G

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Samir Šestan

 

A, ja sranja na Wall Streetu

 Protesti podrške američkim demonstrantima, u borbi „protiv korporativne pohlepe i uticaja kapitala na politiku”, po sjebanim ex jugoslovenskim metrovukojebinama, podsjećaju na onu čuvenu scenu iz „Ničije zemlje“, s replikom: „A, ja sranja u Ruandi.“

 WOODOO BLUES: Mada je svaki aktivizam, u zemljama davno ubijenih ljudi, koji bauljaju naokolo poput zombija, pod kontrolom plemenskih voodoo vračeva, suhog zlata vrijedan, on je istovremeno i beznadan, a aktuelni i tragikomičan u svojoj grotesknoj ambicioznosti i pogrešnoj usmjerenosti.

„Mi smo 99%“, tvrdi šačica demonstranata u Sarajevu, Banjaluci i Zenici, brojnosti nabrzinu organizovanog nacionalističkog mitinga u manjoj mjesnoj zajednici. No, mada je slogan koji koriste, izvorno, snažno ukazivanje na nepravednu raspodjelu društvenog bogatstva i sve veći jaz između siromašnih i bogatih, on u ovoj situaciji, mijenja smisao i dobija komičan prizvuk. Ne, vi(!), koji protestvujete i nešto pokušavate, ne da niste 99%, nego ste duboko ispod promila. Tačno 0,006%! Ili: tek svaki osamnaesthiljaditi stanovnik države. Ispod nivoa statističke greške, dakle.

 99% su (hajde da i ja simplificiram i pretjerujem) oni po kafanskim baštama, trgovačkim centrima i iza zavjesa na prozorima svojih stanova ili budžetskih sinekura, koji vas, dok prolazite sa transparentima, uzvikujući parole protiv kapitalizma i banaka, gledaju s mješavinom nelagode, prezira i straha. Ta inertna, konzumeristička, konformistička, propagandom, beznađem i korupcijom ubijena masa, sa zombi filozofijom usenaseipodase, srogatimsenijebost & nekkomšijicrknekrava. Gomila sa stoljećima izgrađivanim duhom podanika, koja u zemlji pretvorenoj u septičku jamu, poput Bosne i Hercegovine, za dvadeset posljednjih godina nije našla za shodno da organizuje ozbiljan protest ni protiv čega, da pročisti odvode i pusti vodu.

 SAMO MIRNO. I DOSTOJANSTVENO.: Pozivanje na činjenicu da su i američki protesti počeli od stotinjak ljudi pa narasli do neslućenih razmjera je besmisleno (jer ovdje narasti neće!). Kao što je besmisleno kopirati zahtjeve nezadovoljnih građana visokorazvijenih zemalja ili ih čak pretvarati u sveti rat protiv kapitalizma (nije dovoljno što nam je pola stanovništva na ivici gladi, broj nezaposlenih skoro identičan broju zaposlenih i što godinu dana nemamo vlast, jer nam se zadrigla i napljačkana politička kasta zajebava sa životima, dok se po EU institucijama pričaju vicevi o našem „napretku“, nego nam trebaju američki razlozi za proteste?).

 Okupacija Banjaluka 15. oktobra

 Mada, iskreno, cijenim ljude koji se bore za bilo šta (tačnije „bilo šta“ što mogu, makar nazor, podvest pod pozitivno), ozbiljno me nervira tretiranje društvenih protesta kao mode („Baš smo cool i u trendu, demonstriramo protiv kapitalizma“). Ili neshvatanje proturječnosti simbolike koja se upotrebljava (mahanje zastavom sa likom Che Guevare, koji je, uz korištenje punk standarda u reklamama, „živi dokaz” da korporacijski kapitalizam sve guta, na svemu zarađuje i sve pretvara u svoj proizvod ili reklamu - nek vas ne čudi, ako, koliko sutra, u prodavnicama „markirane” robe, hit budu „Anti Wall Street” majice i najke „za demonstracije”, a tv reklamni slogani budu pozivali „Svi na proteste!“). Ironizirajući čitavu situaciju Aleksandar Stanković je, ovih dana, napisao: „...ja se nakratko ispričavam jer baš nešto žurim. U 6,00 imam rušenje kapitalizam na Trgu Bana Jelačića, a u 8,00 mi je Supertalent.”

 Osim toga, možda sam staromodan, ali zazirem od protesta koji liče na pokretni party na otvorenom (odnosno, da budem precizan – zabavni su mi, ali ih ne tretiram ozbiljnim). Sanjam one koje predvode ljudi ozbiljnih, smknutih lica, kojima je dosta zajebavanja sa njihovim životima i koji zahtjevaju ili promjenu smjesta(!) ili da neko plati za uništene im živote. Sanjam (Yes, I Have a Dream, Too), pobunu istinski potlačenih, čiji će izraz lica sam po sebi biti dovoljna prijetnja i bez upotrebe sile. I koji neće morati ni da galame, ni da zvižde, ni da udaraju u bubnjeve, nego će samo kroz stisnute zube procijediti svoje zahtjeve. Prije nego „mirno i dostojanstveno“ demoliraju simbole nasilja nad njima, na užas malograđanske svjetine i korporacijskih medija (kako smo to vidjeli u jedinim ozbiljnijim demonstracijama na ovom prostoru, onim u kojim je „demolirana“ zgrada kantonalne vlade u Sarajevu).

 Okupacija Sarajeva 15. oktobra

 SVOJA SEPTIČKA JAMICA, SVOJA SLOBODICA: Antikapitalistički slogani, u suštini, iz ovdašnje pozicije, identični su palamuđenju o tome kako u EU ne cvjetaju ruže i kako tu ima raznih sranja, problema i negativnosti. Ma, nemojte mi reći? Pa je bolje da ostanemo u svojoj plemenskoj septičkoj jami, sa svojim vračevima i poglavicama, koji nam se prazne po glavama, dok mi u mazohističkom sladostrašću svršavamo, kidišući jedni na druge, ćutke se utapajući, jedući govna ili ustajući u borbu protiv kapitalizma, globalizma i EU kao nove tamnice naroda?

 Mi smo... na dnu! Intravenozno priključeni na tuđe novčanike, bez kojih bi sutra završili u komi. Zahtijevati propast kapitalizma, iz naše pozicije, identično je glupo kao svojevremeni stampedo „socijalističke” marve iz „komunističke” diktature, u kapitalistički „demokratski raj”. Demokratski socijalizam, koji se čuje kao zahtjev, je propušten kao istorijska šansa, jer je gomila holivudsku reklamu shvatila kao stvarnost i potrčala u Kapitalizam, s uvjerenjem da će svi biti milioneri, da bi se, u sljedećem koraku, probudili goli i bosi. I bez mogućnosti povratka! (Znamo, jer su neki pokušali).

 U Bosni i Hercegovini (a nema ozbiljnije razlike ni u drugim exjugoslovenskim državama), pritom, zahtjev za borbu protiv kapitalizma je posebno komičan. Naprosto zato što na identičan način na koji je ovo tek formalno država sa tek formalnom demokratijom i kapitalistički poredak je tek formalan. U stvarnosti, mi smo u predpolitičkom društvu, fašisoidnih plemenskih zajednica, u kome je na snazi sofisticirani feudalni sistem, zakon jačeg i najprimitivnija pljačka i ljudi i prirodnih dobara (koja se doživljava kao prirodno pravo, identično pravu feudalaca na prvu bračnu noć). Od kapitalizma protiv koga se bune po Americi i Evropi, mi smo udaljeni svjetlosnim godinama, onoliko koliko smo nekad bili daleko od komunizma.

 Stoga su i zahtjevi za uvođenjem „direktne demokratije“ i narodnih plenuma, da zanemarimo njihovu krajnju neprovedivost iz praktičnih razloga, u zemlji sa ovolikim brojem nepismenih u bukvalnom smislu, a još mnogo većim brojem u političkom, čiji se nivo znanja, inteligencije i svijesti pokazuje na svakim izborima, prije očajničko lupetanje i hvatanje za slamku, nego, izlaz i rješenje problema.

 PROCENTI SU RELATIVNA STVAR: S tim u vezi, i tupo sječivo ovdašnjih protesta je potpuno pogrešno usmjereno. Pa čak i predstavlja svojevrsni konformistički bijeg od stvarnih sveprisutnih problema ka sigurnosti uopštene borbe protiv apstraktne kapitalističke nemani.

 Mogu se opravdati jedino kao još jedan očajnički pokušaj nalaženja najmanjeg zajedničkog imenioca između kleronacionalističkom politikom duboko podijeljenih svjetova. Pa, „eto, budale smo, kojim' plemenski vračevi i poglavice manipulišu i međusobno nas suprotstavljaju kako i kad im padne na pamet, al', složićemo se u borbi protiv apstraktnog kapitalizma i apstraktne pljačke apstraktnih 1% nad apstraktnih 99%“.

 Ali... naši problemi i naši pljačkaši su vrlo konkretni. Samo što se, naših 1% „vrlo nezgodno“, poklapa sa nacionalnim i vjerskim vođama nam, koji su nam neupitni i amnestirani od svake odgovornosti. Jer, jebu majku onim drugima, u 100%-tnom kapacitetu, a u tijesnoj saradnji sa njihovih 1%, koji jebu majku nama.

 Mada jedan od inače vrlo inteligentnih mladih lidera pokreta koji stoji iza sarajevskih protesta, koji je trenutno marginalan, ali bi, u situaciji evidentne izdaje ljevičarskih ideja od strane ovdašnje „tradicionalne stranke ljevice“ i njenog utapanja u sveopšti politički smrad, mogao odigrati značajnu ulogu u maglovitoj budućnosti (ako ne završi kao još jedan inkubator pomenute stranke), tvrdi da nije nacionalizam nego ekonomija naš glavni problem, sve (ali baš sve), od Ante Markovića do Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, ga demantuje.

 "Veliko pitanje je kako raspoređujemo bogatstvo koje 99% ljudi stvara, jer trenutno to bogatstvo završava u džepovima jednog postotka ljudi". Možda se upravo u „grešci“ sakrivenoj u ovoj rečenici krije i dio odgovora na pitanje o malobrojnosti protestanata. Broj zaposlenih u BiH, zemlji od 4,5 miliona stanovnika, je svega oko 695.000 (tek nešto veći od broja nezaposlenih ili od broja penzionera). Pokušamo li doći do cifre onih koji su zaposleni u proizvodnji ili „realnom sektoru“ (nemam podataka za BiH, ali Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata tvrdi da je takvih u Srbiji tek svaki 24. zaposleni) dođemo do poražavajućih podataka o tome ko zapravo stvara a ko i kako raspoređuje društveno bogatstvo i zašto imamo na djelu Nijemo društvo. Odnosno dođemo do činjenice da politička oligarhija na ovaj ili onaj način (tolerisanjem sive ekonomije, držanjem u rukama skoro kompletnog sistema zapošljavanja ili socijalnim davanjima u cilju svog održanja na vlasti) korumpira i ucjenjuje čitave slojeve stanovništva, vežući ih za sebe i pacificirajući. Pretvarajući ih u saučesnike u sveopštoj pljački. Ili kupujući, mrvicama plijena, njihovu šutnju nad pljačkom prirodnih bogatstava i bišeg društvenog vlasništva.

 POKRET OTPORA: No, koliko god, eventualno, ironisali, omalovažavali i za loš izbor razloga protesta optuživali, organizatore i učesnike demonstracija održanih ovih dana u 3 bosanska grada, stoji činjenica da su oni nešto uradili (ili pokušali uraditi), dok smo mi ostali, svako iz svojih razloga, pokazali ravnodušnost, ljenost i (u konačnici se svodi na to) - glupost. Ne ravnodušnost prema američkim demonstrantima (ko ih jebe, uostalom – nije kapitalizam juče postao čudovište iz ormara - bune se sad, kad je njima kriza došla do guše, a desetljećima mirno ignorišu umiranje miliona ljudi i djece od gladi, i neokolonijalističko siledžijsko i zločinačko ponašanje svoje vlasti i kompanija), nego ravnodušnost prema vlastitim životima i njihovom urnisanju od strane prije svega naše (i tek usputno „međunarodne“) političke i birokratske bagre.

 Stéphane Hessel, bivši borac Pokreta otpora i jedan od učesnika u kreiranju Opšte deklaracije o pravima čovjeka, u svojoj brošurici Pobunite se!, koja je prethodila talasu svjetskih demonstracija i bila inspiracija njihovim pokretačima, kaže: „Najgori stav je ravnodušnost, kazati „Ja tu ništa ne mogu, snalazim se“. Takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom. Jedan od neophodnih sastojaka: sposobnost da se pobunite i angažman koji iz toga proizilazi.“... „Odgovorni ste kao pojedinci! – to je bila libertarijanska poruka. Odgovornost čovjeka koji se ne može pouzdati ni u vlast niti u boga. Naprotiv, treba se angažirati u ime svoje odgovornosti, kao ljudskog bića.“ Dodajući: „Svima vam želim, svakome među vama, da nađete svoj vlastiti motiv za pobunu! On je dragocjen.“

 Pa ga čuvajte „kao zjenicu oka svoga“. A ja, ipak, neću završiti sa Hesselom, iako je starčić sjajan (pročitajte tu knjižicu, ko još nije!) nego sa nekim mnogo mlađim. Već neko vrijeme mi se vrti po glavi - a ovo mi se čini prigodnim mjestom da ga „trehnem“ - Marčelov fajterski stih: „Ako spadnem na prosjački štap – uzeću njime da bijem!“

 E, to je nivo „aktivizma“ koji bi probudio interesovanje onih „1%“.

 izvor: parkic.blogspot.com ›››

 

G

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Samir Šestan

 

 Sistemsko nasilje nad manjinama

Autodestrukcija nije odgovor

 Samodefinisanje kao necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa. Doduše, lako je pametovati sa strane. Živjeti i preživljavati posljedice tuđe necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u zemlji premreženoj masovnim grobnicama

 Uskraćivanje elementarnih ljudskih prava manjinama vrlo je raširena zabava u patuljastim, nacionalnom i vjerskom ekstremizmu i ksenofobiji sklonim, državama nastalim raspadom Jugoslavije.

 Neprovedena denacifikacija i lustracija nakon posljednje serije balkanskih ratova i izostavljanje intelektualnog doprinosa pokretanju i vršenju zločina sa liste djela za koje se sudi na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, stvorile su realnost u kojoj direktni saučesnici u zločinu i u postratnom vremenu opstaju i nastavljaju da šire svoju ideologiju, na ključnim mjestima koje formiraju javno mnijenje – akademskoj zajednici, medijima, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, političkom establišmentu – regrutujući nove sljedbenike. Što je jedan od razloga odsustva istinske normalizacije u odnosima kolektiviteta.

 Posljedice su, u pojavnom obliku, različite, od negiranja zločina počinjenih u posljednjim ratovima (ili bar njihove pravne karakterizacije, kao u slučaju Srebrenice) preko uskraćivanja određenih zakonom garantovanih prava manjinama (u moru primjera, po idiotizmu, se ističe vukovarski rat protiv ćirilice), pa do sistemskog zastrašivanja i pritiska sračunatog na dovršenje ratnog cilja „etničkog čišćenja“ teritorija koji se posmatra u svjetlu nacionalnog ekskluziviteta (od čega nema imunih, samo manje i više dosljednih).

 A dosljednost režima u Republici Srpskoj, i pratećeg mu propagandnog aparata (koji se lažno predstavlja medijima), u širenju mržnje, i nacionalne i vjerske isključivosti i provociranju sukoba, nema premca, čak ni u konkurenciji suštinski mnogo ozbiljnijeg srpsko-albanskog boja na Kosovu (sukob na Kosovu, naime, je mnogo dublji i ima svoju određenu unutrašnju logiku, koja uvlači pojedince, dok je on u Bosni, i nakon stravičnih zločina počinjenih u ratu, neukorjenjen u ljudima – dovoljno je samo da osjetite odsustvo mržnje kod preživjelih žrtava genocida - i stoga ga politika, uz pomoć svog propagandnog aparata, mora stalno proizvoditi i stalno raditi na zatvaranju ljudi u torove).

 Najnoviji projekat provociranja malobrojnih povratnika na u ratu etnički dosljedno „očišćena“ područja, koji treba da im stavi do znanja da je vratiti se na mjesto zločina nad sobom, teška greška, odluka je režima, koji ignoriše ustavnu definiciju zemlje kao građanske i multietničke (na tragu ZAVNOBIH-ovske mantre o tri „ni“ i tri „i“) i istrajava na trojnoj podjeli zemlje i nacionalnom i vjerskom ekskluzivitetu bh. entiteta Republika Srpska, da jezik Bošnjaka u osnovnim školama ovog entiteta, na koji po zakonu pripadnici manjina imaju pravo, umjesto bosanskim, kako ga Bošnjaci zovu, nazove bošnjački (kako ga niko ne zove, osim pripadnika režima, koji je već „počistio“ svako spominjanje Bosne na svom području, uključujući i svojevremeno masovno „čišćenje“ naziva gradova po RS).

 Patološka mržnja prema vlastitoj državi ili tek provjereni mehanizam za održavanje na vlasti, gotovo da je nebitno, suština je da režim i njegov čelni čovjek (i generator, zaštitnik i promotor mržnje) imaju stalnu potrebu za proizvođenjem neprijatelja, destabilizacijom prilika u društvu, stvaranjem atmosfera nepovjerenja i sukoba.

 No, upravo činjenica da ta potreba uopšte nije skrivena, nego je krajnje transparentna (i da se radi o do te mjere vulgarnoj instrumentalizaciji nacionalnih osjećaja da je unutar samog rs. nacionalnog političkog establišmenta, odnosno njegovog opozicionog dijela, odbačen kao manipulacija s ciljem prikrivanja kriminala lidera RS-a i njegovih saradnika) trebala bi da žrtve sistemskog nasilja u RS učini pametnijim u odgovoru na to nasilje. Pa i roditelje djece kojoj je uskraćeno pravo da im se jezik zove Bosanski.

 Odluka roditelja da stotine dječaka i djevojčica ne idu u školu zbog sistemskog nasilja republičkosrpskih naci(onali)sta, je u potpunosti autodestruktivna.

 Jedina žrtva te odluke su djeca (kao što su svojevremeno bila i djeca iz Konjević Polja), kojoj se uskraćuje obrazovanje i koliko-toliko normalan život, oslobođen političkog trovanja uma. Kreatora ovog čina iživljavanja na pripadnicima manjina (pa još manjina koje su to postale etničkim čišćenjem, koje je uključivalo zvjerska zlodjela) ovim činom se ne ugrožava ni na koji način, niti mu se čini išta nažao. Naprotiv.

 S jedne strane, ovakva reakcija roditelja (uz najave samostalnog napuštanja školskog sistema RS i organizovanje neke alternativne nastave uz pomoć Federalnih vlasti, ili čak najave iseljavanja) samo raduje nastavljače ratne politike etničkog čišćenja (pa upravo to i žele). A s druge, svaki sukob (a pogotovo spominjanje nekakvih „represivnih mjera“ kao odgovora na uskraćivanje prava ili telefonske prijetnje odmazdom – ako ih nije montirao Režim sam) čista su usluga režimu, i svojevrsno saučesništvo u njegovom održanju na vlasti, što znači i u zločinu, i prema svom narodu, ali i svima drugima.

 Režim koji je duboko kompromitovan i koga tek krhkost demokratije na ovim prostorima i njena nesposobnost da se izbori sa političkim siledžijama bez morala i skrupula, održava na vlasti i nakon forenzičkih potvrda o kupovini poslaničkih glasova nakon izbora, čime se dovodi u pitanje i legalitet i legitimitet vlasti u RS, jedinu nadu u opstanak (osim u korupcijom i klijentilizmom zaraženi represivni aparat) polaže u povratku na matricu međuetničkih sukoba, koje se trudi izazvati provokacijama na više različitih polja. (Odbijanje takve matrice, kao obmane čiji je cilj zaštita kriminalnih interesa pojedinaca, od strane opozicije čija je platforma Saradnja, u interesu svih naroda i građana, Režim, nervozno proglašava veleizdajom, jasno podcrtavajući da za njih nema granice do koje će ići u borbi za održanje na vlasti).

 No,... vratimo se problemu sa jezikom i praznim učionicama.        

 Evidentna je, kao i inače u svim sličnim situacijama, sofisticirana instrumentalizacija Žrtve sa različitih strana, u kojoj, naravno, prljavi posao, ponovo, odrađuju mediji. Demonizacija, s jedne, i podrška, s druge strane, mada definitivno neuporedive u moralnom smislu, ipak imaju identičnu negativnu crtu iskorištavanja tuđe konkretne nevolje zarad poznatih političkih i ideoloških ciljeva. Ni jednima ni drugima, suštinski, nije stalo do žrtava. One, zapravo, nakon što su postale žrtve sistemskog nasilja režima, sad postaju žrtve propagandnog rata.

 Ti ljudi, pripadnici manjina, a povratnici u sredine iz kojih su prognani zločinima naročito, bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali i u koji se dio zemlje vraćali, nažalost, nemaju nikoga. Oni su svo ovo vrijeme prepušteni samo sebi, a svaka pomoć koju dobijaju od „svojih“ političara i medija na njihovoj uzici, klasična je medvjeđa usluga.

 Ne treba ni jednog trenutka smetnuti s uma da mi koji živimo u koliko toliko civilizovanim sredinama, pa još u takvim u kojima se naša nacionalna pripadnost (ili tek tuđa percepcija o njoj) podudara sa većinskom (pa makar u toj sredini bili tretirani kao „izdajnici“), ne možemo ni zamisliti kako se osjećaju pripadnici manjina suočeni sa sistemskim nastavljanjem provođenja nacističkih ratnih ciljeva (Lebensraum & Endlösung) „mirnim sredstvima“. Bez obzira radilo se o bošnjačkim, srpskim ili hrvatskim moralnim bezdanima.

 No, problem naziva jezika, s kojim se suočavaju Bošnjaci u RS nije suštinske, nego principijelne naravi. A vrlo je glupo da djeca stradavaju zbog principa. To na sebe treba da preuzmu odrasli. A djeca treba da idu u školu. Na kom jeziku, manje je važno. Uostalom, djeca stotina hiljada prognanih ili izbjegllih sa ovih prostora uče na njemačkom, švedskom, turskom, flamanskom, češkom,...

 Naravno da to nije isto, i naravno da nije stvar u jeziku, nego u fašizmu i nasilju nad manjinama; i u borbi za svoja ljudska prava. Ali, baš zato, treba zaštiti djecu od posljedica ovakvih borbi. Odnosno i od nasilja režima, ali i od borbe protiv tog nasilja. Djeca treba da ostanu djeca. I treba da im se omogući školovanje.

 A odrasli neka biju bitke (jer nije sporno da se za svoja ljudska prava treba boriti). I to pravnim sredstvima i oblicima političke i građanske borbe za svoja prava, koji civilizovani svijet prepoznaje kao legitimna.

 Samo u takvoj situaciji civilizacijska razlika između (soft?) fašista (jel se može biti malo trudan?) i onih koji se protiv fašizma bore, biće svima jasna i pobjeda moguća.

 Samodefinisanje kao necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa.

 Doduše, lako je pametovati sa strane. Živjeti i preživljavati posljedice tuđe necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u zemlji premreženoj masovnim grobnicama.

 No, imajući sve u vidu, nije li bilo pametnije siledžiji ne pružiti satisfakciju da vam je nanio bol i ne pružiti priliku da uživa u sukobu i nastavku iživljavanja, nego ga napraviti budalom, nasmijati mu se u lice i reći „Jezik bošnjačkog naroda? Misliš Bosanski? OK!“

 Čemu, naime, fašisoidnoj budali koja mrzi vlastitu zemlju, do mjere da mijenja stogodišnje toponime ili navija za njene protivnike u sportu, i koja istrajava na konceptu nacionalnog i vjerskog ekskluziviteta i čvrstih granica između tako kreiranih torova, objašnjavati bilo što? Ili pokušavati nešto dogovorit s njegovim debelocrijevnim glistama?

 Eno Suda u Strazburu, eno mirnih građanskih protesta za odrasle, a eno škole za djecu, da pad autokratskih govoru i djelima mržnje sklonih režima dočekaju školovana i intelektualno spremna da grade novo društvo. Jer neće njih kao osobe odrediti naziv jezika u školi u koju idu, odrediće ih znanje koje steknu kroz život (ne samo u školi), te svijest i intelektualna sposobnost da razlikuju dobro i zlo.    

 A u krajnjoj liniji, da se vratimo na samodefinisanje, ne trebaju manjine (bar ne same) da biju bitke koje će neki prostor učiniti civilizovanim (od njih je dovoljno da ukažu na probleme koji odslikavaju suštinu stanja). To treba da rade pripadnici većine, koji ne žele biti poistovjećeni sa netolerancijom, nasiljem i ugrožavanjem ljudskih prava od strane režima i njegovih sljedbenika. To treba da rade ljudi koji žele biti dio civilizovanog svjeta, a pritom znaju da se do takvog društva ne dolazi konformističkim ćutanjem i zatvaranjem očiju pred nasiljem i činjenicama, nego javnim iskazivanjem saosjećanja prema žrtvama, podrškom manjinama i protestom protiv govora mržnje, sistemskog nasilja i uskraćivanja ljudskih prava bilo kome, te borbom za rušenje režima čije vrijednosti su u suprotnosti sa vrijednostima civilizovanog svijeta.

 Bez toga, svi smo mi osuđeni na život u septičkim jamama, iz kojih jedni drugima dovikujemo da su veća govna.  

izvor: kontrapress.com ›››

 

G