Priručnici spolne antropologije i
manuali moralne teologije slažu se u tvrdnji da je homo
pudicus samo neznatna varijabla homoeticus-a. Riječ je o
čovjeku koji je poštovatelj vlastitoga i tuđeg dostojanstva,
o subjektu koji nikada ne želi objektivizirati drugoga, niti
dopustiti da sam bude sveden na objekt, posebno na intimnom
spolnom području. Upravo zato stidljiv je čovjek duboko
etičan/moralan čovjek. On je kreposno i snažno biće, a ne
nikako iskompleksirani i preplašeni slabić. Stid prožima
njegov odnos sa samim sobom (imanentni stid), drugima i
svijetom (relacijski stid).
U današnjem društvu, međutim,
postoji dvostruko shvaćanje stida i odnos pram stidu. Neki
ga smatraju zastarjelim pojmom, mitom, reliktom prošlosti,
posvema nebitnim, suvišnim, čak realnom preprekom razvoju
društva, a naročito oslobađanju ljudske spolnosti. Kod
takvih kao da je na cijeni “krepost” bestidnosti i kao da
boluju od kompleksa stida. Za njih je sramota stidjeti se!
Drugi pak stid smatraju vrednotom bez koje ne bi bilo ni
ljudskoga razvoja. Nije ih sram stidjeti se, jer vjeruju da
je stid urođeni i čudesan osjećaj koji apsolutno treba
prepoznati i priznati u osobnom i društvenom životu.
_001.jpg)