autor tekst 004 ›››

 

 

Saša Petrović

 

Kažete da ste se vakcinisali jer želite da ponovo živite normalno.

 U ovoj fazi kada se traži način da se sve veći broj ljudi vakciniše, postoje neki koji pišu patetične postove u kojima objašnjavaju zašto je važno da se vakcinišemo. Patetika je zeznuta stvar, jer utiče na emocije ljudi i lome ih, po šavovima lobanje, kroz srce i kičmu, sve do bubrega. Emocije su zeznuta stvar jer obično prevladavaju razum.

 Zato ću i ja iskoristi svoj dar za pisanje, i napisati jedno patetično pismo, koje ćete imati priliku da i vi sa "druge strane" širite mrežom i utičete na emocije a kroz emocije i na razum ljudi.

 Kažete da ste se vakcinisali jer želite da ponovo živite normalno.

 Ali je činjenicda da i pored visoke stope vakcinacije, ljudi više nigdje ne žive normalno. Nedostaju im stare navike. Shvataju da, i pored toga što su vakcinisani ne mogu da zagrle svoje prijatelje jer, i oni, vakcinisani, prenose zarazu isto kao i ranije, kada su bili nevakcinisani. I dalje sa tugom gledamo svoje stare roditelje, ili sa ljubomorom zavidimo mladiću i djevojci koji se drsko ljube na ulici, kao što mladima i doliči, zaustavljajući vrijeme, prijetnje, život u tom jednom jedinom trenutku sebičnosti, spoznaje onog drugog i sebe, u trenuku blaženstva, lupanja srca i lude zaljubljenosti.

 O, ne! Rekli su vam da ćete ponovo moći da hodate bez maske, da ćete grliti voljene, da ćete ići gdje god poželite, putovati, jesti u restoranima, uživati u pozorištu. Ali, sada znate da to nije istina. Imate isti onaj poriv da se klonite tih mjesta, bez ozbira što ste vakcinisani, jer ste čuli da su mnogi vakcinisani opet dobili virus. Neki su zaglavili u bolnici. A neki i umrli. Istina, njih je malo, ali možda ste upravo VI taj koji će biti među onima "malima" koji će, iako vakcinisani, otići u vječna lovišta upravo od bolesti od koje ste pomislili da ste zauvijek sigurni nakon druge doze! Ipak, saznajete da će vam za tu sigurnost trebati i treća doza. A možda i četvrta. A možda i jedna svake godine?

 Kažete da ste se vakcinisali zato što vjerujete nauci?

 Želim nešto da vam kažem, iskreno šta ja mislim o tome. Mislim da ste se vakcinisali zato što vas je strah. Strah da ne umrete. Strah za vlastiti goli život. Mislim da vas je briga za restorane, pozorišta, grljenja i ljubljenja, jer ste bježeći u svoje domove svaki put kada su vam to rekli, zaključani priznali da ste zapravo najviše mislili na sebe. Budimo pošteni. Iskreni. Bojati se je sasvim u redu.

 Vidite, ja se bojim isto za svoj život. DA! Strah je upravo motiv da će mi vakcina škoditi mnogo više nego sama bolest. Rećićete to je zato što ste neznaveni, glupi, neobrazovani. Ali, ja zaista volim obrazovanje i mnogo sam uložio u njega. Ja zaista volim da znam i zato ako mi nešto nije jasno, bespomučno tragam za istinom. Ili makar dostupnom istinom.

 I što je najvažnije, i ja vjerujem nauci! Vjerujem onim naučnicima koji postavljaju pitanja i izražavaju sumnju u mnoge aspekte ove bolesti. Ja sam istraživao njihove stavove jer sam želio da znam na čemu ih oni temelje. Jer najmanje trojicu vrhunskih naučnika i ljekara poznajem lično. Sa nekima sam putovao, dijelio uspomene i mnoge teške i važne trenutke. Pred jednim od njih sam i plakao kada mi je bilo teško u životu i primio od njega utjehu i podršku i razumijevanje. Poznajem njihov rad. Njhov odnos prema pacijentima. Njihovu stručnost. Njihov nivo obrazovanja! Poznajem način na koji oni tragaju za istinom i informacijama i činjenicama.

 I da, ja zaista vjerujem tim naučnicima. Ne zato što ih gotivim, već zato što sam proučavao njihove ideje i stavove.

 A ti naučnici iznose mnoga pitanja u vezi ove bolesti, osporavajući mnoge zvanično zauzete stavove. Mnogi od tih naučnika traže okrugle stolove, simmpozijume, naučna istraživanja, upoređivanje podataka, drugačije protokole liječenja itd itd itd.

 I pogodite šta?! Nije im dato. Sve ono što sam nabrojao je osnov rada naučne zajednice. Ali, sada je to sve ukinuto. Nijednom ljekaru nije dato da uradi autopsiju umrlog od Kovida. Nijednom naučniku da iznese sumnju u protokole liječenja. Na zahtjev da se uvedu drugačiji protokoli liječenja i terapije, odgovara se da nema dovoljno dokaza da su isti validni! Ali, kako će ih biti, kada su sva istraživanja ukinuta?

 Od strane kolega koji su ih proglasili nesposobnim, nekopetentnim. Proglasili su ljude koji imaju decenije i decenije obrazovanja, doktorata, prakse u liječenju, istraživanju, proizvodnji ljekova itd itd. Od strane privilegovanih kolega koji su zauzeli stav da je vakcinacija jedini izlaz iz ove krize. Od tih kolega, naučnici koji sumnjaju su proglašeni kvazi-naučnicima. Zato što sumnjaju. Zato što rade ono što svaki naučnik odmah treba da uradi: da sumnja kada za sumnju razloga ima!

 O da, vi obični smrtnici i treba da vjerujete nekome. I ja razumijem da to radite iz golog straha, iz straha da će vaš život završiti na respiratoru. A možda i hoće, iako ste vakcinisani, jer možda ste upravo vi taj kojega su zvijezde izabrale da im pođete u susret, u vječnu prašinu. I to ne zato što ste vakcinisani, već zato što ste dobar čovjek. A zvijezde uzimaju k sebi najbolje! Pa makar oni i bili vakcinisani.

 Tačno je. Nisam vakcinisan. I priznajem strah me. Strah me da ću, iako je broj onih koji umiru od posledica vakcine mali, upravo ja biti izabran da odem među zvijezde od glupog tromba i srčanog udara nakon primlljene vakcine. Priznajem, strah me kada vidim kako naučnici u sprezi sa vladama svijeta kontrolišu i kreiraju političko okruženje koje podjseća pomalo na treći rajh.

 Strah me je što moram da vjerujem neprovjerenoj terapiji (ne i vakcini, nego terapiji) da će me ona zaštiti od nečeg takođe neprovjerenog i još uvijek punog kontradiktornosti.

 I ne, ja nisam protiv vakcina. Uredno sam vakcinisan. I moja djeca su vakcinisana uredno.

 Za razliku od vas koji kažete "ja ne znam šta je u vakcinama, šta je u aspirinu, šta je u antibioticima" - ja čitam o svakom lijeku koji moram da korisitim šta on radi u mom organizmu, od čega je napravljen kada i kako, i da li sam spreman da prihvatim rizik koji nosi sa sobom.

 Ali o ovoj terapiji koju vi zovete vakcinom znam onu ključnu rečenicu od onih koji su je proizveli: lijek se nalazi u eksperimentalnoj fazi.

 A ja ne volim da budem ničiji eksperiment. Strah me je od ekseprimentisanja sa mojim tijelom i dušom.

 Zato se nisam vakcinisao. Doduše, srećom, mogu bez tržnih centara, kafana, pozorišta... volilm prirodu više od svega toga, ali ponekad i ja želim da vidim svog prijatelja i izađem na piće sa njim.

 I to radim. Svo ovo vrijeme. Kada želim da nekoga vidim, da ga zagrlim, da ga poljubim, uradim to!

 Kada vidim svoju sestru ili brata koji dolaze iz daleke zemlje posle 10 godina, moje srce igra u grudima jer želi da ih zagrli. I ja to radim. 

 Sebičan sam kažete? JESAM! Priznajem! Sebičan sam. Više volim ono ljudsko u sebi, onog neotesanog Balkanca koji čovjeka nije doživio ako ga nije zagrlio nego strah od toga da ću ga ubiti svojim zagrljajem. I nisam nesmotren u tome. Radim to kada znam da sam zdrav. Kada sam prehlađen, ili osjećam neku bolest, ili imam neke simptome, reći ću svakome da se kloni od mene, kao što sam to radio i prije pojave ove marketinške bolesti.

 I da. I ja imam prijatelje koji su umrli od ove bolesti. Za njih dvoje znam sigurno. Moju prijateljicu koja je umrla mlada, u poznim tridestim godinama i za školskog druga koji je bio sportista i oličenje zdravog života.

 Da, postoji rizik da ću ja biti sledeći. Ili neko moj. Ali je taj rizik za mene prihvatljiv. To je rizik života. Kao rizik kada odlazim svaki dan na posao i srijećem na cesti vakcinisane i nevakcinisane kretene koji mi svakodnevno dižu pritisak. SVAKODNEVNO! Jer ja putujem na posao i sa posla u špicu saobraćaja i svakog dana rizikujem srčani udar zbog neke budale u saobraćaju. Ali, ruku na srce, ponekad i ja to uradim nekome. Ali, prihvatam i taj rizik.

 Prihvatam rizik života jer život je rizik. Mnoge sam u svom životu otpratio u vječna lovišta. Znam šta je smrt. Znam šta znači kada izgubite najbliže. Znam kako to boli. Ne morate pisati patetične eseje o tome. Ja to znam.

 Ipak, biram da vjerujem nauci. Da vjerujem onima koji sumnjaju mnogo više nego poslušnicima koji djeluju bez pogovora. Bez pitanja. A morali bi da pitaju. Morali bi makar jednom da postave pitanje koje im i mi postavljamo.

 U martu mjesecu kada je krenula vakcinacija postavio sam pitanje: zašto to radite sada, pred početak ljeta, kada ćete imati prirodno jači imunitet i kada je dobitak da se zarazite mnogo veći nego da vas zaštitii vakcinacija? Zašto to radite sada, kada će vam na jesen trebati opet nova doza, i kada krene oboljevanje, nećete biti zaštićeni? Zašto primate vakcinu sada, kada ćete opet biti zatvarani i ponovo se zaraziti, a možda i umrijeti? Zašto ne primite vakcinu sa početkom jeseni, nego sa početkom ljeta? I zašto to ja znam, a struka to ne prepoznaje? Zašto ja mogu to da shvatim u martu, a oni tek sada?

 Ponavljali ste kao papagaj rečenice sa reklama, bilborda koje, sada i vi to znate, nisu bile tačne: i vi se možete zaraziti, i vi ne možete ići svuda kuda želite jer vi prenosite virus, i virus se može prenijeti vama. I dalje ne možete da grlite svoje stare, jer ste i dalje potencijalne ubice istih.

 Niste vidjeli da ste zamorčad koja treba da se vakciniše da bi naša zemlja bila na zelenoj listi i da bi mogli da dobijemo što bolju turističku sezonu. Jer broj vas vakcinisanih, nije imao nikakvu vezu sa malim brojem zaraženih tokom ljeta. Sunce, boravci u prirodi, napolju, bolje raspoloženje ojačalo je vaš imunitet, a ne vakcina.

 Slušajte. Znam da vas je strah i to je u redu. I mene je strah i mislim takođe da je to u redu. Ja vas ne osuđujem zato što ste se vakcinisali, nego mi je krivo što ne postavljate pitanja.

 Kao što se ne osjećam krivim kada vi mene osuđujete, jer ja, neću prestati da postavljam pitanja.

 Vi ste vakcinisani. Sigurni ste. Ja nisam. Možete da me zarazite. Ali, ako se sretnemo želim nešto da vam kažem: i dalje vas cijenim, poštujem i volim. I da, strah me je da se ne zarazim i umrem ili umrem od posledica vakcine. Ali, nije me strah da vas zagrlim. Jer, ako ne mogu da preuzmem tako mali rizik koji je manji od 1% opšte smrtnosti onih koji su zaraženi, a koji je mnogo, mnogo manji od mogućeg srčanog ili moždanog udara kojeg ću dobiti zbog vas u saobraćaju - onda je život kakvog smo znali prestao da postoji i više se neće vratiti nikad. Nema te vakcine koja to može da popravi.

 Jer, čak i u vrijeme mnogo strašnije bolesti kuge, ljudi su "vodili ljubav". 

izvor: sasapetrovic.com ›››

 

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Saša Petrović

 

Homoseksualizam nije bolesti. Homoseksualizam je IZBOR

 Homoseksualizam nije bolest. Pristup homoseksualizmu kao bolesti je pristup nemoći da se markira suprotno i neprihvatljivo i time olakša put ka neprihvatanju.

 Homoseksualizam je IZBOR. Izbor svjesnog čovjeka, koji želi da upražnjava ono što je izbor njegove duše, njegovog tijela i njegove volje.

 U pitanju je SVJESTAN OTKLON od onoga što je bio početni ideal Tvorca: "Muško i žensko stvori ih. I reče im: rađajte se i množite se, i napunite zemlju."

 Vidite, kada nekome kažete da je bolestan a pri tome se ta bolest odnosi na psihu, to može da zvuči kao velika uvreda.

 A kada nekome kažete da je GREŠAN, to onda zvuči kao osuda.

 Nijedan homoseksualac ne želi da čuje uvredu da je Bolestan, niti osudu da je Grešan.

 Ali, ljudi zapravo ne razumiju šta znači biti grešan? Šta je to uopšte grijeh? Kroz dogmu religije i istoriju crkve, ovaj pojam je poistovjećen sa osobom pa su i osoba i grijeh koji čine prljavi, nedostojni i slobodni za "odstrel".

 Šta je grijeh? Grijeh je OTKLON, odstupanje od standarda. Vidite na primjer:

 LJUBAV je univerzalni standard. Ali, o kom standardu je riječ? Da bi Ljubav bila standard, ona mora biti: URAVNOTEŽENA, JASNA, ISTINITA, POSTOJANA, NESEBIČNA i još veliki broj epiteta možemo dodati kako bi definisali ono što je Standard.

 Otklon od ljubavi je kada nazivamo ljubavlju ono što je devijantno u ponašanju: Npr. muž koji je alkoholičar i koji tuče svoju ženu, ali istovremeno govori da je voli, da ne može da zamisli život bez nje. To je OTKLON od ljubavi.

 Ili recimo žena koja vara svog muža jer njega smatra slabićem, a pronašla je čovjeka koji je "prava muškarčina". Ali, istovremeno, onda ostaje u braku zbog "naroda, časti, djece, para, sigurnosti". To je OTKLON od ljubavi.

 Ili recimo ako se vodite strašću i želite tjelesne užitke bez unutrašnjeg povezivanja između dvije duše. Zadovoljavajući svoje tijelo, bez zadovoljenja potreba duše u jednoj vezi - govorimo opet OTKLONU od standarda ljubavi.

 Ili recimo Majka koja svog sina vaspitava da može da radi šta god želi, samo zato što je muško, dok istovremeno svoju kćer ubija u pojam, samo zato što je žensko - je takođe otklon od ljubavi.

 Vjerjem da ste shvatili, da ne pišem sada nebrojene primjere, a ima ih mnogo i svima nama su kroz životno iskustvo dobro poznati i kada govorimo o prijateljstvu, narodu, obrazovanju, umjetnosti - bilo čemu što čini životno iskustvo.

 Mnoge stvari, koje su OTKLON od normalnog, Isus je odvojio od čovjeka. Na koji način?

 On je bez pardona, bez ustručavanja svaki OTKLON OD NORMALNOG nazvao GRIJEHOM! Ali istovremeno, one je pokazao ČISTU LJUBAV, strpljenje, milost, pažnju, brigu za onoga ko je ROB TOG GRIJEHA.

 Zašto je ON uspio u tome? Zato što je On znao kako se Otklon od normalnog može promjeniti u Normalno. Ili, kako se grijeh može pobjediti.

 Kada posmatramo jedan ovakav primjer OTKLONA OD NORMALNOG i pri tome znamo da se ne radi o bolesti, već o SLOBODNOM IZBORU VOLJE onda ne treba da i sami budemo zadojeni nenormalnim a to su: mržnja, strah od nepoznatog, netrpeljivost, nemilostivost. nerazumijevanje.

 Moramo razumjeti da svaki čovjek ima pravo na svoj izbor.

 Ali, isto tako, moramo zadržati pravo da čovjeku kažemo: prijatelju, ja te kao čovjeka volim. Ali ono što si ti izabrao, tvoj OTKLON OD STANDARDA, OD NORMALNOG ja ne volim. NIje mi drago što robuješ svom izboru, ali te prihvatam takvog kakav jesi i želim da ti kažem: U SVAKOM TRENUTKU MOŽEŠ PROMJENITI SVOJ IZBOR I IZABRATI PONONOVO ONO ŠTO JE NORMALNO, ŠTO JE STANDARD.

 To je apsolutno tvoje pravo, tvoja stvar.

 Takođe, ja moram zadržati pravo da ti kažem da dolazi dan, kada će Tvorac morati da ukloni sve što nije u skladu sa STANDARDOM. Moraće da ukloni svaki Otklon od normalnog. Pri tome, ON ne želi da zajedno sa onim što nije u skladu sa Njegovim Standardima ukloni čovjeka koji je izabrao ono što nije normalno, Ne, on želi da ga spasi od toga. Ali, ako je tvoj izbor da ostaneš uz ono što nije standard, što nije norma Normalnog - na žalost, onda i ti moraš biti uklonjen zajedno sa tom devijacijom.

 Na tebi je izbor. Imaš pravo na punu slobodu da odlučiš šta želiš, i kako želiš da živiš. To pravo ti nije dala ni država, ni crkva, ni društvo, ni grupacije, ni udruženja, ni predsjednici, ni vlade - pravo da budeš ono što želiš da budeš dao ti je SAM TVORAC.

 Ali, to pravo podrazumijeva i odgovornost. Ako ga koristiš u skladu sa normama NORMALNOG bićeš od Tvorca primljen kao Njegovo dijete.

 Ako par, odlučiš da po punoj slobodi izabereš OTKLON OD NORMALNOG, onda moraš primiti platu za svoj izbor. 

Na tebi je izbor, uvijek, u svakom trenutku

izvor: sasapetrovic.com ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Saša Petrović

 

Moć da ništa ne radiš!

 Postoji uspješna alternativa životu koji je zasnovan na neprestanom stresu, brigama, borbi za zaradom i uspjehom.

 “Jedan stari krokodil je zadovoljno plutao i drijemao na površini rijeke. Odnekud mu se pridružio mladi krokodil koji reče:

 ČUO SAM OD SVIH KROKODILA U RIJECI,

DA SI TI NAJBOLJI LOVAC U SVIM POZNATIM RIJEKAMA.

MOLIM TE, NAUČI ME DA LOVIM KAO I TI!

 Stari krokodil ga krajičkom oka pogleda, i nastavi nezainteresovano da drijema. Osjetivši se poniženim, on pomisli kako će se dokazati kao lovac! Baci se hitro, vješto i sa puno angažmana na neke krupne ribe-mačke koje su promicale blizu njih. Posle puno jurnjave i lova, on ponosno dođe do starog krokodila i reče mu: “Ja sam danas ulovio dvije krupne ribe-mačke i napunio sam stomak. A šta si ti ulovio? Ništa? Sigurno si gladan!”

 Međutim, stari krokodil ovog puta nije udostojio mladog ni jednog jedinog pogleda. Ljut zbog toga, on se baci na jedno jato ptica koje se primaklo vodi. Sa velikom pticom u svojoj čeljusti, on ponosno dođe do starog krokodila, šepureći se. Ali, ovaj mu ne reče ni riječ. Tako je prolazio cijeli dan. Mladi krokodil bi jurio bespomučno za ribama, pticama i kakvom sitnom životinjom. Na kraju dana, bio je umoran ali ponosan. Došao je do starog krokodila koji je i dalje ljenčario potpuno nepomično, nalik kakvom starom drvetu, u blizini obale. Ali, odjednom se sve promijeni. Na obalu stupi odrasla i krupna zebra pokušavajući da oprezno utoli žeđ. Kao grom iz vedra neba, stari krokodil se baci na nju i zgrabi je svojim moćnim čeljustima. Odjednom, napravi se gozba ne samo za njega, već za cijelo društvo krokodila koji su bili u blizini.

 Mladi krokodil, zbunjen i u nevjerici priđe starom i reče mu: “Molim te, objasni mi kako si to uradio!?” “Nisam radio ništa.” odgovori mirno stari krokodil i otpluta dalje niz rijeku.

Šta je stvarno važno?

 Svijet se neprestano mijenja. Cijele generacije ulaze u stvarni život nakon završenog obrazovanja – potpuno nespremne. Popularna shvatanja o neprestanom dokazivanju, postizanju uspjeha i zadatih ciljeva – dovela je do okupacije našeg ličnog i kolektivnog vremena. Opšta zauzetost povećala je materijalne prihode, ali višak nezadovoljstva, depresije, netrpeljivosti, sebičnosti…

 Kao mladić sam bio predani radnik koji je znao provoditi vrijeme u Marketinškoj agenciji 12 sati dnevno. Dinamika posla, razvoj ideja, sklapanje i odrađivanje poslova – činilo se nikada nije prestajalo. Iako sam bio izvršni direktor tada jedne od najznačajnijih marketinških agencija u Podgorici, moje finansijsko stanje nije bilo adekvatno uloženom trudu, znanju, poznanstvima, vremenu i sredstvima koje sam ulagao u rad agencije.

 Sedam nezaboravnih dana u vrletima Durmitora

 2001 godine sam otišao na odmor, stavio ranac na leđa i prvi put se otisnuo u planinu. Tih sedam dana provedenih u vrletima Durmitora su tema za sebe. Inspiracija iz koje i dan danas crpim pouke i ideje. Ali, za ovaj tekst je bilo važno samo to da sam došao u Ponedeljak na posao i dao otkaz.

 Izašao sam iz firme u koju sam uložio dobar dio života i ideja sa 200 € profita u džepu. Očigledno je da sam sam napravio mnoge greške koje su me dovele u takvu situaciju. Ipak, otkaz je bio najbolja odluka koju sam do tada u svom poslovnom životu donio. Uvijek sam volio da radim, i posao mi nikada nije padao teško, ali nakon tog otkaza, više nikada nisam radio tako i toliko. Shvatio sam da je najvažnije da primjenim neke zakonitosti kojih sam se u jednom trenutku ganjanja poslovnih obaveza – odrekao:

 Vrijeme je svetinja. Ne postoji tako dobar, plaćen ili važan posao, da bih morao za njega žrtvovati svo svoje vrijeme. Vrijeme koje posvjećujem porodici, planini, prijateljima, promišljanju o Tvorcu i drugim stvarima – osim poslu i obavezama. Bilo je, na primjer, perioda kada sam odstupao od ovog pravila, ali uvijek na kratko kada bi prilika bila takva da ne ugrožava dugoročno ovaj princip. Bilo je i velikih poslovnih ponuda koje sam odbijao jer se nisu poklapale sa mojim ubjeđenjima, slobodnim vremenom…

 Hobi je važniji od posla. Posao donosi novac (veći, manji, platu – nebitno), ali hobi donosi zadovoljstvo. Hobi koji upražnjavamo čini da ponovo budemo djeca. Da iz nas izbija entuzijazam, amaterizam, iskrenost, strast, naiva i čisto zadovoljstvo. Hobi je naša puna doza Dopamina (hormona sreće) koja se ubrizgava u naš tjelesni i duhovni život i čini nas potpuno srećnim osobama.

 Duhovnost je od svega najvažnija

 Duhovnost je karika koju je današnji svijet izgubio. Ona povezuje čovjeka sa samim sobom, sa drugima i za one koji vjeruju na prvom mjestu, sa svojim Tvorcem. Bez duhovnosti, čovjek je ljuštura koja se iskoristi i baci. I potom zamijeni novom ljušturom koja se vrti u točkovima sistema dok se ne istroši. Biti duhovan znači imati Izvor snage da se istraje i nosi sa životom, ma šta on donio, dobro ili loše. Unutrašnji mir, posvećenost, ljubav i radost života – samo su neki nematerijalni plodovi duhovnosti.

 Slobodno vrijeme (vikend ili neko drugo slobodno vrijeme), Hobi i Duhovnost čine moćno trojstvo poslovnog NEČINJENJA! Ne raditi ništa i svoje poslovne aktivnosti svesti na životno neophodni minimum – sadrži u sebi neobjašnjivu moć kombinacije uspjeha i životne radosti.

 Razlika između “raditi ono što je zaista važno” i “biti stalno zauzet”

 Vjerovatno ćete se upecati na ovu dosadašnju priču i nečinjenje proglasiti LIJENOŠĆU. Ali ja ne pišem o tome. Govorim da čovjek treba da bude aktivan maksimalno u onome što mu donosi radost života! I da to čini na takav način da ima što više vremena za hobije i duhovnost, kako bi njegov život dobio smisao i zadovoljstvo. I što je čudno i nelogično – materijalne uspjehe.

 Svi moramo da radimo. Moramo plaćati račune i životne troškove. Nemamo svi tu sreću i nismo svi uložili trud i prolili znoj da radimo ono što volimo i usput zarađujemo velika materijalna dobra. Kao npr. Novak Đoković, čovjek naših prostora kojeg lično izuzetno cijenim zbog onoga što je postigao u svom životu. Na prvom mjestu u svom unutrašnjem biću i na cjelokupnom porodičnom planu – a onda i kao vrhunskog sportistu.

 Svi moramo da radimo, i to naporno,

ali moramo i da stvaramo prilike da ne radimo!

 Čak i bogati moraju puno da rade kako bi održali svoje bogastvo i ambicije. Često rade stvari zbog kojih žrtvuju porodicu, prijatelje ili, još gore – stvari koje im oduzimaju snagu, čast, poštenje. Postoji velika razlika između “biti uspješan” i “biti stalno zauzet poslom i životnim obavezama”. Pisac knjige “Bogati otac, siromašni otac” Robert Kiosaki je napisao: “Više materijalnog uspjeha sam postigao džogirajući nego u svim punim satnicma na poslu zajedno!” Možda zvuči glupavo, ali on je imao običaj da stalno džogira drugačijom maršutom i na taj način je uočavao zanimljive nekretnine koje su bile povoljne za prodaju. Te nekretnine je potom kupovao, sređivao i mnogostruko više prodavao. 

 I sam sam imao slično iskustvo. Sve ključne stvari sam dobio u životu, ne naporno zaradio. Kupovina prvog automobila, stana, investicije, izgradnja vikendice, finansiranje putovanja, došle su u trenucima kada nisam radio uobičajeni posao od kojeg zarađujem platu.  Sve ovo se desilo dok sam se družio sa prijateljima i upoznavao ljude, čitao novine i knjige ili se bavio svojim omiljenim hobijem kao što je planinarenje ili fotografisanje.

 “Ne raditi ništa” ne podrazumijeva da budemo lijeni ispred TV-a, ili da provodimo svoje vrijeme u kockarnicama očekujući da će se nešto desiti i da će nas sreća krenuti. To znači “kretati se” u onom pravcu u kojem volimo da idemo, radeći stvari koje nas ispunjavaju, i družeći se sa ljudima. Bez stresa, briga i uobičajene žurbe koja nas svakodnevno iscrpljuje.

 Nečinjenje – formula životnog uspjeha!

 Sama ideja će vam izgledati možda strano, da vaš životni smisao i uspjeh leži u tome da stvorite vrijeme da ne činite ništa na poslovnom planu! Nešto potpuno suprotno svemu što ste čuli do sada – suprotno neprestanom zalaganju, radu, ambicijama – koje vode do uspjeha.

 Istina je da i jedna i druga opcija vode do uspjeha. Ali ova druga, poslovno nečinjenje – će to uraditi na mnogo mirniji, ispunjeniji i smisleniji način – koji će, osim stresne jurnjave za snovima – donijeti i veliko zadovoljstvo življenja.

 Potrebno je vrijeme da se uopšte priviknete na takvu misao, a kamoli da postupate u skladu sa njom. Možda niste znali, ali veliki poslovni ljudi današnjice su imali u svom životu običaj da (čak i u najvećim trenucima poslovne i životne krize) odvoje najmanje po 7 dana, dva ili tri puta godišnje za nešto što se u svijetu odomaćilo kao “sedmica za razmišljanje”. Ne, to nije bio godišnji odmor, već period za koji su se oni borili u skladu sa svojim poslovnim obavezama i trenutnoj situaciji. Za one koji su stalno zaposleni, to može biti “vikend za razmišljanje” ili čak samo jedan dan, ali, načelno, vrijeme koje provodimo na jedan poseban način – ne čineći ništa za svoj posao.

 Nije lako priviknuti se na misao da posao ne bude na prvom mjestu – posebno ako posao dobro ide, ali uzima cijelo vrijeme za sebe.

 Kako to izgleda u praksi? Makar jednom u pola godine, vikendom, ili samo jednim slobodnim danom – predlažem vam da sklonite od sebe sve što ima veze sa vašim poslom. Takođe, odbacite u potpunosti u tom periodu kompletnu tehnologiju: mobilni telefon, TV, radio, kompjutere… Uradite nešto što inače nikada ne radite: pođite kod prijatelja i ponudite se da mu pomognete da okopa baštu. Ili se prijavite da učestvujete u nekoj dobrovoljnoj akciji čišćenja vašeg grada. Ili prosto, idite u planinu, prirodu ili neko selo. Pokušajte da sklopite nova poznanstva sa ljudima koje inače ne srijećete u svom svakodnevom životu. Radite bilo šta što je za vas neuobičajeno, drugačije. Možete to uraditi sami, ili sa porodicom.

 NE RADITI NIŠTA ZA SVOJ POSAO,

ZNAČI KRETATI SE U PRAVCU KOJI NAM ZNAČI VIŠE OD POSLA

 Dozvolite Vašem umu da napravi otklon od vaših dnevnih rutina i da ne radi ništa što ima veze sa vašim poslom. Zapanjićete se kako mozak pronalazi neke nove ideje, produbljuje postojeće i predočava vašem unutrašnjem biću neke potpuno nove opcije.

 Navešću vam jedan lični primjer: prije nekoliko godina, dok sam živio na moru, imao sam priliku da upoznajem nove ljude, koji nisu imali nikakve veze sa mojim poslom. Tako sam upoznao i jednog engleskog gospodina koji je bio fasciniran Crnom Gorom. Iako je bio poslovan čovjek, pomislićete da sam odmah tražio način kako da zaradim od poznastva sa njim. Naprotiv – vrijeme koje smo provodili zajedno bilo je uglavnom posvećeno šetnjama pored mora, i razgovorima o različitim kulturama koje su definisale naše narode. Otvarali smo brojne teme koje su prijale i jednom i drugom. Kasnije mi je priznao da je bio iznenađen mojim pristupom bez ikakve zadnje namjere da iskoristim poznanstvo sa njim za svoju ličnu korist.

 Ali, ja sam već dobijao od njega baš ono što mi je trebalo: mogao sam bolje učiti jeziki provesti kvalitetno vrijeme sa izuzetnim čovjekom bogatog iskustva i životnih mudrosti. No, kako to biva u skladu sa zakonitostima kada ne radite ništa da bi ostvarili materijalnu korist – jednog dana me ovaj gospodin pozvao i zatražio mi jednu uslugu. Zamolio me da mu predložim lokaciju za neki njegov biznis u Budvi. Dok smo još bili na vezi, ja sam na obali stajao ispred objekta na kome je pisalo “Izdaje se” i shvatio sam da je upravo to ono što njemu treba. Rekao sam mu: “nadam se da ću veoma brzo imati dobre vijesti za tebe!”

 Kontaktirao sam vlasnika, saznao sve detalje i informacije koje su bile neophodne, proslijedio ih svom prijatelju, povezao ga sa vlasnikom objekta i posao je bio završen. Moj prijatelj je bio prezadovoljan. Gazda objekta je bio prezadovoljan. I konačno, ne čineći ništa da ostvarim materijalnu dobit – i ja sam bio prezadovoljan: Dobio sam honorar za koji bih morao raditi nekoliko mjeseci svog uobičajenog posla! I sve to zahvaljujući druženju i šetnjama.

 Budite stari krokodil iz naše priče sa početka! Možete slobodno izgledati nezainteresovano, raditi stvari koje volite, ne trudeći se da zaradite po svaku cijenu, trošeći ogromno vrijeme i energiju za ostvarenje velikih ambicija. Pravite neprestano prilike da ne radite ništa što je vezano za vaš posao, već za ono što volite. Prirodni zakoni koji su postavljeni kažu da će, ako se neprestano krećete u pravcu koji volite – u vašu blizinu doći puno velikih prilika koje ćete sa lakoćom uloviti!

 izvor: sasapetrovic.com ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Saša Petrović

 

Istražujući tekstove nekih domaćih autora na sajtu e-balkan.net, naišao sam na tekst „Zašto sam ateista?“, autora Ricky Gervais, The Wall Street Journal.

 Članak je privukao moju pažnju, i pokrenuo me da definišem iznova neke stvari u koje vjerujem, o kojima razmišljam, sa kojima imam iskustva i koje sam do sada shvatio. Generalni zaključak tih „samo-preispitivanja“ se svodi na kratko pitanje: „Zašto nisam religiozan?“ Ove, 2011 godine u novembru će se navršiti moje 20 godišnje putovanje od kada sam se, kao student, ateista, prvi put sreo sa Biblijom u svojoj 21 godini. I prvi put, nakon pada komunizma u ex Jugoslaviji, čuo za Hrista, saznao da On postoji. 20 punih godina, pročitao sam na stotine knjiga, odgledao stotine videa, prisustvovao stotinama seminara, predavanja, propovjedi, rasprava, debata, razgovora – sa dominantno religijskim temama. Posle 20 godina, složićete se, čovjek treba da zastane, preispita svoj život i ispita da li je ono što je saznao, ono što zna, ili što bi trebao saznati u tom periodu imalo smisao.

 I nakon svih 20 godina, mogu da zaključim o sebi: ja nisam religiozan. Zašto? to je pravo pitanje. Mada, svjestan sam da će nakon ovog teksta, mnogi reći da ne razumijem ni osnovno značenje riječi „religija“, a kamoli nešto drugo. No ipak, drznuću se da ostanem dosledan naslovu ovog teksta.

 Ne, ja nisam ateista. Ricky Gervais je obrazložio svoje stavove zašto je ateista, i čitajući ih, iznova zaključujem da ja nisam ateista. Za razliku od njega, koji je sa 8 godina prestao da bude religiozan i postao ateista, ja sam sa svojih 21 godinom prestao da budem ateista, i postao sam religiozan. Makar po mjerilima tog pojma. Moje poimanje ateizma je takodje bilo komplikovano jer u 6 razredu osnovne škole, na časovima Biologije, nisam se dao uvjeriti da su moji preci bili majmuni. Možda su se moji preci ponašali kao majmuni u svom životu, primitivno i neotesano, (ne znam za sve njih a za neke znam) – ali, majmuni nisu bili, to je sigurno.

 Kao dječak i mladić, lutao sam tražeći odgovor na mnoga pitanja, posebno na pitanje smrti. Zašto moram umrijeti, za mene je od ranog djetinjstva postalo „pitanje nad svim pitanjima“ i najveća besmislica koja se može desiti živom čovjeku. No, kako kaže narod: „svi moramo umrijeti, neko prije neko kasnije.“ OK, ali, pomiriti se sa tom činjenicom, meni je i dalje bilo besmisleno. Ne smijem reći glupavo, jer bih mogao izazvati reakcije koje mi ipak nisu potrebne. Ateizam je donio čovječanstvu mnogo intelektualnih blagoslova nakon dominantnog milenijuma vladavine religije, posebno u oblasti materijalizma, marketinga i proizvodnje hemijskih preparata koje su nam svima povećale kvalitet života. Konačno, vinuli smo se u kosmos, korak ka najvećem dokazu o nepostojanju Boga. Sada nas ne moraju sahranjivati na zemlji, naše beživotno tijelo može vječno lutati svemirskim vakumom, a i to je ipak kakva-takva ateistička pobjeda nad religijom. Doduše, Pirova. No, ateizam je čovjeka spustio na nivo majmuna, a smrtnost proglasio pojavom koja se sprečava pukim opstankom vrste. Znate ono, jednog dana će te odapeti, ali vaš sin, kćer ili dijete ljubavnika vaše žene, nastaviće tamo gdje ste se vi ugasili.

 Na kraju tog opstanka, sve je moguće – čak i da bubašvabe budu jednog dana dominantna i gospodarstvena bića na ovoj krhkoj planeti.

 Sa druge strane, u 21 godini sam se sreo sa Hristovim riječima, sa onim što je zapisano u Novom Zavjetu. I od mnoštva tih riječi, na hiljade zapisanih, meni su odmah zapale za oko sledeće:

 „Ja vam istinu govorim: ko moju riječ sluša i vjeruje onome koji je mene poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ – „A Isus (joj) reče: ja sam vaskrsenije i život; koji vjeruje mene ako i umre živjeće. Isus Hrist, Jovan 5:24, 11:25.

 Hrabro. Ili ludo? Nijedno božanstvo nema ovakvu petlju. Zapravo – osnov religioznosti je vjerovati u neko božanstvo. Pa makar to bio bog čije je tijelo od čovjeka a glava od ribe, zmije, vola, majmuna… Ili u nekog sveca, koji se (djelimično) nije raspao i stoga se poštuje i sveti kao „posrednik“ do pravog Boga. Ali, definitivno, nikada, ni prije, a ni nakon ovih 20 godina, nisam naišao na jasnije, hrabrije, otvorenije i ozbiljnije riječi koje daju odgovor na pitanje o smrti od onoga što je Hrist rekao. I imao petlju da to kaže. I da više ništa drugo nije govorio (a da ne pominjem da jeste govorio i još više radio) – za mene je ovo dovoljno da Mu vjerujem na riječ. Hrist me osvojio da Mu vjerujem na riječ. Jer, samo se čovjeku vjeruje na riječ, a nečovjeku se vjeruje na vlastitu ludost.

 Tako sam prestao da budem ateista. Ali, onda, skoro deceniju i po nakon toga u aktivnom životu crkve, pitao sam se, zašto vjera u Hristove riječi (mnoge Hristove riječi) ne donosi ništa novo na ovoj zemlji? Proučavao sam živote religioznih ljudi, i sam uzimao učešće ili istraživanje o životu i radu crkava, skupina, vjerskih zajednica, paganskih mnogobožačkih i monoteističkih religija i shvatanja. I nevjerovatno, otkrio sam sve ono, što Hrist ne govori nigdje, ni u jednom svom jedinom iskazu:

 Mržnju, nerazumijevanje, nedostatak ljubavi, hladnoću, ubijanje „u ime ljubavi“ i progonstva. Istražujući dublje religioznost čovječanstva, sve dublje sam uviđao da je religioznost najveći surogat koji je prihvaćen kao opšte dobro, bez obzira ne milenijumske tragične posledice koje donosi čovječanstvu. Naravno da su sve te katedrale, crkve, skupštine, manastiri, džamije, sinagoge, hramovi – mnogo lijepa, skromna, pobožna ili zlatom okićena mjesta. Ali ipak, sva ta njihova ljepota, samo postoji da surogatu pridoda na „istinitosti“.

 Ok, ima dobrih ljudi u svakoj crkvi reći će te, slažem se sa tim, ali podjele, razdori, osvajanja, samohvalisanja, oholosti, lažna (samo) uvjerenja, porodice, klanovi, skupine to je ono što možete naći u SVAKOJ crkvi. I naravno, svi će redom papagajski ponoviti: „ali, u našoj crkvi ipak ima dobrih ljudi i vjernika, i mi imamo istinu, i naša učenja su ona prava učenja“, i time opravdati vlastita nedjela ili ako ne vlastita, a onda nedjela, ravnodušnosti i nepravde svoje „svete i pravedne“ crkve.

 I, to ako samo govorimo o odnosu crkava i religijskih ustanova prema „čovjeku, prema „bratu“ i „sestri“. A šta je sa odnosom tih istih skupina prema Onome kome su „pokorni i potčinjeni“, prema samom Bogu?

 Sve crkve i religiozne ustanove za koje ja znam, ali sve, počinju svoje vjerovanje iskazom: „Mi imamo istinu i naše učenje je ono pravo, božansko (hrišćansko) učenje a naša crkva je prava crkva u kojoj se nalazi spasenje.“ Ova papagajska rečenica koja se sliva sa usana miliona vjernika, posebno vodećih, da ne kažem najvećih vjernika, a prvenstveno „hrišćana“ – osnov je za „pravednost“ i „ispravnost“ baš te dominacije koja je izgovara.

 I tako, vjerovatno zvuči nevjerovatno, ali ja sam shvatio da su moja shvatanja o religijama i religioznosti mnogo bliža shvatanjima Ricky Gervaisa. Zapravo, i on kao ateista, i ja kao ne-ateista, imamo isti pogled na religioznost – kao na laž i na prevaru o hiljadama bogova u čija imena i autoritet se učinilo više zla na ovoj zemlji, nego u bilo čije drugo ime. Pri čemu se u ime hrišćanskog Boga, prednjačilo. Zbog toga su mi ateisti simpatičniji sagovornici od religioznih ljudi (iako mi je ateizam, kao kolijevka učenja o porijeklu majmuna – čovjeka glupava i mrska sama po sebi). Zašto? Prosto, zato što je grijeh ateizma mnogo manji od grijeha religioznosti. Jer ateizam donosi jasan stav o Bogu, i škodi direktno čovjeku. A religioznost, ona ubija čovjeka, njegovo božansko dostojanstvo i porijeklo, ali u još većoj mjeri sramoti Boga i daje ateistima lažnu sliku, a time i za pravo da njega, Boga, nazovu nepostojećim ili „jednim od nekoliko hiljada, manje više istih bogova“ i na taj način ga pravno i sa autoritetom i „naučnim dokazima“ odbace.

 Uostalom, Isus je imao slično iskustvo sa ove dvije grupacije. Razgovarajući sa Pilatom rimskim namjesnikom koji je Isusa predao da se razapne – Isus mu je jasno stavio do znanja ko je ko na ovoj zemlji:

 „Isus odgovori: ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo; zato onaj ima veći grijeh koji me predade tebi.“ – Jovan 19:11

 Pa ko je ko na ovoj zemlji? U toj mikro-slici čovječanstva, Isus otkriva da postoji neko ko ima Vlast, i ko je iznad svega, ali i to da je Taj koji vlada nad svime, Vrhovni Autoritet koji dopušta stvari i na nebu, i na zemlji. Isus Pilatu jasno kaže, da on, rimski namjesnik, takođe ne bi imao nikakvu vlast ni nad njim, Isusom, vezanim i naizgled nemoćnim, da mu ta vlast nije data. Isus mu kaže, da je On veći od njega, rimskog starešine i vojnika. Opet hrabro! I konačno, Isus kaže, da je njegova (Pilatova) krivica mnogo manja od onih koji su mu predali Isusa u ruke – najreligioznijih ljudi onog vremena! Religiozni ljudi su bili ti, koji su tako silno željeli smrt jedinog bezgrešnog i ispravnog čovjeka koji je ikada živio na zemlji! I zato Isus, sa pravom kaže, da je njihova krivica, krivica religioznih ljudi, veća od krivice ateista za sve zlo koje se dešava na ovoj zemlji, u jednoj većoj slici čovječanstva.

 Ateista nikada neće vjerovati da je Bog stvorio sve, što se vidi i što se ne vidi. A religiozan čovjek će sebi dati za pravo da istovremeno govori o svom poštovanju bogova, svečeva, slavljenju svojih slava, religioznih praznika – a istovremeno vjerovati u to da je sve što vidimo stvoreno evolucijom.

 Vođe i starješine crkava, sveštenici, propovjednici, kardinali, teolozi i zakonici – kao oni koji osmišljavaju intrige, spletkare, kao ubice, mučitelji, samozvanci, vlasto-ljupci, vladari i gospodari ljudskih duša i sudbina, slatkorečnici i samoživci, – vjekovima su vodili ovaj svijet u ponor njegove propasti, pri tome se bez milosti i razumijevanja obračunavali sa neistomišljenicima ili drugim pripadnicima religioznih grupacija, ukazujući na to da im je „Bog dao pravo da vode Njegove ratove“. U ime „krsta“ ili „ljubavi Božije“, (ili kakvog drugog vjerskog simbola) oni su počinili najgore zločine, kako u godinama mraka crkve, tako i u ovim danima, kada je „sloboda vjere“ dozvoljena na svakom koraku. I ne samo što su kao plod takvog razmišljanja i djelovanja proizveli sljepilo kod svojih poslušnika i „sledbenika“, nego su stvorili armiju ateista koji su (s pravom) pobjegli glavom bez obzira što dalje od crkve i religioznosti. Na žalost, u ruke istog onog gospodara, đavola, koji ih je prvo nemilosrdno progonio i ubijao, a potom ih prevario „visokim mislima i saznanjima“ praveći od nauke novu religiju.

 Zaključak bi mogao biti da je Isus bez sumnje autoritet dostojan svakog divljenja. To čak kaže i sam Ricky, autor teksta „Zašto sam ateista?“. To kaže i svaki normalan ateista, koji je pročitao ako ništa drugo, a ono makar za vrijeme božićnih praznika pogledao film o Isusu Hristu. Hrist je dostojan božanskog obožavanja jer i kao Bog, ali i kao čovjek – ovaj naš, kako sam kaže, najveći prijatelj i brat – zaslužan je svake časti. Vjerujem u Isusa kao Boga, koji je iznad svih hiljada ostalih nabrojanih Bogova– to je najbolji odgovor koji bi jedan Hristov sledbenik mogao dati na postavljeno ateističko pitanje: a u kojeg boga vjeruješ. I vjerujem u ispravnost Njegovog zakona po kome će nam svima suditi, pravedno, ni po babu, ni po stričevima, ni po ostalim rodbinskim vezama u crkvi i državi, nego kako sam kaže„kako je ko činio u ovom smrtnom tijelu.“

 Jer Hrist i religioznost, nemaju ništa zajedničko. Ateističko negiranje svih božanstva, a samim tim i živoga Boga, poštenije je pred Njim, nego religijsko sramoćenje živoga Boga. Sve ostalo je filozofija, naklapanje i kao što i sam Ricky reče „dug, neprijatan i besmislen razgovor.“

 Ali, eto, poruka za kraj prvo religioznim ljudima, pa onda ateistima, onako kako im Hristova riječ poručuje:

 Za religiozne: „Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zatvarate carstvo nebesko od ljudi; jer vi ne ulazite niti date da ulaze koji bi htjeli…. Zmije, porodi aspidini! kako ćete pobjeći od presude u oganj pakleni?… Zato evo ja ću k vama poslati proroke i premudre i književnike; i vi će te jedne pobiti i raspeti, a jedne biti po crkvama svojima i goniti od grada do grada, Da dođe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji!“

 Za ateiste: „Što nema odmah osude za zlo djelo, zato srce sinova ljudskih kipi u njima da čine zlo. Neka grešnik sto puta čini zlo i odgađa mu se, ja ipak znam da će biti dobro onima koji se boje Boga, koji se boje lica njegova.“

 P.S. Ricky, jeste – u pitanju je bila uvijek samo duhovnost, samo Božija riječ? i ništa drugo. Sve ostalo je prevara. I naravno da ljudi i njihove duše neće vječno goreti u paklu jer je to još jedna crkvena izmišljotina. Ljudi će biti uništeni trenutno. Zauvijek. Osim onih koji su zapečaćeni i onih koji su spašeni. I ti će, uskoro, znati, ko su. 

izvor: sasapetrovic.com ›››