U zemlji šuplje priče,
nebuloznih političkih tema i spinova, zemlji lažnog
patriotizma i nacionalizma, gdje nam sudbinu kroje ljudi
“ograničenih” vještina.
Da se Bosna i Hercegovina nalazi
na začelju svih listi već godinama nije neka vijest. Ali da
smo u 2020. godini uspjeli pasti još niže i to na baš svim
listama koje su do sada objavljene jeste i trebalo bi da
zabrine svakoga ko ovdje još uvijek živi - dobili smo nikada
lošiju ocjenu po pitanju korupcije, demokratije, slobode,
ljudskih prava, pogodnosti za biznis - trenutno postoji
samo šest zemalja u svijetu u kojima je teže registrovati
firmu nego u BiH, Univerziteti su nam nazadovali na svim
mogućim svjetskim rang-listama ili ih na njima više nema, a
sa posljednjim izvještajem Svjetske banke oduzeta nam je čak
i nada da će ovdje biti bolje prije 2120. godine! I to pod
uslovom da EU zaspi snom dugim jedan vijek. Toliko nam treba
da dostignemo sadašnji životni standard EU i to uz trenutnu
stopu rasta koja je pritom neodrživa, jer se oslanja na
potrošnju javnog sektora, stoji u najnovijem izvještaju
Svjetske banke koji se objavljuje svakih pet godina. Raste
nam, navode, i siromaštvo, zdravstvo i obrazovanje su nam u
sve većoj dubiozi, pola stanovništva je emigriralo, dok je
javni sektor ocijenjen kao neefikasan i skup, a javni
službenici “ograničenih” vještina.
Na 82 stranice sve je detaljno
analizirano, i problemi i njihova rješenja, ali od njih
teško da ćemo imati bilo kakve koristi, jer domaći
političari nisu proveli čak ni jednu preporuku iz izvještaja
objavljenog prije pet godina!
Šta drugo očekivati u zemlji
šuplje priče, nebuloznih političkih tema i spinova, zemlji
lažnog patriotizma i nacionalizma, gdje nam sudbinu kroje
ljudi “ograničenih” vještina?
U zemlji u kojoj ti isti ljudi
nisu u stanju sprovesti mjere i preporuke koje im je neko
napisao, koji su sposobni samo za interne dogovore o podjeli
pozicija i novca i kojima je svako dvije godine jedino važno
dobiti što više glasova - bilo kupljenih, bilo ucijenjenih
pozicijom, ličnim interesima ili strahom, potpuno je
nebitno.
I u konačnici, u zemlji u kojoj
građani pristaju da budu dio ove nenormalnosti i šarade,
koja nas je unazadila čitav jedan vijek!
KO
JE KRIV?
Ekonomista Vjekoslav
Domljan za BUKU kaže da postoje dvije vrste politika:
politike utemeljene na dokazima i politike utemeljene na
mišljenjima. Prve su utemeljene na nauci, a druge na moralu.
Kod prvih viševarijantne prijedloge daju naučnici, a
optimalnu varijantu biraju političari: “U BiH, postoje
jedino ove druge i to svedene na moraliziranje, što znači da
svako može reći šta hoće i biti u pravu. I te rasprava
utemeljena na vrijednosnim sudovima će trajati, ne 30
godina, nego beskonačno. Kad nema ulaganja u istraživanja i
razvoj, istraživačkih instituta i istraživača – što se lako
može vidjeti na web stranici World Bank – nauka može
postojati samo kao hobi usamljenih pojedinaca. A takvih je
malo i u pravilu nisu u prisnim odnosima s političarima."
Takođe, ističe da ukoliko BiH u
narednom srednjoročnom razdoblju ne napravi radikalan
zaokret, zaglibiće u zamci strukturne transformacije, u koju
upadaju zemlje na putu od srednjeg do visokog dohotka. Stoga
je, naglašava, nužno pokrenuti temeljne strukturne reforme
tj. uvesti politiku produktivnosti, a njihov rezultat će
biti stvaranje visoko sofisticiranih i internacionalno
konkurentnih proizvode viske dodane vrijednosti. Takve
proizvode mogu praviti samo visoko plaćeni radnici i
obratno: “Ko se hvali niskim platama privatnog sektora i
prirodnim resursima koje se krčmi bez plaćanja koncesija i
zaštite okolišnog kapitala, osuđen je na propast. Ako je u
islandskoj kuhinji jedan kuhar, a u bh. kuhinji 13 kuhara i
islandski napravi veći kolač, i to bez ikakvih prirodnih
sastojaka, jasne su razmjere neproduktivnosti bh. društva”.
Dugogodišnji preduzenik,
direktor kompanije Unipromet d.d. Sarajevo i jedan od autora
"Maršalovog plana za BiH", msc. Muhamed Pilav kao jedini
izlaz iz problema koje trenutno imamo, ali i problema koje
vučemo već 25 godina, vidi u što hitnijoj implementaciji
ovog plana. Ključna promjena predviđena "Maršalovim planom
za BiH" je rast neto plata u realnom sektoru od 30% do 90% i
povećanje produktivnosti. Povećanje neto plata pratilo bi
istovremeno smanjenje poreza i doprinosa za 50%. Trenutno su
porezi i doprinosi na neto plate zbirno gledano 70%,
"Maršalovim planom za BiH" oni bi bili smanjeni na 35%.
Rezultat ove reforme bio bi povećanje standarda radnika i
povećanje potrošnje, čime bi se dodatno dalo zamaha
povećanju proizvodnje i razvoja.
“Provedbom ovog plana stvorili
bi se uslovi za ekonomski preporod koji bi smišljeno,
kontinuirano i realno povećao BDP, životni i radni standard,
te smanjio ekonomske migracije. Nadalje građani, mediji i
privrednici trebaju izvršiti pritisak na vlast da se hitno
unaprijedi sistem obrazovanja, kako bi naša djeca stekla
znanje i vještine koje bi im omogućile da u Bosni i
Hercegovini rade i dobro zarade, i proizvode za svjetsko
tržište, te da se u cijeloj Bosni i Hercegovini ubrzano
otvaraju nova radna mjesta za izvoz roba i usluga. Jer, samo
nas izvoz sa što višom dodanom vrijednošću može izvesti na
zelenu granu”, rješenja su koja vidi Pilav.
To što danas kaskamo cijeli
jedan vijek za zemljama Evropske unije, nije nikakvo
iznenađenje za političkog analitičara iz Banjaluke Darka
Kuzmanovića. On smatra da je povezivati BiH i EU, pa makar
i hipotetički, apsolutno nemoguće, sve dok se na njenom čelu
nalaze trenutne političke garniture, jer je nepostojanje
bilo kakve strategije, vizije, kompetencija, a naročito
želje za bilo kakvim promjenama osnovna odlika 90% bh.
političara: „Kao pojedinci, političari žive odlično sa
platama koje su iznad evropskog prosjeka, pa stoga i ne
znaju kako živi običan čovjek koji danas gotovo da ne može
da utiče na ponašanje političara zbog katastrofalnog
izbornog sistema punog nedostataka kojim se obilato koriste.
Upravo tu se i nalazi razlog tromosti društva jer političari
u trenutnom sistemu mogu da rade apsolutno šta god požele. U
slučaju ulaska BiH u EU, Brisel bi imao mogućnost da
ograniči samovolju političara tako da njima nije potrebna
jedna viša i moćnija instanca kojoj bi bili odgovorni. Ako
znamo da EU naročit akcenat stavlja na kontrolu tokova novca
slika tromosti BH ekonomije i političke scene postaje još
potpunija“.
A
GRAĐANI?
Svi naši sagovornici se slažu da
za stanje u kome živimo ne snose isključivu odgovornost samo
političari. Odgovornost snose i građani koji „pristaju“ na
ovo stanje, ne nalaze za shodno da poduzmu kolektivne
akcije, ne žele troše vrijeme, energiju i novac već čekaju
da drugi poput međunarodne zajednice ili visokog
predstavnika i sličnih njemu riješe njihove probleme.
„Svakako da političari snose
najveću odgovornost za propast bh. društva, kako po
horizontali, tako i po vertikali, ali krivica je i na samim
građanima koji posjeduju i demokratske mehanizme, ali ne
pomišljaju da za njima i posegnu“, smatra Darko Kuzmanović,
dok Vjekoslav Domljan ističe jedan nevjerovatan podatak - da
je u pisanoj ljudskoj istoriji bilo preko 10,000 pobuna i
nemira, dok Enciklopedija poreskih pobuna, protesta i nemira
od antičkog doba do danas bilježi samo jednu s ovih prostora
– ustanak seljaka u Hercegovini 1875. god.
„Kad građani vide da ne
funkcionišu kao zajednica – jer ih nema ko mobilizovati na
temelju zajedničkih vrijednosti - grabe pojas za
spašavanje. Svako vidi da su se na pleća slabo plaćenog
privatnog sektora natovario previsoko plaćen budžetarijat i
klasa slabo plaćenih, ali iznimno brojnih penzionera i
odlazi. Ostaje jedino ako sreću veže za budžet, javne
nabavke, korupciju i slijepu poslušnost. Stoga i nema onih
koji bi mogli provoditi reforme – nema mladih. Ako nema
mladih, ako nema nauke, ako nema prosvjetljenih lidera, kako
zemlja može biti prosperitetna“, jasan je Domljan.
.jpg)
_001.jpg)