Vrijeme je učinilo svoje i sve je više sazrijevalo uvjerenje
da je Drago Mirčetin Đurović bio velika žrtva i mučenik,
osuđen sa svih strana, bilo poraženih bilo pobjedničkih
vojski. Pa na kraju kraja treba biti jasno i to da je i
njega neko prokazao. Drago nije mogao podnijeti tolike muke
koje je podnosio. Bio je jednostavno dijete koje je moralo
iznijeti toliki teret odgovornosti, muka i progona savjesti
da je sve moralo rezultirati slomom i rušenjem svijeta
kojega je on sebi zamišljao prema uvjerenju koje je stekao
kroz djelovanje u pokretu otpora.
Tužno je kako se
sudbina poigrala sa jednim dragim mladićem. Imao je odlične
ocjene u gimnaziji. Hvaljen je bio kao drug i prijatelj i
bio drag gost u svakoj prilici među suseljanima. Ono što je
od njega ostalo samo je za žaljenje, a bio je kriv bez
krivice. Govorilo se i pisalo jako puno o zločinu i
tragediji na Lazinama. Ovu tragediju je, kako ja sa distance
vidim, zatamnila osuda mladog čovjeka koji je podnio tolike
muke, na račun skoro praštanja četničkom pokretu i njegovim
vođama. Činjelo nam se da bi osvetom nad ovim djetetom mogla
biti zaboravljena Musovača i Mlaka u kojima pogibe cvijet
bjelopavlićke ravnice. Ne znam kakav je kraj imao Drago
Mirčetin, ali bih bio sretan kada bi bio Drago živ pa da mu
mogu reći: Drago, molim te oprosti tvom Svetozaru Jagoševu –
Senju. Oprosti Drago!