autor tekst 004 ›››

 

 

Ratimir Vujačić

Sve Milove bitke

 Vladajuća politička klasa ne poštuje i ne shvata narod ozbiljno. Vidi ga nepodobnim i nedoraslim prevratima i AB revolucijama. Narod je autonomna i konzervativna kategorija, sa čime su davno pomireni političari naprednih i demokratskih zemalja. Stoga i najmanju promjenu obzirno, dugo i strpljivo pripremaju. Crnogorci su, međutim, izloženi  neprestanim udarima i ujdurmama neumorne političke klase. Koja zna kako, pomoću revolucionarne manjine, da odradi posao.

Narod, taman naviknut  da štuje Republiku, Sutjesku i čete partizana, kad eto ti slavne, Tuđemilske bitke iz presvijetle prošlosti. Potonji, tj. najprvi dukljanski vitezovi, prispješe na vrijeme da prime čast i vlast obnovljene države. Doša’ je red da  pobjednici - Tuđemilci -  napokon osjete slast pobjede u ratu i miru. I neka se u to ime XI vijek gordi među svijem vijekovima. Uoči hiljadugodišnjice svoje, slavna bitka donosi nam poruku i veselo se uliva u majske tekovine.

 Husinski rudari

 Kako anahrono izgledaju sad neki rudari i proleteri iz II svjetskog rata. Junaci Sutjeske idu u prošlost - spokoj im duši -  nijesu prešli preko mosta. Koji spaja današnjicu sa prošlim vijekom. Najavio je drug Lenjin mangupe u našim redovima. Ako nam iko dođe glave, rekao je, to će biti oni. Sutjeska  teče  s onu stranu obnovljene državnosti i etničke svijesti. Etike i vrijednosti mrtvih proletera. Naslijedio ih je bijedni i kukavni prekarijat koji živi i pretrajava od danas do sutra, ponizno služeći svemoćnim velmožama i poslodavcima.

 Povijest, uostalom, njeguje zakon tržišta koji, ako je vjerovati uvoznom lobiju i  ministru poljorivrede - sve reguliše. Političari su tek trgovački putnici. Koji prodaju stancima državnu imovinu, a narodu patriotizam. To što žive na luksuzu, mondenski i udobno, stvara varljiv utisak da imaju nešto lično sa Istorijom. Ili sa profitom.

 Državotvorni srednji vijek

 E sad, reći će prevaziđeni Marksovi đaci, ako kaniš obnoviti feudalizam, ne petljaj se tadijer sa husinskim rudarima i ostalim robovima željnih  raskinuti lance. Neoliberalno XI stoljeće je idealan okvir  za DPS socijalizam i obnovu državnosti. Marksisti zatrovani potonjim epohama, Hegelom i Kantom, samo bi da kritikuju, i Boga su prozivali da se očituje povodom prava radničke klase. (A bog kao Bog - samo ćuti i gleda).

 Tu je najposlije i DPS  duhovna sfera: filosofija i mentalitet palanke, čardak ni na nebu ni na zemlji, potuljena i nježna uspomena obnovljenog patrijahalnog univerzuma, diskretan čar srednjeg vijeka  i palanačkog tutumraka. Zlatio se Hegel, srednjevjekovni mističari i religiozni spisi. Pri košmaru koji vlada u glavama DPS ideologa i glasača njihovih.

 Ništa bez glasača

 Srećno je otkriće sigurnih glasača - podržaće sve, u pustoj nadi da se neće dogoditi ništa. Sva prožeta teškim uzlovima i nerješivim protivrječnostima, palanka, u glavama DPS glasača, danju i noću sanja pleme i njegovu idilu, vječni mir i poštenje, gubeći u bunilu i ono malo  što bi se dalo i bilo vrijedno sačuvati. Dok nas palanka čuva, caruje poštenje DPS milionera i Darka Pajovića, pamet Tuponje, patriotizam Jasavićke, elokvencija Obrada-Miša.

 Pleme jesi na nebesi, a tranzicioni monstrum na zemlji. Rodio se uz milozvučne note naših patriota i domoljuba - iz nježnih fantazija o poštenju i očuvanju patrijahalnog poretka. Kao što su seoski pjevači, posvećeni čuvari “narodne” muzike, nužno priješli u turbo folk  “zvezde” i postali ogavni  primjer svakojakog raspada i nemorala. Rokeri, koji bijahu trn u oku socijalističkih branitelja morala, nijesu ni pokušali da preuzmu na sebe teret očuvanja minulog rahatluka, ali su ostali primjer građanskog i pristojnog ponašanja. „Pogledaj dom svoj anđele“ opomena je i današnjim domoljubima koji se spremaju da proslave desetogodišnjicu majskih tekovina.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Ratimir Vujačić

 

 

Siguran korak korupcije

Poharu države odavno nazivaju patriotizmom. Sebični interes državnih trudbenika im visoka i uzorna državna politika

 "Većina naroda je uz Mila. Bogu hvala. Ostali nebitni glasači nek crknu od muke… hahaha". (komentar, Portal vijesti.me 13.9.)

Uglađeni režimlija, rentijer i korisnik postojećeg poretka stvari, nesklon je otvoreno iznijeti svoj stav o političkom pluralizmu u Crnoj Gori. Ne misli mu dobro, ali će to prepustiti bašibozuku. O opoziciji ima nipodaštavajući i zao stav: a kako i ne bi kad se ista miješa u državne poslove i bača klipove pod točkove AB revolucije. Glumiće radije gospodina, biznismena - Evropu i buržuja. Državotvorca. A tu je i policija da ga brani bojevim otrovima i gumenim mecima.

I milioni su tu - jedina stvarnost do koje mu je stalo - milioničići, kojih se domogao na talasima borbe za nezavisnu Crnu Goru i obnovu feudalizma. Trezven je donekle, vezan za svoju realnost, obor i dvorište. Ne vidi dalje od nosa ali je sklon vječnosti. Vazda o sigurnosti snuje. I onda pluralisti zvocaju i osporavaju mu tekovinu. Državu tačnije rečeno - to jes’ Crnu Goru. Država je pljunuti oni. Malo im je - hoće Crnu Goru.

Milov poklon

Milo nije poklonio sebi i svojim saputnicima samo radna mjesta, nekretnine, svakovrsne povlastice, miliončiće... a na račun države. Izumio i način kako sve to da sačuvaju i osiguraju od zuba vremena i opozicije. Staro je pravilo nacionalsocijalizma: „kad lažeš - laži krupno“ - više će ti vjerovati. Zub vremena nije više problem u Crnoj Gori, Milo je napravio  siguran   korak  i zakoračio prema vječnosti. Mali  korak  za jednog ateistu, ali prijatan i  siguran  za vladajuću klasu. I DPS glasače. Novopečeni rentijeri i ošklapiše nijesu, dakle, od danas do sjutra. Ništa više ne teče i ne mijenja se. Došla je najpotonja - vječni su. I oni i DPS. Samim tim i Crna Gora.

Sjajan je izum, drskost i nabusitost koju Britva pokazuje od samog početka svoga uspona do trona. Drskost je ključni dodatak - uslov bez koga se ne može. Bez nje nemoguća bijahu sva pregnuća i tekovine maja i januara. Drskošću započeto i stečeno, istim će se i braniti.

Sva ta radna mjesta i povlastice, izmišljeni da se uhljebe glasači, u državnim organima i partijskoj, burazerskoj ekonomiji - od portira i čistačice do direktora. Novopečeni milioneri i utajivači poreza. To su naši državotvorci - to je naša država. Izraz iste bezočne drskosti u odbrani poretka je bojni udar u juriš policije na goloruk narod 24. oktobra.

Sve DPS parole

Nemjerljiv je njihov patriotizam. Ne zato što je veliki, već zato što se ne mjeri ono čega nema. Ključ razumijevanja DPS parola je da ih okreneš naopačke. Kad nemaju pojma što da rade, hvale se da znaju kako, potom znaju što treba da rade, ali ne znaju kako. U ekonomskom raspadu i ropskom položaju preostale radničke klase, prepoznali su bolji život i klikovali - „da živimo bolje“. U službi neoliberalizma i globalizacije kao najnovijeg krika kapitalizma, kod kuće podupiru obnovu feudalizma, robovlasništva i vaskrs plemena. Siju mržnju i razdor u sopstvenom narodu pak šalju mirovnu vojsku k Avganistanu.

Poharu države odavno nazivaju patriotizmom. Sebični interes državnih trudbenika im visoka i uzorna državna politika.

Doveli su Titinu Jugoslaviju do propasti i građanskog rata. U jedan mah su kao komunisti posvećeni bratstvu i jedinstvu, zaratili sa svim komšijama i cijelim svijetom - sada su katunjani i teška provincija, zabrinuti za globalne procese i demokratiju na planeti.

Korak je reklama, pokretno zvuči, možda je i metafora nečega, ali ne smiju reći čega. DPS krivogovor je čvor, nepodesan za stilske figure. Pišu kao što zbore, a zbore očajno, u susret još jednoj „izbornoj“ pobjedi.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Ratimir Vujačić

 

Sjaj i bijeda DPS populizma

Od komunizma i socijalizma ni traga ni glasa, ni država se ne osjeća najbolje, ali depeesovci se uprkos tome, ili baš zbog toga, dobro drže i ništa im ne fali

Stotine i hiljade depeesovaca ništa drugo u životu nijesu radili osim što su bili komunisti i socijalisti - borci za narodnu stvar i državu. Od komunizma i socijalizma ni traga ni glasa, ni država se ne osjeća najbolje, ali oni se uprkos tome, ili baš zbog toga, dobro drže i ništa im ne fali. Prošli su mnogo bolje nego što su se ikad nadali ili sanjali - kamoli zaslužili svojim radom…

U nerazvijenoj i siromašnoj Crnoj Gori državni službenici postaju milioneri uporedo sa sve većom bijedom i obespravljenošću radnog dijela naroda. Vladajuća klasa uspjela je da se obnovi i ustoliči uprkos dubokoj krizi identiteta u kojoj se nalazi od propasti komunizma čija su bili avangarda. Kako im je pošla za rukom kolosalna prevara?

Uz malu pomoć prijatelja

U prvom razdoblju DPS populizam je kopija onog sa VIII sjednice srbijanskih komunista. Nakon „raskida“ i rascjepa u partiji (1997.), ostali su sa pola populusa, ali su dobili novog sponsora i nove saveznike. Krnji populizam sa prepolovljenim i osakaćenim narodom mogao je nastaviti život i biti učinkovit samo uz obilne infuzije gotove love i opširne privilegije. Troškovi, oni koji se mogu mjeriti, veliki su i preveliki - u milijardama eura - ali veliki vođa nije umio ništa bolje smisliti.

Od kada su došli na vlast i tijekom vremena sve žešće, depeesovci tretiraju državu kao vlasništvo sopstvene partije i samouslužni centar, a korupcija je najprirodnija stvar i uslov bez koga se ne može. Ovo očigledno i opštepoznato licemjerje jedva da je štetilo izbornim šansama DPS populista. Depeesovci i dalje tvrde da oni - i samo oni - istinski predstavljaju narod, svodeći  sve političke rivale na ulogu podlih pretendenata. 

I veliku pomoć neprijatelja

U najmanju ruku naivna je nada opozicije, da će za diskreditaciju i pad DPS populista biti dovoljno samo razotkriti koliko su korumpirani. Kad se u aferi „jedan zaposleni četiri glasa“ između ostalog otkrilo kako vladajuća klasa kupuje glasove i glasače, niko nije bio posebno iznenađen, kamoli zapanjen - pokazalo se da smo to uglavnom već znali. Brisel i Vašington su, takođe, ubrzo nakon afere, rutinski konstatovali napredak. Očekuje se i poziv koji će krunisati trnoviti put DPS populizma započetog davne 1988. godine. 

Ipak, prosvetiteljska mudrost o otkrivanju korupcije  postojana je nada i zabluda čitave opozicije u kojoj prednjači indepees-denta, tzv. procrnogorske stranke. U svemu, naime, prate DPS - dijelom i sami pripadaju vladajućoj klasi, dijele iste ključne političke ciljeve i vrijednosti ali nas uvjeravaju da su komat pošteniji. (Mogli su smisliti nešto originalnije: „poštenje“ je okosnica DPS populizma). 

Populistički pokret ili preokret mladih, lijepih i poštenih komunista, filosof Belančić je nazvao - povratak palanke. Bitne stvari u vezi DPS populizma možemo pronaći u analizama R. Konstantinovića i M. Belančića. Pogotovo u vezi „fundamentalnih“ i nezaobilaznih „identitetskih pitanja“. Koja su dobro poslužila održavanju magle i narkoze tijekom pljačke narodne imovine. Napomenimo da su „opozicione“ - tzv. procrnogorske stranke i dalje u stanju opčinjenosti ovim pitanjima, pružajući dragocjenu podršku posrnulom DPS populizmu.

Etnička "opozicija"

Od ništa manje pomoći DPS vladavini su etničke stranke. Prosto, magija (narod bi rekao mađija) populizma zahvatila je i „demokratsku opoziciju“ pa su se upustili u unaprijed izgubljenu trku: od raskola '97. i sam DPS jedva sastavlja kraj s krajem. Uništavajući državu i trošeći milijarde eura u odlaganje svog neminovnog kraja. Populizam je svuda, sasvim pouzdano, nemoguć na duži rok, pogotovo u državi etnički rascjepkanoj. 

Opozicija mora objasniti zavađenim građanima da je na Titaniku svejedno što su neki „obezbijedili“ prvu klasu, dobro se smjestili ili ih negdje čeka gomila zlatnika.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Ratimir Vujačić

 

Ideal čistog siromaštva

Evo neko doba kao da ostadosmo bez ideala. Decenijama se gradom, selom, fabrikama, zemljoradničkim zadrugama, orilo od humanih stihova, krilatica, parola... Partija nas napajala idejom napretka, čovjekoljubivim nadahnućem, poput one čuvene: „Čovjek, kako to gordo zvuči“. Autor, nesporno veliki pisac, sada zvuči početnički, prevaziđeno, naivno. (Poznavao je ljude, veoma, ali se nadao da će postati bolji). Ismijaće ga danas, svaki polupismeni internet jahač. Obnovljeno i moćno, neprobojno i pobjednički zvuče (s pozivom na vječnost), novi pojmovi i parole koje ranije nijesmo primjećivali ili bijahu u procesu odumiranja: država, parlamentarna demokratija, privatna svojina...

Imamo sada obnovljene parolaše, prvake i rodoljupce, lidere i državotvorce koji iznad svega vole Crnu Goru ali avaj - ne i Crnogorce. Vrući na Crnu Goru do usijanja - kao za sebe same - sve drugo im na smetnju i dosadu. Posvećeni. Njihovi učitelji i bakljonoše, obožavali su revoluciju, ali im revolucionari i saborci namah omrznuše jer im jade oko prave ideje zadavahu. Za ideju bratstva spremno su žrtvovati braću – za partiju – članove partije. Mnogi iskreni i odani humanista-revolucionar i bratstvenik, sanjar, tucao je golootočki kamen grcajući i natucajući u znoju lica svoga tešku azbuku revolucionarne pravde, obnove, izgradnje i prve petoljetke. Bratstva i jedinstva. Idejne čistoće.

Porto Montenegro

Naši rukovodioci prevashodno i u prvom redu, smatraju sebe pobjednicima - ne dao Bog slugama narodnim ili žrtvama i trudbenicima napretka, industrijalizacije, elektrifikacije, boljeg života. Ne pitajte koga i šta su pobijedili, na čemu se i ‘đe ostvarili?! Pobijedili su na glasanju, a protivu narodnih neprijatelja. Kao da je Narod glup pa da glasa za svoje neprijatelje. Reklo bi se da je Narod pobjednik da je kojim slučajem umjereno zapošljen ili da ima ona prava od prije (pobjedničke) AB revolucije ili makar prije (dobitničke) tranzicije. Ili da ima slobodu kao prije neoliberalizma. Mlogo bi mu bilo: pobjednici – to je ipak neko drugi. Stoga, naduto (poput praznog klasja, rekao bi Leonardo da Vinči) dižu glavu u vis - dok država lagano potanja u tvrdo i sveukupno siromaštvo. Savremenog patriotu, beskompromisnog pregaoca na planu ličnog dobra i ideje – rado percipira sebe kao državotvorca - možeš poznati najprvo po strogoći. Taj se izražava oštro, kratko i jasno. Odsječno i okomito. Bodljikav. Poput ježa, “s trista kopalja na juriš ide”. Ako ne poput Britve samog, a ono jednako posvećeno i ekskluzivno.

Internet zanovijetanje

Dakle, ako smo trenutno u nestašici ideala, ometeni zanosom (ideje) obnove, isti žive u nama kao neprolazne vrednote, pohranjene i čuvane od davnina. Iskustvo ih iznjedrilo, a vrijeme pritvrdilo. Mnogo toga je promijenjeno, od vlasničke strukture do mehkih suglasnika – vrijeme je za počinak i legalizaciju. Naš brod – sve vrijeme na ispravnom kursu - konačno pristaje u mirnu luku. Da, nije teško pogoditi, sad bi naše bundžije opet da razvlašćuju, opet konfiskaciju, nacionalizaciju, pravnu državu i eksproprijaciju eksproprijatora… da poopće siromaštvo. Potpuno nepotrebno i kontraproduktivno: imamo sasvim dovoljan broj siromaha, obespravljenih, pauperizovanih radnika i seljaka, omladine. Koji rado i spremno prihvataju oskudicu - kakav crni internet - jedan šuplji gigabajt šes’ipo štrucova ‘leba. Slatko, čisto i pošteno siromaštvo je najveći i najsigurniji kolektivni sistem bezbjednosti u regionu i istoriji - ako hoćete. (Nije loš ni NATO, ali je skuplji i nestašan).

Shodno siromaštvu valja upodobiti ekonomsku i poresku politiku: euro po euro na struju, telefon, kablovsku televiziju - sav taj raspojasani luksuz - oštra štednja, dodatna eliminacija viška zaposlenih, porez na zimsku vožnju, prirez na ljetnju, lanci… utabavanje i kaldrmisanje strogoće – tako poznate, ukorijenjene i vjerodostojne u našem političkom stvaralaštvu. (Kad si strog vazda izgleda kao da znaš šta radiš i na čemu si.) A partija je, ne jednom, otvoreno izjavila da zna kako. Zaista, ovo što rade ne može boljim načinom.

Obavezna dnevna tomobilska rasvjeta i ljeti i zimi, razumije se, nije mjera štednje ali, zanago, njome se tek uvježbavao koncept implementacije strogoće. Kada po ljetnjem suncu paragraf svijetli drumove (kakav mrak carevaše prije toga) - tader je otvoren put svakojakim reformama. Nema više te reforme koja neće proći. Permanentna revolucija.

izvor: vijesti.me ›››