autor tekst 004 ›››

 

 

Umberto Eco

 

Simbolički kraj jedne ere

 Kako će svijet izgledati bez Umberta Eka, i, uopšte, bez onih intelektualaca koji su vjerovali da ne mogu svaku nepravdu oko nas pokriti kakvom jeftinom dosjetkom ili “principijelnom” nezainteresovanošću?

 Malo je pisaca koji su toliko uticali na duhovna kretanja svoje epohe kao što je to slučaj sa Umbertom Ekom. Mislilac i lucidni teoretičar, koji se kultnom studijom “Otvoreno djelo” (1962), kao tridesetogodišnjak, uključio u najrelevantnije tokove mišljenja na Zapadu, jedan je od duhovnih džinova koji su presudno oblikovali našu epohu.

 Ipak, i pored epohalnog značaja njegovih teorijskih radova, knjiga koja je od profesora iz Bolonja napravila planetarnu književnu senzaciju, bila je upavo “Ime ruže”. Prvi izdavači kojima je Eko ponudio rukopis bili su puni komplimenata za njegovo književno umijeće, ali, uvjereni da knjiga koja se dešava u Srednjem vijeku, uz to je puna latinskih citata, nema šanse da bude - hit. Uprkos narativnoj matrici koja, u postmodernom duhu, priziva Konana Dojla i njegovog najslavnijeg junaka.

 Izdavač Bompijani je odlučio da rizikuje. I isplatilo mu se. Knjiga je postala najveći hit druge polovine dvadesetog vijeka, ne samo književni, već društveni fenomen koji je interpretiran na mnogo načina. Bio je to apsolutni trijumf postmodernog duha poigravanja i citatnosti. Istovremeno veličanstven metaesej o smijehu i komediji nasuprot smrtnoj ozbiljnosti totalitarističke svijesti koju savršeno reprezentuje srednjovjekovna crkva i njeni monasi rasuti po manastirima i skriptorijima širom evropskog hrišćanskog svijeta. Žan Žak Ano je snimio i sjajan film - sa Šonom Konerijem u glavnoj ulozi, po Ekovom romanu.  

 Nakon takvog uspjeha prvog romana - Ekov naredni književni čin se sa nestrpljenjem očekivao. Kada je Bompijani objavio da će na jesen 1988. izaći novi Ekov roman, “Fukoovo klatno”, zavladala je histerija u izdavačkom svijetu. Mnogi pisci su odložili objavljivanje već najavljenih romana ne želeći da budu žrtve nove medijske halabuke oko profesora Eka. Ipak, bar jedan pisac se nije “uplašio”.

 Britanac Salman Rušdi objavio je upravo tada “Satanske stihove”. Zasigurno nije očekivao “medijsku kampanju” ajatolaha Homeinija, ali ona je učinila da “Fukoovo klatno” ode u drugi plan.

 “Fukoovo klatno” je donijelo Ekov ulazak u svijet teorija zavjere, mutnih izdavačkih manipulacija, jednog sveobuhvatnog poigravanja sa stvarnošću koje može biti pogubno.

 I kasnije je bila vidljiva Ekova namjera, profesorski refleks, nazovimo to tako, da svojim romanima tretira neki od zanimljivih društvenih ili istorijskih fenomena. 

 U “Ostrvu dana pređašnjeg” u fokusu je bila jedna interesantna, prevratnička  epoha, kako bi Italo Kalvino rekao, “posljednje veliko doba ekscentrika”. Kao što je “Ime ruže” bilo omaž Konanu Dojlu, “Ostrvo” je spomenik podignut u slavu Danijela Defoa.

 Posljednja dva romana naslonila su se na duh “Fukoovog klatna”, odnosno temu fiktivne zavjere i načina na koji takve fikcije djeluju na stvarnost.

 “Praško groblje”, kao da je romaneskna razrada Kišove priče “Knjiga kraljeva i budala” iz “Enciklopedije mrtvih”. Ako ništa drugo, Eko potvrđuje sve magistalne pravce Kišove “rekonstrukcije” geneze monstruoznog falsifikata nazvanog “Protokoli sionskih mudraca”. Vjerovatno u istoriji ne postoji tekst čija su slova krvavija.

 U određenom smislu i “Nulti broj” se naslanja na taj duh potrage za Zavjerom, samo što je ovdje ispisan i zabavan metaesej o duhu novinarstva i modernog novinskog izdavaštva.

 U “Nultom broju” Eko opisuje Italiju početkom devedesetih godina, na razmeđi dva politička doba. Rađa se medijska civilizacija koja ignoriše tzv. realnost. Istovremeno, jednom lucidnom narativnom igrom, ulazi u “novo čitanje” hladnboratovske Italije i njene politike. Iako se u “Nultom broju” vidi da je majstor umoran, i ovaj roman je izuzetan intelektualni i čitalački doživljaj. Posljednji roman Umberta Eka, na nedavno završenom Zimskom salonu knjiga, promovisan je u podgoričkoj Gradskoj knjižari.

 Ekova smrt je simbolički kraj jedne epohe. U kojoj je još bio živ i djelatan modernistički diktus o obavezi mislećeg bića da tumači i odgoneta svijet i njegove lavirinte. Kako će svijet izgledati bez Eka, i, uopšte, bez onih intelektualaca koji su vjerovali da ne mogu svaku nepravdu oko nas pokriti kakvom jeftinom dosjetkom ili “principijelnom” nezainteresovanošću? Nakon odlaska Sabata, Saramaga, Eka, Markesa i svih majstora koji nisu voljeli ćutanje... Koji su sebi postavljali ono ključno brehtijansko pitanje - što govorimo onima koji će doći poslije nas?  

 Valja se podsjetiti: upravo je slavnim Ekovim romanom i započela (uglavnom legendarna) akcija Vijesti “Knjige su opet u modi”, kada je “Ime ruže” poklonjeno crnogorskim čitaocima, a samo sat vremena je bilo dovoljno da toga dana 30.000 primjeraka priče o Vilimu od Baskervila, o jereticima i inkviziciji, o slobodi i smijehu - uđe u crnogorske domove. Nastavak te akcije, u toku naredne decenije pokazao je da su knjige, zaista, opet u modi. Danas i knjižarska i izdavačka situacija u Crnoj Gori izgleda značajno drugačije nego kada su Vijesti krenule u ovu akciju, uvjeravane, čak i od naklonjenih prijatelja da je takvo pregnuće uzaludno. Na sreću, nismo povjerovali takvim slutnjama - ponekad je važno ne povjerovati čak ni prijateljima - a ostralo je - istorija.

 Tih mjeseci, saradnica Vijesti, uvažena Branka Bogavac srela je slavnog pisca u Parizu. S ponosom mu je ispričala kako je njegova knjiga dočekana od crnogorskih čitalaca. Umberto Eko je, smješkajući se na informacije gospođe Bogavac, kazao da ga sve to raduje, i da bi volio doći u Crnu Goru, “makar plivajući”... Na žalost, nije došao, niti doplivao.

 Ali, njegove knjige su odavno “domaće” ovdje. Nakon Vijesti, posljednjih godina, revnošću koja se mjeri sa svjetskim centrima, njegove romane objavljuje podgorička Nova knjiga. Tako smo i “Praško groblje” i “Nulti broj” čitali kada i Ekovi čitaoci diljem Evrope. 

 U svakom novom čitanju Ekovih knjiga ukazaće nam se razlozi zašto ga valja pamtiti. A za jednog pisca to je najbolje što mu se može desiti.

 Pisao: Balša Brković

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Umberto Eco

 

Fašizam- zlo u 10 tačaka

 U korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, ili još bolje, međunarodnom zavjerom. Ali zavjera mora takođe doći iznutra. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procijene neprijatelja. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu Naroda

 1. Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.

 2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: "Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj", do česte upotrebe izraza kao što su "degenerisani intelektualci", "jajoglavci", "jalovi snobovi", "univerziteti su gnijezda crvenih". Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.

 Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.

 3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.

 4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari "proleteri" postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.

 5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u "The New world Order", Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.

 6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. Kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomijeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.

 7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.

 8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.

 9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv "trule" parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: "Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za moje manipule"- "manipule" su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.

 10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u "1984" izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi "sloboda", "diktatura", "prava"- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: "Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima". Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

 izvor: tacno.net ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Umberto Eco

 

Kada bih vladao svijetom

 Ljudi su religiozne životinje. Psi nisu religiozni. Istina je da oni laju na mesec, ali to verovatno nije zbog religije

 Ovo je posljednja kolumna velikog pisca koja je objavljena u italijanskom Espresu i srpskom Nedeljniku

 Mogu da pružim samo polemički odgovor na to šta bih uradio kada bih bio vladar sveta, jer ne postoji mogućnost da se to dogodi. Kako sam stario, počeo sam da mrzim čovečanstvo, tako da bih ga, ako bih imao apsolutnu moć, ostavio na stazi prema samouništenju - ono bi nestalo i ja bih bio srećniji.

 Ljudi poput mene, mi smo intelektualci - mi radimo svoj posao, pišemo tekstove, imamo načine da dignemo glas, da protestujemo, ali ne možemo da promenimo svet. Sve što možemo da uradimo jeste da podržimo politiku empatije. Kancelarka Angela Merkel dala je pozitivan primer kada je ohrabrila nemački narod da ugosti sirijske izbeglice. Promenila je imidž Nemaca širom sveta - niko ih više neće posmatrati kao SS Adolfa Hitlera. To je ono što jedan političar može da uradi.

 Mlade ljude treba naučiti da filtriraju i da dovode u pitanje informacije koje dobijaju preko interneta, a ne da ih uzimaju zdravo za gotovo. To nije jednostavno. Ja koristim Vikipediju i znam da mogu da joj verujem 99 odsto vremena, ali ljudi su na mojoj strani napisali da sam bio prvo od trinaestoro dece i da sam se oženio ćerkom svog izdavača. Ništa od toga nije istina. Tako da čak i to može da bude predmet manipulacije. Jedan od mojih unuka ima 15 godina i kaže da mnogi njegovi prijatelji veruju u teorije zavere o kojima čitaju na internetu. Ne postoji kontrola kvaliteta - i to je ogroman problem.

 Svaka vlada treba da nastoji da poboljša obrazovanje. Pre Prvog svetskog rata, svega oko 20 odsto ljudi u Italiji imalo je završenu osnovnu školu. Danas je problem u univerzitetima - rizično je što smo smanjili uslove za upis kako bi što više ljudi dobilo pristup visokom obrazovanju, ali je kvalitet tog obrazovanja istovremeno smanjen. To se desilo u Italiji poslednjih godina i predstavlja pravu tragediju. Sada su prve tri godine fakulteta previše lake - studenti uopšte ne moraju da čitaju knjige duže od stotinu strana. Oni koji su na vlasti moraju da shvate da je neophodno da budeš izazvan da bi odrastao. Kada sam ja studirao, čitao sam na hiljade stranica i nije mi ništa bilo!

 Učenje jezika je jedina stvar koju bih učinio obaveznom u školama. Ako koncept Evrope postoji, onda je on baziran na zajedničkom znanju jezika. U dve najveće zemlje, Francuskoj i Britaniji, većina ljudi izgleda govori samo svoj maternji jezik. Ne toliko davno, u Engleskoj su ljudi tečno govorili latinski. Postoji priča o engleskom generalu kojeg su poslali u indijsku provinciju Sind u 19. veku, tokom jedne pobune. Da bi se našalio, poslao je telegram u London, sa rečju "Peccavi", što znači "Zgrešio sam". Divna stvar nije bila što je mogao da napravi šalu na latinskom, već to što su je njegove kolege u Londonu razumele. Moj unuk uči grčki već dve godine. Možda još ne može da čita Homera u originalu, ali razvio je razumevanje grčke civilizacije. To je deo nečega što se zove "enciklioza", što znači "kružno obrazovanje", a iz te reči potiče i izraz "enciklopedija". 

 Ljudi su religiozne životinje. Psi nisu religiozni. Istina je da oni laju na mesec, ali to verovatno nije zbog religije. Ljudi imaju tendenciju da traže razlog u situacijama u kojima se nađu. Postoji divna rečenica, pripisana G. K. Čestertonu: "Kada ljudi prestanu da veruju u Boga, to ne znači da više ne veruju ni u šta; to znači da veruju u sve." Vladar sveta ne može da eliminiše religiju. Možete da budete ateista ili nevernik, ali morate da shvatite da većini ljudi jednostavno treba neko versko ubeđenje.

 Karl Marks je kazao da je religija opijum za mase - da ona drži narod utišan. Ali ona može da bude i kokain za mase. Ona ima dvostruku funkciju - odgovara na pojedina fundamentalna pitanja i ponekad ih tera da idu u borbu sa nevernicima. To je odlika čovečanstva na isti način na koji su ljudi jedina vrsta koja ume da voli.

 Na kraju, da sam vladar sveta, naterao bih sve ljude da pročitaju sve moje knjige, kako bi postali jednako pametni kao ja i kako ne bi verovali da svetu treba vladar!

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Umberto Eco

 

 Recite NE mobilnim telefonima

 Lako je podsmevati se vlasnicima mobilnih telefona. Treba najpre utvrditi kojoj od pet mogućih kategorija pripadaju. U prvoj su hendikepirani, prinuđeni da neposredno budu u kontaktu sa lekarom ili hitnom pomoći. Neka je blagoslovena tehnologija koja im je stavila na raspolaganje takvu korisnu napravu.

 U drugu grupu spadaju svi koji su zbog važnih poslovnih obaveza u stanju stalne pripravnosti (vođe vatrogasnih brigada, seoski lekari, transplatatori organa u očekivanju svežeg leša…). Za njih je mobilni telefon stvar preke potrebe i gotovo nikakvo zadovoljstvo.

 Treći su preljubnici. Oni prvi put u istoriji mogu da primaju poruke od tajnog partnera koje članovi njihovih porodica, sekretarice ili zlobne kolege ne mogu da ulove. Dovoljno je da telefonski broj poznaju ona i on (ili on i on, ona i ona; ne mogu da se setim ostalih mogućih kombinacija). Sve tri navedene kategorije zaslužuju naše poštovanje: spremni smo da zbog prve dve budemo uznemiravani u restoranu ili za vreme pogrebnog ceremonijala, a preljubnci su veoma često vrlo diskretni.

 Slede preostale dve, i to rizične kategorije (za njih same i za nas). U jednoj su svi oni koji nigde ne kreću ako nemaju mogućnost da o frivolnim stvarima ćaskaju sa prijateljima i rođacima od kojih su se upravo rastali. Njima je teško objasniti zašto ne bi trebalo da to čine: ako im ne polazi za rukom da pobegnu od te prinudne interakcije i uživaju u trenucima samoće, ako ne mogu da se zainteresuju za ono što rade u tom momentu, da iskuse udaljenost pošto su spoznali bliskost, ako ne mogu a da se ne razmeću svojom ispraznošću nego od nje prave amblem i barjak, pa dobro, onda je to problem za psihologe. Smetaju nam, ali moramo razumeti njihovo strašno unutrašnje siromaštvo, zahvalni što sami nismo takvi i oprostiti im (ne dozvolite da vas obuzme luciferska radost što niste kao oni jer to je onda oholost i nedostatak milosrđa). Prihvatite ih kao svoje bližnje koji pate i pružite im i drugo uvo.

 Poslednju kategoriju čine osobe koje žele da u javnosti ostave utisak da su vrlo tražene, naročito zbog poslovnih konsultacija: razgovori koje smo primorani da slušamo, na aerodromima, u restoranima ili vozovima odnose se uvek na novčane transakcije, izostalu isporuku metalnih profila, pokušaje da se naplati isporučena partija kravata i slično, zbog čega svaki govornik zvuči pomalo kao Bil Gejts.

 Podela na klase je okrutan mehanizam pa novi bogataš, i kada zarađuje enormne sume, zbog nasleđenog proleterskog žiga ne zna kako da upotrebi pribor za ribu, kači plišanog majmuna na zadnje staklo svog ferarija, Svetog Kristofera na istrument tablu privatnog aviona, ili izgovara managment; i zato neće biti pozvan kod vojvotkinje Guermenteza (a pitaće se zašto kad ima jahtu dovoljno dugačku da spoji dve obale). Oni ne znaju da Bil Gejts nema potrebu za mobilnim telefonom jer ima čitav sekretarijat, toliko moćan i efikasan da će mu u najgorem slučaju, ako mu baš umire deda, prići šofer i šapnuti to na uvo. Moćan čovek je onaj koji ne mora da odgovori na svaki poziv, naprotiv, obično kažu da nije tu. I na nižem upravljačkom nivou dve stvari simbolišu uspeh: ključ od privatnog toaleta i sekretarica koja kaže: „gospodin je trenutno van kancelarije“.

 Zato, ko se razmeće mobilnim telefonom kao simbolom moći, objavljuje, naprotiv, da je u beznadežno potčinjenom položaju, primoran da skače na pozive čak i dok vodi ljubav, svaki put kada ga pretpostavljeni zovu, osuđen da progoni poverioce danju i noću da bi preživeo, i sam progonjen zbog izdatog čeka bez pokrića. Ali razmetanje mobilnim telefonom dokaz je da te stvari ne zna i potvrda njegove nesporne društvene marginalnosti.

 

 izvor: portalanalitika.me ›››