G
autor
tekst 002 ›››
Samir Šestan
A, ja sranja na Wall Streetu
Protesti podrške američkim
demonstrantima, u borbi „protiv korporativne pohlepe i
uticaja kapitala na politiku”, po sjebanim ex jugoslovenskim
metrovukojebinama, podsjećaju na onu čuvenu scenu iz „Ničije
zemlje“, s replikom: „A, ja sranja u Ruandi.“
WOODOO BLUES: Mada je svaki
aktivizam, u zemljama davno ubijenih ljudi, koji bauljaju
naokolo poput zombija, pod kontrolom plemenskih voodoo
vračeva, suhog zlata vrijedan, on je istovremeno i beznadan,
a aktuelni i tragikomičan u svojoj grotesknoj ambicioznosti
i pogrešnoj usmjerenosti.
„Mi smo 99%“, tvrdi šačica
demonstranata u Sarajevu, Banjaluci i Zenici, brojnosti
nabrzinu organizovanog nacionalističkog mitinga u manjoj
mjesnoj zajednici. No, mada je slogan koji koriste, izvorno,
snažno ukazivanje na nepravednu raspodjelu društvenog
bogatstva i sve veći jaz između siromašnih i bogatih, on u
ovoj situaciji, mijenja smisao i dobija komičan prizvuk. Ne,
vi(!), koji protestvujete i nešto pokušavate, ne da niste
99%, nego ste duboko ispod promila. Tačno 0,006%! Ili: tek
svaki osamnaesthiljaditi stanovnik države. Ispod nivoa
statističke greške, dakle.
99% su (hajde da i ja
simplificiram i pretjerujem) oni po kafanskim baštama,
trgovačkim centrima i iza zavjesa na prozorima svojih
stanova ili budžetskih sinekura, koji vas, dok prolazite sa
transparentima, uzvikujući parole protiv kapitalizma i
banaka, gledaju s mješavinom nelagode, prezira i straha. Ta
inertna, konzumeristička, konformistička, propagandom,
beznađem i korupcijom ubijena masa, sa zombi filozofijom
usenaseipodase, srogatimsenijebost & nekkomšijicrknekrava.
Gomila sa stoljećima izgrađivanim duhom podanika, koja u
zemlji pretvorenoj u septičku jamu, poput Bosne i
Hercegovine, za dvadeset posljednjih godina nije našla za
shodno da organizuje ozbiljan protest ni protiv čega, da
pročisti odvode i pusti vodu.
SAMO MIRNO. I DOSTOJANSTVENO.:
Pozivanje na činjenicu da su i američki protesti počeli od
stotinjak ljudi pa narasli do neslućenih razmjera je
besmisleno (jer ovdje narasti neće!). Kao što je besmisleno
kopirati zahtjeve nezadovoljnih građana visokorazvijenih
zemalja ili ih čak pretvarati u sveti rat protiv kapitalizma
(nije dovoljno što nam je pola stanovništva na ivici gladi,
broj nezaposlenih skoro identičan broju zaposlenih i što
godinu dana nemamo vlast, jer nam se zadrigla i napljačkana
politička kasta zajebava sa životima, dok se po EU
institucijama pričaju vicevi o našem „napretku“, nego nam
trebaju američki razlozi za proteste?).
Okupacija
Banjaluka 15. oktobra
Mada, iskreno, cijenim ljude
koji se bore za bilo šta (tačnije „bilo šta“ što mogu, makar
nazor, podvest pod pozitivno), ozbiljno me nervira
tretiranje društvenih protesta kao mode („Baš smo cool i u
trendu, demonstriramo protiv kapitalizma“). Ili neshvatanje
proturječnosti simbolike koja se upotrebljava (mahanje
zastavom sa likom Che Guevare, koji je, uz korištenje punk
standarda u reklamama, „živi dokaz” da korporacijski
kapitalizam sve guta, na svemu zarađuje i sve pretvara u
svoj proizvod ili reklamu - nek vas ne čudi, ako, koliko
sutra, u prodavnicama „markirane” robe, hit budu „Anti Wall
Street” majice i najke „za demonstracije”, a tv reklamni
slogani budu pozivali „Svi na proteste!“). Ironizirajući
čitavu situaciju Aleksandar Stanković je, ovih dana,
napisao: „...ja se nakratko ispričavam jer baš nešto žurim.
U 6,00 imam rušenje kapitalizam na Trgu Bana Jelačića, a u
8,00 mi je Supertalent.”
Osim toga, možda sam staromodan,
ali zazirem od protesta koji liče na pokretni party na
otvorenom (odnosno, da budem precizan – zabavni su mi, ali
ih ne tretiram ozbiljnim). Sanjam one koje predvode ljudi
ozbiljnih, smknutih lica, kojima je dosta zajebavanja sa
njihovim životima i koji zahtjevaju ili promjenu smjesta(!)
ili da neko plati za uništene im živote. Sanjam (Yes, I Have
a Dream, Too), pobunu istinski potlačenih, čiji će izraz
lica sam po sebi biti dovoljna prijetnja i bez upotrebe
sile. I koji neće morati ni da galame, ni da zvižde, ni da
udaraju u bubnjeve, nego će samo kroz stisnute zube
procijediti svoje zahtjeve. Prije nego „mirno i
dostojanstveno“ demoliraju simbole nasilja nad njima, na
užas malograđanske svjetine i korporacijskih medija (kako
smo to vidjeli u jedinim ozbiljnijim demonstracijama na ovom
prostoru, onim u kojim je „demolirana“ zgrada kantonalne
vlade u Sarajevu).
Okupacija
Sarajeva 15. oktobra
SVOJA SEPTIČKA JAMICA, SVOJA
SLOBODICA: Antikapitalistički slogani, u suštini, iz
ovdašnje pozicije, identični su palamuđenju o tome kako u EU
ne cvjetaju ruže i kako tu ima raznih sranja, problema i
negativnosti. Ma, nemojte mi reći? Pa je bolje da ostanemo u
svojoj plemenskoj septičkoj jami, sa svojim vračevima i
poglavicama, koji nam se prazne po glavama, dok mi u
mazohističkom sladostrašću svršavamo, kidišući jedni na
druge, ćutke se utapajući, jedući govna ili ustajući u borbu
protiv kapitalizma, globalizma i EU kao nove tamnice naroda?
Mi smo... na dnu! Intravenozno
priključeni na tuđe novčanike, bez kojih bi sutra završili u
komi. Zahtijevati propast kapitalizma, iz naše pozicije,
identično je glupo kao svojevremeni stampedo
„socijalističke” marve iz „komunističke” diktature, u
kapitalistički „demokratski raj”. Demokratski socijalizam,
koji se čuje kao zahtjev, je propušten kao istorijska šansa,
jer je gomila holivudsku reklamu shvatila kao stvarnost i
potrčala u Kapitalizam, s uvjerenjem da će svi biti
milioneri, da bi se, u sljedećem koraku, probudili goli i
bosi. I bez mogućnosti povratka! (Znamo, jer su neki
pokušali).
U Bosni i Hercegovini (a nema
ozbiljnije razlike ni u drugim exjugoslovenskim državama),
pritom, zahtjev za borbu protiv kapitalizma je posebno
komičan. Naprosto zato što na identičan način na koji je ovo
tek formalno država sa tek formalnom demokratijom i
kapitalistički poredak je tek formalan. U stvarnosti, mi smo
u predpolitičkom društvu, fašisoidnih plemenskih zajednica,
u kome je na snazi sofisticirani feudalni sistem, zakon
jačeg i najprimitivnija pljačka i ljudi i prirodnih dobara
(koja se doživljava kao prirodno pravo, identično pravu
feudalaca na prvu bračnu noć). Od kapitalizma protiv koga se
bune po Americi i Evropi, mi smo udaljeni svjetlosnim
godinama, onoliko koliko smo nekad bili daleko od komunizma.
Stoga su i zahtjevi za uvođenjem
„direktne demokratije“ i narodnih plenuma, da zanemarimo
njihovu krajnju neprovedivost iz praktičnih razloga, u
zemlji sa ovolikim brojem nepismenih u bukvalnom smislu, a
još mnogo većim brojem u političkom, čiji se nivo znanja,
inteligencije i svijesti pokazuje na svakim izborima, prije
očajničko lupetanje i hvatanje za slamku, nego, izlaz i
rješenje problema.
PROCENTI SU RELATIVNA STVAR: S
tim u vezi, i tupo sječivo ovdašnjih protesta je potpuno
pogrešno usmjereno. Pa čak i predstavlja svojevrsni
konformistički bijeg od stvarnih sveprisutnih problema ka
sigurnosti uopštene borbe protiv apstraktne kapitalističke
nemani.
Mogu se opravdati jedino kao još
jedan očajnički pokušaj nalaženja najmanjeg zajedničkog
imenioca između kleronacionalističkom politikom duboko
podijeljenih svjetova. Pa, „eto, budale smo, kojim'
plemenski vračevi i poglavice manipulišu i međusobno nas
suprotstavljaju kako i kad im padne na pamet, al', složićemo
se u borbi protiv apstraktnog kapitalizma i apstraktne
pljačke apstraktnih 1% nad apstraktnih 99%“.
Ali... naši problemi i naši
pljačkaši su vrlo konkretni. Samo što se, naših 1% „vrlo
nezgodno“, poklapa sa nacionalnim i vjerskim vođama nam,
koji su nam neupitni i amnestirani od svake odgovornosti.
Jer, jebu majku onim drugima, u 100%-tnom kapacitetu, a u
tijesnoj saradnji sa njihovih 1%, koji jebu majku nama.
Mada jedan od inače vrlo
inteligentnih mladih lidera pokreta koji stoji iza
sarajevskih protesta, koji je trenutno marginalan, ali bi, u
situaciji evidentne izdaje ljevičarskih ideja od strane
ovdašnje „tradicionalne stranke ljevice“ i njenog utapanja u
sveopšti politički smrad, mogao odigrati značajnu ulogu u
maglovitoj budućnosti (ako ne završi kao još jedan inkubator
pomenute stranke), tvrdi da nije nacionalizam nego ekonomija
naš glavni problem, sve (ali baš sve), od Ante Markovića do
Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, ga demantuje.
"Veliko pitanje je kako
raspoređujemo bogatstvo koje 99% ljudi stvara, jer trenutno
to bogatstvo završava u džepovima jednog postotka ljudi".
Možda se upravo u „grešci“ sakrivenoj u ovoj rečenici krije
i dio odgovora na pitanje o malobrojnosti protestanata. Broj
zaposlenih u BiH, zemlji od 4,5 miliona stanovnika, je svega
oko 695.000 (tek nešto veći od broja nezaposlenih ili od
broja penzionera). Pokušamo li doći do cifre onih koji su
zaposleni u proizvodnji ili „realnom sektoru“ (nemam
podataka za BiH, ali Asocijacije slobodnih i nezavisnih
sindikata tvrdi da je takvih u Srbiji tek svaki 24.
zaposleni) dođemo do poražavajućih podataka o tome ko
zapravo stvara a ko i kako raspoređuje društveno bogatstvo i
zašto imamo na djelu Nijemo društvo. Odnosno dođemo do
činjenice da politička oligarhija na ovaj ili onaj način
(tolerisanjem sive ekonomije, držanjem u rukama skoro
kompletnog sistema zapošljavanja ili socijalnim davanjima u
cilju svog održanja na vlasti) korumpira i ucjenjuje čitave
slojeve stanovništva, vežući ih za sebe i pacificirajući.
Pretvarajući ih u saučesnike u sveopštoj pljački. Ili
kupujući, mrvicama plijena, njihovu šutnju nad pljačkom
prirodnih bogatstava i bišeg društvenog vlasništva.
POKRET OTPORA: No, koliko
god, eventualno, ironisali, omalovažavali i za loš izbor
razloga protesta optuživali, organizatore i učesnike
demonstracija održanih ovih dana u 3 bosanska grada, stoji
činjenica da su oni nešto uradili (ili pokušali uraditi),
dok smo mi ostali, svako iz svojih razloga, pokazali
ravnodušnost, ljenost i (u konačnici se svodi na to) -
glupost. Ne ravnodušnost prema američkim demonstrantima (ko
ih jebe, uostalom – nije kapitalizam juče postao čudovište
iz ormara - bune se sad, kad je njima kriza došla do guše, a
desetljećima mirno ignorišu umiranje miliona ljudi i djece
od gladi, i neokolonijalističko siledžijsko i zločinačko
ponašanje svoje vlasti i kompanija), nego ravnodušnost prema
vlastitim životima i njihovom urnisanju od strane prije
svega naše (i tek usputno „međunarodne“) političke i
birokratske bagre.
Stéphane Hessel, bivši borac
Pokreta otpora i jedan od učesnika u kreiranju Opšte
deklaracije o pravima čovjeka, u svojoj brošurici Pobunite
se!, koja je prethodila talasu svjetskih demonstracija i
bila inspiracija njihovim pokretačima, kaže: „Najgori stav
je ravnodušnost, kazati „Ja tu ništa ne mogu, snalazim se“.
Takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas
čini čovjekom. Jedan od neophodnih sastojaka: sposobnost da
se pobunite i angažman koji iz toga proizilazi.“...
„Odgovorni ste kao pojedinci! – to je bila libertarijanska
poruka. Odgovornost čovjeka koji se ne može pouzdati ni u
vlast niti u boga. Naprotiv, treba se angažirati u ime svoje
odgovornosti, kao ljudskog bića.“ Dodajući: „Svima vam
želim, svakome među vama, da nađete svoj vlastiti motiv za
pobunu! On je dragocjen.“
Pa ga čuvajte „kao zjenicu oka
svoga“. A ja, ipak, neću završiti sa Hesselom, iako je
starčić sjajan (pročitajte tu knjižicu, ko još nije!) nego
sa nekim mnogo mlađim. Već neko vrijeme mi se vrti po glavi
- a ovo mi se čini prigodnim mjestom da ga „trehnem“ -
Marčelov fajterski stih: „Ako spadnem na prosjački štap –
uzeću njime da bijem!“
E, to je nivo „aktivizma“ koji
bi probudio interesovanje onih „1%“.
izvor:
parkic.blogspot.com ›››
G
autor
tekst 001 ›››
Samir Šestan
Sistemsko
nasilje nad manjinama
Autodestrukcija nije odgovor
Samodefinisanje kao
necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je
samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se
ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa. Doduše, lako
je pametovati sa strane. Živjeti i preživljavati posljedice
tuđe necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta
necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u
zemlji premreženoj masovnim grobnicama
Uskraćivanje elementarnih
ljudskih prava manjinama vrlo je raširena zabava u
patuljastim, nacionalnom i vjerskom ekstremizmu i
ksenofobiji sklonim, državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Neprovedena denacifikacija i
lustracija nakon posljednje serije balkanskih ratova i
izostavljanje intelektualnog doprinosa pokretanju i vršenju
zločina sa liste djela za koje se sudi na Međunarodnom sudu
za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije,
stvorile su realnost u kojoj direktni saučesnici u zločinu i
u postratnom vremenu opstaju i nastavljaju da šire svoju
ideologiju, na ključnim mjestima koje formiraju javno
mnijenje – akademskoj zajednici, medijima, vjerskim
zajednicama, državnom aparatu, političkom establišmentu –
regrutujući nove sljedbenike. Što je jedan od razloga
odsustva istinske normalizacije u odnosima kolektiviteta.
Posljedice su, u pojavnom
obliku, različite, od negiranja zločina počinjenih u
posljednjim ratovima (ili bar njihove pravne
karakterizacije, kao u slučaju Srebrenice) preko
uskraćivanja određenih zakonom garantovanih prava manjinama
(u moru primjera, po idiotizmu, se ističe vukovarski rat
protiv ćirilice), pa do sistemskog zastrašivanja i pritiska
sračunatog na dovršenje ratnog cilja „etničkog čišćenja“
teritorija koji se posmatra u svjetlu nacionalnog
ekskluziviteta (od čega nema imunih, samo manje i više
dosljednih).
A dosljednost režima u Republici
Srpskoj, i pratećeg mu propagandnog aparata (koji se lažno
predstavlja medijima), u širenju mržnje, i nacionalne i
vjerske isključivosti i provociranju sukoba, nema premca,
čak ni u konkurenciji suštinski mnogo ozbiljnijeg
srpsko-albanskog boja na Kosovu (sukob na Kosovu, naime, je
mnogo dublji i ima svoju određenu unutrašnju logiku, koja
uvlači pojedince, dok je on u Bosni, i nakon stravičnih
zločina počinjenih u ratu, neukorjenjen u ljudima – dovoljno
je samo da osjetite odsustvo mržnje kod preživjelih žrtava
genocida - i stoga ga politika, uz pomoć svog propagandnog
aparata, mora stalno proizvoditi i stalno raditi na
zatvaranju ljudi u torove).
Najnoviji projekat provociranja
malobrojnih povratnika na u ratu etnički dosljedno
„očišćena“ područja, koji treba da im stavi do znanja da je
vratiti se na mjesto zločina nad sobom, teška greška, odluka
je režima, koji ignoriše ustavnu definiciju zemlje kao
građanske i multietničke (na tragu ZAVNOBIH-ovske mantre o
tri „ni“ i tri „i“) i istrajava na trojnoj podjeli zemlje i
nacionalnom i vjerskom ekskluzivitetu bh. entiteta Republika
Srpska, da jezik Bošnjaka u osnovnim školama ovog entiteta,
na koji po zakonu pripadnici manjina imaju pravo, umjesto
bosanskim, kako ga Bošnjaci zovu, nazove bošnjački (kako ga
niko ne zove, osim pripadnika režima, koji je već „počistio“
svako spominjanje Bosne na svom području, uključujući i
svojevremeno masovno „čišćenje“ naziva gradova po RS).
Patološka mržnja prema vlastitoj
državi ili tek provjereni mehanizam za održavanje na vlasti,
gotovo da je nebitno, suština je da režim i njegov čelni
čovjek (i generator, zaštitnik i promotor mržnje) imaju
stalnu potrebu za proizvođenjem neprijatelja,
destabilizacijom prilika u društvu, stvaranjem atmosfera
nepovjerenja i sukoba.
No, upravo činjenica da ta
potreba uopšte nije skrivena, nego je krajnje transparentna
(i da se radi o do te mjere vulgarnoj instrumentalizaciji
nacionalnih osjećaja da je unutar samog rs. nacionalnog
političkog establišmenta, odnosno njegovog opozicionog
dijela, odbačen kao manipulacija s ciljem prikrivanja
kriminala lidera RS-a i njegovih saradnika) trebala bi da
žrtve sistemskog nasilja u RS učini pametnijim u odgovoru na
to nasilje. Pa i roditelje djece kojoj je uskraćeno pravo da
im se jezik zove Bosanski.
Odluka roditelja da stotine
dječaka i djevojčica ne idu u školu zbog sistemskog nasilja
republičkosrpskih naci(onali)sta, je u potpunosti
autodestruktivna.
Jedina žrtva te odluke su djeca
(kao što su svojevremeno bila i djeca iz Konjević Polja),
kojoj se uskraćuje obrazovanje i koliko-toliko normalan
život, oslobođen političkog trovanja uma. Kreatora ovog čina
iživljavanja na pripadnicima manjina (pa još manjina koje su
to postale etničkim čišćenjem, koje je uključivalo zvjerska
zlodjela) ovim činom se ne ugrožava ni na koji način, niti
mu se čini išta nažao. Naprotiv.
S jedne strane, ovakva reakcija
roditelja (uz najave samostalnog napuštanja školskog sistema
RS i organizovanje neke alternativne nastave uz pomoć
Federalnih vlasti, ili čak najave iseljavanja) samo raduje
nastavljače ratne politike etničkog čišćenja (pa upravo to i
žele). A s druge, svaki sukob (a pogotovo spominjanje
nekakvih „represivnih mjera“ kao odgovora na uskraćivanje
prava ili telefonske prijetnje odmazdom – ako ih nije
montirao Režim sam) čista su usluga režimu, i svojevrsno
saučesništvo u njegovom održanju na vlasti, što znači i u
zločinu, i prema svom narodu, ali i svima drugima.
Režim koji je duboko
kompromitovan i koga tek krhkost demokratije na ovim
prostorima i njena nesposobnost da se izbori sa političkim
siledžijama bez morala i skrupula, održava na vlasti i nakon
forenzičkih potvrda o kupovini poslaničkih glasova nakon
izbora, čime se dovodi u pitanje i legalitet i legitimitet
vlasti u RS, jedinu nadu u opstanak (osim u korupcijom i
klijentilizmom zaraženi represivni aparat) polaže u povratku
na matricu međuetničkih sukoba, koje se trudi izazvati
provokacijama na više različitih polja. (Odbijanje takve
matrice, kao obmane čiji je cilj zaštita kriminalnih
interesa pojedinaca, od strane opozicije čija je platforma
Saradnja, u interesu svih naroda i građana, Režim, nervozno
proglašava veleizdajom, jasno podcrtavajući da za njih nema
granice do koje će ići u borbi za održanje na vlasti).
No,... vratimo se problemu sa
jezikom i praznim učionicama.
Evidentna je, kao i inače u svim
sličnim situacijama, sofisticirana instrumentalizacija Žrtve
sa različitih strana, u kojoj, naravno, prljavi posao,
ponovo, odrađuju mediji. Demonizacija, s jedne, i podrška, s
druge strane, mada definitivno neuporedive u moralnom
smislu, ipak imaju identičnu negativnu crtu iskorištavanja
tuđe konkretne nevolje zarad poznatih političkih i
ideoloških ciljeva. Ni jednima ni drugima, suštinski, nije
stalo do žrtava. One, zapravo, nakon što su postale žrtve
sistemskog nasilja režima, sad postaju žrtve propagandnog
rata.
Ti ljudi, pripadnici manjina, a
povratnici u sredine iz kojih su prognani zločinima
naročito, bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali i u koji
se dio zemlje vraćali, nažalost, nemaju nikoga. Oni su svo
ovo vrijeme prepušteni samo sebi, a svaka pomoć koju
dobijaju od „svojih“ političara i medija na njihovoj uzici,
klasična je medvjeđa usluga.
Ne treba ni jednog trenutka
smetnuti s uma da mi koji živimo u koliko toliko
civilizovanim sredinama, pa još u takvim u kojima se naša
nacionalna pripadnost (ili tek tuđa percepcija o njoj)
podudara sa većinskom (pa makar u toj sredini bili tretirani
kao „izdajnici“), ne možemo ni zamisliti kako se osjećaju
pripadnici manjina suočeni sa sistemskim nastavljanjem
provođenja nacističkih ratnih ciljeva (Lebensraum &
Endlösung) „mirnim sredstvima“. Bez obzira radilo se o
bošnjačkim, srpskim ili hrvatskim moralnim bezdanima.
No, problem naziva jezika, s
kojim se suočavaju Bošnjaci u RS nije suštinske, nego
principijelne naravi. A vrlo je glupo da djeca stradavaju
zbog principa. To na sebe treba da preuzmu odrasli. A djeca
treba da idu u školu. Na kom jeziku, manje je važno.
Uostalom, djeca stotina hiljada prognanih ili izbjegllih sa
ovih prostora uče na njemačkom, švedskom, turskom,
flamanskom, češkom,...
Naravno da to nije isto, i
naravno da nije stvar u jeziku, nego u fašizmu i nasilju nad
manjinama; i u borbi za svoja ljudska prava. Ali, baš zato,
treba zaštiti djecu od posljedica ovakvih borbi. Odnosno i
od nasilja režima, ali i od borbe protiv tog nasilja. Djeca
treba da ostanu djeca. I treba da im se omogući školovanje.
A odrasli neka biju bitke (jer
nije sporno da se za svoja ljudska prava treba boriti). I to
pravnim sredstvima i oblicima političke i građanske borbe za
svoja prava, koji civilizovani svijet prepoznaje kao
legitimna.
Samo u takvoj situaciji
civilizacijska razlika između (soft?) fašista (jel se može
biti malo trudan?) i onih koji se protiv fašizma bore, biće
svima jasna i pobjeda moguća.
Samodefinisanje kao
necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je
samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se
ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa.
Doduše, lako je pametovati sa
strane. Živjeti i preživljavati posljedice tuđe
necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta
necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u
zemlji premreženoj masovnim grobnicama.
No, imajući sve u vidu, nije li
bilo pametnije siledžiji ne pružiti satisfakciju da vam je
nanio bol i ne pružiti priliku da uživa u sukobu i nastavku
iživljavanja, nego ga napraviti budalom, nasmijati mu se u
lice i reći „Jezik bošnjačkog naroda? Misliš Bosanski? OK!“
Čemu, naime, fašisoidnoj budali
koja mrzi vlastitu zemlju, do mjere da mijenja stogodišnje
toponime ili navija za njene protivnike u sportu, i koja
istrajava na konceptu nacionalnog i vjerskog ekskluziviteta
i čvrstih granica između tako kreiranih torova, objašnjavati
bilo što? Ili pokušavati nešto dogovorit s njegovim
debelocrijevnim glistama?
Eno Suda u Strazburu, eno mirnih
građanskih protesta za odrasle, a eno škole za djecu, da pad
autokratskih govoru i djelima mržnje sklonih režima dočekaju
školovana i intelektualno spremna da grade novo društvo. Jer
neće njih kao osobe odrediti naziv jezika u školi u koju
idu, odrediće ih znanje koje steknu kroz život (ne samo u
školi), te svijest i intelektualna sposobnost da razlikuju
dobro i zlo.
A u krajnjoj liniji, da se
vratimo na samodefinisanje, ne trebaju manjine (bar ne same)
da biju bitke koje će neki prostor učiniti civilizovanim (od
njih je dovoljno da ukažu na probleme koji odslikavaju
suštinu stanja). To treba da rade pripadnici većine, koji ne
žele biti poistovjećeni sa netolerancijom, nasiljem i
ugrožavanjem ljudskih prava od strane režima i njegovih
sljedbenika. To treba da rade ljudi koji žele biti dio
civilizovanog svjeta, a pritom znaju da se do takvog društva
ne dolazi konformističkim ćutanjem i zatvaranjem očiju pred
nasiljem i činjenicama, nego javnim iskazivanjem saosjećanja
prema žrtvama, podrškom manjinama i protestom protiv govora
mržnje, sistemskog nasilja i uskraćivanja ljudskih prava
bilo kome, te borbom za rušenje režima čije vrijednosti su u
suprotnosti sa vrijednostima civilizovanog svijeta.
Bez toga, svi smo mi osuđeni na
život u septičkim jamama, iz kojih jedni drugima dovikujemo
da su veća govna.
izvor: kontrapress.com ›››
G
|