Vrijeme je svetinja.
Ne postoji tako dobar, plaćen ili važan posao, da bih morao
za njega žrtvovati svo svoje vrijeme. Vrijeme koje
posvjećujem porodici, planini, prijateljima, promišljanju o
Tvorcu i drugim stvarima – osim poslu i obavezama. Bilo je,
na primjer, perioda kada sam odstupao od ovog pravila, ali
uvijek na kratko kada bi prilika bila takva da ne ugrožava
dugoročno ovaj princip. Bilo je i velikih poslovnih ponuda
koje sam odbijao jer se nisu poklapale sa mojim ubjeđenjima,
slobodnim vremenom…
Hobi
je važniji od posla. Posao donosi novac (veći, manji, platu
– nebitno), ali hobi donosi zadovoljstvo. Hobi koji
upražnjavamo čini da ponovo budemo djeca. Da iz nas izbija
entuzijazam, amaterizam, iskrenost, strast, naiva i čisto
zadovoljstvo. Hobi je naša puna doza Dopamina (hormona
sreće) koja se ubrizgava u naš tjelesni i duhovni život i
čini nas potpuno srećnim osobama.
Duhovnost
je karika koju je današnji svijet izgubio. Ona povezuje
čovjeka sa samim sobom, sa drugima i za one koji vjeruju na
prvom mjestu, sa svojim Tvorcem. Bez duhovnosti, čovjek je
ljuštura koja se iskoristi i baci. I potom zamijeni novom
ljušturom koja se vrti u točkovima sistema dok se ne
istroši. Biti duhovan znači imati Izvor snage da se istraje
i nosi sa životom, ma šta on donio, dobro ili loše.
Unutrašnji mir, posvećenost, ljubav i radost života – samo
su neki nematerijalni plodovi duhovnosti.