autor tekst 001 ›››

 

 

Slavko Kulić

 

Kapitalizam je amoralno društvo 

    Mi smo pristali na odnose i društvo za koje moral nije ono što uređuje odnose među ljudima. Politika je bila i ostala ono što određuje odnose među silama, a moral ono što određuje odnose među ljudima. Zato politika nikada nije trebala moralne ljude, ili pak moralni ljudi ništa nisu mogli napraviti u politici.

 Prof. dr. sc. Slavko Kulić netipičan je hrvatski znanstvenik, koji promišlja aktualnu stvarnost u kojoj se nalazimo i vrlo izravno, bez zadrške reagira na probleme, razmišljajući prije svega o koristi zajednice koju njegovo djelovanje može polučiti. Misao dr. Slavka Kulića sinteza je više vrsta znanja, i onih s područja ekonomije, koja je bila polazišna točka obrazovanja i egzistencije ovog dugogodišnjeg profesora na Ekonomskom institutu u Zagrebu, a koji je danas u mirovini, ali i s područja sociologije, prava, filozofije, međunarodnih odnosa, polja na kojima se tijekom života dodatno usavršavao. Iza ovog iznimno vrijednog humanista cijeli je niz objavljenih radova, spomenut ćemo tek nekoliko – »Lažna zora globalizacije«, »Globalizacija i trajektorij RH u svijetu interesa i država«, »Kvartalni kapitalizam i njegovi dometi na tlu Hrvatske«, »Što je to samosvijest suvremenog svijeta?«… Dr. Slavko Kulić aktivan je član ljudske zajednice, na čijoj dobrobiti želi raditi, a protiv nasilja i zlouporabe temeljnih ljudskih vrijednosti, ugroženih danas posvuda u svijetu. Stalni je član Hrvatske akademije ekonomskih znanosti, Hrvatskog vijeća europskih pokreta, Međunarodnih filozofa za mir, Svjetskog parlamenta… Misao dr. Slavka Kulića oslobođena je mnogih uvjetovanosti, pa je uvijek poticajna za susret i njeno približavanje čitateljstvu.

 Vi ste već nekoliko godina unazad isticali da u Hrvatskoj

ne znamo točnu visinu našega vanjskoga duga.

Da li trenutno postoje neke raspoložive informacije o točnoj visini duga?

 Pravi bi odgovor bio da je najteže saznanje da ne znamo stanje inozemnog duga. Život i način života na dug pita za stanje deficita svijesti. Dug nije problem, nego je problem psihologija pomoći – najamna psihologija, najamna ekonomija i najamna politika. Znači dug nije slučajan, on je posljedica načina vođenja društva. Istina je da nemamo svijesti o tome, jer naša svijest izvire iz našeg primitivnog načina mišljenja i života. Jer ta primitivna struktura koja misli da će opstati na tuđoj moći ima duboki problem u sebi i duboko nerazumijevanje, zato naša svijest ne upravlja našom stvarnosti, već stvarnost civilizacije koja počiva na novcu i počiva na nasilju i pohlepi, takva stvarnost pita da li smo mi razumjeli uvjete svoga načina života i svoga opstanka? Vlast na dug ne može biti beskonačna, na taj način se narod vodi u zabludu. Mi ne možemo opstati na tuđoj moći. Inteligentna bića i kralježnjaci svoj život obavljaju pomoću svog samokretanja, dakle proizvodnjom slobode i slobodom proizvodnje svoga života. Znači, problem je u nama, i rješenje je u nama. Nije problem u ustroju svijeta, koji počiva na pohlepi i na nasilnim odnosima, već u nama, koji nismo razumjeli uvjete svoga života, i to da opstanak na tuđoj moći nije moguć. Na to sam upozoravao još 60-ih godina prošlog stoljeća, kada sam upozoravao da socijalizma na dug nema, i da će nam se dogoditi ono što se je dogodilo.

 Vi također kažete da mi nemamo ni vlastitu monetarnu vlast,

niti monetarni sustav, naša valuta zapravo nema težinu,

ona služi samo kao sredstvo transakcije…

 – Točno je. Hrvatska ima dublje probleme od ovih koji se nama pokazuju. Trebamo rekonstituciju društva i države, promjenu ustava RH koji bi uključio monetarnu vlast u jedinstvo vlasti RH. S obzirom da se hrvatsko društvo nije politički konstituiralo, bez političkog konstrukta nema pravnog konstrukta. Na to upozoravam već 24 godine, ali na to se nitko ne obazire, nitko od onih upravljačkih struktura koje na vrlo primitivan način upravljaju ovom stvarnošću. Moje je mišljenje da bez konstrukta društva mi i dalje idemo u sve dublju neravnotežu, u smislu stabilne neravnoteže, na sve nižoj razini kvalitete života. Stanje svijesti naroda je takvo kakvo jest, problem više nije ni u vjerskom ni u političkom determinizmu, ja mislim da je ipak prije svega problem u znanstvenom determinizmu, zbog nekritičkog mišljenja o tome što se događa. Jer takozvana znanost je kolaborirala sa evolucionizmom, sekularizmom, ili podupire kreacionizam. Svijest naroda ovog prostora je proizvod ograničenosti koja proizlazi iz kreacionizma, vjerskog determinizma – njih je otprilike 89 posto – i oko 11 posto je onih koji spadaju u sekularizam, etatizam ili evolucionizam, koji je po svojoj prirodi nasilan, koji nas je zagrlio, a savez s njim je stvorila i naša financijska i politička oligarhija koja radi u svom interesu.

 Evolucionizam i kreacionizam

 Evolucionizam isključuje moralnost u ponašanju ljudi?

 – Evolucionizam isključuje moralnost u ponašanju pojedinca i naroda spram drugih, dok kreacionizam ipak nije izostavio moralnost, ali on gradi svoju moć na filozofiji straha od boga u zagrobnom životu, pa na taj način može iznuditi pobožnost, ali opet podređenost. I evolucionizam i kreacionizam javljaju se nad ovom stvarnošću kao paraziti, i kod jednih i drugih manjina vlada nad većinom. Ta dva ograničena mišljenja nas onesposobljavaju da prosuđujemo po dubini svoju ljudsku prirodu, koja nije životinjska, već bi morala biti moralna. Jer taj dublji uvid u ljudsku prirodu ipak je onaj koji daje prostor procesu očovječavanja, za razliku od ovih procesa koji nas vode u rasčovječavanje.

 Ta društvena subjektivnost koja odbacuje radno sposobnog pojedinca u društvu pita – tko je taj tko ima pravo da isključuje ljude iz socijaliteta? Mi ljude u školama već pripremamo za nasilno ponašanje, jer ono pogoduje kasnije politici koja se bazira na nasilnom prisvajanju. Nasilje ne daje razvoj, a nema se tko suprotstaviti nasilju kao obliku razvoja koji trenutno vlada svijetom. Međutim, znanost je tu zakazala, nije razumjela da se liberalna doktrina transformirala u nešto što smo samo prihvatili – u neoliberalnu. Dug je postao sredstvo manipulacije svijetom, 93 posto ljudi svijeta su dužnici. Sve što se danas događa upozorava da svijet ima nemirnu budućnost, jer bogati i moćni nemaju mjere u hranjenju svoje pohlepe. Kada se radi o odnosima sa Zapadnom Europom, koja je imperijalistička, mi smo prisiljeni da svoj proizvod dajemo ispod cijene, cijenu rada nismo i ne možemo nikada naplatiti. Nama sa Zapadnom Europom ostaju dvije mogućnosti – da plaćamo veću cijenu kapitala, ili da radimo za nižu cijenu rada. Po svoj prilici tu se radi o ovom drugom. Pa se otvara pitanje da li je nezaposlenost, proces rasčovječavanja, da li je on na kraju, ili je tek na početku? Ne možemo optužiti svijet, već one koje misle da vode ovu našu stvarnost tu u Hrvatskoj. Mi ovdje nemamo političkog konstrukta, niti pravnog konstrukta. Znači, sve je i dalje raspoloživo do konačne pokradenosti. Ako smo se prepustili tome, onda ja više ne vidim problem u onima koji misle da nas vode, nego u onima koji dozvoljavaju takvo loše vođenje. Financijska i politička oligarhija je privatizirala monetarnu politiku i otuđila s interpersonalnim savezom financijske oligarhije zapada. Hrvatska akumulacija je oko 340 milijardi kuna data na upravljanje stranim bankama, pa je sve skuplje koristimo kao tuđu.

Trgovačka strategija

 Mi bismo se kao društvo prema vašem mišljenju trebali orijentirati

 na stvaralačko, a ne na trgovačko.

Međutim kod nas se baš stvaralačka komponenta želi zakočiti.

 – Ona je u potpunosti izostavljena iz konstrukta društva. A mi ne možemo opstati na tuđoj moći. Moć na kojoj možemo opstati mora biti iz nas samih. A ona se dobiva stvaranjem novih vrijednosti, od poljoprivredne proizvodnje do industrije. Međutim mi smo i poljoprivredu i industriju u potpunosti izostavili i okrenuli se trgovačkoj strategiji u kojoj je država nabavna služba koja može uvesti što hoće, ali ako plati PDV unaprijed. Ja ne vidim problem u izvršnoj vlasti, već u zakonodavnoj, jer zakonodavna ima mogućnost da po članku 80. iz ustava kontrolira vladu, međutim Vlada je proizvela tolike dugove a da nitko u Saboru to ne zna, a niti u hrvatskoj javnosti. Tu se otvara pitanje kako to da je hrvatski Sabor prešutio to što Vlada radi, a Sabor mora kontrolirati izvršnu vlast? Ako nema osobne i društvene odgovornosti kod ljudi koji su ovo društvo dvadeset i više godina vodili, a čak i prije, vjerojatno ćemo se pitati i za njihovu povijesnu odgovornost.

 Cijeli proces privatizacije koji nas je, kao državu, jako koštao,

zapravo uopće nije zakonski proveden?

 – Točno. Oko 90 posto pretvorbe i privatizacije je nezakonito, na to smo upozoravali. No to nije samo pitanje tko je dozvolio takva politička odobravanja i na koji način preuzimao poduzeća, kapital i sve što se zateklo, nego je problem danas da li je hrvatsko poduzetništvo legitimno na tako stečenom vlasništvu ili nije? Znači, strani investitori ne dolaze k nama slučajno, već oni znaju za to stanje u kojem se naše poduzetništvo nalazi, a ono je nešto što traži odgovornost i objašnjenje načina na koji su došli do kapitala. Mi imamo daleko dublje probleme od onih za koje naša javnost zna. Međutim, znanost je to prešutjela, politika je to zloupotrijebila, a crkva je uspjela povratiti imovinu kroz čin refeudalizacije odnosa i oživjela do te mjere da stječe moć da se miješa u socijalitet i određuje što će tko učiti otvarajući škole vjerskog determinizma. Mi se gubimo u tranziciji, nismo razumjeli procese u koje nas je netko uveo na razini svijeta ni Europe, što znači da nam prijeti opasnost da nestanemo u tranziciji kao druge kulture prije nego što postanemo subjekt civilizacije, odnosno država. O tome se ne govori. Ono što se govori nema nikakvo znanstveno ni stručno utemeljenje, tako da živimo u gomili lažnih odnosa, i tragično je da je laž još uvijek jača od svake istine na ovom prostoru, bilo da je priopćavaju javnosti pojedinci ili institucije.

 Povijesna odgovornost

 Vjerojatno imate uvid u to kakva je situacija trenutna u našem susjedstvu,

na tlu Europe?

 – Ono što se za sada zna, najdalje su u tranziciji pogrešno otišli Mađari, a mi smo odmah iza njih. Oko nas, stanje na južnom dijelu istočne Europe je stanje podložnosti evropskom kapitalizmu. Znači da su prihvatili podložnost kao oblik postojanja do daljnjega. Dakle u okolici stanje nije ništa bolje da bi mogli kazati da je naše stanje najgore. Naše je stanje uvjetovano, kao i stanje u našem okruženju, gdje je, uz pomoć privatizacije, manjina došla do društvenog bogatstva pomoću kojega sada vlada većinom. Cijela materijalna i kulturna osnovica društva je rastvorena i ona se nalazi u vlasti pojedinaca, koji su se na taj način obogatili preprodajom. Ovdje je pitanje povijesne odgovornosti onih koji su izvršili promjenu političko-pravnog uređenja, s ciljem da stvore državu, a ne da opljačkaju narod i da ga ostave u stanju siromaštva, neizvjesnosti, nezaposlenosti i svega onoga što nam tek predstoji. Nama predstoji proces otpuštanja zaposlenih iz državne uprave, iz banaka, iz svega onoga što neće moći opstati u smislu takozvane evropske konkurencije koja se nameće. Mi ne možemo konkurirati po pravu jačega prema centrima moći, i tu se opet vraćamo na naše stanje svijesti i upravljačkih struktura koje su se morale pozabaviti sistemom privređivanja, zbog dugoročnog uređivanja odnosa rada i kapitala u prostoru, ako su htjeli kapitalističko društvo. Međutim, također se moralo znati da je kapitalizam amoralno društvo, što znači da smo mi pristali na odnose i društvo za koje moral nije ono što uređuje odnose među ljudima. Politika je bila i ostala ono što određuje odnose među silama, a moral ono što određuje odnose među ljudima. Zato politika nikada nije trebala moralne ljude, ili pak moralni ljudi ništa nisu mogli napraviti u politici.

 Ako vi smatrate da je politika amoralna sama po sebi,

kako onda uređivati društvo i voditi ga, na koji način?

 – U zadnjih deset, petnaest godina ja sam se pridružio manjem broju ljudi u svijetu koji institucionalno promišljaju drugačije viđenje svijeta, izvan geobiopolitičkog tipa razumijevanja. Geobiopolitički tip razumijevanja opstanka i razvoja života temelji se na antropocentrizmu, na pozitivističko-materijalističko-utilitarističko-hedonističkom tipu vrijednosti, gdje manjina preferira takav sustav vrijednosti na štetu i teret većine. Ja zagovaram, sa suradnicima na razini svijeta i Europe, biosocijalni tip razumijevanja života, gdje je temeljni princip suradnja, za razliku od geobiopolitičkog tipa koji počiva na sukobu, na socijaldarvinizmu. Na tu temu sam napisao knjigu »Neoliberalizam kao socijaldarvinizam«, gdje sam upozorio na sve posljedice takvog tipa razumijevanja života. Nasilje ne može biti oblik razvoja. Ako mi sami ne proniknemo u mogućnost svoga opstanka iz sebe i pomoću sebe, za naš nestanak neće nitko biti kriv ako mi sami to ne uspijemo.

  Tržište i bojište

 Mislioci, stručnjaci, znanstvenici s kojima ste se povezali i koji svoj program viđenja svijeta baziraju na suradnji – je li to vrst udruženja, tko vas financijski podržava?

 – Nas poziva i podržava onaj koji je razumio da život na Zemlji ne može opstati na ovaj način. Sva otkrića i izumi, sve tehnologije koje je ljudska vrsta do sada proizvela su u funkciji toga da Homo sapiens brže osvaja prostor i brže prisvaja dobra. Nitko nije ništa pridonio očovječavanju. Znanosti su zakazale. Skupovi na koje sam pozivan od Filozofskog foruma svijeta u Ateni, sjednice Lisabonskog savjeta, Ekonomskog foruma Europe, Komisije za denuklearizaciju Europe, Etičke komisije Europske komisije, do Znanstvenog foruma svijeta u Rio de Janeiru, pokušavaju razumjeti uvjete opstanka života i osvijestiti ljudsku vrstu putem morala, putem obrazovanja, da se suoči s vlastitim sukobom s prirodom i posljedicama toga sukoba, da bi život na Zemlji uopće opstao. Znači ja se bavim problemom, i pridružio sam se ljudima koji se time bave na razini svijeta, da se spasi život na Zemlji, a ne ljudska vrsta. Jer ljudska vrsta je postala organizirani neprijatelj i prirode i drugih vrsta života. Ona je postala vrlo opasna jer tu pohotu i nasilje koje hrani dovodi do toga da svijet postaje globalno ratište sa sve većim brojem tržišta i sve većim brojem bojišta. Jer se na tržištu i bojištu nasilno preraspodjeljuje ono što netko stvara. Dakle, ja sudjelujem na znanstvenim i stručnim forumima i raspravama, bilo da se radi o pozivima znanstvenih institucija, bilo da se radi o predsjednicima vlada koji nas pozivaju da im pomognemo.

 Da li se još netko od naših mislećih ljudi priključio poput vas tim nastojanjima?

 – Ja nisam sreo niti u okviru radnih tijela Europske komisije, pa ni na svjetskim forumima, ljude iz Hrvatske, što znači da ne pratimo što se događa u sociologiji Europe, pa ni odnosima zapada i Istoka, a da olako prihvaćamo pravila koja nam nameću. To znači da mi i dalje živimo u neznanju jer to ne interesira niti strukture vlasti, niti naše predstavnike u toj novoj ekonomskoj geografiji ili geografskoj ekonomiji Europe. Suvremena patologija života Europe i svijeta proizlazi iz klimatskih promjena, klimatske promjene proizlaze iz biocidnih tehnologija, koje pak proizlaze iz ekonomije nasilja, geobiopolitičkog tipa razumijevanja u cilju profita kao političke paradigme u prisvajanju prirode i dobara. Taj okatedreni evolucionizam i okatedreni kreacionizam kao ograničeno mišljenje su temeljni problemi, a to smo vas učili u školama, da prihvatite kao ispravno, a ono to nije. Nova svijest na kojoj radimo raspravlja o opstanku života u opozitu spram tri ljudska važeća mišljenja koja nisu valjana – vjerskog, političkog i znanstvenog. Um intelektualaca bi trebao biti u funkciji ethosa, a ne da podupire lažne odnose u koje nas guraju evolucionizam i kreacionizam. Moral je kulturna paradigma, moral se uči, on se u čovjeka ukorjenjuje, a mi smo ga izbacili u potpunosti iz učenja. Moral je kozmička paradigma, to je ono što nam daje ravnotežu, ljudska priroda nije isključivo životinjska, ona je i čovječna. Školovanje danas izostavlja moralnost, preferira disciplinarnost. Komponenta obrazovanja je nestala, a ona uključuje moralnost i preferira transdisciplinarnost.

 PROAMERIČKI I EUROPSKI TIP KAPITALIZMA

 Naše društvo nije stvorilo bazičnu političku konstituciju, u smislu da se je u vrijeme osamostaljenja dogovorilo što mi zapravo želimo, koji tip socijalnih odnosa?

 – Mi smo se tada, 1991. godine, nakon razlaza kao izlaza iz jednog civilizacijskog ustroja, morali politički konstituirati u okviru geobiopolitičkog tipa razumijevanja opstanka, za tip socijalnih odnosa koji se prakticiraju u svijetu i Europi. S obzirom na to da su u tom momentu postojala dva tipa: proamerički kapitalizam ili individualizam te europski kontinentalni tip kapitalizma, gdje su dioničari vlasnici poduzeća. Mi smo po konstruktu samoupravnog socijalizma ipak bili po tipu samoupravljanja bliži ovom drugom načinu. Međutim, problem je u tome što je hrvatska stvarnost sve više pod utjecajem anglosaksonskog prava i proameričkog tipa kapitalizma, nego ovog europskog ili kontinentalnog. Tu se otvara pitanje da nismo uopće razumjeli što je pravna stečevina EU kao sredstvo uređivanja odnosa u društvu? Da li pravna stečevina uopće može biti pravo naroda ovog prostora, ako narod ovog prostora nije sudjelovao u stvaranju i usvajanju te pravne stečevine? Oni koji su je usvajali, HDZ i SDP, pristali su da mi kroz dvadeset, trideset godina nestanemo kao subjekti ove kulture i ovoga prava tradicionalno, socijalno i nacionalno. To znači da više nećemo imati pravo na svoju kulturu, već pravna stečevina postaje naše pravo, odnosno bit ćemo asimilirani u druge kulture koje će nas preuzeti kao svoju. To narodu nitko nije kazao, ili je narod, u želji za samoobmanom, prihvatio taj način vođenja društva.

 RASPRODAT ĆEMO ŠTO NAM JE PREOSTALO,

A VIŠE SE NE MOŽEMO ZADUŽIVATI

 Vi kao najveći problem našeg društva ističete manjak svijesti…

 – Da, najveći problem vidim u stanju deficita svijesti. Naša nas je svijest dovela do tog beskoncepcijskog stanja u kretanju i društva bez konstrukta, i ta nas je neoliberalna stvarnost dovela u stanje eutanazije i uskraćivanja uvjeta života sve većem broju stanovnika.

 Mi ćemo rasprodati ono što nam je preostalo, a više se zaduživati ne možemo, jer smo potrošili kapacitet zaduživanja. Politička struktura će prodati sve ono što je ostalo u smislu državnih udjela, ovih 600, 800 udjela, i kada to potrošimo problem je čime će oni drugi nakon njih vladati u smislu bilo kakve izvjesnosti ove stvarnosti.

izvor: novilist.hr ›››