Slušala sam ga čitavu
noć i plakala. Ne nad njim već od sreće što sam rasla uz umjetnika
koji mi je ubijao depru i uvjerio me da život ima smisla samo ako u
njemu ima ljubavi
Ne, ne mogu a da se
s nostalgijom ne sjetim vremena u kome sam živjela i zemlje u kojoj
sam živjela. U moje vrijeme sa mnom su bili mladi Arsen Dedić,
Oliver Dragojević, Bora Čorba i Kemal Monteno.
U moje vrijeme Arsen
Dedić nije bio “Srbin”, u moje vrijeme Bora Čorba nije bio “četnik”,
u moje vrijeme Oliver Dragojević odlazio je u Beograd, u moje
vrijeme Kemal Monteno bio je ubojica svih mojih ljubavnih jada.
Jugosnostalgičarka,
to sam ja? Mislite o meni što vas volja. Oni koji se nisu rodili kad
sam ja bila mlada ne znaju da smo živjeli bez mržnje i straha da
ćemo idućeg dana ostati bez kruha, zdravlja i života. Moji vršnjaci
su zaboravili Jugoslaviju, kad je to bilo, ali su umjetnici iz našeg
vremena ono što nam baš nitko ne može ičupati iz srca.
Dvadeset i pet
godina prošlo je od rata. Severina je danas hrvatski Arsen. Ceca je
Srbima Čorba. Tko je Bosancima Kemal pojma nemam jer Bosanaca više
nema. Kakve veze ima Kemal sa Jugoslavijom? Velike. Da nije rastao u
zemlji u kojoj se umjetnicima pružala prilika da svoj raskošni
talent vinu u svemir nitko danas u Hrvatskoj ne bi plakao uz “Nekako
s proljeća.” Kemal Monteno bio je veliki jugoslavenski umjetnik.
Dvadeset i pet godina Kemal i kompanija za mene su dečki iz nekih
boljih, starih vremena.
Nisam zaboravila rat
ni što su nama „oŃi“ radili. Sjećam se živo i što su „oŃi“ radili
Sarajevu. Znam i Čorbu iz “novije faze”. Poznato mi je i što smo
“mi” učinili Mostaru. Duboko poštujem stav velikog Olivera
Dragojevića da više nikad ne kroči nogom u Beograd koji nije ono što
je nekad bio.
Kemal, Kemal Monteno.
Moja djeca će plakati ili plaču, ne viđam ih često, uz njegove
balade, moj će unuk svojoj curi, ako preživi odvratno vrijeme u kome
živi, promukli Kemalov glas pokloniti curi umjesto cvijeta.
Slušala sam ga
čitavu noć i plakala. Ne nad sobom. Ne nad njim. Ne nad zemljom koje
više nema jer je s pravom nema. Plakala sam od sreće što sam rasla
uz umjetnika koji mi je ubijao depru i uvjerio me da život ima
smisla samo ako u njemu ima ljubavi. Sve ostalo oko mene su krhke
kulise koje će odnijeti vjetar.
Kemalove su se
kulise raspale. Ostao je na pozornici sam. Smije se sa gitarom u
ruci i gleda me. Pjeva samo za mene. Život ipak ima smisla.
.jpg)
_001.jpg)