Obzirom da sam sav predan umjetničkom djelu, logično je da
me više interesuje njegova promjena u vremenu, nego moja
sudbina na ovom i drugim svjetovima
Svako pojavljivanje Uroša
Toškovića na likovnoj sceni predstavlja prijatan likovni
doživljaj u kom jednako participiraju i umjetnik i njegovo
umjetničko djelo. Jedno bez drugog, jednostavno, ne ide. A
ako nekim slučajem ide, onda to nije ono pravo. Taj
nerazdvojna cjelina nameće potrebu da se istovremeno
predstave; i Uroš i njegovo likovno umijeće, obzirom da
zajedno oblikuju pun estetski kvalitetj.
Pisati o Njegovim radovima je
ozbiljan i odgovoran posao, koji podrazumijeva poznavanje
istorije umjetnosti, od Altamire do savremenih performansa i
instalacija, kao i brojne... izme i estetike između ta dva
perioda. To znanje predstavlja osnovni „alat“ za umjetničku
valorizaciju Njegovih likovnih radova, njihove forme,
kompozicije, valera, boje, iluzije prostora, perspektive,
paralakse, originalnonsti likovnog izraza i još mnogo toga,
što u krajnjoj instanci daje sud o umjetničkoj vrijednosti.
Obimno, svakako, ali se može
odraditi kvalitetno i meritorno.
Međutim, pisati o umjetniku, u
liku Uroša Toškovića, je teško izvodljivo iz više razloga:
prvo, što umjetnik neće sa svakim da razgovara a potom što
(ako vas je udostojio kao sagovornika) razgovor treba da
teče na način i putevima koje on oblikuje. Nema mjesta za
pitanja, pa se razgovor svodi na Njegovo monologiziranje
koje, po mišljenju umjetnika, treba sagovorniku da
predstvlja prestižnu povlasticu u profanom svijetu, obzirom
da je mali broj onih koje je udostojio takvog razgovora a
još manje onih koji mogu reći „Znam čovjeka“. Ko od Njega
traži intervju, ozbiljno rizikuje da dobije prekor ili
uvredu.
“Čojek
čojku tajna je najveća!”
Uroš, jednostavno, ne želi nova
poznanstva jer i sa postojećim teško izlazi na kraj. Samo
nekoliko izabranih prepoznali su u ovom njegovom stavu
vrlinu, svojstvenu ljudima koji su životom i djelom
prevazišli granice osrednjosti, ljudi koji su dovoljni sebi
samima.
On je nadaren i nadahnut likovni
stvaralac prepoznatljiv samo u ezoteričkom kodu i originalan
u mjeri koja ga uzdiže iznad estetske relativnosti, naučne
analitčnosti, filozofijske isključivosti, religijske
dogmatičnosti i moralne dvoličnosti.
Likom, kojim dominiraju guste
obrve i isturene slovenske jagodice, najviše podsjeća na
Biblijskog Adama koga je Veliki Arhitekta Univerzuma zbog
Istočnog grijeha protjerao iz Edenskih vrtova.
Kupa se u moru tokom čitave
godine, pije sirovo kozije mlijeko, obožava poparu i jela
začinjena maslinovim uljem.
Njegovo tijelo, pod snažnim
uticajem sunca, morske soli i joda, ima kvalitet ire koja
miriše na smirnu. Nije se šišao i brijao pedeset godina.
Zakleti je siromah, bogatog duha i isposnik koji živi samo
za svoje umjetničko djelo. Mjera je lijepog, njen aršin i
elementarni kvant.
Ako ga prihvatite kao tkvog
možete očekivati da će vas kroz par godina uvažiti kao
sagovornika, ali bez prava da ga, u narednih pet godina,
nešto pitate ili da mu nešto kažete (kao u Pitagorinoj
Akademiji).
Uroš
o Urošu
- Pričaju da sam prevak svijeta
u monologiziranju, odnosno da je nemoguća diskusija sa mnom
po bilo kom pitanju. Ne slažem se sa takvom konstatacijom.
Ja jednostavno ne podnosim stereotipni intervju koji se
ostvaruje kroz formu pitanja i odgovora jer su pitanja
najčešće takva da sugerišu odgovor. Intervju je razgovor, i
on se može voditi samo u području koje je vezano za
stvaralaštvo. Sva druga pitanja su ili indiskretna ili
nevažna. Intervju sa samim sobom je višestruko bolji, jer
podrazumijeva samo odgovore! To je ono pravo, bar Ja tako
mislim, a misliti različito je veoma ljudski. U tom
kontekstu, u razgovoru više cijenim onoga koji mi
protivurječi od desetorice drugih koji mi odobravaju kao
dvorjani. A pošto razgovor vodim sa sobom, nameće se logičan
zaključak da visoko cijenim sebe.
“Tajna
čojku čovjek je najviša”
- Pitaju Me često što mislim o
životu? Pa, mislim da je najlakše biti mediokritet. U život
ući i iz njega izaći, bez ičega. Potrošiti taj zlatni novčić
u hedonističkom stilu; na jelo, piće, zabavu i kurvanje. To
ne zahtijeva ama baš nikakav napor. Za nešto više od toga,
za život koji ostavlja trag o sebi, međutim, potrebno je
mnogo snage, volje i nadahnuća. To podrazumijeva strog i
težak način života, uz odricanje od svakog profanog
uživanja, uz obuzdavanje i kontrolu ambicije, strasti i
požude. To znači biti sam!
Da bi se realizovao takav
život potrebno je u procesu socijalizacije izgrađivati sebe
u vrlinama koje omogućavaju da se čovjek oslobodi bijednog
egoizma, provincijskog konvencionalizma, mržnje i
tupoglavosti. Takav odnos prema životu najbliži je nirvani,
životu bez želja, ali i bez patnji. Asketski život! Pametan
čovjek u susretu sa asketom žali sebe, dok se tupoglav divi
sebi i kuka nad sudbinom askete.
“Bez
budalah tupoga pogleda, bil umovi mogli blistat svijetli”
- Posvećen sam životnoj sredini,
koja je kao i život sklona propadanju. Držim da je ona
vječna i da se, po nekom prirodnom zakonu, mijenja u
Heraklitovom ritmu neprestanog stvaranja i uništavanja.
Obzirom da sam sav predan umjetničkom djelu, logično je da
me više interesuje njegova promjena u vremenu, nego moja
sudbina na ovom i drugim svjetovima.
“Svemogućstvo
svetom tajnom šapti
Samo duši plamena poete”
- Jednog sunčanog poslijepodneva
izložio sam desetak radova na morskoj obali i zamolio nebo
da napravi puni zapis tog svemirskog spektakla, u kvalitetu
realnih prostornih scena, a jednog Peđu zadužio da za
potrebe kataloga napravi seriju fotografija, kako bih uvijek
mogao da se divim sebi i djelu truda svojega.
Potom sam radove prepustio
sudbini predatorskih procesa koji uobičajeno prate
razlaganje materije a najintenzivniji su u smetlištima
(Recicle Bin), simulirajući tako vještačku klimu koja za dan
devastira ono što bi u normalnim uslovima trajalo godinu.
Iako su pretrpjeli znatna
oštećenja, tragovi moje genijalnosti na radovima su sačuvani
u potpunosti, što jasno govori o mojoj duhovnoj
supertiornosti i fizičkoj neuništivosti.
Hvala Velikom Mirosijatelju što
me uzdigao iznad profanog svijeta i nadahnuo ljepotom
samovanja, kroz formu asketskog života.
Nebu i Njemu ostavio sam svoju
adresu u Apsolutnom prostoru: Uroš Tochkovich,
Zemljoradnička zadruga “Uzdomir Zeta” Brazda br. 13.
“Budalama
kad bi vjerovali, Pjesnici su pokoljenje ludo”.
- Zamjeraju mi ljudi iz
umjetničkog svijeta da svojim odnosom prema stvaralaštvu
zapostavljam autoritet drugih velikih slikara i mislilaca:
Leonarda, Rembranta, Goje, Pikasa itd. a posebno mojih
savremenika: Dada, Ljube, Vlada... Ma, to nije tačno!
Naprotiv, visoko ih cijenim i uvažavam kao značajne
stvaraoce i kao preteče, koji su imali zadatak da najave
dolazak velikog slikarskog Mesije u liku Uroša Toškovića.
Oni su, u stilu velikih majstora, svoju misiju znalački
odradili, pa zamjerkama tih ljudi ne treba vjerovati.
“Ako istok sunce svjetlo rađa,
Ako biće vri u luče sjajne, Ako zemlja priviđenje nije,
Ljudska duša jeste besamrtna.”
- Odavno sam prevalio
osamdesetu, a osjećam se kao da nebo mogu rukama dohvatit.
Pitaju me mislim li umirat? Ja iskreno vjerujem da ljudi kao
Ja postoje oduvijek i da traju zauvijek! Oni dođu kao neka
prirodna pojava koja stoji na sredokraći između smrtnih
ljudi i besmrtnih Bogova. To je sudbina onih koji žive za
svoje umjetničko djelo.
“Od
toga su u grobu ključevi”.
- Ja se, eto, uz blagoslov
Velikog Njegoša i Njegove “Luče mikrokozme” ispričah sa
sobom a vi prosudite da li je bolji otrcani intervju ili
monologiziranje, u kome sam, kako vele, prvak svijeta.
.jpg)
_001.jpg)