autor tekst 003 ›››

 

 

Slobodan Franeta

 

Sačuvati kapitalizam od „kapitalista“

 Ortački kapitalizam utiče na živote svih članova jednog društva i zato, ukoliko su prosperitet i razvoj prioriteti tog društva, zahtijeva otpor

 Nekada je bauk predstavljao izmišljeno biće koje je služilo za plašenje djece kako bi ista ostala poslušna. Sigurno je da biste mogli sa lakoćom da se prisjetite svih onih momenata u kojima su vas roditelji plašili i predstavljali vam nemile scenarije ako ne budete poslušni. Strah je najveći pokretač čovjeka, a samim tim i idealno sredstvo za manipulaciju, u rukama onih koji drže moć za takve radnje. Ovaploćenje bauka i njegova prisustnost u svakodnevnom životu nadjenuli su mu i novo ime. (Neoliberalni) kapitalizam. Toliko je (neoliberalni) kapitalizam postao oličenje straha i predskazanje najgore budućnosti da bi samo sulud čovjek mogao stati u odbranu takvog sistema. Ipak, kako autoru ovih redova suludost nije nepoznanica, trebalo bi ukazati na sve nedosljednosti koje proponenti antikapitalizma svakodnevno propovijedaju.

 Nedavni intervju sa cijenjenim profesorom Milanovićem povodom njegove novoobjavljene knjige Capitalism, Alone koji je vodio gospodin Dragan Štavljanin samo ukazuje na sav besmisao u kojem obitavaju proponenti antikapitalizma kojima se pridružio, možda nesvjesno, i sam g-din Štavljanin. Iz knjige prof. Milanovića, koja vrlo precizno analizira evoluciju kapitalizma i sam politički kontekst u kojem se kapitalizam razvijao, da se zaključiti da kapitalizam, kao i demokratija, predstavlja najpogodniji sistem koji u ovom trenutku možemo ostvariti.

 Šta, onda, nije u redu sa kapitalizmom?

 Reputacija kapitalizma umnogome zavisi od političkog konteksta u kojem se on njeguje. Za paternalističke zemlje, kapitalizam je (nužno) zlo. U takvim, po prirodi birokratskim, državama vlada ekonomska i politička paradigma da donosioci odluka posjeduju znanje o tome šta je najpogodnije za njihove građane, te da slobodno tržište, kao takvo, izaziva pohlepu, a samim tim i enormnu nejednakost - ne sluteći da je upravo takva paradigma izvor svih navedenih nedaća. Jedna od nuspojava takvog pristupa jeste i pojava sive ekonomije i/ili crnog tržišta. Primjera radi, povećanje akciza na cigarete - a pod izgovorom da se tako štite građani i „podstiču“ na zdrave stilove života - vrlo brzo će otvoriti prostor za sijaset prodavaca i potrošača koji će djelovati u zoni sive ekonomije. Premda je „zaštita“ građana uvijek jedan od glavnih motiva ovakvih politika, postoji još jedna dimenzija koja je prekrivena tim plemenitim ciljem, a koja zapravo ide u prilog samo određenim društvenim grupama. To je zapravo „ono što nije u redu“ sa kapitalizmom. Diktiranje takvih politika stvara tlo za razvoj ortačkog kapitalizma, odnosno onih „kapitalista“ od kojih kapitalizam moramo sačuvati.

 Ortački, kumovski, kapitalizam ili kroni-kapitalizam

 Pod kojim god imenom da ga znate, ortački kapitalizam je nastao kao posljedica ljubavne afere između donosioca odluka i njima bliskih ljudi. Kapitalizam, kao uostalom i svaki sistem, sa vremenom evoluira i doživljava promjene, a imajući u vidu da je to sistem koji čine ljudi, jasno je da njegova evolucija i smjer razvoja zavisi isključivo od ljudi.

 Opšta je definicija ortačkog kapitalizma kao oblika kapitalizma u kojem poslovni uspjeh zavisi od bliskih, odnosno ortačkih, odnosa pojedinaca sa političarima koji vrše vlast. Ovakav sistem je svoje najplodnije tlo našao na prostoru Istočne Evrope, nakon sloma komunizma, u državama koje su prolazile kroz svojevrsnu tranziciju ka kapitalističkim društvima. To je stvorilo priliku za razvoj hibridnog sistema koji nosi ime ortački kapitalizam. Primjera radi, državna firma se kroz proces privatizacije lako prepisivala osobi koja je bliska političarima koji su na vlasti. Kroz takvu preraspodjelu, dobili smo samo privid tranzicije - koja nekim čudom i dalje traje - i omogućili razvoj ortačkog kapitalizma. I to sasvim legalno.

 Ne mora biti nužno da je ortački kapitalizam samo posljedica tranzicije. Postoje privatne firme koje su nastale kako bi određeni pojedinci zbog svojih veza sa političarima mogli da izvuku dobit. Takve firme nude državi proizvode ili usluge koje su iznad realne tržišne cijene, a sve to plaćaju poreski obveznici odnosno građani. Umjesto da se političari stave u službu onoga što nazivaju javnim interesom, oni svojevoljno pristaju da budu saučesnici u pljački poreskih obveznika. Zbog toga je ortački kapitalizam, kao sistem koji je oslobođen bilo kakve odgovornosti, veoma rasipnički jer tako političari koji vrše vlast upumpavaju novac poreskih obveznika u kase privatnih firmi koje su indirektno povezane sa njima. Uzevši u obzir sve navedeno, zar bi trebalo da izaziva čuđenje kod građana to što vlade, pogotovo ove na prostoru Zapadnog Balkana, sve učestalije donose aktove o tajnosti određenih poslova - a sve to pod izgovorom zaštite državnog interesa.

 Kako zaustaviti ortački kapitalizam?

 Eventualni mehanizmi zaštite društva od ortačkog kapitalizma i dalje su nepoznanica. To je iz razloga što je ortački kapitalizam teško dokazati dok su političari koji njeguju ovakav pristup na vlasti. Ipak, postoji nekoliko ideja koje bi mogle makar da ograniče postojanje ortačkog kapitalizma. Među prvima, to je ideja o ograničenoj ili minimalnoj državi. Što je država veća, odnosno što je njena administracija veća, to su šanse za razvoj ortačkog kapitalizma veće. Razlog je jednostavne prirode. Velike državne administracije su sklonije korupciji, i dodatno opseg njihovog djelovanja je veći.

 Smanjenje državne administracije, odnosno njeno ograničavanje, moglo bi da pomogne u rješavanju ovog problema. Time bi se uplitanje države postepeno smanjivalo, a firme bi morale da se suoče sa tržišnom utakmicom u kojoj ne bi imale vjetar u leđa od svojih ortaka koji se nalaze na vlasti. Bili bi prepušteni sebi i svojim mogućnostima, odnosno direktnom sučeljavanju sa konkurencijom.

 Dodatno, transparentnost javnih nabavki i tendera je među najvažnijim mehanizmima za borbu protiv ortačkog kapitalizma. Izgradnja autoputa u Crnoj Gori je jedan od primjera kako ortački kapitalizam djeluje. To ne bi smjela biti praksa kojom će se rukovoditi vlasti u Crnoj Gori ni sada, a ni u budućnosti. Ukoliko takva praksa postane svakodnevica cjelokupni ekonomski sistem mogao bi doživjeti kolaps, a samim tim prvi koji će posljedice tog kolapsa osjetiti su upravo građani.

 Zašto je važno sačuvati kapitalizam od „kapitalista“?

 Zaštita kapitalizma od takvih „kapitalista“ trebala bi biti prioritet svakog društva koje njeguje ideju o prosperitetu i razvoju jer će se time i poboljšati uslovi rada i poštovanje prava svih radnika u jednom sistemu. U kapitalističkom sistemu nijedna firma ne može napredovati ukoliko nije posvećena svojim zaposlenima i njihovom ličnom razvoju - odnosno ukoliko nije posvećena ulaganju u ljudske resurse. Sa druge strane, ortački kapitalisti ne moraju razmišljati o takvim ulaganjima jer je uspjeh njihove poslovne ideje unaprijed poznat i zagarantovan.

 Kapitalizam, da bi uspješno funkcionisao, zahtijeva vladavinu prava i nezavisno sudstvo. Eventualne zloupotrebe takvog sistema bi trebale brzo biti sankcionisane od strane nezavisnog i efikasnog sudstva koje bi se moglo posmatrati i kao jedan od nezaobilaznih stubova za razvoj kapitalističkog sistema.

 Kvalitet proizvoda ili usluga koje potrošač ima na raspolaganju su takođe važan motiv u zaštiti kapitalizma. U kapitalističkom društvo sve je podređeno konkurenciji pa samim tim i sve firme nastoje da plasiraju najkvalitetniji i najpristupačniji proizvod. To omogućava potrošačima beskonačan izbor proizvoda koji su u dometu njihovih finansijskih mogućnosti. Nasuprot tome, u ortačkom kapitalizmu postoji svega par učesnika u određenoj industriji čiji proizvodi ili usluge, usljed nedostatka konkurentnosti, ne moraju nužno biti kvalitetni ili pristupačni.

 Čini se da je do sada postalo jasno da ortački kapitalizam utiče na živote svih članova jednog društva, te da je zbog toga ortački kapitalizam fenomen koji zahtjeva otpor ukoliko su prosperitet i razvoj prioriteti jednog društva. Zbog toga je od velike važnosti da se svi zajedno uključimo u borbu protiv ortačkog kapitalizma, kako bismo sačuvali kapitalizam od „kapitalista“.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Slobodan Franeta

 

Zemlja paradoksa

 Državni kapitalizam nije od paradoksa koji je svojstven isključivo crnogorskom društvu. Ipak, kako se predstavlja kao koncept koji je spasonosan, a mudrost njegovih proponenata kao neupitna, zaslužuje posebno promišljanje

 Svak’ ko je ikada koračao crnogorskim planinama, plažama, kanjonima ili šumama, reći će da je Crna Gora zemlja divlje ljepote. Svak’ ko je ikada koračao među crnogorske ljude, pak, reći će da je Crna Gora zemlja paradoksa. Postojanost ove misli, za autora ovih redova, ne predstavlja negativan sud spram jednog društva već, naprotiv, ona je svjedočanstvo o bogatstvu netradicionalnih shvatanja različitih životnih koncepata u tradicionalnom društvu.

 Ako bi se zadesio kakav politikolog ili (politički) ekonomista koji bi se dao u zadatak proučavanja koncepta liberalizma u Crnoj Gori, primjera radi, bilo bi gotovo nemoguće da isti u procesu izučavanja ovog koncepta ne dođe do zaključka da je liberalizam u svojoj suštini sinonim za nacionalizam. Ovo iz razloga što je liberalna misao ovjekovječena u borbi za suverenost države, a njena okosnica - sloboda - kao ideal koji pripada isključivo određenom kolektivu, nikako pojedincu. Nije liberalizam, doduše, jedini koncept koji je osuđen na takvo shvatanje. Slično je i sa drugim konceptima političke, ali i druge, prirode čije razumijevanje umnogome zavisi od plemenske filosofije koja je temelj gotovo svakog pojedinca.

 Plemenska filosofija

 Kako se filosofija uglavnom shvata kao ljubav prema mudrošću, a mudrost kao krajnja tvorevina jednog uma, onda bi zaista bilo paradoksalno govoriti o postojanju plemenske filosofije. Ipak, to je slučaj sa crnogorskim društvom. U njemu, plemenska filosofija jeste temelj gotovo svakog pojedinca - iz kojeg on (pojedinac) izvodi svoju mudrost i gradi stvarnost, postojanost, vrijednost i jezik. Danas, ta plemena predstavljaju različite forme kolektiva čije poimanje stvarnosti proističe iz poimanja stvarnosti glavara samog plemena. Prema tome trebalo bi biti jasno zašto su politički lideri (i njihove partije) centralne figure društvenog života u Crnoj Gori, te zašto se cjelokupna javnost okreće prema njima u težnji da upije tu mudrost - na isti onaj način na koji se suncokret okreće prema Suncu u težnji da upije sunčeve zrake. Ovaj centralizovani sistem mudrosti i njegove proturječnosti su osnov za podjele u društvu i utapanje svake vrste individualizma ma koliko one značajne bile za sveopšti razvoj.

 Pomenute podjele, te uočljiva regresija društva, se najbolje dalo primjetiti u ovogodišnjim političkim zbivanjima. Jedno pleme u odbrani ovozemaljskog, a drugo u odbrani nebeskog sučelili su svoje poimanje stvarnosti i vrijednosti kojima ovo društvo ultimativno mora da teži.

 U toj borbi nultog ishoda, u kojoj jedan mora biti poražen, poraženo je upravo građanstvo. Da zli dusi ne pomisle da je autor ovih redova proponent nekog od gorepomenutih plemena, valjalo bi napomenuti da je građanstvo u ovom kontekstu onaj segment društva koji se nadao raskidanju sa tradicijom plemenske filozofije, te jačanju društva u kojem pojedinac ima moć da svojom ljubavlju prema mudrošću izaziva ortodoksiju, a pritom ne bude prognan (ekskomuniciran) kako bi to obično bivalo u prošlosti. Ipak, naposljetku, građanstvo će se morati priviknuti na novu plemensku filosofiju koja sa sobom donosi neku drugu stvarnost, postojanost, vrijednosti, a često, čini se, i jezik.

 Državni kapitalizam

 Državni kapitalizam nije od paradoksa koji je svojstven isključivo crnogorskom društvu. Ipak, kako se predstavlja kao koncept koji je spasonosan, a mudrost njegovih proponenata kao neupitna, zasigurno zaslužuje posebno promišljanje. Dakle, ukratko, zagovornici državnog kapitalizma vjeruju da je država sposobna da obavlja komercijalne aktivnosti, a pojedini čak i da je u stanju da to bolje radi nego privatni sektor. Nerijetko će isti u promociji takvog koncepta posegnuti za argumentom koji se oslanja na čudotvorstvo kineske ekonomije, premda nije najjasnije kako bi bilo moguće uopšte porediti crnogorsku i kinesku ekonomiju.

 U svakom slučaju, pored nebrojanih potvrda da država ne može biti superirornija u komercijalnim aktivnostima, čak ni u kineskom slučaju, novi ekonomski koncept odista podsjeća na stari. Tako će se umjesto digitalizacije javne uprave, smanjenja poreskih opterećenja, stvaranja pogodne atmosfere za razvoj privatnih incijativa ili sređivanja javnih finansija, nastaviti sa rasipanjem novcem poreskih obveznika na projekte čiji je povrat tzv. „nacionalni ponos“ - šta god to značilo.

 Najnoviji pokušaj rekonstrukcije nacionalnog avio-prevoznika, u nepredvidljivosti današnjeg svijeta koji je u potpunosti moguće zaustaviti jednim virusom, može biti samo podvig vizionara ili suludog čovjeka. No, suludost je čini se svakako glavni element crnogorskih javnih finansija jer se u istima zaduživanje radi starih dugova proisteklih iz pregolemog državnog aparata, koji se opet pokušava održati u životu, naziva ekonomskom budućnošću. Takva ekonomska budućnost, koja je ujedno i ekonomska prošlost, odnosi se na održavanje državnih preduzeća koja su do sada mahom služila kao uporište pripadnika plemena (čitajte partija), te ona kao takva nikada ne mogu biti konkuretna na bilo kakvom tržištu.

 Ad infinitum

 Na kraju, postoji određena (divlja) ljepota u zemlji paradoksa. Ona omogućava sagledavanje životnih koncepata iz potpuno drugačije perspektive koja napušta konvencionalne okvire razumijevanja istih. Ko bi, ikada, pomislio da bi liberalizam, primjerice, u bilo kom slučaju mogao biti predmet nacionalističkih ubijeđenja ili da bi državni kapitalizam mogao biti uspješan ekonomski koncept koji bi jednu, površinski i u ljudskoj brojčanosti, malu zemlju mogao učiniti konkuretnom na otvorenom tržištu.

 To može biti samo zanesenjaštvo onih koji budni sanjaju o nekom drugačijem, uglavnom njihovoj plemenskoj filosofiji bliskom, crnogorskom društvu i onih koji samo čekaju da upiju tu mudrost. I tako u nedogled. 

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Slobodan Franeta

 

Put do nezaposlenosti je popločan minimalnom zaradom

  Svako ko ne živi u zabludama raznih statističkih podataka može da uvidi da je položaj radnika u Crnoj Gori veoma težak. Problem minimalne zarade je minoran u odnosu na nepoštovanje prava radnika propisana zakonima

 Povećanje minimalne zarade je pitanje koje se sve češće provlači kroz javni diskurs crnogorske javnosti. Premda bi se očekivalo da je to pitanje kojim će se ponajviše baviti ekonomska struka, ipak izgleda da se njime dominantno bave političari. I to ne treba da čudi, jer je pitanje minimalne zarade odličan mehanizam kojim se javno mnjenje može manipulisati i koje može donijeti pozamašne političke poene posebice u državi čija je ekonomska stabilnost upitna, bez obzira na optimistične podatke koje nam pruža statistika. Jer građanin ne živi od statistike, niti prehranjuje porodicu njome, a naposljetku treba se prisjetiti i čuvene dosjetke: mala laž, velika laž i statistika.

 Slušajući diskusiju koja se vodi oko povećanja minimalne zarade, stiče se utisak da je to jedan od gorućih problema koji sprečava građane Crne Gore da uživaju u prosperitetu i ekonomskom blagostanju. Da li je to pitanje zaista od tolike važnosti ili ipak služi za sticanje političkih poena, bilo vlasti ili opozicije?

 Čini se kao da opet ulazimo neoprezno i nepromišljeno u diskusiju koja ima nekoliko negativnih ekonomskih implikacija i koja je često u drugim državama bila izvor dodatne nezaposlenosti. Ima primjera u kojima je povećanje minimalne zarade ili nadnica vodilo ka malom pomaku u ekonomskoj moći radnika, ali je mnogo više slučajeva u kojima je povećanje nadnica ili minimalne zarade uticalo na povećanje nezaposlenosti, rast sive ekonomije, lošije uslove za rad, a ponegdje i do zatvaranja brojnih malih i srednjih preduzeća koje se ipak smatraju generatorima jedne ekonomije.

 U istraživanju koje je sproveo UNDP u Crnoj Gori piše: „Analizirajući podatke o kretanju minimalne zarade i drugih ekonomskih indikatora, za period od 1994. godine, u Crnoj Gori, može se zaključiti da povećanje minimalne zarade ne utiče na kretanje prosječne zarade, a istovremeno utiče na smanjenje zaposlenosti i povećanje nezaposlenosti, odnosno povećanje neformalne zaposlenosti“ - čime nam se jasno ukazuje na činjenicu da bi eventualno povećanje minimalne zarade u trenutnom ekonomskom ambijentu vodilo ka tome da veliki broj radnika bude potisnut ka neformalnoj ekonomiji. Pritom treba imati u vidu da neformalna ekonomija trenutno čini do 40 procenata crnogorskog BDP-a.

 Osnovna ekonomska logika nalaže da je cijena proizvod tržišnih mehanizama ponude i tražnje. Zbog čega bi onda plata bila izuzetak? Plata ili mjesečna zarada koju dobijamo od poslodavca je upravo cijena rada po kojoj je jedan pojedinac voljan da radi (zaposleni), a po kojoj je drugi pojedinac voljan da plati (poslodavac).

 Na tržištima koja su oslobođena državnog intervencionizma i bespotrebnih regulacija, cijena se formira na osnovu ponude i tražnje, te se tako u krajnjem slučaju - zahvaljujući ovim mehanizmima - može definisati cijena rada za radnika/icu u supermarketu, vozača/icu autobusa, finansijskog direktora/ice i slično.

 Onda kada se zakonima utiče na mehanizam ponude i tražnje kroz, recimo Zakon o minimalnoj zaradi, javlja se situacija u kojoj je ponuda radne snage veća od tražnje, a krajnja posljedica je nezaposlenost ili neformalna zaposlenost. Ukoliko bi predloženi Zakon o minimalnoj zaradi bio usvojen u trenutnom ekonomskom ambijentu, izvjesno je da bi se i poslodavci stavili u veoma izazovan položaj, jer bi opstanak mnogih manjih i srednjih preduzeća bio upitan.

 Svako ko ne živi u zabludama raznih statističkih podataka može da uvidi da je položaj radnika u Crnoj Gori veoma težak i da se mnogi suočavaju sa velikim životnim izazovima i konstatnom borbom za preživaljavanjem, te da se život mnogih radnika sveo sa „od mjeseca do mjeseca“ na „od dana do dana“.

 Problem minimalne zarade je minoran u odnosu na nepoštovanje prava radnika koja su propisana zakonima, na nepostojanje precizno definisanih ugovora između poslodavaca i zaposlenih, na zapošljavanje radnika u neformalnoj ekonomiji, na sporost i neefikasnost sudstva u rješavanju sporova, na opterećenja koja trpe poslodavci i radnici od strane države, i slično.

 Čini se da bismo trebali kao društvo da se posvetimo prvenstveno tim pitanjima kako bismo izgradili zdrav ekonomski ambijent, a da zatim odlučujemo o sudbini minimalne zarade, kako je to uostalom rađeno i u Švajcarskoj i nekim drugim ozbiljnijim državama.

 izvor: vijesti.me ›››