autor tekst 001 ›››

 

 

Semir Halilović

 

FORMALNO SE ŽIVI, SUŠTINSKI SE UMIRE

 Počesto srećem mlade ljude i moje vršnjake, koji na pitanje šta rade uglavnom odgovaraju da magistriraju ili su već magistrirali na studijima čija imena zvuče tako da trebaju, valjda, da oduševe sve njihove buduće poslodavce, a nadvise sve one iz njihove generacije koji, eto, nisu magistrirali.

 Paleta njihovih ‘mastera’ je, plus-minus-beskonačno, verbalno škakljiva, intelektualno impresivna do te mjere da s tim ‘masterom’ uglavnom potpadnu pod kategoriju zajebavanja jer većina njih, u suštini, nema nekog pretjeranog pojma o poslu na kojem su, eto, magistrirali pa je taj magisterij tek jedan papir u njihvoj aplikaciji za posao u kojem se utrkuju sa stotinama istih kao i oni – magistrima.

 Prije nekoliko godina na posao, u mom okruženju, primljena je mlada dipl. pravnica, a u istom okruženju se muvao i jedan dipl. kriminalista. Kada se jednom zapodjenula rasprava o knjigama i piscima ispostavilo se da oboje ne znaju ko je Mehmed Meša Selimović ali su oboje, uredno, bili tvrdokorni aplikanti za traženje posla jer zar Bosna i Hercegovina ima dušu, gdje će joj srce, kad ovakve mlade Zweisteine ne upreže u svoju dobrobit. U tren oka sam se zapitao kakvi su to diplomanti prestižnih fakulteta koji ne znaju za jednog od najboljih bh. pisaca. Nikakvi. Ali se ovdje nije sva bruka zaustavila.

 Kada sam ovog mladog dipl. kriminalistu trebao poslati do Predsjedništva BiH, iako živi oko 10 godina u Sarajevu, nije znao gdje se nalazi ta bh. institucija pa mu je, dok sam pokušao objasniti, sijevnulo: ‘Aaaaa, to je ono ‘dje su oni sa bojama gađali SIPA-u!’. Tako je majstore! Skoro sam imao priliku da upoznam mladu magistranticu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Mlada, lijepa, traži bolji posao jer joj se trenutni ne sviđa, i usput ne zna ko je Nedžad Ibrišimović. Buduća se magistrantica raspitivala ima li gdje kakvog državnog posla i, ruku na srce, kakve budale rade po državnim institucijama ništa nam ne bi falilo da i ona tamo ‘zapleše’, i povede Bosnu i Hercegovinu ka Europskoj uniji jer mi, sad bi se lokalni historičari nakostriješili, tamo pripadamo, zar ne?

 Kada neki moji poznanici, saradnici, navrate iz Nizozemske, Francuske, Australije ili Italije u BiH uvijek se i iznova čude popunjenosti sarajevskih kafana u radno vrijeme jer u to vrijeme čitava Europa krvnički radi dok se naše ‘mlade snage’ valjaju po sarajevskom asfaltu i gledajući sav taj (bes)prizor teško je procijeniti ko je izlizaniji: Ferhadijin pločnik ili njihovi jezici koji na sve imaju odgovor ili komentar. Naravno da se ovdje lista podviga mladih bh. ljudi ne zaustavlja. Poznajem i one mlade bh. lavove koji formalno, na papiru, odlično govore engleski jezik dok u suštini ne znaju sastaviti ni nekoliko hau du ju du rečenica. Da se sutra taj neki lik sudari na poslovno-aplikantskoj bici sa osobama, a znam ih, koje govore nekoliko jezika ali nisu za to uzele papir, pobjedu za posao bi ‘odnio’ formalni genije i suštinski glupan jer suštinski genijalci nikada nisu robovali formi ali su globalna kretanja ‘dotjerala cara do duvara’ pa više ne možeš reći ni da si pametan ako za to nemaš papir.

 Primjera u kojima je u Bosni i Hercegovini potpuno zadovoljena forma, ali uništena suština je jako puno jer od pravnika koji ne znaju nabrojati sve predmete ali zato odlično znaju gdje su profesorove vikendice, preko magistrantica koje bi da daju i pare i tijelo da uskoče pod ‘budžetsku kapu’, pa sve do agenata SIPA-e koji sada hapse Živka Budimira radi uzimanja mita a, i sami su dali mito da bi se zaposlili kod ovih što sprječavaju da se uzima i daje mito – nema hajra. Kada na sve ove, manje – više, polufabrikate dodam i nevladin sektor čija je personifikacija SDP-ov krkan, Zašto ne?, Darko Brkan onda i današnja apatija bh. društva dobija svoj potpuni smisao jer narodski rečeno: pita se ne pravi od govana. Čime god da sam se do sada u životu bavio imao sam ‘čast’ da upoznam i priličnu, amorfnu masu mladih bh. ljudi koji imaju gard poput Zlatana Ibrahimovića u šesnaestercu, CV poput Muhameda Filipovića i Vladimira Premeca, napucani su kao Mr&Mrs Smith, dok je iza sve te ‘nabrijanosti’ stajala, uglavnom, izgubljena ličnost kojoj je prije svih bio potreban psiholog jer se pogubila između svoje realne ličnosti i društvenih nameta uspijeha ‘pošto po to’.

 Formalnost života je u Bosni i Hercegovini dosegla ozbiljne granice i, bez obzira na šalu, mi gubimo utrku sa suštinom jer pored toga što život popunjavamo poput formulara mi polako dobijamo i formalne oči kojima gledamo svijet oko sebe pa je, otud, čovjek koji ima bradu – musliman, onaj sa naočarima je – intelektualac, a ona cura sa kraćom suknjom je – kurva. Ne znam da li mi išta više vidimo kako treba ali sam sasvim siguran da sebe dobro ne vidimo. Bosna i Hercegovina je danas ozbiljno destruisana zemlja i ovi omladinci što dolaze ‘da preuzmu odgovornost’ nemaju ni energije, ni suštinskog znanja, ni ideja a ni snage da pokrenu i preokrenu bh. društvo jer su oni, takvi kakvi jesu, neupotrebljivi za bilo kakvu društvenu akciju koja bi preokrenula ne stanje bh. društva već svjjest bh. ljudi koja je, gotovo, umrla, a to je suštinsko a ne formalno stanje stvari.

 Ne znam šta ćemo postati u ovom procesu globalnih transformacija koje nas u stopu prate, ne znam na šta ćemo ličiti za nekoliko godina ‘euro integracija’ ali bolje da ličimo na bilo šta samo da ne ličimo na same sebe jer je naše realno stanje gore od genocida – umiremo bez ispaljenog metka i za to možemo okriviti samo sebe. 

izvor: medium.ba ›››