Izašavši dan poslije
masakra u tadašnjoj Ulici Vase Miskina u Sarajevu da uz zvuk
čela otuguje 26 poginulih, «sarajevski čelist» Vedran
Smailović nije ni slutio da će se godinu i pol poslije naći
u Ankoni sa 150 njemačkih maraka u džepu, dva para farmerica
i kutijom fotografija. Ono što mu se izdešavalo od kraja
maja kad se poslije jednog od najkrvavijih masakara odlučio
tugu iskazati svirajući sjetni Albinonijev Adagio na ulici
ne obazirući se na granate, i dana kada je u decembru 1993.
godine morao napustiti grad čiji je simbol otpora u
međuvremenu postao, sve je osim tipične priče o otporu
nesalomivog grada. Priča je to o pokušaju da se slomi otpor
ponosnog čeliste kojeg granate nisu mogle otjerati dok je
svirao na ulici, nije ga otjerao ni protivavionski mitraljez
koji je po njemu pucao dok je svirao na sahrani svog
prijatelja na groblju Lav, ali su ga otjerali oni zbog kojih
je riskirao život.
STARI
BOEM PUN GORČINE
«Meni su dolazili i govorili da
promijenim ime u Vahid, kao, biće isti inicijali. Kažem im
ja: Vi mene okrećete protiv mog mrtvog oca i majke Munire!
Meni je moj otac Avdo Smailović dao to ime, i ja ću ga
nositi sviđalo se to vama ili ne!», priča nam Vedran 9.
aprila, nekoliko dana od 20. godišnjice od početka opsade
Sarajeva. Prije nego je otvorio dušu, obišli smo s Vedranom
brojne kafane, od Baze preko Pozorišne s njegovim najboljim
drugom Rafaelom Družnovićem, pa do Sloge, bili s njim kad je
na Baščaršiji «kupovao sebe», posjetili amidže u Visokom i
muzičku školu koja nosi ime po njegovom ocu.
Iako jedan od najvedrijih ljudi
koje čovjek može sresti, stari boem ipak je pun gorčine.
Cigareta mu je stalno u ustima, ali ga skoro nikada ne
možete vidjeti s upaljačem u ruci jer «štikla» cigaretu na
cigaretu. U Sarajevu nije svirao otkako su mu u oktobru
1993. upali u stan u Strossmayerovoj ulici, uništili čelo na
kojem je svirao, kao i ostale instrumente i sve uspomene
koje ranije nije uspio iznijeti. Došao je na poziv stranih
novinara i fotografa koji su se okupili da obilježe
godišnjicu opsade grada u kojem su živjeli i radili tokom
opsade.
«I danas su u mom stanu
okupatori, u ulici u kojoj sam se rodio. Kako drugačije
nazvati one koji ti ilegalno upadnu u stan i otmu ga? Meni
je komšinica, kad sam se vratio s kopanja rovova na
Trebeviću, kazala da mi je pametnije da tamo ne idem, jer me
čeka mitraljez. I nisam išao. Danas sam ovdje na poziv
stranih novinara, došao sam u svoj grad kao Englez, imam i
državljanstvo. Stranci su mi platili sobu u hotelu Evropa,
100 metara od moje babovine. Prođem pored Strossmayerove, ne
mogu da pogledam na tu stranu, okrenem glavu prema Estradi,
boli», priča nam Smailović, pa priču vraćamo na početak, kad
je izašao da svira ispred Tržnice. Plan je bio da svira po
jedan dan za svakog poginulog, ali kad je odsvirao i
posljednji dan, jednostavno mu nisu dali da prestane:
«Pitaju me raja u Raguzi jesam li i sutra na starom mjestu.
Kad sam im rekao da sam završio sa sviranjem, rekli su mi da
je to nemoguće i da je činjenica da ja sviram dokaz da
ludilo još nije zavladalo do kraja, iako niko normalan ne bi
uradio to što sam ja uradio tada. Izaći s čelom na ulicu i
svirati bez obzira na granatiranje. Ja sviram, ode zgrada u
pizdu materinu, onaj me snima iz podruma sa šljemom na
glavi! Nisam mogao iznevjeriti ljude i nastavio sam
svirati». I nije iznevjerio ljude, nastavio je svirati na
ulici.
Jednom prilikom išao je skupa s
pjesnikom Admiralom Mahićem na liniju na Grdonj, da sviraju
borcima i čitaju poeziju. «Kakav je to bio prizor! Penjemo
se mi uz Grdonj, nose borci čelo ko da je tabut, 'ćetenije'
odozgo kontaju kakvo je ovo novo oružje. Došli mi na liniju,
Admiral čitao poeziju, a ja zamolim komandanta da naredi da
njegovi vojnici ne pucaju u mene. On zbunjen, ali ja napadan
pa on naredi. Izvadim čelo, i raspalim na jednoj žici k'o na
guslama:
«Ro-ma-ni-jo-je-bem-li-ti-maj-ku-što-čet-ni-ke-u-nje-dra-spre-maš...»
Nastade pucnjava, totalni rat. Zovu da dođe vozilo po nas iz
komande, niko ne smije krenuti. Zamolim komandanta da mi da
vezu i kažem: 'Ćelo specijalac treba vozilo na Grdonju', a
kako je tad bilo 100 nekih Ćela a o čelu je malo ko šta
znao, dođe začas 'Puch' po nas».
BOMBE
U SJEVERNOJ IRSKOJ
Prisjetiće se Vedran i dana kad
je svirao na sahrani svog prijatelja Mome Vlačića iz
Sarajevskog gudačkog kvarteta na groblju Lav: «Došao ja da
sviram, uz mene ova TV ekipa, čekaju da me nešto spuca pa da
imaju snimak karijere. Krenem ja svirati, a odozgo PAM
(protiv avionski mitraljez) po meni. Ovi se razbježali, ja
sviram a meci lete naokolo. Spakujem gospodski čelo i u
Selju. Tamo dolazi poznanik iz MUP-a, s radio-veze: Imaš
selam od onih gore. Neki tu odmah za pištolje i prema meni,
ovaj im objasni da su zvali jer su me vidjeli na Lavu. Kaže
mi poznanik: Javio mi se lik, kaže vidio te i da te
pozdravim od Mileta Šofera. Poručio ti je da više ne dolaziš
na groblje jer neće on uvijek biti na smjeni. Vidio sam tog
čovjeka poslije rata, znali smo se i prije.»
Čekao poziv na kopanje rovova:
«Kažu, otišao je dopis Šiberu, biće sve u redu, od Šibera
otišao Deliću, a od Delića na kraju završim kod Cace. Kaže
mi Caco: Vedrane, care, ništa se ti ne sekiraj. Mjera je
svima tri metra, a ti završiš metar i to je to. Pošalju me
na Bostariće, i tu shvatim da se metar ne odnosi na 100
centimetara, već da je to zatvorska mjera od mjesec dana.»
Tako je Vedran završio kod Mušana Topalovića Cace gdje je
«opalio» nešto jače od metra: 49 dana. Tada su mnoge
estradne ličnosti završile kod Cace na kopanju rovova, ali
Vedran poput većine njih nije imao 300 maraka koliko je
koštala sloboda. Kopalo se po danu, od Bostarića, preko
Vranjača, Curinih njiva pa do Jevrejskog groblja: «Najgore
je bilo noćno kopanje. Koga prozovu na noćno, uglavnom se ne
vrati...»
Najveća privilegija koju je u
vrijeme kopanja imao, osim činjenice da su ga mnogi borci
«gotivili» i pomagali mu koliko su mogli, bila je da ponekad
može otići i okupati se. Tada bi porodicama onih koji nisu
bili «te sreće» prenosio poruke i pisma, a njima od porodica
donosio po koju cigaru. Kad je napokon pušten, 15. oktobra
1993., upali su mu u stan, i većinu stvari uništili, među
njima i čelo na kojem je svirao do odvođenja na kopanje.
Neko vrijeme živio je u prostorijama društva Seljo, nije
prelazio dalje od Vječne vatre, i onda je uz pomoć
prijatelja u decembru 1993. napustio opkoljeni grad, lutao
po Evropi i stanio se u Warrenpointu u Sjevernoj Irskoj.
«Nisam smio tek tako otići odmah gdje je potpuni mir da se
ne šokiram. Tu u Sjevernoj Irskoj i dan-danas pukne poneka
bomba pa se osjećam nekako domaće, za razliku od Sarajeva
danas».
NEMA
POPUSTA ZA - MENE
Da je velikim dijelom u pravu,
uvjerili smo se odlazeći s njim do restorana na Baščaršiji u
čijem izlogu stoje dva poznata postera Sarajevske zime '93.
s fotografijom na kojoj je Vedran u netom izgorjeloj
Vijećnici sa svojim čelom, u fraku i s rukom koja prekriva
lice.
«Pošto poster?», pita Vedran.
«Deset maraka», odgovara mu
radnica dok iznosi stolice u baštu.
«Ima li popusta za mene?»
«Nema ni za koga. Deset maraka!»
«Dobro, daj mi pet komada»,
govori Vedran i daje novac, a radnica mu pakuje pet postera.
«To na slici sam ja, upravo si mi
prodala mene», govori Vedran dok izlazimo.
«Kad smo čuli da gori Vijećnica,
nas nekoliko iz Sartra smo otišli da vidimo možemo li pomoći
da se šta spasi. Došli mi tamo, uletili na neki sporedni
ulaz i izbacujemo velike kutije s knjigama, drama, dok mi
nije ispala jedna od kutija i otvorila se, a raspu se
knjige, pogledam šta je kad tamo neki Kongres KPJ... Mislim
se, neću valjda zbog toga poginuti», ispričaće nam kasnije
Vedran. Kad je sve izgorjelo, dok su zidovi još skoro bili
topli od požara, Vedran je odlučio da dođe u aulu Vijećnice
i odsvira Adagio: «Ponio sam sa sobom jedan očev portret,
sjeo na stolicu i počeo da sviram. Sa mnom pošao Dubravko
Brigić da snima i meni je sve to bilo preemotivno i u jednom
momentu sam pokrio oči i počeo da plačem. Kad je to
emitovano, vidio Ibro Spahić i predložio nam da napravimo
fotografiju s tim motivom za plakat. Fotografisao je Kemal
Hadžić, a Enis Selimović koji je tu praktično dodao stolicu
poslije se potpisivao kao dizajner i prodavao plakat za 10
maraka, prodavali su ga meni usred rata u Holiday Innu!»,
ogorčen je Smailović.
O povratku u Sarajevo Vedran
uopšte ne pomišlja, niti je pretjerano zainteresovan da se
za sada bori za svoj stan. «Prošle godine sam bio tu, htio
sam ostati duže, ali sam već nakon nekoliko dana otišao za
Dubrovnik. Ako ja od Strossmayerove do nekadašnjeg Korza ne
sretnem 100 ljudi s kojima ću se pozdraviti, stati,
porazgovarati, to onda nije onaj moj grad».
U Warrenpointu u Sjevernoj
Irskoj Vedran stanuje uz obalu, a živi od penzije koja mu
može pokriti sve troškove, od onih za «režije», pa do pića i
putovanja. Ima i jednog učenika kojeg jednom sedmično
podučava čelo, dečko je talentovan pa mu to uz posao čini i
zadovoljstvo. «Ne sviram često, a kad sviram tražim
bezobrazno mnogo. Nekoliko takvih svirki godišnje i ja sam
prezadovoljan, ništa mi ne fali», kaže Vedran. Mogao bi kaže
više raditi, ali jednostavno ne želi. U životu je imao šest
vjenčanih supruga i devetero djece. Kaže, sva djeca su mu u
Evropi i u kontaktu je s njima, najmlađa kćerka ima 17, a
najstariji sin 33 godine: «Imam dovoljno tuge u sebi da ne
želim više da se patim ni oko čega. Bavim se ljubavlju,
komponovanjem i uživanjem u životu», veli Vedran.
Zadovoljan je bio i koncertom u
Sarajevu, u auli Holiday Inna, ali smo sigurni da bi bio još
sretniji da ga je pozvao njegov grad, uz svu zahvalnost
Williamu Lustu koji je zaslužan za njegovu prvu svirku u
Sarajevu poslije rata, bez granata i rafala PAM-a. S njim su
svirali i pjevali njegovi prijatelji iz ansambla -
Prijatelji, bio je tu Kamerni orkestar, gudački kvintet,
izvedeno je i jedno njegovo autorsko djelo.
Odsvirao je Vedran znalački i
iskreno svoj solo u Sarajevu, jedan od glavnih uslova bio mu
je da ulaz bude besplatan i da ne trebaju nikakve VIP
propusnice, i bilo je publike taman koliko ih može stati u
aulu Holiday Inna. Da je svojevremeno pristao da bude
instrument jedne politike i ime koje su mu dali otac Avdo i
majka Munira promijeni u Vahid, ili da je poslije rata poput
nekih «došao tobe», ne bi Vedran «opalio» 49 dana kopanja na
jednom od najopasnijih sarajevskih ratišta, ne bi se
snalazio sam po svijetu u jeansu i sa 150 maraka. Svirao bi
u punoj Zetri, šetao pod kišobranom sa eminentnim TV licima
i preko reda išao na CT. Ali nije, i nije mu žao.
izvor: artium-artium.blogspot.com ›››
.jpg)
_001.jpg)