Počesto srećem mlade ljude i moje
vršnjake, koji na pitanje šta rade uglavnom odgovaraju da
magistriraju ili su već magistrirali na studijima čija imena
zvuče tako da trebaju, valjda, da oduševe sve njihove buduće
poslodavce, a nadvise sve one iz njihove generacije koji,
eto, nisu magistrirali.
Paleta njihovih ‘mastera’ je,
plus-minus-beskonačno, verbalno škakljiva, intelektualno
impresivna do te mjere da s tim ‘masterom’ uglavnom potpadnu
pod kategoriju zajebavanja jer većina njih, u suštini, nema
nekog pretjeranog pojma o poslu na kojem su, eto,
magistrirali pa je taj magisterij tek jedan papir u njihvoj
aplikaciji za posao u kojem se utrkuju sa stotinama istih
kao i oni – magistrima.
Prije nekoliko godina na posao,
u mom okruženju, primljena je mlada dipl. pravnica, a u
istom okruženju se muvao i jedan dipl. kriminalista. Kada se
jednom zapodjenula rasprava o knjigama i piscima ispostavilo
se da oboje ne znaju ko je Mehmed Meša Selimović ali su
oboje, uredno, bili tvrdokorni aplikanti za traženje posla
jer zar Bosna i Hercegovina ima dušu, gdje će joj srce, kad
ovakve mlade Zweisteine ne upreže u svoju dobrobit. U tren
oka sam se zapitao kakvi su to diplomanti prestižnih
fakulteta koji ne znaju za jednog od najboljih bh. pisaca.
Nikakvi. Ali se ovdje nije sva bruka zaustavila.
Kada sam ovog mladog dipl.
kriminalistu trebao poslati do Predsjedništva BiH, iako živi
oko 10 godina u Sarajevu, nije znao gdje se nalazi ta bh.
institucija pa mu je, dok sam pokušao objasniti, sijevnulo:
‘Aaaaa, to je ono ‘dje su oni sa bojama gađali SIPA-u!’.
Tako je majstore! Skoro sam imao priliku da upoznam mladu
magistranticu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Mlada,
lijepa, traži bolji posao jer joj se trenutni ne sviđa, i
usput ne zna ko je Nedžad Ibrišimović. Buduća se
magistrantica raspitivala ima li gdje kakvog državnog posla
i, ruku na srce, kakve budale rade po državnim institucijama
ništa nam ne bi falilo da i ona tamo ‘zapleše’, i povede
Bosnu i Hercegovinu ka Europskoj uniji jer mi, sad bi se
lokalni historičari nakostriješili, tamo pripadamo, zar ne?
Kada neki moji poznanici,
saradnici, navrate iz Nizozemske, Francuske, Australije ili
Italije u BiH uvijek se i iznova čude popunjenosti
sarajevskih kafana u radno vrijeme jer u to vrijeme čitava
Europa krvnički radi dok se naše ‘mlade snage’ valjaju po
sarajevskom asfaltu i gledajući sav taj (bes)prizor teško je
procijeniti ko je izlizaniji: Ferhadijin pločnik ili njihovi
jezici koji na sve imaju odgovor ili komentar. Naravno da se
ovdje lista podviga mladih bh. ljudi ne zaustavlja. Poznajem
i one mlade bh. lavove koji formalno, na papiru, odlično
govore engleski jezik dok u suštini ne znaju sastaviti ni
nekoliko hau du ju du rečenica. Da se sutra taj neki lik
sudari na poslovno-aplikantskoj bici sa osobama, a znam ih,
koje govore nekoliko jezika ali nisu za to uzele papir,
pobjedu za posao bi ‘odnio’ formalni genije i suštinski
glupan jer suštinski genijalci nikada nisu robovali formi
ali su globalna kretanja ‘dotjerala cara do duvara’ pa više
ne možeš reći ni da si pametan ako za to nemaš papir.
Primjera u kojima je u Bosni i
Hercegovini potpuno zadovoljena forma, ali uništena suština
je jako puno jer od pravnika koji ne znaju nabrojati sve
predmete ali zato odlično znaju gdje su profesorove
vikendice, preko magistrantica koje bi da daju i pare i
tijelo da uskoče pod ‘budžetsku kapu’, pa sve do agenata
SIPA-e koji sada hapse Živka Budimira radi uzimanja mita a,
i sami su dali mito da bi se zaposlili kod ovih što
sprječavaju da se uzima i daje mito – nema hajra. Kada na
sve ove, manje – više, polufabrikate dodam i nevladin sektor
čija je personifikacija SDP-ov krkan, Zašto ne?, Darko Brkan
onda i današnja apatija bh. društva dobija svoj potpuni
smisao jer narodski rečeno: pita se ne pravi od govana. Čime
god da sam se do sada u životu bavio imao sam ‘čast’ da
upoznam i priličnu, amorfnu masu mladih bh. ljudi koji imaju
gard poput Zlatana Ibrahimovića u šesnaestercu, CV poput
Muhameda Filipovića i Vladimira Premeca, napucani su kao
Mr&Mrs Smith, dok je iza sve te ‘nabrijanosti’ stajala,
uglavnom, izgubljena ličnost kojoj je prije svih bio
potreban psiholog jer se pogubila između svoje realne
ličnosti i društvenih nameta uspijeha ‘pošto po to’.
Formalnost života je u Bosni i
Hercegovini dosegla ozbiljne granice i, bez obzira na šalu,
mi gubimo utrku sa suštinom jer pored toga što život
popunjavamo poput formulara mi polako dobijamo i formalne
oči kojima gledamo svijet oko sebe pa je, otud, čovjek koji
ima bradu – musliman, onaj sa naočarima je – intelektualac,
a ona cura sa kraćom suknjom je – kurva. Ne znam da li mi
išta više vidimo kako treba ali sam sasvim siguran da sebe
dobro ne vidimo. Bosna i Hercegovina je danas ozbiljno
destruisana zemlja i ovi omladinci što dolaze ‘da preuzmu
odgovornost’ nemaju ni energije, ni suštinskog znanja, ni
ideja a ni snage da pokrenu i preokrenu bh. društvo jer su
oni, takvi kakvi jesu, neupotrebljivi za bilo kakvu
društvenu akciju koja bi preokrenula ne stanje bh. društva
već svjjest bh. ljudi koja je, gotovo, umrla, a to je
suštinsko a ne formalno stanje stvari.
Ne znam šta ćemo postati u ovom
procesu globalnih transformacija koje nas u stopu prate, ne
znam na šta ćemo ličiti za nekoliko godina ‘euro
integracija’ ali bolje da ličimo na bilo šta samo da ne
ličimo na same sebe jer je naše realno stanje gore od
genocida – umiremo bez ispaljenog metka i za to možemo
okriviti samo sebe.
izvor: medium.ba ›››