|
G
autor
tekst 006 ›››
.jpg)
Slobodan Vuković
_006.jpg)
Simboli napretka
Drumovi crnogorski, sve do kraja
pedesetih, u makadamu; kao presušeni potoci. Jedino parče
asfalta bilo je ponad dvorca u Miločeru, da se kraljici
prašina ne diže
Ispred titogradske željezničke
stanice, 29. maja 1976.
Pjevao je Vito Nikolić:
„Zaboraviše me, tugo, drumovi./ Odavno ni jednog da
navrati./ Bjelina mi vid umori./ Stigoše me spori sati“.
A stari Gusinjani, Hilmo Čekić,
Bajro Hot, Kamer Hasanđekić i Rustem Balidemić, rekoše mi
jedaman: „Put, pa sve drugo! Put je za nas spas. Seljak više
voli dobar put nego fabriku! Dobar put je oduvijek
predstavljao simbol napretka“.
Drumovi crnogorski, sve do kraja
pedesetih, u makadamu; kao presušeni potoci. Jedino parče
asfalta bilo je ponad dvorca u Miločeru, da se kraljici
prašina ne diže.
A kad krajem tridesetih godina
prošlog vijeka, kraljica dojezdi u Miločer, beogradska
Politika donese vijest: “Juče se kraljica isprcala sa
posadom broda…” Čuvena štamparska greška.
Namjerno ili ne, tek, neki
“vragolasti” slovoslagač, ne baš omiljenoj kraljici,
umjesto: “iskrcala”, tutnuo je: “isprcala”.
Saobraćaj najveći problem
Dugo je samovalo to parče
asfalta, kod Miločera. A onda, 22. septembra 1959. u
pljevaljskom hotelu Tara, Tito reče: “Možda nikad nisam bio
toliko uvjeren kao sada da saobraćaj predstavlja najveći
problem za Crnu Goru. U ovim brdima vijugave i uske ceste ne
mogu poslužiti bržem i jačem privrednom razvitku. Zbog toga
je ovdje potrebno pojačati saobraćajna sredstva, u prvom
redu željeznička…”
Šiknula je ubrzo Jadranska
magistrala. Gradila je puteve i omladina. Devetnaest hiljada
brigadista iz Crne Gore i Jugoslavije izgradili su 1964. za
sedam mjeseci magistralu od Kolašina do Bijelog Polja.
Skovali pjesmu: “Kunemo se voljenom Maršalu, gradićemo
Jadran-Magistralu”. I: veselo žmari Tara, opjevana
volšebnica, zabrađena asfaltnom trakom.
Na Žabljaku, 7. avgusta 1970.
Tito je opet govorio o crnogorskoj saobraćajnoj
infrastrukturi. “Založiću se da se pomogne durmitorskom
kraju, naročito u pogledu izgradnje puteva, bez kojih je
nemoguće razvijati privredu, naročito turizam koji je ovdje
prioritetan”, kazao je tada Tito. “Što prije treba
rekonstruisati put Mojkovac-Žabljak. Treba vidjeti na koji
način zajednica može ubrzati izgradnju pruge Beograd-Bar.
Crna Gora je preporođena i vi imate mogućnosti da još brže
idete naprijed. Kod vas posebno postoje uslovi za razvoj
turizma. Ali, vaše ceste su preuske i preslabe da bi
apsorbovale toliki broj automobila koji svakodnevno
pristižu. Moraćemo čim prije riješiti da se započeto završi,
jer što se dulje gradi to je skuplje…”
Drugovanje s mostovima
Već u decembru 1972. spojena je
metalna konstrukcija džinovskog mosta na Maloj rijeci.
I: podsjećanje. Vjetrovitog 17.
decembra 1972. stojim na ovom mostu, s radnicima beogradske
Mostogradnje, slaveći premošćenje Male rijeke. Radnici,
navikli na vjetar i visinu, veru se s lakoćom uz čeličnu
konstrukciju. Jedan pjevuši onu Bilkićevu: “Ne žali je,
druže moj…”
“Navikao sam da drugujem s
mostovima, da visim nad ponorima rijeka”, priča mi
korpulentni brkajlija Milomir Tadić, rukovodilac montaže.
“Nije bilo lako izgraditi ovaj most. Klimatski uslovi su
dosta nepovoljni. Jak sjeverni vjetar dojuri začas s
Vjeternika. No, uspjeli smo; pa smo neizmjerno radosni. Niko
od nas nije koristio godišnji odmor; uskoro idemo na
kolektivni odmor, a zatim ćemo opet doći, kako bi tokom
marta konačno završili most”.
Sunčanog 29. maja 1976. u 11,15
časova, na svečano ukrašenu titogradsku željezničku stanicu,
ušetao je Plavi voz s Titom i tadašnjim najvišim partijskim
i državnim rukovodiocima Jugoslavije, republika i pokrajina.
Na dočeku sto hiljada ljudi! Pruga Beograd-Bar puštena je u
saobraćaj. Generacije su sanjale taj dan; maštale,
priželjkivale…
Svojevremeno se vojvoda Gavro
Vuković, crnogorski ministar inostranih poslova, zalagao da
realizuje ideju o izgradnji transbalkanske željeznice od
donjeg toka Dunava do Jadranskog mora, odnosno Bara. Vodio
je razgovore s francuskom i italijanskom vladom,
italijanskim kraljem Vitoriom Emanuelom i s ruskim
poslanikom na Cetinju, jer je bio svjestan velikog značaja
koji bi ova željeznica imala za Crnu Goru. Italija i
Francuska smatrale su da projekat može biti od velike
ekonomske koristi za balkanske narode, a naročito za Crnu
Goru. Ruska vlada, međutim, odbila je da pomogne ovu ideju,
jer je, kako je zabilježio vojvoda Gavro, smatrala da Crnoj
Gori ne treba ekonomski razvoj, već da ostane patrijarharni
vojni logor…
Poučno.
Neopravdane kritike
Kao što danas ima kritičara
autoputa Bar-Boljare, bilo je i onih koji su se protivili
izgradnji pruge Bar-Beograd.
U Zelenom salonu kultnog
titogradskog hotela Crna Gora, na svečanom ručku, 29. maja
1976. Tito je rekao:
“Mi smo pošli iz Beograda da
isprobamo ovu prugu, i to sa cjelokupnim jugoslovenskim
rukovodstvom, sa predstavnicima republika i Federacije.
Htjeli smo pokazati da nisu bile opravdane one kritike na
našu adresu kada smo mi tražili da se ta pruga izgradi!
Odluka da izgradimo prugu danas je potpuno ostvarena”,
naglasio je Tito. “Mi smo sada provjerili tu prugu, i mogu
da kažem da je sve išlo odlično. Dakle, to je velika zasluga
naših graditelja, radnika, tehničara i inženjera, svih onih
koji su svojim umnim i fizičkim sposobnostima savladali i
tako teške probleme koje je nametala izgradnja ovakve pruge.
Divili smo se zaista tom grandioznom djelu…”
Stogodinja želja crnogorskog
naroda je ostvarena. “Pruga snova” je stigla, a Crna Gora
premrežena savremenim putevima…
I: reče Vito Nikolić: "Pjevaju u
meni drumovi snažni,/ drumovi dobri ko dlan očin...“
izvor:
vijesti.me ›››
G
autor
tekst 005 ›››
Slobodan Vuković
_005.jpg)
Dolazi Tito
Za Titovih boravaka, Igalo
je postajalo centar političkog i kulturnog života. Hoteli na
hercegnovskoj rivijeri puni kao oko. U vili Galeb redovno je
zasjedao jugoslovenski državni vrh. Donosile su se važne
odluke…
Prvog avgusta, 1970. godine,
urednik
Unutrašnjo-političke rubrike
Pobjede Dragan Vukčević, saopštava mi odluku redakcijskog
kolegijuma:
- Dolazi Tito! Pratićemo ga ti i
ja. S nama će ići fotoreporteri Drago Vukčević i Miodrag
Ilić Tuč.
Za mene, tada mladog novinara,
izazov.
Dragan Vukčević, nenametljiv,
temeljit, dobar žurnalista i čovjek; predsjednik Bokserskog
kluba Budućnost; igrao je i fudbal…
A Titove posjete je pratio
veliki broj novinara; u takvoj konkurenciji, trebalo je biti
originalan, imati što drugi nemaju, ništa propustiti.
Uspijevali smo.
Ujutro, 6. avgusta, karavela s
Titom slijeće na titogradski aerodrom; zatim put za Žabljak,
na proslavu tridesetogodišnjice Osme pokrajinske
konferencije za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju.
Tito, jedan od najistaknutijih
vojskovođa u antifašističkoj borbi, zastaje na divnom
tarskom mostu; pokazuje proplanke preko Tare.
- Eno, u onim kućama sam u toku
rata boravio - veli - sad je, vidim, tu izraslo mnogo
drveća; ovdje sam prvi put saznao da Njemci nešto spremaju…
Trodnevni boravak na Žabljaku;
zanimljivi susreti, razgovori. Crnogorski zvaničnici ga
upoznaju s pripremama na osnivanju Univerziteta Crne Gore.
- Tako treba stvarati mlade
kadrove - podržava Tito inicijativu. - A kod vas posebno
postoje uslovi za razvoj turizma, pa infrastrukturi treba
posvetiti veliku pažnju, bez toga je nemoguće razvijati
privredu, naročito turizam…
…Pjevalo se: Narodna se pjesma
ori:/ Dođi, Tito, Crnoj Gori,/ dođi Tito, naš heroje,/ da
posjetiš borce svoje./ I da vidiš stare majke,/ crnogorske
partizanke./ Davno nijesi kod nas bio,/ Narod te je
zaželio./ Dođi Tito, dođi skora,/ pozdravlja te Crna Gora!
Dolazio je petnaest puta. S
balkona podgoričkog hotela Radovče, 12. jula 1946. poručuje
okupljenom narodu:
- Podgorica je porušena.
Gradićemo je svi zajedno, jer je to naša dužnost, jer to
zahtijevaju od nas žrtve koje je Podgorica dala! Mi ćemo to
učiniti, to vam ja obećavam u ime Savezne vlade…
Poznavao je ljude u Crnoj Gori.
U Danilovgradu se sreta s Đurom Čagorovićem.
- Đuro, ti ne staraš?! - veli mu
Tito.
- Ja ka’ ti, Tito, neću da
staram! - reče Đuro.
Sa suprugom Jovankom, na
Cetinju, u Narodnom muzeju Crne Gore, Tito s velikim
interesovanjem razgleda Stijovićeviu skulpturu Knez Bajko,
tipičnu fizionomiju starog crnogorskog ratnika i pametara.
Posjećivao Obod, Industriju
građevinskih mašina i opreme Radoje Dakić, Kombinat
aluminijuma, Željezaru Boris Kidrič; razgovarao s radnicima.
Za ručkom, u starom dobrom
nikšićkom Onogoštu, u prisustvu Đoka Pavićevića i Nikole
Kovačevića, Tito kaže:
- Crnogorci su predstavljali
jezgro
Narodnooslobodilačke borbe. Gdje
je god bilo najteže, gdje je bilo stani-pani, ja sam slao
Crnogorce…
U Titogradu , 29. decembra 1972,
razgovara s političkim aktivom Crne Gore. Veli:
- Ne možemo dozvoliti da vaša
Republika sama grca kad joj je teško!
Novu, 1973. godinu dočekao je u
miločerskom Maestralu. Tri godine kasnije, 29. maja 1976.
Plavim vozom dolazi u Crnu Goru.
- Neka vam ova pruga donese
sreću! - poručio je u Baru Tito.
Bio je počasni građanin Berana,
a 25. februara 1977. na svečanosti u Titogradu uručena mu je
Povelja prvog počasnog člana Crnogorske akademije nauka i
umjetnosti.
U Igalo je prvi put stigao 27.
januara 1975. Smjestio se u “vili Izvršnog vijeća Crne
Gore”, na samoj obali; kuća je prije Drugog svjetskog rata
pripadala porodici Jovanović. Tokom dvoneđeljnog boravka,
opsluživala ga je ekipa sa Svetog Stefana, na čelu s
uspješnim direktorom Vladom Mitrovićem. Tito je poslije
večere volio da gleda filmove, naročito kaubojske i ratne.
Direktor Mitrović peo se na kamin u dnevnoj sobi; postavljao
i skidao filmsko platno.
Jovanka Broz otvara u Novom
raskošnu izložbu cvijeća.
- Ovo je zaista divna izložba
cvijeća - rekao je Tito. - Želim da i ubuduće produžite sa
čim više uspjeha gajenje i izlaganje cvijeća…
Sa suprugom Jovankom priređuje
ručak za pisca Dušana Kostića, slikara Aca Prijića, vajara
Luku Tomanovića…
- U Igalu je lijepo - kazao je
Tito - želim ponovo da dođem.
I: početkom 1977. dolazi na
odmor i liječenje. Boravi u tek izgrađenoj rezidenciji, vili
Galeb.
Posjećuje Kotor, Žanjice; u
Mojdežu kuću domaćina Veljka Radulovića; ruča u domu
Gojkovića…
Za Titovih boravaka, Igalo
postaje centar političkog i kulturnog života. Hoteli na
hercegnovskoj rivijeri puni kao oko. U vili Galeb redovno
zasjeda jugoslovenski državni vrh. Donose se važne odluke…
...Mornar, s automatom na
grudima, nabijen, nalik na rvača, otvara mrežastu, metalnu
kapiju; zastavnik, s prijavnice, obavještava pretpostavljene
o dolasku novinara. Vila Galeb, 25. februar 1978. godine,
noć; još od juče traje iščekivanje Titovog razgovora s
crnogorskim rukovodstvom. U prepunom holu, opuštena
atmosfera. Iskrsnu odnekud Tito, u elegantnom tamnoplavom
lister odijelu; odšeta do šanka i poslije nekoliko minuta
ode.
Njegov ađutant, admiral Tihomir
Vilović, grmi!
- As ti Gospu, koliko novinara!?
Ne može toliko! - reče admiral.
Sa mnom legendarni Pobjedin
fotoreporter Mijo Tuč; vrhunski profesionalac. Tito ga je
obožavao, pa kada ga u gomili novinara ne bi odmah
primijetio, upitao bi:
- A gdje je Tuć!? Gdje je Tuć…
Crnogorski funkcioneri, od šefa
Republike do predsjednika omladine, referišu, bogami,
samokritički.
- Uprkos nekim teškoćama - veli
Tito - Crna Gora je na dobrom putu. Raduju me rezultati u
njenom razvoju, koji pokazuju da se u razvitku Crne Gore
otišlo znatno naprijed…
Stižu u Igalo brojne delegacije,
renomirani umjetnici; državnici, Huari Bumedijen,
predsjednik Alžira, Mohamad Daud, predsjednik Republike
Avganistan, Enriko Berlinguer i Santjago Kariljo, šefovi
komunističkih partija Italije i Španije, Hosni Mubarak,
predsjednik Egipta, Migel Trovoado, premijer Demokratske
Republike Sao Tome, te Butros Gali…
U vili Galeb, priredio je
cjelovečernji koncert violinista profesor Henrik Šering,
slavni umjetnik, koji je vodio Master klasu u Meksiko
Sitiju; svirao je čak sto pedeset koncerata godišnje.
U utorak, 24. oktobra 1978. Crnu
Goru posjećuje njegovo kraljevsko visočanstvo,
prijestolonasljednik, princ od Velsa, Čarls. Razgleda Kotor,
Katedralu Svetog Tripuna i Pomorski muzej. Prima ga Tito.
Prijemu prisustvuje i ser Ficroj
Maklejn, prvi šef savezničke misije pri NOV i POJ. Ručaju s
Titom. Princ Čarls mu prenosi tople pozdrave njenog
kraljevskog veličanstva, kraljice Elizabete II. Tito se
zahvalio i sa svoje strane uputio najsrdačnije pozdrave
njenom veličanstvu kraljici Elizabeti II.
Zapažen publicitet u britanskoj
štampi. Ugledni londonski Tajms konstatuje da je posjeta
princa Čarlsa “nastavljanje tradicije koju obje zemlje žele
da produže kao potvrdu specijalnih odnosa stvorenih tokom
Drugog svjetskog rata kada je Britanija bila prva zemlja
koja je zvanično priznala Titove partizane”.
Princ Čarls i njegova supruga
Kamila, vojvotkinja od Kornvola, zvanično će, kako je
najavljeno, tokom marta posjetiti Crnu Goru; dobra prilika
za dalje unapređivanje crnogorsko-britanskih odnosa…
…Ujutro, 15. aprila 1979. grunuo
je razorni zemljotres! Tito se zatekao u Igalu.
- Svi narodi i narodnosti, sve
republike i pokrajine treba da pomognu crnogorskom narodu da
čim prije lakše savlada posljedice nesreće koja ga je
zadesila - apelovao je Tito.
Bio je to posljednji njegov
boravak u Crnoj Gori.
Evo šetajte virtualno kroz vilu:
›››
izvor: vijesti.me ›››
G
autor
tekst 003 ›››
Slobodan Vuković
_004.jpg)
Majka iseljenička
Kosović nije običan čovjek,
Slobo! - veli mi prijatelj, njujorški Gusinjanin Bajram
Vukelj. - On se nalazi u knjizi Ko je ko u Americi. On je
majka sirotinjska. Kosović je sila!
Reče, jedaman, Petar Lubarda:
„Kad vidim iseljenika da se vratio, znam, došao je da umre!“
Poslije višedecenijskog života i
rada u Njujorku, vratio se dr Dušan Kosović, i, onomad, u
osamdesetdevetoj, umro u Herceg Novom.
Upoznao sam ga u Njujorku, s
jeseni, osamdesete, na večeri u Grinič Vilidžu, kod mog
školskog druga, Cetinjanina, Paja Kusovca.
- Kosović nije običan čovjek,
Slobo! - veli mi prijatelj, njujorški Gusinjanin Bajram
Vukelj. - On se nalazi u knjizi Ko je ko u Americi. On je
majka sirotinjska. Kosović je sila!
Loši uslovi rada
Po završetku studija doktor
Dušan Kosović zaposlio se u bolnici na titogradskom
Kruševcu; stasit, naočit, s bradicom. Titograđanke su
zborile da naliči Njegošu.
- Kad sam sa studija došao u Crnu
Goru, nikakvih uslova za rad nije bilo - pričao mi je dr
Dušan Kosović.
- Na jedvite jade dobio sam jedno
malo odjeljenje od dvadeset do trideset kreveta, smješteno u
bivšoj konjušnici kneza Mirka Petrovića, na Kruševcu, u
tadašnjem Titogradu. Ja sam, kao tada jedini neurolog i
psihijatar u Crnoj Gori, morao da radim od šest ujutru do
deset uveče. Pregledao sam prosječno sto ljudi dnevno. U
stvari, mene niko nije tjerao da toliko radim, ali nijesam
mogao da gledam te jadne, nesrećne ljude kako čekaju satima
i danima, pa sam morao da pomognem bolesnicima.
Doktor Kosović je tada dao otkaz.
- I dalje se odlagalo zidanje
zgrade i kad sam vidio da mi ne daju ljude za
specijalizaciju, da mi ne daju stan, niti bilo kakve uslove
za razvoj psihijatrije, ja sam, kako Vi tačno kažete, dao
otkaz. Blažo Jovanović lično me zamolio da povučem otkaz -
kaže Kosović.
- Ubrzo je raspisan konkurs za
izgradnju odjeljenja za psihijatriju. Arhitekta Miljević je
napravio projekat. Ja sam davao instrukcije, plan je bio
dobar, ali od izgradnje ništa. Onda sam tražio da mi bolnica
finansijski pomogne za izgradnju stana i dobio odgovor da to
“nije socijalistički”. U međuvremenu, svi načelnici
odjeljenja su dobili stanove, i to je bilo socijalistički!
Očigledno, nekim ljudima sam smetao i sve su uradili da me
natjeraju da napustim posao. Otišao sam u svijet. Da bih se
afirmisao i dobio mjesto koje mi pripada u američkom društvu
i psihijatriji, morao sam da počnem ispočetka. Ovdje, u
Americi, niko vas ne pita koje ste vjere, kojeg ubjeđenja,
odakle dolazite, gdje su vam korijeni. Svako mora da poštuje
zakone i da se stvari rješavaju na civilizovan način…
Osnivač
psihijatrijsko-neurološke službe u Crnoj Gori, Dušan
Kosović, u Americi je postao jedan od vodećih psihijatara:
član Američke akademije za medicinu i prava, zatim Njujorške
akademije nauka i umjetnosti, Akademije za psihijatriju,
profesor psihijatrije na Njujorškom univerzitetu.
Moral naših đedova
S Crnom Gorom nije lako! Još je
teže bez nje. Odlazili su Crnogorci s praga u svijet “zbog
siromaštine”, ali i raznih nepravdi, da bi osvojili svoj
prag, svoj upret u rodnom gnijezdu. U velikom, širokom
svijetu, gradili blistave karijere. Crnogorskom odlazniku
Crna Gora nije silazila s uma.
- Odrastao sam u crnogorskoj
porodici, a to znači da sam već tamo bio suočen sa etičkom
tradicijom našeg predanja i iskonskim vrlinama čovječnosti.
Mislim da me je to, u moralnom pogledu, po prirodi stvari, u
osnovi odredilo do dana danjeg - dijagnosticira doktor
Kosović. - Ponekad mi se čini da je to moral koji nosim u
svojim genima. I meni je, doista, žao što je iščezao
uzvišeni moral naših đedova…
Za mojih boravaka u Njujorku,
sjedio sam s Kosovićem pokatkad u bašti restorana La
Maganette, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice, nedaleko
od njegove ordinacije. Bio je tu i slavni crnogorski filmski
reditelj Živko Nikolić. Odbijali su mu u Zajednici kulture
Srbije projekat koji je nudio (Ukleti brod). Za njega nije
bilo mjesta u toj produkciji, osjetio se u domovini
suvišnim, pa dojezdio u Ameriku, da, kako veli, potraži više
sreće ovdje, u ovom prostoru.
Besplatni pregledi za sirotinju
Pričamo o Kosovićevoj knjizi
Stres koja je doživjela nekoliko izdanja; prevedena u
Italiji, Japanu, Kini i Rusiji.
- A što je knjiga prihvaćena kod
najšireg čitalaštva, možda bi razloge trebalo tražiti u tome
što se u njoj ukazivalo na mogućnosti prevencije - naglašava
dr Kosović.
- Smatrao sam da svijest o
bolesti može da postane značajan preduslov za njeno
uspješno sprečavanje. Po ovoj mojoj knjizi, reditelj Živko
Nikolić, koji sada živi u Njujorku, napisao je scenario.
Pokušaćemo da ovu aktuelnu temu čovjekove svakodnevice
filmujemo.
Crnogorci u Americi govorili su
za doktora Kosovića da je majka iseljenička. Napravio je
jedan istraživački protokol, pokušavajući da pronađe kako i
na koje probleme najčešće nailaze naši iseljenici.
- Naši ljudi često u svijet
odlaze nepripremljeni, plove u iluzijama da će se čim dođu u
Ameriku obogatiti - priča dr Kosović.
- U međuvremenu ne uče jezik.
Ponekad mjesecima i godinama uče a ne nauče engleski, a bez
engleskog ne možete ništa da radite, pa ne znam kakav
stručnjak da ste. Onda dolazi do teških razočaranja, do
raskoraka između očekivanja i surove stvarnosti. Ljudi koji
dolaze bez useljeničkih viza, bez odgovarajućih papira,
imaju velike teškoće. Pokušavam da kad naše ljude ovdje
snađe neka muka, kad nemaju ljekova, da im pomognem. Ja im,
kad nemaju para, nikad ne tražim za preglede, a od
sirotinje, čak i ako mi nudi pare, ja ne uzimam, jer znam da
sam prolazio kroz iste muke…
I: reče njujorški Gusinjanin
Bajram Vukelj: Kosović je sila!
izvor:
vijesti.me ›››
G
autor
tekst 003 ›››
Slobodan Vuković
_003.jpg)
Tito, maja 1969. u
kolu, u Crvenom salonu titogradskog hotela Crna Gora; do njega
narodni heroj Vukica Mićunović; do Jovanke, lijevo, prof. inž.
Lazar Ljubiša.
Napadi na Tita
Prilikom posjete Londonu, marta
1953. godine, Petar Vojvodić je stao iza Čerčila i
prozborio: Ako Titu što bude, ovaj je moj!
Staljin
Imao je Tito petlju da moćnom
Staljinu skreše u brk: ne!
Početkom 90-ih, “Detroit free
press”, objavio je senzacionalnu vijest da je Staljin
namjeravao da likvidira Tita. Za ovaj posao, tvrdi
detroitski dnevnik, KGB je odabrao iskusnog ruskog špijuna
čije je šifrovano ime bilo Maks, koji je učestvovao u
pripremama ubistva Lava Trockog u Meksiku 1940. godine. List
dalje naglašava kako je šef Staljinove tajne službe Berija,
odlučio da agent Maks, na jednom od Titovih diplomatskih
prijema u Beogradu, pusti letalne zarazne bakterije i, kako
piše u izvjesnoj tajnoj bilješci, “Titova smrt i svakog
drugog u prostoriji bila bi zagarantovana”. Za svaki slučaj,
Staljinova tajna služba pripremila je i drugu opciju Titovog
ubistva, “tihim mehanizmom koji bi bio prikriven uz Titove
lične stvari, kao što su nalivpero, upaljač ili
akten-tašna”. Iako se Berija ponadao da će Maks poslije
obavljenog zadatka moći neometano da pobjegne, ipak ga je
nagovorio da svojoj supruzi napiše “oproštajno” pismo u
kojem kaže da je ubio Tita “iz ličnih, ideoloških razloga”.
Cio plan, ističe “Detroit free press”, odobrio je Staljin i
bio u toku priprema…
Ka Brionima
…S proljeća 1950. Tito je
putovao za Brione. Kada su “Plavim vozom” došli do Sežane,
njegov ađutant i komandant Garde, general Milan Žeželj,
zaustavio je voz!
_003-2.jpg)
General Žeželj
- Do Pule ćemo putovati kolima a
ne vozom! - rekao je Žeželj.
- Neću kolima! - odgovorio je
Tito.
- Ja sam izdao naređenje i kola
su s voza već iskrcana!
- Kako možeš izdavati naređenje
bez mog pitanja!? Nemoj to više da radiš! - ljutito reče
Tito.
Sjedoše u kola. Put još nije bio
asfaltiran. Tito ćuti. Neće ni glavu da okrene. Žeželju se
toliko puši “da bi zmiju pušio”, a Tito ni da zapali
cigaretu! Stigoše do Pule, a zatim brodom za Brione. Žeželj
ga je dopratio do “Bijele vile”.
- Druže Maršale, mogu li biti
slobodan jedno pet sati?
- Idi kud hoćeš!
- Ako nemaš, druže Tito, neki
plan, ja imam neke svoje obaveze.
- Ma, rekao sam ti, idi kud
hoćeš! - ne popušta Tito.
General Žeželj uze grupu ljudi i
po podacima koje je dobio, uputi se pravo na prugu, u
zasjedu, đe su teroristi planirali da “Plavi voz” dignu u
vazduh. Sa svojim oficirima pohvatao je dvanaest terorista
i naredio da pred njim demontiraju dvije paklene mašine,
razorne moći, koje su postavili.
Ode pravo kod Tita, u “Bijelu
vilu“, na Brione.
- Javljam se da sam se vratio,
druže Maršale! - raportira, uz osmijeh.
- Pa ti si došao prije nego što
si rekao?! Koji ti je đavo, što se smiješ?
- Imam fantastične stvari da ti
ispričam!
- Idemo dolje, u Bilijarnicu -
reče Tito. Uzeli su šteke tobož da igraju bilijar. Bili su
sami. Ali ko će igrati bilijar? Žeželj mu priča, Tito zastao
od iznenađenja. Sluša.
- I ti si za to znao?
- Ja sam za to znao.
- Pa što nijesi i mene poveo!? -
veli Tito.
Najednom je ućutao. Zamislio se.
I: kao da vraća film nazad, priđe svom ađutantu.
- Žeželju, molim te, izvini. Ja
sam stvarno bio nepažljiv prema tebi. Ne samo nepažljiv,
nego i drzak!
Zatim skide s ruke zlatni sat
koji je nosio od 1945. do tog dana.
- Ovaj sat, molim te, da imaš za
uspomenu…
Njujork
…Ljeta kasnog, 1960.
godine, Tito se sprema na put za Njujork, đe će
prisustvovati jubilarnom zacijedanju povodom
petnaestogodišnjice Ujedinjenih nacija.
“Plavim vozom“, preko Italije,
Austrije, Švajcarske, Francuske, stigao je do Šerbura.
- Italijani su nas odlično
obezbijedili, jer su cijele dvije divizije organizovali -
pričao mi je Žeželj. - Tako je bilo kroz Austriju,
Švajcarsku, kroz koju smo noću prolazili. U Francuskoj smo
tu i tamo mijenjali pravce… Iz Šerbura, Tito je engleskim
putničkim brodom „Kvin Elizabet“ 15. septembra 1960.
otplovio za Ameriku; u Njujork stigao 20. septembra i
smjestio se u trospratnoj zgradi Misije SFRJ, na Petoj
aveniji.
Niz obližnji Central park, slutila se rana jesen.
Gotovo svakodnevno odlazio je u
palatu Ujedinjenih nacija na Ist Riveru; govorio odmah
poslije Dvajta Ajzenhauera, predsjednika SAD; susretao se s
mnogim svjetskim državnicima, posebno s Naserom, Sukarnom,
Nehruom, Nkrumahom, Hruščovom...
Po Njujorku ga je, u
“krajsleru”, vozio Veljo Dragićević.
Ekstremni politički emigranti,
sve bučniji i opasniji; demonstriraju s transparentima,
uvredljivim i prijetećim povicima; nijesu patisali.
- Tada sam mislio da Tita neću
izvući živa!? Bilo je teških situacija - kaže general
Žeželj. - Ulazio sam u zgradu UN s dva pištolja pod pazuhom.
Igrao sam ulogu i organa bezbjednisti i ađutanta i novinara…
Dok je Tito u UN govorio, Žeželj
je s nekoliko svojih ljudi sjedio u pres-centru UN, držao
isrpred sebe kopiju Titovog govora, i, kao novinar, nešto
podvlačio…
- Borili smo se i s Rusima, koji
su bili s nama u nevjerovatno finim odnosima, posebno
Hruščov. Posjećivali smo jedni druge; susreti Tita i
Hruščova u Njujorku bili su česti, ali su se prorijedili
poslije glasanja; situacija se mijenjala, kao da smo cijelu
Rusiju progutali, jer je odbačen njihov predlog Rezolucije o
reorganizaciji OUN - sjeća se Žeželj.
- Rusi su priredili prijem na
koji nikoga nijesu pozvali iz naše zvanične delegacije, osim
Tita. Pošao sam s njim i mene zaustavljaju u portirnici,
hvataju za rukav, govoreći mi da ostanem u prizemlju. Naglo
sam se trgao, nastavio uz stepenice s Titom. On mi je
došapnuo da se odlično snalazim i tako smo produžili gore na
sprat. Atmosfera na ovom prijemu bila je dosta hladna...
U njujorškoj luci nalazila su se
dva jugoslovenska trgovačka broda, „Bled“ i „Srbija“, s
posadama, među kojima je bilo i nekadašnjih partizana.
- S njima sam - veli Žeželj -
dogovorio da ne isplovljavaju dok im ja ne kažem.
Pohrlili mornari do palate UN i
Misije SFRJ; ćerali se po Menhetnu s demonstrantima; žestoko
sukobljavali…
Tih dana u Njujorku je gostovalo
beogradsko Akademsko kulturno-umjetničko društvo „Branko
Krsmanović“. Đevojke i mladići “Krsmanca”, priredili su
pravi koncert ispred zgrade Misije SFRJ; uz pjesmu,
raskrilili kolo na prestižnoj Petoj aveniji. Tito ih je s
prozora pozdravio.
- To je bilo veličanstveno -
sjeća se general Žeželj. - Mnogi su se čudili, slali svoje
izaslanike, među njima i Hruščov, da vide što se to događa
ispred rezidencije jugoslovenskog predsjednika…
Italija
Italijanskim putničkim brodom
“Leonardo da Vinči”, Tito je 4. oktobra iz njujorške luke
isplovio za Evropu.
U Šerburu se već okupila brojna
fašistička emigracija, prijeteći napadom na Tita.
- Iskrcali smo se u Napulju, a
ne u Šerburu. Italijanski domaćini su u jednom napuljskom
hotelu organizovali svečani ručak za Tita i pratnju. Pozvao
sam ministra unutrašnjih poslova Italije i diskretno mu
saopštio da sam dobio hitan telegram i odmah moramo
uzletjeti s napuljskog aerodroma - kaže general Žeželj. -
Naravno, telegram sam izmislio. Nijesmo se uputili na ručak,
već smo, u pokretu, po mom naređenju, naglo produžili za
aerodrom, gdje nas je na pisti čekao naš vojni avion spreman
za polijetanje. Svi su bili iznenađeni!? A nekoliko aviona
Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva patroliralo je nad
Jadranom, čuvajući nebo dok je Tito letio prema domovini.
Bio je to uspješan manevar. Morali smo se tako snalaziti…
General-pukovnik Milan Žeželj,
narodni heroj, ratni komandant Trinaeste proleterske
brigade, prošao je s Titom, od 1. novembra 1944. do početka
1962. godine, pedeset sedam država!
- Rat mi je bio kao svadba u
odnosu na ove zadatke - kazao mi je Žeželj.
Dotadašnjeg Titovog ađutanta,
naslijedio je Crnogorac, general-major Luka Božović, rođen u
Plužinama.
Njujork, ponovo
…Tito je 16. oktobra 1963.
ponovo doputovao u posjetu SAD. Poslije susreta s
predsjednikom Kenedijem u Vašingtonu, stigao je 20.
oktobra u Njujork na osamnaesto zasijedanje Generalne
skupštine UN. Odsio je sa suprugom Jovankom u hotelu
“Valdorf Astorija”.
U Palati UN, na Ist Riveru, Titu
je priredio svečani ručak U Tant, generalni sekretar
Ujedinjenih nacija. Na ručku su bili Jovanka Broz, Koča
Popović i Crnogorci, vrsne diplomate, Mišo Pavićević,
Vladimir Popović i Danilo Lekić.
Ispred “Valdorf Astorije”
demonstrirali su ekstremni politički emigranti, koji su,
kako reče Koča Popović, “bili vjerni saradnici fašista i
fašističkih okupatora za vreme rata”.
Dugogodišnji snimatelj “Filmskih
novosti”, Beranac, Stevan Labudović, sin uglednog, beranskog
predratnog knjižara Milutina Labudovića, našao se ispred
“Valdorf Astorije”.
- Grupa ustaša i četnika
demonstrirala je, noseći razne parole. Prilikom izlaska iz
vidokruga kamere, ostavljali su jedne parole i uzimali
druge. Tako se sticao utisak da je u pitanju nepregledna
masa demonstranata - priča Stevan Labudović.
- Željeći da registrujem ovaj
falsifikat, uputio sam se s kamerom prema demonstrantima.
Oni su povikali: “Evo ga jugoslovenski detektiv!” Tri
policajca uhvatila su me za ruke. Demonstranti su me
udarali, istrgli i razbili kameru! Nijesam mogao da se
branim, jer su me policajci držali. Čitav događaj snimale su
američke kamere, tako da je sve ovo emitovano na američkoj
televiziji. Sjutradan sam u foajeu “Valdorf Astorije” srio
Koču Popovića i on mi je rekao: “Bravo Labude, časno si
branio interese Jugoslavije.” U zamjenu za razbijenu kameru,
koja je predata Kabinetu predsjednika Republike za muzej,
dobio sam od Kabineta, novu, automatsku. Automatsku, valjda
za to što sam Crnogorac…
U Titovoj pratnji vazda je bilo
Crnogoraca. Njegov glavni šofer bio je major Nikica Prlja.
Obezbjeđivao ga je i narodni heroj, Crnogorac, Petar
Vojvodić. Prilikom Titove posjete Londonu, marta 1953.
godine, Vojvodić je stao iza Čerčila i prozborio: Ako Titu
što bude, ovaj je moj!
Ispred Tita, u automobilu, često
se nalazio stasiti, naočiti Cetinjanin, pukovnik Garde,
Milovan Blažov Adžić…
A da li su Brozovi, kako se sve
češće špekuliše, starinom iz Kuča?!
Neka o tome brigu brinu
istoričari.
izvor: vijesti.me ›››
G
autor
tekst 002 ›››
Slobodan Vuković
_002.jpg)
Priče iz duše
U Melinim pričama nema
fikcije. Njeni zapisi su istiniti; to su, u stvari, vrhunske
umjetničke reportaže
Uizdanju “Almanaha” i podršku
Fonda za zaštitu manjinskih prava Crne Gore, izišla je iz
štampe knjiga “Beranske priče”, profesorice književnosti
Mele Hadrović Murić.
Buknula je Mela ovim djelom,
lociranim pred Drugi svjetski rat, za vrijeme rata i
poslijeratne izgradnje, slikajući jezikom narodnog govora
svoj svijet, u balkanskom krajoliku, đe se odvajkada spavalo
zečke, na jedno oko…
A moderna prozna tradicija u
Crnoj Gori, kako je svojevremeno bilježio vrsni crnogorski
književni kritičar Milorad Stojović, počinje između dva
rata, pripovijetkama Nikole Lopičića i romanom “Nevidbog”
Rista Ratkovića, prvog crnogorskog proznog pisca čije djelo
je značilo krupniji zaokret prema univerzalnijem,
savremenijem književnom izrazu…
U Beranama/Ivangradu, rodnom
mjestu autorke “Beranskih priča”, živjeli su crnogorski
pisci, Risto Ratković, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Radovan
Zogović, Milovan Đilas, Radonja Vešović, Božo Bulatović,
Radoslav Pajković, Esad Mekuli, Banjo Šaranović, Husein
Bašić, Zuvdija Hodžić, Milo Bošković, Miraš Martinović,
Miladin Ćulafić, Bogdan Šekler, Dale Ćulafiić, Dobrašin
Jelić… Ali, Mela Hadrović Murić, kako u recenziji naglašava
akademik Hasnija Muratagić Tuna, “nije imala namjeru da
slijedi poznatu limsku spisateljsku tradiciju, niti namjeru
da se njene priče uvrste u školske programe, niti da se o
njoj pišu kakve studije; vrlo je evidentno da ih je pisala
za svoju dušu”.
U Melinim pričama nema fikcije.
Njeni zapisi su istiniti; to su, u stvari, vrhunske
umjetničke reportaže.
Melino motivsko izvorište je
grad Berane, njegovi žitelji, dobri i loši, bogati i
siromašni, raznih vjera i nacija, u vremenima od svega
oskudnim. Književno obrazovana, ona je ispisala divnu,
istinitu knjigu, koja afirmiše multikulturalnost, suživot,
poštenje, dostojanstvo, dobrotu, i osuđuje svako nametanje
sile, poručujući da dobro nikada ne propada.
Ovo je saga o ljudima koji su u
malenim beranskim šindračama, živjeli svoje tihe, nevidljive
živote.
Kao biseri na đerdanu nižu se
priče; ne zna se koja je od koje ljepša, ubojitija,
uzbudljivija; odišu andrićevskim fatalizmom. Mela
pripovijeda o lijepoj Fatki što je svojom nestvarnom
ljepotom “otimala uzdahe svakome onome ko je imao sreće da
je vidi“. Bila je, kazuje Mela, djevojka s dušom od bisera.
Ljubav je podarila stasitom Rizu, njenom jedinom svijetu,
kojem je odlazila u snovima “kada je mjesečeva svjetlost
obasjavala bijeli jastuk, a san nije dolazio na oči”. Njegov
otac Hamid izgovorio je rečenicu poznatu u Crnoj Gori: Ona u
moju kuću neće ulaziti! Rizo je ćutao; venuo iz dana u dan,
tugovao; već druge zime otkad je ostao bez Fatke, nazirao se
kraj nekada snažnog mladića. Bolest ga je držala do prvog
behara, kada je nečujno ispustio svoju dušu. Fatkin otac
Halil odselio se s porodicom u Tursku. Nije bilo dana, a da
Fatkine misli ne odlutaju od Bosfora do Lima i Harema; do
Riza... U Turskoj se Fatka udala i dobila sina kojemu je
nađenula ime: Rizo...
Piše Mela i o bistroj,
radoznaloj djevojčici Ifeti, “s pletenicama prebačenim preko
ramena” i vremenu kad su se ženska djeca rijetko slala u
školu. Ali, Ifeta je iz novina učila slova, sricala; sama
naučila da piše i čita; odrasla, udala se i izrodila šestoro
đece. Kad je njena najstarija ćerka, Mela, završila školu,
Ifeta je uzela za ruku, povela na Univerzitet i ponosno
saopštila: “Moja kćer će studirati književnost!”
Lapidarnim stilom, Mela podsjeća
i na vrijeme skidanja feredža, rušenje Čarši-džamije u
centru Berana, Begluku i teškim godinama tokom Drugog
svjetskog rata; ukazuje na hrabrost hanume Meme, kad je u
njenu sobu, kao bez daha, uletio nepoznati čovjek: “Strina,
ja sam Gojko Đukić sa Police, komunista. Molim te, sakrij
me”. I Mema ga je krila u ormanu, iza posteljine.
Prijateljstvo Đukića i
Hadrovića i danas traje.
Još od svog nastanka, davne
1862. godine, Berane se razvijalo po urbanističkom planu
vidovitog Mehmed-bega Jajčanina, izrastajući u lijepu
varoš...
I: teku “Beranske priče”, iz
duše Beranke, Mele Hadrović Murić. Iz njenih zapisa
provijava i nostalgična melanholija; sa sjetom piše o
Begluku koji je, kaže, mogao biti beranska Skadarlija. Bila
je to čaršija koja je imala svoju dušu i ljepotu zbog koje
su je stari Beranci voljeli, pripovijeda Mela. Na Begluku se
moglo razgovarati o svakodnevnom životu i dogodovštinama. Tu
su se sretali prijatelji u malim birtijama u koje se ulazilo
kao u sopstvenu kuću... Pa Vakufska kuća sa nadaleko čuvenom
izvorskom vodom, koja je izvirala iz njenih temelja, a malo
dalje fino izbetonirano peralište. Vrijeme i novi ljudi,
naglašava Mela, odlučili su da svega toga ne bude...
“Možda vrijeme uči ljude o
istorijskim vrijednostima, možda neke godine nijesu
dozvolile Begluku da preživi kao što je preživjela
Skadarlija u Beogradu”, piše Mela, “ali ostala su sjećanja
da se zapisuju i prenose s koljena na koljeno, sjećanja
onoga što su vidjeli ljudi, što je vidio moj otac, a koja
vam iz svoje duše prenosim”.
Otac Melin, Faik Hadrović,
argatovao je kao mladić prije Drugog svjetskog rata kod
braće Miladinović, koji su gazdovali beranskim hotelom
“Evropa”. Bio je konobar, spoljnji momak, radnik na
istovaru... Iako je autorka knjige, zbog teških poslova
njenog oca Faika, možda duboko u duši nosila srdžbu na
bogate hotelijere, ona će reći da se za njihova imena ne
vezuju nikakva zlodjela. “Zna se da im je država kasnije
oduzela hotel”, kazuje Mela, “a o njihovim nasljednicima ne
postoje zapisi”.
“Beranske priče” posvetila je
ocu Faiku i majci Ifeti. Želi, kaže, pisanjem da prelista
prošlost i zapamti te tihe heroje naših prostora; da
porukama koje priče nose, u čovjeku probudi samo dobrotu.
Dirljiva je saga, naslovljena,
“Priča o čovječnosti”, u kojoj Faik, koji je od 1944. do
1948. proveo u Narodnoj miliciji, iznosi svoju dugo čuvanu
tajnu. Jedne noći, za tih smutnih vremena, dobio je naredbu
da učini ono što, kako kaže, “nijesam htio niti mogao
učiniti”. Uhapšen je bio izvjesni mladi čovjek, Bogavac,
četničko dijete, jedinac u familiji. Odlučeno je, bez
suđenja i pesude, da ga treba odvesti na Lim, na Talum i
tamo likvidirati i zakopati. Noć; Talum pust; samo Faik s
puškom, i mladić. Faik mu je naredio: “Hajde, iskopaj jamu,
požuri, nema čekanja.” Mladić je bez riječi iskopao jamu.
“De poređaj to kamenje oko jame, a tu zemlju vrati đe je
bila”, reče mu Faik. Mladić zatrpa jamu i napravi nešto
nalik grobu. Priđe mu Faik i šapatom naređuje: “Sad bježi da
se naše oči nikada više ne vide. Ako se vratiš, ubio si i
mene i sebe”.
“Zapisano je”, veli Mela
Hadrović Murić, “da je spasiti jedan život što i spasiti
čitav svijet, a u ovom istinitom slučaju, po svemu sudeći,
Faik je spasio i svoj i svijet nepoznatog mladog čovjeka”.
Faik, dobričina, narodni čovjek,
gotovo do kraja života radio u prodavnici “Jasikovac” đe su
ljudi dolazili za džak brašna, a platiće kad mogadnu.
Koristila je Mela svaku priliku da sluša oca. Uvijek je,
sjeća se, prihvatao da s njom povede razgovor, uvodeći je u
priče o ljudima i događajima, pretočenim u knjigu “Beranske
priče”. Djetinjstvo joj, kaže, nije bilo bogato niti
bezbrižno. Pomagala je majci u kući, a ocu u zanatskim
poslovima.
“Ponekad bih pobjegla od svega
na rijeku Lim, samo da bih slušala žubor vode kako protiče
ispod mosta”, veli Mela. “Sjećam se ushićenja zbog dolaska
ljeta i dana kada sam na rijeku donijela svoju prvu knjigu
koju mi je otac kupio. Volio je da me vidi kada čitam, a
noću, uz toplu furunu, da priča o prošlosti i svijetu kakvim
ga je on znao. Ovom knjigom prenosim vam njegova kazivanja…”
Mela piše jezgrovito; ne
komentariše, ne presuđuje; čitaocu ostavlja da nadogradi
suštinu priče.
A putevi gospodnji
nepredvidljivi. Kako je zborio Tasa Mladenović, prolazna smo
pjena na talasima postojanja.
Ostaju knjige. I: sjećanje.
Dobrota i sjećanje, naglašava
Mela Hadrović Murić, nadvisiće vrijeme; zapravo, iza
ljudskih sudbina samo će ostati ljudi i neljudi...
Knjiga je ilustrovana crtežima
akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića s prepoznatljivim
beranskim motivima.
izvor:
vijesti.me ›››
G
|