaj duh ovako govori o svojoj zloj sudbini, on govori o svojoj izuzetosti iz istorije. Ali, i kada je oglašava za prokletstvo, on hoće tu izuzetost.Osnovna pretpostavka duha palanke negde je u tome: da je to duh koji, zaboravljen od istorije, pokušava sada ovaj udes da preobrazi u svoju privilegiju, time što će i sam (onako kao što se klin klinom vadi) da zaboravi istoriju, ovim zaboravom da se ovekoveči u samom sebi zaveren trajanju, s onu stranu vremena. Vreme je s druge strane brda, tamo gde počinje svetski haos, ili haos apsolutno-otvorenog sveta.

 Ma šta moglo da se vidi u ovom nagonu za zatvaranjem, za izuzimanjem iz vremena (kada se, u „večnosti", živi zajedno sa mrtvima, i kada nema mrtvih, kada je svet kao u nekakvom večnom Danu večno-praroditeljskog sveta) izvesno je da ovaj svet apsolutne otvorenosti postoji samo u duhu palanke, u njegovom strahu od sveta, da je taj svet jedan nedvosmisleno palanački svet. Nema sveta izvan duha palanke. Samo on, koji ispoveda religiju zatvorenosti, religiju u kojoj je vrhovni bog ovaj bog jedinstva, a njegova antitetička, demonska sila, zlo apsolutne otvorenosti, samo on poznaje ovaj apsolutno-otvorenisvet; ali, ne znači li to da, ako je svet palanački, isto tako nije i palanka - svetska?

 Gde je svet idealno-zatvorenog, ako ne samo u duhu koji se protivi otvaranju, na iskonski svoj način, i koji pokušava da ovo svoje protivljenje po-stvari, da ga nađe u jednom njemu savršeno saobraznom svetu? Svet palanke postoji samo u duhu; sam duh palanke je jedna apsolutna palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke. On nema svog sveta, u koji bi mogao savršeno da se materajalizuje, koji bi bio njegovo idealno oličenje. Ma koliko pokušavao da prikaže svet palanke, u kome je rođen, kao svoj svet, i ma koliko taj svet njemu bio najbliži, on je jedan lutajući duh, jedan nemogući duh: nema zemlje u kojoj on nije moguć, jer je on svuda podjednako nemoguć, u ovom svom zahtevu za idealno zatvorenim, koje bi bilo vanvremeno i, samim tim, ništavilo večnosti.

 Ali, upravo zato što nema svog sveta, on i jeste duh: tamo gde prestaje mogućnost sveta počinje mogućnost ovoga duha. Pretvoren svojom nemogućnošću u ovu stalnu mogućnost duha, on se javlja kao rodonačelni duh svake težnje ka zatvaranju u svoj svet, kao svake težnje da se svet preobrazi u svet palanke. Svet je, u njegovom doživljaju, s neke druge strane brda, a ne u njegovom svetu, kao svetu palanke koji je, u tom smislu, ne-svet. Sve što karakteriše ne-svet (do samog ništavila, do samog ne-bića) odlikuje i palanku, u doživljaju ovoga duha. Mogući stav palančanina je stav odobravanja ili pobune,stav svesnog konzervatizma, koji se zasniva na kritici „sveta", na osećanju sopstvene prvorodnosti (svet je bio kao što sam ja sada, ja sam dakle prošlost sveta, njegova živa istorija; ja sam tamo gde je nekada bio svet, ja sam ostao, svet se otpadio od prvašnje svoje sudbine, on se odrodio; svet je, dakle, odrod a ne ja), ili stav očajanja koje sanja uključenje u svet, negacijom palanke. Duh palanački u oba vida se javlja i u oba vida trijumfuje. On, u svakom slučaju, mora da se shvati kao jedan delatan duh.

 Čak i u prvome slučaju, ako je konzervativni stav nesumnjiv, ovaj duh je delatan: on je samo pasivno delatan, on palanački pokušava da akciji suprotstavi pasivnost, u tome smislu što ono što jeste pokušava da suprotstavi onome što nastaje. Ono što palanački jeste, samim tim što je početak koji se nije odvojio od sebe, koji nije evoluirao, ne dozvoljava aktivnost, da njome ne bi bio izneveren, preobražen. Ne sme da bude preobražaja, dakle ne sme da bude rada, potrebna je pasivnost, prepuštanje onome što jeste. Ali ovo prepuštanje je takođe svojevrsna delatnost, jedna negativna delatnost. Pasivnost je takođe izbor volje, a njen jezik (neradom, nepreduzimljivošću) takođe je jezik voljnog opredeljenja. Najčešće, ovo se gubi iz vida zato što palanačanin, rođen u jednom zatvorenom svetu, ne pristaje da vidi sebe kao subjekt toga sveta već kao njegov objekt. Otkuda to? Ako bi palančanin priznao sebe kao subjekt, palanka bi time bila ugrožena kao volja: tamo gde sam ja subjekt, svet ne može da bude subjekt. Palančanin, međutim, verniji je palanci nego samom sebi, bar po osnovnom svom opredeljenju. On nije pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednoga iskustva, jedan stav i jedan stil. Ono što on čuva, kad čuva palanku, to je taj stav i stil. Palanaštvo je nagonski-odbrambeno negovanje palanačkog stila kao opšteg stila. Palančanin ima izvanredno jako osećanje stila, jer ima izvanredno jako osećanje kolektiviteta, zamrznutog (ili oličenog) u tom stilu. Ovaj „svet" je svet koji, množinom mogućnosti (stilova), razara ovu jedinstvenost stila, ovu njegovu jedno-obraznost. Palanački duh je duh jedno-obraznosti, pre svega, duh gotovog rešenja, obrasca, veoma određene forme. Kada palanački pojedinac čuva palanku, kao vrhovnu volju, kao svoje nad-ja, on čuva pre svega ovaj stil jedno-obraznosti, i, zbog toga, kada se on boji sveta, izlaska u svet, on se boji ovog izlaska u svet bez stila. Najčešća optužba, koja se baca palančaninu u lice: da je čovek bez stila, savršeno je nespojiva sa duhom palanke koji je duh kolektivne volje, jedno-obraznosti kojom se ta volja izražava, pa sledstveno tome i sam duh stila.

 Ova služba stilu ide do njegovog obogotvorenja. Stil je sve, čovek je mnogo manje. U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje „sveta", kao čiste negacije palanke, dakle obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencia je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.

 Ova služba stilu je, u svojoj osnovi, služba sigurnosti. Odreknut od sopstvene volje, stilizovan po obrascu kolektivne volje, palančanin je sklonjen u sigurnost opštega. On ima utisak produženog detinjstva, ili utisak produženog života pod okriljem porodice. Infanlilizam je korelativan palanačkom duhu. Ne može se biti u palanačkom duhu a ne bitiu infantilizmu: palanački duh, kao duh nad-ja, kao duh kolektivne volje koja nas je uzela pod svoje, koja nas štiti od svega, a pre svega od nas samih, od svih izazova i iskušenja koja se zovu Ja (lična odgovornosti lična preduzetnost), nužno je duh koji posvećuje u infantilizam. On zahteva, iznuđuje taj infantilizam, kao zaštitnički, kao duh koji je nadstavljen svemu individualnom. Jedno-obraznost stila znači, nesumnjivo, i izvesno protiv-vremensko opredeljenje. Ako je jedno-obrazni stil moguć, kao delo svih, on nije moguć samo u prostoru. On podrazumeva I svoju važnost, kao svoje rasprostiranje, u vremenu. Stil ne priznaje mrtve.

 On je nad-smrtan, jer je nad-graničan. Kao što mora da važi svuda (kao što mora svuda da prodre), on mora da važi i uvek. Duh tradicionalizma jedan je od osnovnih izražaja palanačkog duha. Biti u duhu palanke, znači biti u njenoj volji, konkretno-stilski oličenoj, ali tako što će se, ovim stilom, ponoviti jučerašnjica palanke. Jako osećanje istorije, izvestan duh istoričnosti, koji se često uočavaju, kao jedna od bitnih odlika palanačkog duha, u suštini su delo van-istorijskog a ne samo ne-istorijskog (ili samo protiv-istorijskog) duha.

 Radoznalost za ono što je bilo ovde se javlja pod maskom istorije, ili istoričnosti; u stvari, u njoj nije teško prepoznati protiv-istoričnost palanke, zasnovanu ovde na dva činioca: 1) na radoznalosti, kojom palanka izražava svoju želju za jedno-obraznošću, za prodiranjem svuda, za apsorbovanjem svega, i to uništenjem onoga što bi njoj bilo nepoznato, što bi ostalo „tajna" za nju, van domašaja njenog oka, sluha i mogućnosti delanja, kao mogućnosti„odgovora" na sadržinu dogođenog, i 2) ovde nije teško otkriti ovu protiv-istoričnost i u palanačkoj težnji za vremenskim dejstvovanjem vrhunskog, praksom obogotvorenog stila. Treba svuda prodreti pogledom da bi se moglo sve „povezati" protiv-dejstvom palanačkog duha, njegovim tumačenjem, koje je uvek tumačenje stila. Palanka ne voli nepoznato, u načelu; to je jedna od osnovnih njenih oznaka, kojom se odlikuju njena istorija, njena kultura, njen mentalni svet. Ali ona ga odbija ne samo u svojoj aktualnosti, ona ga odbija i u vremenu. Ne voli ga u prošlosti, kao što ga ne voli u budućnosti. Zaverena trajanju, time što prihvata (što želi da učini to izborom svoje volje) sudbinu palanke, one koju je svet „napustio", ostavio, ona trajanje traži svuda, pa neizbežno i u svom stilu. Ona mora sebe stilski da ujednači u vremenu kao i u prostoru, u prošlosti i sadašnjosti kao i u budućnosti. Konzervativan duh palanke, kao ovaj duh osuđen na trajanje, i koji ovu osudu želi da proglasi za svoju volju, koji ovu determinaciju istorije pokušava da oglasi za stvar svog sopstvenog izbora, u mračnom pokušaju koji ne znači samo izmirenje sa sudbinom već i njeno obogotvorenje, dakle ne samo na ravni koja bi osvetlela tu sudbinu kao snošljivu već bi joj dala značenje jedino moguće sudbine; taj konzervativni duh, upravo ovim svojim trajanjem kome je prevashodno veran, jeste duh koji se protivi vremenu, koji „sačekuje" budućnost svojom vernošću postojećem, ali koji takođe sačekuje prošlost svojom vernošću postojećem koje želi, neuporedivom upornošću, uvek da otkrije u prošlosti. Prošlost nije ono što nije sadašnjost, neka pre-sadašnjost, ili neka ne-sadašnjost. Prošlost je u najmanju ruku predviđanje sadašnjeg, ali je mnogo više potvrđivanje njeno.

 Palančanin ide po zadovoljenje svoje potrebe svuda, u svoje susedstvo, ali i u vreme; on hoće prošlost kao svoju potvrdu, i zbog toga je neće. On je anti-istoričan, na liniji svoga osećanja svevremenosti sopstvenog stila, na liniji naloga da, zatvoren u jedan zatvoren svet, prihvati ovu zatvorenost kao stvar svoje prednosti i, ponovimo to, svoga sopstvenog izbora, a ne kao stvar tuđe osude. On nije kažnjen, iako to jeste, ovom osudom da živi u zatvorenom svetu koji se zaustavio (i koji može biti zatvoren samo onoliko koliko je zaustavljen), i koji kao da se našao izvan vremena. Kažnjeni su drugi, koji su napustili taj svet I koji, zbog toga, u paklu stilskog višeglasja, u „haosu" koji je nastao na ruševini jedno-obraznosti palanačkog svevlasnog stila, doživljavaju najstrašnije užase koje uopšte može da doživi jedan „bludni sin".

autor tekst ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Radomir Konstantinović

 

OTIMAČINA

Duh palanke osvetio se svome dijagnostičaru:

Hrvatska ignorira otimanje kuće velikog Radomira Konstantinovića u Rovinju

 Konstantinović je i predobro poznavao palanačko »načelo prevare«, »mržnju« i »volju destrukcije«, a da bi sebi dopustio srozavanje na razinu teškoga, zagušljivoga i ciničnog plemenskoga duha. Vjerovao je, očito, da će se nepravda ispraviti. Ali nije...

Hrvatska je u Rovinju otela kuću Radomiru Konstantinoviću, gestom kojom se duh palanke utjelovio u ovdašnji pravni sustav, da se nasiljem i juridičkim cinizmom osveti svojemu najdubljem i najnepopustljivijem dijagnostičaru.

 Sam Konstantinović, dosljedan u samouništavajućoj ali dostojanstvenoj izolaciji, odbio je sudjelovati u tome mehanizmu juridičke laži, pa je palanka lako trijumfirala: Konstantinović se demonstrativno odbio žaliti sudu, pa svi bilježnici juridičke prevare mogu ležerno slijegati ramenima. A to, s pozom pravednika, čine i danas, kada Radomira Konstantinovića više nema.

Radomir Konstantinović bio je jedan iz skupine jugoslavenskih umjetnika koji su pedesetih dobili kuće u Rovinju, gradu koji nikada nije iskoristio priliku da postane i ostane čvrstom intelektualnom Mekom Jugoslavije i južnoslavenskih zemalja. Ipak, ondje su nastala neka od najvažnijih umjetničkih djela druge polovine dvadesetog stoljeća. Među njima su i knjige Radomira Konstantinovića.

 Pisac i njegova supruga Kaća Samardžić u Montalbanovu 27 uselili su 9. lipnja 1956., na temelju ugovora o korištenju kuće. Kupoprodajni ugovor s državom zaključen je u rujnu 1970. Cijela svota za kuću isplaćena je, pa je vlasništvo 8. rujna 1970. uknjiženo na Konstantinovićevu suprugu Kaću Samardžić. Obitelj je svojim novcem temeljito obnovila zdanje. Konstantinović je ondje boravio svake godine, često i dugo. Znao je u Rovinju bivati i po šest mjeseci, ostajući i nakon što grad s jeseni opusti.

 Običavao je pripovijedati da bi poslije ljeta ostali »samo meštani, ja i napušteni psi koje su turisti dovodili pa ostavljali po Rovinju«. Ondje je u miru pisao i razmišljao. Kuća je bila puna umjetnina: prenio je onamo dio svoje osobne prepiske sa Samuelom Beckettom, čiji je sačuvani dio 2000. objavio u knjizi »Beket prijatelj«; u Rovinju je imao skulpturu Dušana Džamonje, kvalitetni stari namještaj, antikvitete, umjetničke slike Jovana Bijelića, Miće Popovića, Peđe Neškovića... Tako je to trajalo do početka devedesetih.

 Neistinite izjave

 »Bili su to problematični ljudi. Jednom su pokušali ilegalno spojiti struju, pa je zbog njihovoga nestručnog spajanja cijeli kvart ostao u mraku. Često su bučili i svađali se« – tako se susjedi sjećaju obitelji Sadika Handanovića, hrvatskog vojnika koji je početkom devedesetih provalio u Konstantinovićevu kuću i odbio se iseliti. Bio je to jedan od brojnih slučajeva »upada u srpske stanove«, kako eufemistički običavamo zvati etničko čišćenje neokupiranih dijelova zemlje.

 Ovako se tih dana sjećao pisac Bora Ćosić, koji je uzalud čuvao ključ Konstantinovićeve kuće, u prirodnome ali naivnom očekivanju da u tuđu kuću nitko neće upasti bez ključa:

 »U mene bio je ključ Radetove kuće ali ispostavilo se, kada sam onamo dospeo, da više nema time se šta otključati. Jer vratnice su bile razvaljene, nameštaj ispreturan, a rukopisi i knjige razvučeni. Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre. Đubre epohe i praznina ljudskog života«, napisao je Ćosić u tekstu »Beckett u prašini«, objavljenom u Feral Tribuneu siječnja 2001. »Bio je jedan momenat u toj godini slobode kada je cela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića«, svjedoči Ćosić. Među tim papirima, uništena su i Beckettova pisma Radomiru Konstantinoviću.

 Vlasnicima kuće nije pomogla činjenica da je Općinski sud u Rovinju 1994. presudio da je obitelj Sadika Handanovića protupravno zauzela kuću, te da je tu presudu iste godine potvrdio i Županijski sud u Rovinju. Handanović se nije iselio. Obiteljsko pamćenje govori da je sudu dostavio neistinitu izjavu, prema kojoj je vlasnica, Konstantinovićeva supruga Kaća Samardžić, suglasna da ostane u kući dok se pronađe drugi smještaj. Neistinito je, također, tvrdio da u kuću nije provalio, nego da mu ključ dao izvjesni Adil Hajrić, a njemu navodni Rade Knežević, koji da je čuvao kuću. Sve je to bilo netočno: ključ je čuvao samo Bora Ćosić.

 Ad acta

 Ali sve su to sitnice prema onome što se dogodilo polovinom 2001., kada je Hrvatskom već godinu dana navodno upravljala proeuropska vlast. 13. srpnja te godine, Sadik Handanović donio je kupoprodajni ugovor OV-2789/2001 sklopljen u Subotici.

 U dokumentu je stajalo da je Kaća Samardžić, supruga Radomira Konstantinovića, Handanoviću prodala kuću za tadašnjih četrdeset tisuća njemačkih maraka. Na dokumentu su stajali potpisi Handanovića, kupca, i Samardžić, prodavateljice, pa je Handanović od Općinskoga suda u Rovinju zatražio uknjižbu vlasništva kuće. Sudac Roberto Uggeri proveo ju je ekspresnom brzinom: samo tri dana nakon što je uzurpator zatražio upis, 16. srpnja, istog dana kada je Handanovićeva pravna zastupnica Slavica Popadić podnijela zahtjev za upisom vlasništva.

 Sve bi, možda, bilo u redu – premda iznenađujuće brzo završeno – da je Kaća Samardžić u Subotici uistinu Handanoviću prodala kuću i potpisala taj ugovor. Ali nije: umrla je pet godina ranije. A pokojnici rijetko potpisuju ugovore.

 Nadahnuće Srbije koja se ne miri sa zločinom

 Malo ljudi zna tko je Radomir Konstantinović, ali oni koji znaju, smjerno poštuju njegovo književno djelo i nepotkupljivu hrabrost da se suprotstavi srpskome šovinizmu. Radomir Konstantinović autor je »Filosofije palanke«, knjige koja je stekla kultni status već nakon što je objavljena 1969., a naročito kada su se njezine dijagnoze, poput kakva ukletog proročanstva, devedesetih počele krvavo ostvarivati. »Filozofija palanke«, koju je beogradska povjesničarka Latinka Perović nazvala »ključnom knjigom srpske kulture«, očaravajućom snagom uvida prodire u kolektivistički duh provincije, »palanke«, pokazujući kako se iz njega rađa nasilje, destrukcija i eliminacija drugoga i drugačijeg. Točnost Konstantinovićevih analiza zapanjujućom se preciznošću potvrdila dvadesetak godina nakon što je knjiga objavljena, kada je bivšu Jugoslaviju preplavilo nasilje sprskoga, a onda i ostalih balkanskih nacionalizama.

 No Radomir Konstantinović nipošto nije pisac jedne knjige. Objavio je monumentalnu, osmosveščanu studiju »Biće i jezik«, u kojoj je analizirao više od stotinu srpskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Pedesetih i šezdesetih pisao je poeziju i romane; 1960. dobio je NIN-ovu nagradu za roman »Izlazak«. Devedesetih je objavio roman »Dekartova smrt«, a 2000. »Beket prijatelj«. Kada je Milošević zavladao u Srbiji, Konstantinović je postao intelektualnom i etičkom okomicom koja je nadahnjivala »Drugu Srbiju«, neveliku ali hrabru skupinu intelektualaca i aktivista koji se svih ovih godina suprotstavljaju nacionalizmu i šovinizmu. Osnovao je Beogradski krug, intelektualno okupljanje protivnika rata, osvajanja i nasilja. Za rata je među iznimno rijetkima iz Srbije putovao u Sarajevo, iskazujući duboku solidarnost s napadnutim gradom i osudu agresivnoga velikosrpstva. Credo Druge Srbije Konstantinović je izrazio lapidarno: »Druga Srbija je ona koja se ne miri sa zločinom«. S godinama se sve više izolirao, odustajući na kraju potpuno od javnih nastupa. Neke od posljednjih održao je u Sarajevu. Kada je 27. listopada ove godine umro u svom stanu u Beogradu, javnu šutnju oko smrti velikoga pisca u Srbiji njegov prijatelj Filip David nazvao je »kulturnim skandalom«. Je li manji kulturni skandal to što Hrvatska svih ovih godina ignorira i pravno opravdava uništavanje i otimačinu Konstantinovićeve kuće u Rovinju? Jer time se Hrvatska, očito, miri sa svojim zločinom.

 »Kaća Samardžić umrla je 13. travnja 1996. godine, pa nije mogla potpisati nikakav ugovor i anex ugovora pet i pol godina po odlasku sa ovoga svijeta. Uvjeren sam da će sudac Roberto Uggeri, koji je potpisao navedena rješenja, bez odgađanja poništiti te akte, budući da je iz priloženog dokumenta samo po sebi jasno da rješenja o upisu vlasništva u svom temelju nemaju nikakav ugovor već radnju koja se svugdje u svijetu naziva kriminalnom. U temelju cijele te stvari stoji kažnjivo djelo koje se ex officio prijavljuje tužiocu«.

 Stoji to u dopisu koji je odvjetnik Spiro Galović 28. rujna 2001. uputio Općinskome sudu u Rovinju zajedno s umrlicom Kaće Samardžić, kako bi dokazao da je krivotvoren kupoprodajni ugovor na temelju kojega je Handanović postao vlasnik kuće Konstantinovićevih. Ali nije se dogodilo ništa.

 Ili, ipak, nešto: Galović je dobio odbijenicu rovinjskoga suda, prema kojoj »žalitelj nije stranka u ovom zemljišnoknjižnom postupku, a niti ima punomoć zastupanje stranaka u zemljišnoknjižnom postupku, kao ni zakonskih nasljednika prodavateljice Kaće Samardžić za koju prilaže dokaz o njezinoj smrti«.

 »Sudac je tako tu stvar stavio ad acta, premda sam ja doznao i da u subotičkome sudu, pod brojem navodnoga kupoprodajnog ugovora, stoji neki sasvim drugi predmet, koji s ovim nema veze. Na sve to, Radomir se samo kiselo nasmejao: Možda će doći vreme da se sve to uradi...«, prepričao je ovih dana našem listu Spiro Galović, prijatelj preminuloga pisca, koji je razumljivim ljudskim pozivom na pravednost pokušao vratiti ono što je bilo oteto.

 »Ali bile su to lude godine. Mogao je raditi što god je tko hteo. Mogao je samo da se pozove na interes domovine, i ništa mu drugo nije trebalo«, slegao je ramenima Galović. A Konstantinovićevima su u Beograd nastavili dolaziti računi za struju koju je u Rovinju potrošio Handanović, prekidu međudržavnih veza usprkos.

 Preprodavana kuća

 Rovinj smo posjetili pretprošloga petka, za blistava sunčana dana u prelijepome opustjelom gradu. Ulica Montalbano u starome je dijelu grada, gdje se povijest sažimlje u svakome kamenu. Kuća na broju 27 svježe je i bogato obnovljena, ali prazna. Vlasnika nema. Masivna željezna rešetka pred ulaznim vratima zaključana, prozori zatvoreni – tu očito nitko ne živi.

 Susjedi ne znaju tko je sada vlasnik; maglovito se prisjećaju da ovdje svakoga ljeta borave ljudi »čija djeca govore francuski«. Jesu li, dakle, vlasnici Francuzi, ili ovdašnji ljudi što žive u Francuskoj, ili nešto treće, nije znao nitko koga smo susreli. Pripovijeda se da je kuća poslije Handanovićeva upada nekoliko puta preprodana. Sva je prilika, dakle, da sadašnji vlasnik pojma nema da je postao vlasnik kuće otete uglednome književniku, i da su iz nje nestale vrijedne umjetnine, zajedno s pismima irskoga dramatičara apsurda.

 Ali se susjedi zato sjećaju vremena u kojemu je obitelj Sadika Handanovića najprije provalila u ulaz do Konstantinovićevih, pa nešto kasnije, iz stana kroz pregradni zid, i u njihovu kuću. Sjećaju se, kako kažu, raširenoga običaja upadanja u kuće i stanove vlasnika Beograđana tih godina, kada se u Rovinju moglo susresti naoružane u uniformama koji su tvrdili da tu, stotine kilometara od najbližeg bojišta, brane Hrvatsku. A zapravo su prijetili Srbima.

 Kuća Konstantinovića nije jedina oteta, ali zasigurno jest jedina iz koje su nestala osobna pisma Samuela Becketta. Konstantinovićevu kuću u vlasništvo Handanoviću upisao je sudac Općinskoga suda u Rovinju Roberto Uggeri. Danas je predsjednik istoga tog suda. Primio nas je u raspravnoj dvorani za koju nam je ispričao kako je davno izgrađena za potrebe nekoga filma, a potom nastavila služiti svrsi kojoj je izvorno bila kulisom. »Dopise odvjetnika Galovića mi smo proslijedili Županijskome sudu u Puli, i on ih je odbacio.

 Nitko ništa ne zna

 Na temelju mišljenja Županijskoga suda u Puli, i mi smo 28. studenog 2002. odbacili Galovićeve žalbe i međunarodnim ih putem dostavili strankama. Nitko se nije žalio. Ja sam, osim toga, o Galovićevim tvrdnjama dopisom 10SU420/01 od 31. listopada 2001. obavijestio Državno odvjetništvo u Puli. Odvjetništvo je tražilo uvid u predmet, mi smo dokumente poslali, i tužiteljstvo nam ih je vratilo u listopadu 2002. Što su s predmetom učinili, ja ne znam«, kazao nam je sudac Uggeri.

 Mi znamo: »U Općinskom državnom odvjetništvu Pazin protiv Sadika Handanovića ne vodi se kazneni postupak niti se isti pojavljuje u našim imenicima okrivljenika«, odgovorio je na pitanje našeg lista Općinski državni odvjetnik u Pazinu Siniša Milevoj. Na temelju Galovićeva prigovora Uggeri nije pokušao pokrenuti opoziv upisa vlasništva jer tvrdi da to nije ni mogao.

»Netko je ustvrdio da je ugovor falsificiran. Ali ja to ne mogu znati. Oštećena stranka morala se žaliti«, kaže Uggeri. Ali nije se žalila.

 »Meni će vratiti moju kuću kad Tuđman bude hteo u Evropu« – to su riječi kojima je Radomir Konstantinović odbacio mogućnost da se žali pravnome sustavu koji ignorira činjenice kako bi, pod prividom prava, proveo nepravdu.

 Ne treba se ni čuditi što je autor »Filosofije palanke« to odbio, odbacujući time vjerojatno i mogućnost da sačuva kuću svoje obitelji. Ne treba se čuditi: dostojanstveni pisac Radomir Konstantinović i predobro je poznavao palanačko »načelo prevare«, »mržnju« i »volju destrukcije« koje su nadahnule otimanje njegove kuće, a da bi sebi dopustio srozavanje na razinu teškoga, zagušljivoga i ciničnog plemenskoga duha. Vjerovao je, očito, da će doći vrijeme da se nepravda ispravi. Nije ga dočekao. A neće, sva je prilika, ni oni kojima bi kuća Konstantinovića uistinu pripala.

 Može samo ostati zabilježeno da je na hrvatskim pločnicima Istre zgažena umjetnička ostavština južnoslavenskoga intelektualnog gorostasa Radomira Konstantinovića, i da su vjerojatno uzaludne davne riječi njegova prijatelja Bore Ćosića:

 »Ovaj tekst posvećen je buđenju naše svesti, suprotstavljen ravnodušnosti koju često prema trpljenju drugih, pokazujemo. Stidna je pojedinost što do ovog saznanja dolazim na primeru devastirane kuće moga prijatelja Konstantinovića u kojoj nestali su rukopisi, epistolarni, njegovog prijatelja, Becketta. 

izvor: www.novilist.hr  ›››