Tekst

autor tekst 010 ›››

Viktor Ivančić

Domovinski odgoj

Ona učiteljica Smilja je stala isprid ploče i rekla je: „Dico, danas ćemo učit o domovinskom ratu! Moran odma na početku izrazit ushit, sriću i zadovoljstvo šta je to ušlo u nastavni plan i program trećaša! Nikad nije previše rano da mi ka ponosni Hrvati usvojimo to gradivo!“ Onda je uča pljesnila sa rukama i pitala je: „Jel možda neko od vas zna šta je to bija domovinski rat?“ Svi rulja u razredu su šutili i vrtili su sa glavušama kao da nemaju blage. Uča je pitala: „Šta? Baš niko?“ Onda sam ja dignijo ruku. Uča je rekla: „Izvoli Robi!“ Ja sam rekao: „Jel to bija rat di su naši uz pomoć saveznika satrali Njemce i ustaše?“

Učiteljica Smilja je mene blido pogledala. Onda je ona stavila ruke na kukove i pitala je: „A molinte lipo, od koga si to čuja?“ Ja sam rekao: „Od mog dida sa Šolte!“ Uča je rekla: „E pa dida ti se malo zajeba, mladiću! Biće čovik ostarija, pa je mrvicu propuva!“ Ja sam rekao: „Sori, učiteljice, al moj dida nije propuva!“ Uča je rekla: „Okej, ako nije propuva, onda je mislija na neki drugi rat!“ Ja sam pitao: „Na koji drugi rat?“ Uča Smilja je rekla: „Na drugi svjecki rat! Ti je rat bija prije domovinskog rata!“ Ja sam pitao: „Pa koga su onda naši satrali u domovinskom ratu?“ Uča je rekla: „Satrali su Srbe i četnike!“ Ja sam pitao: „A ko su nam bili saveznici?“ Uča je rekla: „Njemci i ustaše!“

Ja sam zblantao se u uču Smilju sa lakšom zbunjozom. Samo onda je moj drug Dino rekao: „Čekajte malo, učiteljice, zar oni već nisu bili satrani u drugom svjeckom ratu?“ Onda je onaj Kane Šteta rekao: „E stvarno, jebate! Ako su naši satrali Njemce i ustaše u drugom svjeckom ratu, a posli toga je doša domovinski rat, kako su ih onda mogli imat za saveznike?“ Ona tuljanica Niveska je uletila: „Možda ih nisu satrali sve! Nego su neke satrali, a neke su ostavili da in posli budu saveznici!“ Ona Nela Svinjogojstvo je pitala: „Kako su birali koje će satrat, a koje će ostavit za saveznike?“ Onaj Rino Sajla je rekao: „Možda su in dali igrat na par-dišpar?“

Učiteljica Smilja je dvaput pljesnila sa rukama i rekla je: „Dico, molinvas lipo nemojte konplicirat život! Ovo je tribalo bit jednostavno gradivo, da skužimo ko je agresor a ko žrtva, a ne da sad tu idemo do stoljeća sedmog…“ Samo onda je ona balibanica Lidija uletila: „A di su onda bili Srbi i četnici?“ Uča je pitala: „Kad?“ Balibanica Lidija je rekla: „Pa u drugom svjeckom ratu!“ Uča Smilja je počeškala se po bradi i malo je dumala. Onda je ona rekla: „Četnici su bili skupa sa Njemcima i ustašama! A Srbi su bili skupa sa našim Hrvatima, znači protiv Njemaca, ustaša i četnika!“ Onda je mala Teica pitala: „Zašto onda moja mama govori da su mog dida u domovinskom ratu uhapsili Taljani?“

Učiteljica Smilja je okrenila se prema njoj i rekla je: „Teice, dušo, didu ti nikako Taljani nisu mogli uhapsit u domovinskom ratu! Možda su ga jedino mogli uhapsit u drugom svjeckom ratu!“ Kane Šteta je pitao: „A jesul Taljani bili Njemci, ustaše ili četnici?“ Uča Smilja je podviknila: „Taljani su bili Taljani! Samo su bili u kompi sa Njemcima, ustašama i četnicima! A to znači protiv Hrvata i Srba!“ Ona pederica Sandra je pitala: „A jesul onda posli u domovinskom ratu bili u kompi sa Hrvatima i Srbima?“ Moj drug Dino je njoj rekao: „A glupa si ka tava, Sandra! Kako će bit u kompi sa Hrvatima i Srbima ako su Hrvati bili protiv Srba!“ Pederica Sandra je pitala: „Kad?“ Dino je rekao: „Pa u domovinskom ratu!“ Kane Šteta rekao: „Možda je po Taljana išlo sa Srbima, a po sa Hrvatima!“ Nela Svinjogojstvo je pitala: „Kako su birali koji će sa kojima? Jesul igrali na par-dišpar?“

Uča Smilja je zveknila sa dnevnikom po klupi i viknila je: „Jel više bilo dosta?!“ Ja sam njoj rekao: „Ovo gradivo je zapopizdit teško, učiteljice! Ja ne kužim ništa živo!“ Uča je dreknila: „Zato šta smo sve zakonplicirali sa tvojin didom i drugim svjeckim ratom! Odsad se držimo samo domovinskog rata i gotovo! Jel to svima jasno?!“ Mi smo svi u razredu umirili se i začepili smo labrnje. Uča je podviknila: „I da se više uopće ne spominju Taljani i Njemci, pošto su to sad naši dragi turisti! Jel i to jasno?“ Mi smo svi šutili i klimali smo sa glavušicama. Uča je rekla: „Okej! Znači, vratimo se na početak! U domovinskom ratu su Srbi i četnici išli okupirat našu zemlju, a onda su…“ Dino je uletijo: „…a onda su ih Hrvati i ustaše satrali! Jel tako?“

Učiteljica Smilja je značajski se okrenila prema njemu. Ona je zarežala: „Otprilike!“ Ja sam uletijo: „Za razliku od drugog svjeckog rata, di su Hrvati i Srbi satrali četnike i ustaše! Jel tako?“ Uča je značajski zapiljila se prema meni i zarežala je: „Otprilike!“ Onda je Dino uletijo: „Šta znači da će u sljedećem ratu Hrvati i četnici satrat Srbe i ustaše!“ Uča je iskobečila oči i zinila je sa ustima. Onda je tuljanica Niveska rekla: „A zašto Hrvati uvik moraju pobjedit? Možda će baš Srbi i ustaše satrat Hrvate i četnike!“ Samo uča je na nju arlauknila: „Niveska, kakvo je to nedomoljubno ponašanje?! Za koga ti navijaš? Neću da čujen takve stvari u ovom razredu!“

Tuljanica Niveska je u roku odma zablindirala gubicu. Moj drug Dino se mrgaški smjehuckao. Učiteljica Smilja je naperila kažimprst prema njemu i rekla je: „A ti se, pametnjakoviću, ne keseri! Otkud tebi pravo da govoriš da će bit novog rata? Je li, klipsone?!“ Dino je raširijo ruke i rekao je: „Pa ubra san da je to princip lige prvaka! Igra svak protiv svakoga i na kraju se zbroje punti!“ Ja sam rekao: „Naravska stvar! A nemoš prekinit natjecanje napola!“ Uča je podviknila: „E pa slušajte me dobro, papani, to van je malo degenerična logika! Prvo i prvo, više nikad ne smi bit rata! A drugo i drugo, ako ga i bude, onda je turbo nemoguća kombinacija da Hrvati skupa sa četnicima ratuju protiv Srba i ustaša! Gotova priča!“ Onda sam ja rekao: „A zašto onda na Šolti mom didi ka Hrvatu jebu četničku mater?“ Uča je zableušila se u mene sa težim ošamutom. Ekipa u razredu su isto gledali sa čudilom. Ja sam rekao: „I to samo zato šta je bija u partizanima!“

Onda je Rino Sajla pitao: „Ko su sad partizani, jebate noj?“ Kane Šteta je rekao: „Nikad čuja!“ Nela Svinjogojstvo je rekla: „Biće neki turisti, ka Njemci i Taljani!“ Učiteljica Smilja je i dalje stajala ukipana isprid ploče sa namušenom facom. Onda je balibanica Lidija nju pitala: „Stvarno, učiteljice, a ko su bili partizani?“ Uča je gledala koljački prema meni i podviknila je: „Jel vidiš sad šta si napravija, debilu? Jesmol mi na ovom satu tribali govorit o domovinskom ratu il o partizanima?“ Ja sam rekao: „Moj dida kaže da su partizani bili odlučujući faktor u domovinskom ratu!“ Uča se napečila: „A po čemu to, majketi?“ Ja sam rekao: „Po tome šta su nedostajali!“

izvor: pescanik.net ›››

autor tekst 009 ›››

Viktor Ivančić

Proizvodnja slavne tradicije vrvi primjerima

kada su nitkovi preoblačeni u heroje, a heroji u nitkove

Obično biva da pleme čuva uspomene na zajedničke gadosti kao svoje najveće vrednote. Gadosti se znaju i prešutjeti, no efektnije ih je naglasiti, promijeniti predznak i pridati im sakralne dimenzije. Ta je rabota nadasve kreativna; proizvodnja slavne tradicije vrvi primjerima kada su nitkovi preoblačeni u heroje, a heroji u nitkove. Također ima dosta slučajeva gdje se pokazuje da su ubijeni i prognani ubili i prognali sami sebe, ili su pak stradali od posljedica divljačkoga nasilja prema onima koji su ih ubili ili prognali. U pravilu, dželat je nositelj tragičnoga usuda što mu ga je namijenio smaknuti.

Plemenska historija, kao živo tkivo, nije ništa drugo nego strpljivi i koordinirani rad na krivotvorenju dokaza kojima će se, u svim vremenskim etapama, potkrijepiti vječne kolektivne vrline. Kada je pleme dobro organizirano, povijest nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, legenda koja teče, curi li ga curi, a ponekad i ravnomjerno šiklja kroz slavinu, pošto joj je izvor u vremenu današnjem. Službena prošlost je isporuka aktualnih želja uz korištenje perfekta, dakle perfektna varijanta sadašnjosti.

Stvar dobro ide i uz gusle i uz školske udžbenike. Potrebno je samo potaknuti skupnu imaginaciju, zadati joj osnovne gabarite, odrediti manevarski prostor, postaviti signalizaciju, označiti dopušteno i nedopušteno, a ova će se već iščiljeti iz zdravoga plemenskog duha u vidu kompaktnog fantazma, tisuća misli zbijenih u jednoj. Plemenski duh, pak, najzgodnije je predočiti kao onaj ustajali zrak i kiseli vonj u punom autobusu, na temperaturi od plus četrdeset: zvjezdan upekao, ventilacija ne radi, a svi su unutra i voze se, rame uz rame, dah uz dah, korpus uz korpus, razmjena znoja služi kao organsko mazivo…

Kada je skupna imaginacija kvalitetno ugođena zločin postaje čin milosrđa, a žrtve plemenskih postupaka transformiraju se u korisnike humanitarne pomoći, u one koji bi imali biti ponizni i osjećati doživotnu zahvalnost, jer ih samo zahvaljujući sućuti i prirođenoj dobroti plemena nije zadesila teža sudbina. Razumije se da netko može tvrditi i drugačije, no – tome nije mjesto u autobusu. Tome je mjesto pod njim.

„Kad su naši ljudi uvidjeli kakva opasnost prijeti od određenog dijela muslimanskog puka, odlučili su se na akciju i naredili svim Muslimanima da napuste Ljubuški.“ Tu rečenicu potpisuje nešto što se zove „dr. Ante Lauc“, a istrgnuta je iz namjenskoga teksta koji je prije nekoliko dana objavljen na jednome ljubuškom portalu. Autor, mučeći se s hrvatskom gramatikom, plutajući među velikim i malim slovima, u nastavku veli kako su „Ljubuški muslimani mirno napustili Ljubuški“, dodaje kako „znamo da su se svi lijepo snašli“, te iznosi mišljenje da bi baš zbog toga – jer im je, naime, naređeno da napuste Ljubuški – „Ljubuški muslimani trebali dignuti spomenik dr. Mati Bobanu“.

Tekst je imao namjenu alarmirati javnost uoči nečuvenog događaja u Gradskoj vijećnici, gdje se prošloga ponedjeljka trebala održati projekcija dokumentarnog filma Svetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“. Film govori o Nedjeljku Galiću, koji se ratne 1993. jedini u gradu javno usprotivio progonu svojih sugrađana bošnjačke nacionalnosti, apelirao kod gradskih vlasti da se zaustavi zločinački pohod pripadnika Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute koji su „balije“ bez milosti i izuzetaka istjerivali iz njihovih domova, učinio sve da komšije s liste za izgon spasi od deportiranja u logor Heliodrom, pružajući im utočište u svojoj kući, pa do toga da je zajedno sa suprugom Šteficom falsificirao pozivna pisma iz inozemstva pomoću kojih su obilježeni Ljubušaci, umjesto u logoru, završavali diljem svijeta. Kada su i posljednji Bošnjaci napustili Ljubuški, u izbjeglištvo je otišla i obitelj Galić.

Galići su se po završetku rata vratili u svoj grad, uz tretman kakav uobičajeno prati nacionalne izdajnike. Nedjeljko je 2001. umro, a ove godine posthumno mu je dodijeljena nagrada organizacije GARIWO za građansku hrabrost, povodom koje je i snimljen film o njemu.

„Dragi Ljubušaci, zar ćemo pustiti ljude koji očito mrze Hrvatsku zastavu da ovo održe?!“ uskliknuo je preko portala „dr. Ante Lauc“ i naglasio da će svetogrdna projekcija u Gradskoj vijećnici biti „manifestacija koja kriminalizira Domovinski rat, koja iznosi laži, a ne činjenice o slavnoj obrani ove hrvatske grude“. Zašto je „dr. Ante Lauc“ velikim početnim slovom dao prioritet „Hrvatskoj zastavi“ u odnosu na „hrvatsku grudu“, ne zna se, no njegov poziv na linč, bez obzira na atrofiranu pismenost, urodio je plodom.

Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od slavne 1993. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan „izrodom“, „špijunom“, „okupatorskim suradnikom“ i „komunjarom“, Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, „unuka masovnog zločinca“, „vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju“, počašćena je s toliko uvreda da im količinom može parirati samo broj Hrvata stradalih od svirepih partizanskih hordi tijekom NOB-a.

Ukupno osam udruga „proizašlih iz Domovinskog rata“ zatražilo je od vlasti da zabrani javno emitiranje filma – premda ga prije zahtjeva za cenzurom nitko od zabrinutih prosvjednika nije mogao vidjeti – uz obrazloženje da isti „iskrivljuje istinu“ i „unosi nemir među lokalno stanovništvo“, a nevladina organizacija „Croatia Libertas“ najavila je, također na neviđeno, i kaznenu prijavu protiv autorice „zbog širenja međunacionalne mržnje“. Načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić iskazao je „protest na jednostrano tumačenje određenih povijesnih istina“, te uputio „zamjerku veleposlanstvu Norveške u BiH što se uključilo u potporu događaju koji u najmanju ruku izaziva kontroverze i neslaganja“.

Projekcija je naposljetku ipak održana, u atmosferi visokoga rizika, tako što su jake snage federalne policije, poslane iz Sarajeva, štitile gledatelje od svjetine okupljene pred ulazom u vijećnicu, a ova je urlala, psovala, prijetila, pljuvala, grcala u suzama, mahala zastavama i pjevala budnice u slavu voljene rodne grude. Premda se tamo zaputila, norveška ambasadorica nije završila na premijeri: zbog sigurnosnih razloga vratila se iz Mostara natrag u Sarajevo.

Netko se dakle drznuo poremetiti strogi sinopsis plemenske mitologije i sabotirati proizvodnju časne tradicije. Pleme je zahvatila pravednička agonija. Kako to bagra okupljena u Gradskoj vijećnici ne shvaća da historija pripada onima koji urlaju pred ulazom, da povijest pišu prosvjednici? U predaji i plemenskim svetim spisima lijepo se navodi da je progon djelo milosrđa i da bi nalogodavcu etničkoga čišćenja spomenik trebali podignuti oni koji su bili etnički očišćeni. Kako to umišljene žrtve ne mogu razumjeti? Kako uvjeriti žrtve da su žrtve zabluda o vlastitome stradanju? Kako ubijediti boga u njima?

U Osijeku su tome doskočili tako što su podignuli spomenik „žrtvama velikosrpske agresije“, a na njemu ugravirali i imena Osječana srpske nacionalnosti koje su likvidirali pripadnici eskadrona smrti Branimira Glavaša, te je i sam Glavaš – kao naredbodavac – zbog toga zločina bio osuđen na osam godina zatvora i upravo guli robiju u Mostaru. Sada pleme ima i mučenika i spomen-potvrdu njegove nevinosti, izgrađenu od materijala koji odolijeva zubu vremena: voljeni ratni vođa trune u kazamatu, herojski podnosi patništvo u ime zajednice, jer mu narodni izdajnici pripisuju ubojstva „žrtava velikosrpske agresije“.

Slično bi kroz neko vrijeme u Ljubuškome mogla niknuti mramorna statua Mate Bobana u čijem će podnožju biti uklesan natpis „Podignuli zahvalni Bošnjaci“. Ništa nije do te mjere bolesno i perverzno da ne nađe dostojno mjesto u kolektivnoj imaginaciji i ne podupre blistavu historiju plemenskih vrlina. Treba samo istrijebiti i u zaborav poslati nametnike poput Nedjeljka Galića i onih koji ga spominju po dobru.

Jer povijest – kakva se njeguje uz gusle, školske udžbenike i spomeničku baštinu – nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, vječno ista, curi li ga curi. Solna kiselina koja se iz hrabrih ruku hrvatskog vojnika izlijeva u ždrijelo onoga što će za koju minutu, u najgorim mukama, skončati kao „žrtva velikosrpske agresije“ – to je legenda koja teče.

izvor: tacno.net ›››

autor tekst 008 ›››

Viktor Ivančić

Sto ćuna

Relković, naravno, nema takvih dilema jer - poput urednika i komentatora Jutarnjeg lista - nastupa kao zastupnik interesa političke klase, a ova je, da bi u što većoj mjeri mogla upravljati odriješenim rukama, željna što snažnije utvrđenog legitimiteta

Pod naslovom Treba li uvesti obvezni izlazak na izbore u Hrvatskoj? Ivica Relković je u prošlom Globusu objavio opsežan članak i u njemu predložio potvrdan odgovor na naslovno pitanje. Da, veli autor članka, bilo bi višestruko korisno izlazak na parlamentarne izbore proglasiti obaveznim, a sve one koji se toj prisili ne pokore financijski penalizirati. Bolji naslov od Globusova glasio bi: ‘Sto kuna ako te boli ćuna!’

Donedavni ideolog i politički strateg Mosta - a još ranije glavni urednik Radio Marije, aktivist u Hrvatskom katoličkom zboru MI, te jedan od osnivača konzervativne organizacije (kasnije stranke) Hrast koja je okupljala živopisne figure hrvatskoga bogomoljačkog ćudoređa, poput Željke Markić i Ladislava Ilčića - nije ni prvi ni jedini zagovornik militantnog parlamentarizma. Prije se može reći da predstavlja friško grlo u sve brojnijem zboru onih koji prizivaju utjerivanje parlamentarne demokracije u kosti i - uz argument u vidu brige za ‘opće dobro’ - propagiraju dirljiv spoj političke slobode i državne prinude.

Uoči zadnjih izbora za Europski parlament, primjerice, Jutarnji list je bio pokrenuo žestoku kampanju u tome smjeru, s gromkim proglasom glavnoga urednika koji je - pozivajući se na tobože nepobitnu ocjenu kako su izbori ‘najučinkovitiji alat demokracije’ - uspostavio izravnu relaciju između slobode izbora i slobode govora. Akcent je stavio na to da bi građanin, ne konzumira li onu prvu, morao gubiti pravo na drugu. ‘Ne izađete li na izbore, ostanete li po strani namjerno, iz bojkota, poklopite se ušima i ubuduće šutite’, poručio je urednik u svom pamfletu.

Budući da takva glorifikacija parlamentarizma nastupa iz optike prema kojoj je, ukoliko ne pripadate vladajućoj kliki, ‘izborni glas’ jedini suvisao vid političkoga govora, pa ‘pravo glasa’ praktički supstituira pravo na izražavanje mišljenja, urednik je, premda mu to nije bila namjera, posredno izložio samu bit hegemonijski postavljene klopke unutar koje građani, eto, imaju priliku da se ‘politički izraze’: Ako ne želiš glasati, nemaš pravo govoriti, a ako glasaš, svoje si već rekao! Jedini glas koji možeš dati od sebe, a da on ima makar kakvu političku težinu, onaj je koji završi u biračkoj kutiji!

Koji dan kasnije komentator istoga dnevnog lista preveo je urednikovu zajapurenu moralku (unatoč kojoj je, uzgred budi rečeno, na izbore za Europski parlament izašla tek četvrtina biračkoga tijela) u praktičnu formu i založio se za to da ‘izlazak na izbore u Hrvatskoj postane zakonska obaveza’.

Tako je prijetnja evoluirala u konkretan prijedlog da zakonskim putem bude formalizirano nešto poput prisilno-demokratskog poretka, to jest da se ‘najučinkovitiji alat demokracije’ učini još učinkovitijim uz pomoć eklatantno protudemokratskih metoda, da se represivnim mjerama građanima ‘omogući’ konzumiranje političkih sloboda, drugim riječima - da im se zajamči takva sloboda izbora u kojoj neće moći slobodno izabrati žele li birati ili ne.

Dosta je bilo dramatično ‘neobvezujuće situacije’ i naknadnoga gunđanja protiv ‘glasačkih mašinerija’, veli u Globusu I. Relković, jer u Hrvatskoj na izbore u prosjeku izlazi jedva nešto više od 50 posto stanovnika s pravom glasa, i pita se ‘što bi se dogodilo kada bismo sami sebe Ustavom natjerali na to da se svi pretvorimo u obvezujuću, pa makar i zuboškripeću i zahrđalu, ‘glasačku mašineriju”? Ne bismo li time ‘pokrenuli i politički popravili Hrvatsku’? Ne bi li to bio ‘jedan motivirajući okidač da se barem pokrenu prvi koraci promjena’?

Ja se, s druge strane, pitam zbog čega bi slobodan građanin sebe Ustavom natjeravao na bilo što, ako već raspolaže slobodnom voljom, i kako je to uopće moguće da ‘sami sebe’ Ustavom discipliniramo kada Ustav niti ne donosimo nekakvi ‘sami mi’, nego ga usvaja ‘glasačka mašinerija’ u parlamentu, pa će onda biti da nas Ustavom na nešto natjerava netko drugi, a da to ispadne kao da natjeravamo ‘sami sebe’, odnosno da u ovome slučaju - uz propisanu obvezu izlaska na izbore - Ustav treba poslužiti upravo za poništavanje slobodne volje građanina i oduzimanje njegova prava da ne sudjeluje u ritualu koji, zbog bilo kakvih razloga, smatra besmislenim?

Relković, naravno, nema takvih dilema jer - poput urednika i komentatora Jutarnjeg lista - nastupa kao zastupnik interesa političke klase, a ova je, da bi u što većoj mjeri mogla upravljati odriješenim rukama, željna što snažnije utvrđenog legitimiteta. On zaključuje da će se proglašenjem glasačke obaveze vratiti ‘i ozbiljnost i odgovornost na obje strane izbornog procesa’, što bi opet dovelo do ‘izborne i političke samoedukacije hrvatskog društva’, ma što to značilo. Treba se tek dogovoriti oko toga koliki intenzitet represije staviti u službu demokratske procedure.

Relković predlaže da se izborni neposluh kažnjava sa 100 kuna. To nije veliki iznos, ali on smatra da bi, u postojećim socijalnim prilikama, apstinentske mase ipak dovabio na birališta. Time bi se, veli, ‘i odgovornost za državu malo ‘poravnala’ na sve građane’, jer ‘neizlazak na izbore ne bi za sobom povlačio nebrigu za državu, nego bi svatko birao hoće li u izborima participirati ili će ih jednim dijelom - financirati’. Stoga se ‘zapravo i ne bi trebalo govoriti o sankciji, nego o izboru načina sudjelovanja u izborima’.

I tako bi, vjeruje, svačiji interesi bili zadovoljeni, a da u isto vrijeme nitko ne dolazi u priliku iskazati odurnu ‘nebrigu za državu’. Kao da je briga o državi uključena u sami čin izbornoga izjašnjavanja - pa su saboteri glasačkoga obreda po logici stvari protudržavni elementi - i kao da indiferentnost nije izraz jasnoga političkog stava koji se sada, njegovim prijedlogom, nastoji silom suzbiti. Kao i urednik Jutarnjeg lista, katolički politički propovjednik polazi od uvjerenja da parlamentarni izbori predstavljaju konačno ispunjenje demokracije, a ne tek jednu od pretpostavki za građenje demokratskoga društva, i to ne nužno najvažniju. Po uzoru na ostatak stranačko-političke scene, on demokraciju bez ostatka izjednačava s parlamentarnim sustavom, a svi koji političko djelovanje sagledavaju izvan tog okvira izlažu se opasnosti da budu optuženi zbog ‘nebrige za državu’ i shodno tome tretirani kao nacionalni izdajnici.

Razumnome čovjeku ostaje zapitati se kakva to može biti demokracija koja se, radi svoga ‘poboljšanja’, služi sredstvima što je negiraju - dotle da će građanima oduzeti slobodu odlučivanja kako bi oni sudjelovali u slobodnome odlučivanju - i već u formi svoga predstavljanja, na primjer kroz ustavnu formulaciju, nastupa kao ustobočeni oksimoron?

Razumnome čovjeku ostaje naslutiti da se kroz namjeru kriminaliziranja, financijskog kažnjavanja i privođenja redu onoga dijela stanovništva koji odbija suradnju - dakle blizu polovice odraslih žitelja Hrvatske - reflektira prije svega zebnja profesionalnih političarskih pogona za budućnost bezbolne i pouzdane samoreprodukcije. Mora biti da priličan nespokoj izaziva prijetnja u vidu tolike mase koja se izjašnjava kao čista nepoznanica.

Što se mene tiče, jedva da i postoji aktivnost koja u većoj mjeri pridonosi ideji stvarne demokracije od odbijanja davanja legitimiteta postojećoj političkoj klasi, dok god su ovoj parlamentarni izbori nužno zlo, neizbježan predložak za samooplodnju i avanturu dugoročnog parazitiranja.

Ako bih baš imao želju na inicijativu Ivice Relkovića nasrnuti nešto bezobzirnijim metaforičkim alatima, usporedio bih je s nametanjem dužnosti logorašima da sami biraju logorsku upravu: oni bi bili ne samo slobodni, već i obavezani da svojim glasom poklone ovlasti garnituri koja će ih tiranizirati, a da pritom nemaju nikakvu mogućnost dokinuti svoj status tiraniziranih, te bi na taj način, ciničnim djelovanjem sustava, još i postali sudionici u procesu vlastitoga ponižavanja.

Ali to su samo privatna razmišljanja, koja zasigurno neće spriječiti bivšeg ideologa Mosta i njemu slične da liferuju svečane floskule poput ‘ozbiljnosti’, ‘odgovornosti’, ‘promjena’ i ‘popravljanja Hrvatske’.

Vrijedi tek primijetiti da, dok cvrkuću o demokraciji, prizivaju policiju. Bit će da vjeruju kako u Hrvatskoj ima dovoljno morona koje neće smetati stupanje oksimorona na snagu, te će prisilno-demokratski režim lučiti veličanstvene uspjehe, uključujući disciplinsko kažnjavanje onih koji ne konzumiraju svoja demokratska prava.

Zasad sa sto kuna po džepu, a sutra možda s pendrekom po leđima.

izvor: vijesti.me ›››

autor tekst 007 ›››

Viktor Ivančić

Likari i pregledi

Moj dida sa Šolte je došao kod nas doma u Split da obavi likare i preglede. Dida je ujutro u kužini pio kavicu i pušijo je duvan. Isprid njega su na stolu bila tri lista papira. Ja sam na drugom kraju stola pio kakao i marendavao sam fetu kruva i marmelade. Onda je moj dida malo žešće hraknijo i pljunijo je na jedan list papira. Onda je on ti papir uredno presavijo i odnijo ga je bacit u kantu za škovace. Ja sam to sve gledao sa tupilom od nekuženja. Onda je dida vratijo se za stol. On je nastavijo pit kavicu i pušit duvan. Ja sam drinkao topli kakao i žnjopao sam kruv sa marmeladom. Onda je moj dida opet malo žešće hraknijo i pljunijo je na drugi list papira. Onda je on ti papir pažljivo presavijo i odnijo ga je bacit u kantu za škovace. Meni je opet uletila zbunjoza. Onda sam ja pitao: „Dida, šta to radiš?“ Dida je rekao: „Treniran glasanje!“

Ja sam piljio u dida sa raskobečenim očima. Dida je sijo nazad za stol i srknijo je guc kavice. On je meni rekao: „Šta se čudiš? Neću valjda nepripremljen izlazit na izbore! Izbori su praznik demokracije, čoviče!“ Ja sam pokazao sa prstom i pitao sam: „Onda su ti ti papiri ustvari izborni listići?“ Dida je rekao: „Igzaktli! Na njima se vježban prije svečanog čina!“ Ja sam rekao: „Znan, dida, al kad su izbori onda svi ljudi nađu kandidata na listiću i zaokruže ga sa kemijskom! A ti ga pljuneš!“ Dida je rekao: „Ha, pa nisan valjda debil da glasan ka svi ostali!“ Onda je on opet počeo skupljat usta kao da će hraknit. Ja sam dida pitao: „A jel pljuneš u onog kandidata za kojeg oš glasat, il u onog za kojeg neš?“ Dida je rekao: „Pljunen u onoga kojeg oću pljunit!“ Ja sam pitao: „A šta ako ti se pljuca raskeca na više kandidata?“ Dida je dignijo kažimprst i rekao je: „E zato triba trenirat, unukiću! Vježbati, vježbati i samo vježbati!“

Onda je mama iz primaće ugibala u kužinu i pitala je: „Šta to triba vježbat?“ Dida je zamavao sa ćikarom i rekao je: „Bogami se triba dobro uvježbat za napravit ovakvu kavu! Skuvala si je nom plus ultra, ćerce! Jušto po mom guštu!“ Mama je nasmjehuljila se i rekla je: „Aj baš mi je drago da ti prija!“ Onda je ona okrenila se prema meni i rekla je: „Aj ti, oškoprc, završi marendu paš ispratit dida u likara!“ Ja sam klimnijo sa glavom i navalijo sam na njupu. Onda je moj dida malo žešće hraknijo i pljunijo je na list papira. Onda je on ti papir pažljivo presavijo i odnijo ga je u kantu za škovace. Mama je piljila u njega sa ošamutom na kvadrat. Onda je ona pitala: „Čako, šta ti to radiš?“ Ja sam uletijo: „Dida trenira glasanje!“ Mama je zinila: „Molin?!“ Dida je rekao: „Na ovin izborima su kandidati takvi da ji je bolje pljunit nego zaokružit sa kemijskom! Pa sad malo vježban!“ Mama je ukipala se na mistu i šutila je. Dida je nju pitao: „Šta? Jel ti tu nešto čudno?“ Mama je rekla: „Nije, nije! I ja san maloprije isto vježbala! Samo nisan imala papira, pa san ti pljunila u kavu!“

Tata je sa vrata od kužine doviknijo: „Onda ću ja rađe popit kakao! Ka i Robi!“ Mama je slegnila sa ramenima kao da baš je briga. Dida je sa stravom gledao u ćikaru i mrgodijo se. Onda je tata njemu rekao: „A ti se, fosilac, nemoš tako pljuvački postavljat prema parlamentoznoj demokraciji! Ipak je tu malo dite!“ Ja sam uletijo: „Dida je samo trenira glasanje!“ Tata je meni rekao: „Normalni ljudi ne pljucaju po izbornom listiću, sine, nego ga ispune sa kemijskom!“ Dida je rekao: „Jebiga, zete, kad ne mogu sa kemijskom izrazit svoje osjećaje!“ Tata je podviknijo: „Ali ovakoš dobit nevažeći listić, glupsone! Izaćeš na izbore zato da si ukineš glas!“ Dida je raširijo ruke i rekao je: „Normalna stvar! Da je više pameti, svi bi si ovako ukinili glas!“

Tata je rekao: „Zašto, čoviče božji? Pa nije ti ovo više komunistička diktatura di imaš samo jednu partiju i velikog vođu! Sad napokon moš birat, jebaga irud!“ Dida je rekao: „E znan, al svako koga izaberen će me prcat u glavu, jel tako?“ Tata je rekao: „Dobro, ne kažen da neće…“ Dida je rekao: „E onda je bolje da mi je takvi nametnut, nego da ga ja sam biran! Izbori, zete, služe da mi budemo krivi šta nas prca vlast!“ Samo onda je mama zveknila sa rukom po lavandinu i podviknila je: „Dosta je bilo glupe diskusije! Čako, idi sa Robijem u likara! I da više nisi okolo pljuca po papirima, jerbo će bit vraga!“ Dida je pitao: „Kakvog vraga?“ Mama je pogledala koljački i rekla je: „Možda bi ja mogla trenirat glasanje dok kuvan obid, a za obid imamo šnicele u šugu sa pireom! Jel to jasno?“ Dida je rekao: „Jasno!“

Posli smo ja i moj dida sidili u ambulanti na pregledu. Ona medicinska je prvo didi izvadila krv iz desne ruke. Onda je ona njega obrisala sa vatom i rekla je: „Još ćemo van uzet mokraću i gotovi smo!“ Didi je uletila zbunjoza: „Kakvu mokraću?“ Medicinska je rekla: „Morate dat mokraću za analizu! Takvi je postupak!“ Dida je počeškao se po ćiverici i rekao je: „Tu ima mali problem… Moguće je da mi je ćer jutros pljunila u kavu!“ Medicinska je opalila lakše čudilo: „Pa šta onda?“ Dida je rekao: „Pa šta ja znan kako se to sad kemijski miša… Ne bi tija da u mom nalazu mokraće bude analiza od jedne bolesnice!“

Medicinska je zakolutačila sa očima i rekla je: „Dajte, šjor, nemojte me zajebavat! Idite tamo u zahod i napunite ovo!“ Onda je ona didi dala empruvetu. Dida je rekao: „Šta je ovo, jebate? Neću valjda pišat u empruvetu?“ Medicinska je rekla: „Kako nećete? Svi pišaju u empruvetu!“ Dida je rekao: „Pa znaš li ti koliki je meni kurac, ženska glavo?“ Medicinska je smista trznila se prema unazad. Dida je nastavijo: „Jedva san ga uspija unit u ambulantu, a saću pišat u empruvetu! Pa ovo je malešno i za mog unukića! Jel tako, unukiću?“ Ja sam klimnijo sa glavom. Medicinska je gledala u dida sa zinutim ustima. Dida je rekao: „Ne bi mi bila dosta ni demižana, a kamoli empruveta!“ Onda je medicinska rekla: „E pa žalin slučaj, nemamo u ambulanti demižanu!“ Dida je rekao: „Okej, onda mi dajte nešto drugo za popišat se!“ Medicinska je zarežala: „Naprimjer šta drugo?“ Dida je rekao: „Naprimjer glasački listić!“

izvor: portalanalitika.me ›››

autor tekst 006 ›››

Viktor Ivančić

Blogoreja

Stoga se nameće pitanje: što predstavlja sukob između Ivice Todorića i države kad Todorić misli da je država

Kontrarevolucija jede svoju djecu! Treba zauzeti kvalitetna mjesta u gledalištu i, sa željom da bude što više ranjenih i mrtvih, uživati u krvavome obračunu između Ivice Todorića i Vlade Republike Hrvatske - predstavi u kojoj će se bez milosti drobiti kosti, bilance, principi i ljudski integriteti - ali se istodobno i naoružati sviješću o tome da ćemo svaki element započetog spektakla platiti iz vlastita džepa.

Uvodni prizor je obećavajući: čovjek koji je do jučer u vodećim hrvatskim medijima bio apsolutno nedodirljiv, koji je, štoviše, kao ključni jamac oglasnih prihoda postao neformalni vlasnik praktički kompletne medijske industrije, pa su o njegovome pregalaštvu, poslovnom vizionarstvu i genijalnim tranzicijskim podvizima ispisivane isključivo ode u sjevernokorejskome žurnalističkom registru, došao je u situaciju da mora pokrenuti privatni blog ne bi li ‘svoju istinu’ mogao neometano doturiti u javnost.

A onda horde novinskih i TV analitičara, istih onih što su mu donedavno jeli iz ruke, poslušno skakali na svaki njegov mig i bez izuzetka prešućivali kriminalnu podlogu kapitalistova grandiozna djela, po spomenutoj blogerskoj inicijativi seruckaju slobodnim stilom, ironiziraju je s visine i kočoperno evidentiraju sve njene moralne, logičke i gramatičke prekršaje. Na djelu je prirodni zakon: truplo nije u prilici birati crve koji dolaze na gozbu.

Noseća fotografija na tom blogu prikazuje Ivicu Todorića koji je okružen mnoštvom, stopljen s masom, uronjen u društvo, takoreći, i figurira u kadru kao ‘jedan od nas’, zbližen i izjednačen s građanima. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo. Stvarnost je onaj sablasni dvorac na padinama Medvednice u kojem velikaševa obitelj uživa u punoj izolaciji i elitnom samovanju, okružena hektarima šume, izbrijanih travnjaka i pedantno obrezane živice, opasana gvozdenom ogradom s pozlaćenim šiljcima, gdje naoružani zaštitari silom udaljuju novinare, aktiviste i slučajne prolaznike, gdje građanima pristup nije dopušten; prostor dakle koji ne samo što lebdi izvan društva, nego je podrobno očišćen od svih živih bića koja ne pripadaju servisnim službama, s tim da se stječe dojam kako i ljudski mravinjak što se nazire u podnožju postoji jedino radi opsluživanja rezidencije na brijegu. Zbog mnogih razloga Todorić je povjerovao da je to mjesto jedini centar vladajućeg poretka.

Sama činjenica da je svoju obrambenu blogoreju odlučio vizualno osnažiti plakatnim prikazom sebe kao samozatajnog dijela zajednice - ravnopravne (i valjda solidarne?) jedinke unutar vedrog i uspjeha željnog kolektiva - zavređuje da se vlasniku Agrokora razreže nekoliko godina zatvora. Što zbog bezočnosti, što zbog drskog vrijeđanja inteligencije prosječnog posjetitelja bloga, a što zbog loše navike da u pogonu marketinga upošljava najlošije Goebbelsove učenike. Ovi su, pak, očito dobili zadatak da propagandnim foto-boflom kreiraju imidž državnika, a ne pukog poduzetnika.

Stoga se nameće pitanje: što predstavlja sukob između Ivice Todorića i države kad Todorić misli da je država?

Iz štiva koje kontinuirano kulja s njegova bloga vidljivo je da posrnuli moćnik, braneći svoj privatni kapital, koristi jetku državotvornu retoriku, i to u obračunu s visokim državnim činovnicima. Tako ministricu Martinu Dalić i Vladina namjesnika Antu Ramljaka optužuje za ‘veleizdaju’, a interesne grupe koje oni zastupaju predstavlja kao okupatorske snage, crvene nemani koje kuju zavjere i provode revolucionarnu akciju ne samo protiv zdrave kapitalističke logike, već i protiv državnih interesa. Upravo čarobno zvuči upozorenje da će autor bloga, na primjeru izopačenog ‘lex Agrokora’, razotkriti paklenu ‘spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora’. Nije li to - avaj - kratki opis nastajanja, a ne tek pokušaja sanacije krahiranog Todorićevog carstva?

To nas, naravno, vraća u rane devedesete i prvobitnu akumulaciju gadosti, a iznova aktualizira i davno zapažanje jednoga marginalnog kroničara o tome da su nacionalističke i kapitalističke aspiracije otpočetka bile sjedinjene u istom stroju, što ovdje vrijedi ponoviti: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Ivica Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’

Problem s Todorićem je što je svoj položaj u metafori vidio s pogrešne strane, kobno pomiješavši uzroke i posljedice. Najeklatantniji proizvod hrvatske državnosti - njezin esencijalni ‘projekt’ - povjerovao je u svoju samoniklost! Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je, bez obzira na razmjere svog imperija, tek regularna naplavina nadošla nakon programskog rušenja socijalizma. A sada, ošamućen s jedne strane mesijanskim sindromom i nekontroliranim osjećajem svemoći, a s druge strahom da bi mogao omirisati zatvor, vjerojatno je čak i ruku koja ga spašava doživio kao onu koja mu dodaje konopac za vješanje.

Stvarni raskid saveza s političkom državom dogodio se po svemu sudeći u momentu kada su Todoriću pukle pred očima ružičaste perspektive i kad mu je glas s nebesa objavio da Agrokor jest država, učinivši mu se usput da je on osobno taj koji proizvodi sistem, umjesto što bi bio sistemski proizvod. (Dosta upečatljiva ilustracija takvog stanja duha mogla se pročitati u onome slavnom hvalospjevnom feljtonu u Jutarnjem listu, devet godina starom, gdje reporter Đula tronuto opisuje kako svaki od tridesetak tisuća radnika Agrokora oslovljava vlasnika kompanije s ‘Predsjedniče’, sve uz veliko početno slovo. Ne dakle ‘gospodine’, ne ‘gazda’, ne ‘šefe’, ne ‘direktore’, već - ‘Predsjedniče’!)

Izgleda da je kod blogoreičnog tajkuna na djelu svojevrsna kapitalistička senilnost, navada da iz historijata svoga ekonomskog i profitnog uzleta izbaci udio političke logistike, da izbriše iz sjećanja ono presudno, posebno u trenutku kada se smiješi zatvorska perspektiva. Međutim, u previše se političkih šupaka Todorić morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega - samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo - taj rudarski posao bio olako zaboravljen.

Mesijanski gard utoliko je plod tužne samoobmane, lišen bilo kakvog realnog temelja: nije Ivica Todorić bio pokretač, već korisnik reakcionarnog uništenja socijalizma, kao što on nije ekonomskim, već je političkim alatima stvorio svoje bogatstvo. Ono je izraslo na startnoj otimačini javnog dobra koju mu je omogućila vlast. Uostalom, povijest hrvatskoga tranzicijskog beščašća puna je žrtava neumjerene halapljivosti i neosnovane vjere u samoniklost - od Kutle do Sanadera, od Vidoševića do Ježića - i velikaš iz Kulmerova dvorca samo je posljednji i najkrupniji među primjercima koji su spremni politički aparat hrvatske države strasno klevetati nakon što ih je ovaj kreirao i osigurao im socijalni probitak po visokim kriminalnim standardima.

Šireći famu o unikatnim sposobnostima dragoga vođe i osuđenosti na nevjerojatni uspjeh, kapitalistička Republika Agrokor pokušava utajiti svoju nacionalističku maticu, a sada je preko ‘Predsjednikove’ PR-službe još i zdušno pljuje, pa se valja nadati da će kontraudar Republike Hrvatske biti jednako energičan, a to znači: zauzeti dobra mjesta u gledalištu, opskrbiti se kokicama i s radošću čekati kišu odrubljenih glava. Istini za volju, velika je vjerojatnost da će se sudbine glavnih aktera krojiti daleko od očiju javnosti - blogu iza leđa - jer tako to rade partneri u zločinu.

izvor: vijesti.me ›››

autor tekst 005 ›››

Viktor Ivančić

Pitanje smrti

Moj dida sa Šolte je bijo kod nas doma u Splitu. Dida je ujutro sidijo u kužini i gledao je u čikaru sa kavom.

Moja mama je stavila na stol kogomu i čikaru za sebe. Dida je piljio u polumisec od pjene i čekao je da mu se kava oladi. Mama je njega pitala: „Šta si se ti tako zamislija? Jel sve okej?“

Dida je rekao: „Sve okej… Samo u zadnje vrime previše razmišljan o smrti!“ Mama je rekla: „Ajme, čako, pa ne smiš tako!“ Dida je rekao: „Zašto ne smin? Meni se čini da mi je to dobro!“

Mama je pitala: „Zašto bi ti to bilo dobro?“ Dida je rekao: „Zato šta je nikako ne mogu skužit! Ja san, ćerce, većinu stvari u životu svatija, al smrt nikako ne mogu dokučit! Šta više o njoj mislin, sve mi je dalja!“ Onda je dida nagnijo se prema mami i rekao je: „A dobro je šta mi je smrt sve dalja, jel tako?“

Moja mama je vrtila sa glavom i rekla je: „Čako, čako, nekad si, majkemi, ka malo dite…“ Onda je moj tata ugibao u kužinu. Tata je pitao: „Zašto je fosilac ka malo dite?“ Mama je tati sipnila kavu iz kogome u čikaru i rekla je: „Govori da u zadnje vrime previše razmišlja o smrti!“ Tata je pitao: „Pa otkad to mala dica razmišljaju o smrti?“ Dida je rekao: „Nemoš svih mirit po sebi, zete! Ti si od malih nogu pokaziva daš teško razmišljat o bilo čemu!“ Tata je nakeserijo se i rekao je: „Moj pokojni ćaća je uvik govorija da triba manje mislit, a više radit!“ Dida je rekao: „E znan, zato i je pokojan!“ Tata je zakočijo čikaru isprid ćunke i piljio je sa nekužitisom. Dida je rekao: „A ja lipo svako jutro uz kavicu barenko po ure razmišljan o smrti! Nekad i uru! Onda skužin da mi je neskužljiva! Šta više o njoj mislin, sve mi je dalja! I miran sam! Ne triba mi bolja terapija!“

Mama i tata su vrtili sa glavama i utiho su se smijuckali. Dida je i dalje gledao u čikaru. Tata je njemu rekao: „Znači, dok god ti radi glava, ti si na sigurnom!“ Dida je rekao: „Tako je, zete! Ja mislin da ću od danas počet i posli večere razmišljat o smrti, barenko po ure! Bolje se osigurat!“ Tata je rekao: „Meni je to fenomenalno kako tebe u tin godinama još drži entuzijazam!“ Dida je pitao: „Kakvi entuzijazam?“ Tata je rekao: „Pa ono, mislin, još te drži volja, imaš neke životne planove, neostvarene želje i te stvari!“ Dida je rekao: „Ne radi se tu o volji i planovima, zete! Ja san sve želje u životu ispunija!“ Onda je on srknijo guc kave i rekao je: „Jedino šta bi još tija je da se prije smrti vratim u domovinu! Da umren na rodnoj grudi!“ Mama i tata su zapiljili se u dida sa zinutim ustima. Onda je mama rekla: „Koja ti je to sad spika, čako? Pari da si gastarbajter!“ Tata je rekao: „E, jebate! Reka bi čovik da dirinčiš na bauštelu u Njemačkoj! A cili život se nisi maka sa svog otoka!“ Dida je rekao: „Ja san ti se, zete, rodija u Jugoslaviji! Za mene bi bilo stravično da me pokopaju u Hrvackoj!“ Onda je on nagnijo se prema tati i rekao je: „Nema ti, dragi moj, ništa gore nego umrit u tuđini!“

Onda je moja mama zakolutačila sa očima. Plus je mrmorila: „Gospe moja, opet će krenit sa pilanom…“ Onda je moj tata nakeserijo se prema didi i rekao je: „A čuj, fosilac, ja bi ti rado kupija voznu kartu da se vratiš doma! Al ne znan tačno koji avijon ili vlak ovih dana vozi za Jugoslaviju, he-he-he… Možda ide neka podmornica?“ Dida je rekao: „Ništa se ti ne brigaj, zete! Nema boljeg putovanja od čekanja!“ Tata je rekao: „E bogami ćeš se dobro načekat…“ Dida je rekao: „Izdržaću ja! Izdrža san dosad, pa ću još malo! Nisan lud umrit pri vrimena, pa da me pokopaju u stranoj zemlji! Miljama daleko od rodne grude!“ Onda sam ja uletijo u kužinu i pitao sam: „Zašto će dida pokopat?“ Mama je meni rekla: „Nizašta, magarče! Šta lupaš gluposti!“ Ja sam pitao: „O čemu ste pričali?“ Tata je porumenkijo i rekao je: „Ma ništa, bezveze! Malo uz kavicu razgovaramo o smrti!“ Ja sam cijuknijo: „Ali će dida umrit?“ Mama je rekla: „Neće, sine! Šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Kakve su ti to sumanute ideje!“ Onda je dida zavrtijo sa glavom i rekao je: „Kako to razgovarate sa ditetom, ka da je debil!“ Onda je on pogledao u mene i rekao je: „Naravski da ću umrit, unukiću, kad mi dođe vrime! Samo tvoji glupi roditelji mogu virovat da će Hrvacka bit vječna!“

Onda je tata nasmješkao se prema didi i rekao je: „Viš u kojen si se ti problemu naša, fosilac! Sa jedne strane bi tija da Hrvacka traje šta kraće, da moš umrit u Jugoslaviji, a sa druge bi ti bilo drago živit šta duže! To je teški nesporazum, jebemu mater!“ Mama se keserila: „He-he, zajebano je kad čovik oće i stisnit i prdnit…“ Dida je prvo malo dumao i češkao se po čelu. Onda je on nagnijo se prema meni i rekao je: „Robi, ako se kojin nesretnim slučajen desi da ja umren pri vrimena, lipo ćeš me dat kremirat i prosut mi pepel u more! Da otplovin u pizdu materinu odavde! Jel dogovoreno?“

Onda je dida srknijo guc kave i dodao je: „A sve san ti to napisa i u oporuki!“ Ja sam pitao: „Šta je to oporuka?“ Dida je rekao: „To je jedan papir di piše da kad dida umre, sve šta dida ima ostaje tebi!“ Mama i tata su iskobečili oči. Dida je srknijo još guc kave i rekao je: „To ti je sa potpisom i pečatom pohranjeno kod advokata Kaliterne! Vidićeš, osin kuće, vinograda i kajića na Šolti, ima i nešto keša!“ Mama je pitala: „Kojeg keša?“ Tata je pitao: „Di ga držiš?“

Dida je rekao: „Šta sad ima veze! Sve piše u oporuki!“ Tu je u kužini uletila tišinčina. Veliki su srkućali kavu i šutili su. Plus su mama i tata imali nafunjene face. Ja sam drinkao kakao. Onda je mama didi rekla: „Znači, koliko san ja skužila, ćer si priskočija?“ Dida je rekao: „Zašto bi te priskočija?“ Mama je rekla: „Pa sad si reka da si napisa oporuku di sve ostavljaš unuku, uključujući keš, a ćeri ništa!“ Dida je rekao: „Ostavija bi ja tebi, ćerce, al svi znamo da će Robiju novci više tribat!“ Mama je pitala: „Zašta će mu tribat?“ Dida je rekao: „Pa šta ja znan, za razne stvari…“ Mama je pitala: „Naprimjer za koje stvari?“ Dida je rekao: „Naprimjer da kupi veću grobnicu za pokojne roditelje!“

izvor: portalanalitika.me ›››

autor tekst 004 ›››

Viktor Ivančić

Juriš u izdaju

Drugovi izdajnici, deklarirajte se, tako vam Boga i Domovine! Samo izdajom nacionalnih interesa policijske države Hrvatske možemo prizvati njene umrtvljene demokratske potencijale! A kada jednom od te Hrvatske, zaslugom onih koji je danas po dužnosti vole, ne ostane ni kamen na kamenu, povijest će među razvalinama sastavljati registre demona i anđela. Sramit će se svatko tko ne osvane na HDZ-ovoj listi srama!

Imenovanjem umirovljenog pukovnika Mije Crnoje za ministar branitelja otvora se bezbroj interesantnih pitanja, no jedno mi se čini naročito važnim: hoće li se u ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’, čiju je izradu i objavu agilni ministar obećao u svome programu, moći upisati i dobrovoljci?

Svašta se, naime, živu čovjeku može dogoditi, pa i to da njegova izdajnička djelatnost, makar trajala godinama, ne bude uočena i prepoznata od strane onih koji ‘Registar izdajnika’ budu sastavljali.

Bila bi neprocjenjiva šteta da zbog objektivnih ili subjektivnih razloga izdaja izmakne budnim očima i kriterijima službenoga osoblja u Ministarstvu branitelja, što bi onda rezultiralo uskratom zasluženoga društvenog priznanja za nečiji samoprijegoran trud na sabotaži nacionalnih interesa Republike Hrvatske. Hoće li takav netko, zakinut nepažnjom ili neiskustvom državnih činovnika, imati pravo da samostalno upozna javnost sa svojom prljavom rabotom?

Među izdajnicima, treba reći, ima i samozatajnoga svijeta, takvog koji svoju strpljivu borbu protiv Domovine nije oglašavao na sva zvona, koji se nije busao u prsa petokolonaška, ali ipak očekuje adekvatnu društvenu valorizaciju svoga rada, a ne da ista ovisi o slobodnoj procjeni nekakvih priučenih komesara, koji – koliko god predano pristupili zadaći registracije – uopće ne moraju biti upućeni u sve finese zabijanja noža u leđa Republici Hrvatskoj.

Osim toga, izdaja sama po sebi uključuje stanovite konspirativne elemente, ona je najpodlija kad je najtiša, ona je najučinkovitija kada se provodi mučki i ispod žita, a to bi nadležne u Ministarstvu branitelja moglo dovoditi u teške bludnje, tako da ponekog okorjelog veleizdajnika i hrvatomrsca tretiraju poput obična građanina i tako mu, u konačnici, nanesu nepravdu.

Mogućnost dobrovoljnog upisa u ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ bez sumnje bi upotpunila administrativni napor nastupne policijske države da se popis narodnih neprijatelja napokon oslužbeni i objedini. To je utoliko važnije jer su još uvijek nepoznati kriteriji po kojima će se određivati je li netko izdajnik ili nije, a još manje je jasno što su to nacionalni interesi Republike Hrvatske. Osim slobodnoga umjetničkog dojma evidentičara iz Ministarstva branitelja, valjalo bi uvažiti i osjećaje samih protuhrvatskih hulja, a poslije svega im izdati i prikladan identifikacijski dokument, ‘izrod iz matične knjige rođenih’ ili nešto slično.

U svakom slučaju, nikome nije milo upuštati se u izdaju znajući da će ona ostati neregistrirana. Sjetimo se kako su, nakon što je objavljen ‘Registar hrvatskih branitelja’, mnogi prekaljeni ratnici načisto popizdili ustanovivši kako se njihova imena ne nalaze na listi slavnih, dok su se na popisu našli deseci tisuća onih koji su rat promatrali sa sigurnoga odstojanja. Zašto sada istu takvu neugodnost priuštiti hrvatskim izdajnicima?

Napokon, postoji u ovoj zemlji i značajan dio populacije čija prividna pasivnost neupućene može navesti na krivi trag, pa je dosta izgledno da će takvi – radi birokratske površnosti i neiskustva nadležnoga personala – u ‘Registru izdajnika’ biti neopravdano izostavljeni. Oni, doduše, nisu podrivali nacionalne interese Republike Hrvatske, ali samo zato jer smatraju kako je hrvatska država takva da je se ne isplati ni izdati.

O svemu tome bi Mijo Crnoja, novi ministar branitelja, trebao ozbiljno povesti računa. U njegovu ministarskom programu, koji je izradio Odbor za branitelje HDZ-a – pa dakle predstavlja i službeni dokument stranke – smjestio se čitav niz zanimljivih ideja, od ‘objave registra agresora na RH’ i ‘lustracije na svim razinama’, preko privilegija za branitelje i njihovu užu i širu rodbinu u pogledu zapošljavanja, poduzetničkog kreditiranja, školovanja, disanja, spavanja i zdravstvene skrbi, pa do nečeg što je nazvano ‘domoljubnim dodatkom’ na redovna primanja.

Ipak, izrada ‘Registra izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ uvjerljivo je najefektniji iskorak. Najavom takvoga akta strasni hrvatski zagrljaj Mosta i HDZ-a – sudbinski trasiran osovinom Grmoja-Crnoja – blistao je u punome sjaju i prije no što je ideološka žandarmerija formirala vladu, razumije se, bez uplitanja mandatara.

Netko naivan mogao bi upitati zbog čega se baš Ministarstvo branitelja, premda mu u postojećem dizajnu izvršne vlasti nije namijenjena uloga organa represije, namjerava baviti izborom i razotkrivanjem nacionalnih izdajnika – ili: zašto će baš Ministarstvo branitelja provesti ‘lustraciju na svim razinama’? – no bila bi to posve kriva perspektiva. Naime, svačiji je posao policijski u policijskoj državi, a policijska država upravo postavlja masivnu infrastrukturu i evidentira je kao ‘nacionalni interes Republike Hrvatske’. U takvim okolnostima razdioba poslova među ministarstvima samo je drugi naziv za disperziju redarstva.

Mijo Crnoja je to više nego dobro razumio i svoj program promovirao pred proustaški razigranim šatorašima u zagrebačkoj Savskoj ulici, tvrdeći kako je i mister mandatar obavezan uvažiti njihovu potporu njemu, jer je to ‘novi oblik demokracije’. Stoga je i na novinarsko pitanje o tome kako uopće misli izraditi ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ dao jedini ispravan odgovor: ‘Naći će se modalitet kad se ima volje.’

A volje definitivno ima, još otkad je Tomislav Karamarko – vođa partije koja je ‘Registar izdajnika’ uvrstila u svoju projektnu dokumentaciju – prije skoro godinu dana demonstrirao upečatljiv prodor policijskog uma u političku sferu, obećao ‘temeljitu promjenu društvene klime’, naime ‘lustraciju na svim razinama’, nemilosrdni obračun s ‘komunističkom indoktrinacijom’ i ‘iskrivljenjima temeljnih vrijednosti hrvatskog društva i države’, te kratko definirao predstojeća pravila igre: ‘Svatko u svojoj kući, u svojem dvorištu, može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne.’

Ne treba dakle previše razbijati glavu oko kriterija po kojima će Crnoja i društvo ubuduće definirati izdajstvo: izdajnik će biti svatko tko pisne protiv nacionalističke strahovlade i njene kolekcije državotvornih ikona. Dokument u nastajanju, ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’, neka je vrsta predzakonskog akta koji najavljuje formalizaciju žandarske dominacije hrvatstva. Osim što će se sastrugati liberalno-demokratska kulisa hrvatskoga društva, nije to ništa naročito novo: kao da je hrvatstvo ikada i bilo išta više od gologa terora i obustave prava na autonomno mišljenje. Zato u Hrvatskoj jedva da postoji itko s određenim moralnim i intelektualnim integritetom a da nije bio oglašen nacionalnim izdajnikom.

Službeni popis izroda omogućit će tek bolju prohodnost sustava: bit će nešto lakše eutanazirati Novosti, ili ukloniti Olivera Frljića iz riječkog HNK-a, ili pospremiti u pakao Documentu i GOLJP, ili proglasiti ubojicom Ranka Ostojića, čak će i Novinarsko vijeće časti doći u priliku da jednostavnijim metodama rješava problem nepoželjne satirične poezije, pa onda ni predsjednik HND-a neće morati naricati zbog ‘zlonamjernih i uvredljivih’ opaski na rad žurnalističkoga odreda za egzekuciju.

To, međutim, nije razlog da se s izdajničke strane osjeti malaksalost. Naprotiv, sve je više onih koji slute kako nastupa čas kada izdajnički usud postaje moralna obveza. Tek kada nam se omogući da svoje ime dobrovoljno upišemo u ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ zabava će biti kompletna, jer partija ulazi u fazu igranja otvorenim kartama, a tada i onaj kome je namijenjen socijalni status progonjenog psa prati naloge čistog instinkta: Crnoja mu se piše, ali uz Grmoju piša. Zbog toga:

Drugovi izdajnici, nije vrijeme za letargiju i skrivanje! Deklarirajte se, tako vam Boga i Domovine! Samo izdajom nacionalnih interesa policijske države Hrvatske možemo prizvati njene umrtvljene demokratske potencijale! A kada jednom od te Hrvatske, zaslugom onih koji je danas po dužnosti vole, ne ostane ni kamen na kamenu, povijest će među razvalinama sastavljati registre demona i anđela. Sramit će se svatko tko ne osvane na HDZ-ovoj listi srama!

izvor: portalnovosti.com ›››

autor tekst 003 ›››

Viktor Ivančić

Koncept raja

‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo u činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg

Kada greškom prirode dospije u neke godine, pod pretpostavkom da nije idiot, čovjek počinje relativizirati svoje ranije predodžbe o raju, pa ovaj postaje sve maglovitiji i neizvjesniji, naročito ako je izvanzemaljskog porijekla. Radi li se, međutim, o ‘raju na zemlji’, o konkretizaciji metaforičkog klišeja, isti se, ovisno o ukusu i slobodi prepuštanja dokolici, sve češće prepoznaje u skromnim i dohvatljivim detaljima, na primjer u grani koja se povija pod težinom ploda rogača, ili u načinu na koji val opći sa stijenom (s tim da nam ostaju nepoznate spolne posebnosti i jednog i druge), ili u letu galeba koji se spustio tako nisko jedino zato da bi impresionirao svoj odraz na površini vode, ili u već nekom četvrtom dostupnom prizoru kojim isluženo oko pokušava sanirati posljedice gadosti kojih se nagledalo u ranijem iskustvu. Izuzme li se nešto umjetnosti, samo je jedna stvar koja tim sitnim (i sasvim privatnim) izvorima užitka, tom jeftinom nakitu životnoga preostatka, osigurava rajske, da ne kažem božanske osobine: netaknutost ljudskom rukom.

No drugačije na to gledaju načelnik našeg otoka i novinarka lokalnoga dnevnog lista koja s njim pretresa performanse budućega ‘raja na zemlji’. Otok je Šolta, dnevni list je Slobodna Dalmacija, a načelnik je načelnik. Novinarka, u tko zna kojem po redu članku na istu temu, prepričava čitateljima ushit što ga je osjetila kada joj načelnik ‘pokazuje na 3D dokumentaciji obrise planiranog raja na zemlji’, a ovaj – eden, ne načelnik – teži nekih 40 milijuna eura, zauzet će kompletnu ‘prekrasnu uvalu Šipova’ kod Maslinice, stvorit će ga ‘fond s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’, i već sada se službeno vodi kao ‘luksuzni resort ‘Secret bay project’’ – možda zbog izolacije koju će nuditi budućim gostima duboka džepa, a možda zbog tajnovitosti operacije kojom je 170 tisuća četvornih metara jedinstvene prirodne ljepote pretvoreno u privatni izvor profita.

‘Raj na zemlji’ će, ukratko, činiti: ‘disperzirani sklop od 82 hotelska suitea, svaki veličine od po 120 kvadrata, 21 hotelski apartman, pet ekstra luksuznih vila, hotelska recepcija i beach restoran’, sve će to pratiti ‘vanjski prelijevajući bazeni’ i ‘opuštajući lounge prostori’, a bit će tu ‘i mala marina’, tj. ‘prihvat za jahte i jedrilice’, pa ‘terma spa centar’, pa ‘umjetna jezerca’… ‘Atraktivni prateći sadržaji opravdat će ideju o čistom luksuzu za goste resorta, koji će u svakom centimetru uživati u pet planiranih zvjezdica’, oduševljeno precizira novinarka.

‘To je nevjerojatno značajan projekt za naš otok’, nadovezuje se načelnik, pa opet: ‘Resort za nas znači ogromnu stvar!’ Jer otvorit će se 170 radnih mjesta, otprilike po jedno na svaki četvorni kilometar zauzeta terena. Tako barem obećavaju predstavnici ‘fonda s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’ i koji su načelniku rekli da ‘ovakvog objekta do sada nema nigdje u našoj zemlji’. Općina će stoga u najhitnijem roku napraviti sve što se od nje traži: uskoro započinje izgradnja pristupne ceste do uvale Šipova, dovršava se prostorno-planska dokumentacija… ‘Itekako smo sretni da su baš nas odabrali za mjesto realizacije projekta’, kaže načelnik. A zašto su odabrali baš nas? ‘Mislim da je presudilo to da je vodeći čovjek fonda toliko zaljubljen u našu Dalmaciju i Maslinicu da je baš tu odlučio realizirati ideju.’

Iz moje laičke – i valjda ekonomski neodgovorne – perspektive, uvala Šipova na otoku Šolti može sličiti ‘raju na zemlji’ u sadašnjem stanju, ali načelnik i servilna novinarka smatraju da ona takvom može postati tek kada se u nju izliju tone betona, kada se opskrbi luksuznim vilama, prelijevajućim bazenima, marinom i umjetnim jezerima, i kada bunkerirana priroda postane zaokruženi poslovni sistem: samo bogati guzonje će tu ubirati dobit, samo bogati guzonje će se tu odmarati, a ostalima će pristup biti dopušten tek ako pripadaju potplaćenoj posluzi. ‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg.

Jedina riječ koja mi se uz takav napad na prirodu i društvo čini prikladnom je okupacija. Kada čovjek bolje razmisli, ne postoje te tatarske horde, turske konjice ili oklopne divizije Wehrmachta koje bi bile u stanju okupacijske poslove obaviti uspješnije od vojski koje opslužuju Veliki novac. Između ostaloga i zbog toga što su uzurpacije potonjih praćene himničkim napjevima o općem progresu, sreći i blagostanju.

Stoga i propagandni nastup otočkog načelnika i novinarke – već tko zna koji po redu – odiše karakterističnom vulgarnošću, pa ‘nevjerojatno značajan projekt’, dostojan da se proglasi ‘rajem na zemlji’ i preduvjetom opstanka, biva zagovaran istim tipom istinoljubiva entuzijazma kakvim je moskovska štampa u tridesetim godinama prošloga stoljeća navještavala trijumf besklasnoga društva, ili ona berlinska dolazak arijevskog mesije (koji je, u našoj varijanti, tajanstveni bogataš s Mauricijusa ‘toliko zaljubljen u Dalmaciju i Maslinicu da…’).

Onih navodnih 170 radnih mjesta u dva i pol ljetna mjeseca tu mu dođe poput staklenih perli radi kojih bi nas trebala preplaviti domorodačka ozarenost, groznica kakva već ozbiljno trese načelnika. Jer krupni kapital ima svoje sitne emisare, ovjerene na lokalnim izborima i ovlaštene donositi potrebe odluke; moglo bi se pomisliti da je nositelj općinske vlasti, kao ‘naš čovjek na terenu’, već pristupio jeftinoj radnoj snazi, sa zadaćom da, za minimalan šićar, pronosi mit o spasonosnoj ulozi bogatih investitora prije nego što su ovi sunuli prvi milijunčić i istresli prvu miješalicu betona na pješčanu plažu. Hoće li to zaista napraviti, ili će projekt preprodati nakon što općina izgradi pristupnu cestu i podigne cijenu terena, tek će se vidjeti. A kad se vidi, ionako će biti svejedno.

Budući da na otoku o kojem je riječ boravim znatan dio godine, poznati su mi modaliteti njegova propadanja, a i neke cijene izostanka samodovoljnosti: da otočani, na primjer, moraju putovati na kopno kako bi se ošišali; ili da si na tom istom kopnu – udaljenom manje od sata vožnje – zbog skromnih trajektnih veza ne mogu priuštiti večernji posjet kinu ili kazalištu; ili da su otočke ceste u raspadajućem stanju; ili da su mnoga stambena naselja u potpunome mraku, iako su rasvjetni stupovi podignuti prije par godina i još uvijek čekaju da netko na njih nakači lampe; ili da znamenita i u turističkim brošurama opjevana ljetna rezidencija Marka Marulića, proglašena kulturnim spomenikom, tek uz ozbiljne intervencije može dosegnuti razinu napuštene štale… A svejedno će se, kao prioritet nad prioritetima, najprije graditi cesta do zabačene uvale gdje bi imao niknuti ‘Secret bay project’, trasom što ju je zacrtao mistični investitor s Mauricijusa, kako bi stvorio armiranobetonski ‘raj na zemlji’, strogo ogradio izvor profita i prodavao zalaske sunca bogatim protuhama sličnim sebi.

Sva je prilika da bi uzbudljivo novinsko štivo moglo nastati izučavanjem kriminalne prošlosti aktualnog projekta. Tko je kome preprodavao zemljište i po kojoj cijeni? I u kojem se trenutku – i za čiju korist – cijena zemljišta mijenjala zahvaljujući općinskoj odluci o prenamjeni, kada teren postaje ‘građevni’? Tko je kupio prije, a prodao – ili će tek prodati – poslije?

Početna točka istraživanja, recimo, mogla bi biti sjednica Općinskog vijeća (30. lipnja o. g.) na kojoj prijedlog izmjena prostornog plana za uvalu Šipova vijećnicima izlaže – predstavnica fonda s Mauricijusa. Pa onda krotki vijećnici taj prijedlog usvoje većinom glasova. A k tome rečena predstavnica ima u vlasništvu i nekoliko policijskih prijava, jer je zadnjih godina zastupala i mnoge druge fondove (češće s Malte nego s Mauricijusa), optužene za pranje novca i mešetarenje zemljištem na susjednim otocima, Hvaru i Braču. A k tome znamo da je u neke od tih operacija bio uključen i bivši ministar Lovro Kuščević, smijenjen zbog korupcije…

Ako nas je zagrljaj krupnog kapitala i domorodačkog mentaliteta dosad ičemu naučio, to je da iza svijetlih perspektiva stoji crna kronika. ‘Secret bay project’, suprotno radosnim recitacijama načelnika i njegove novinarke, nije nikakvo jamstvo blagostanja, nego tek jedan od nasilničkih ataka na prirodu i društvo kakvi se u ovoj zemlji redovno prakticiraju već trideset godina, od eksploatacije do eksploatacije, od betona do betona, od okupacije do okupacije, od pljačke do pljačke, i to traje li ga traje, bez raja i konca.

izvor: portalnovosti.com ›››

autor tekst 002 ›››

Viktor Ivančić

Marijina soldateska

„Zašto ti iz čista mira vrijeđaš moju majku? Hoćeš li joj u sljedećoj misnoj turi objesiti i bombe za opasač? Pa znaš li ti da sama ideja vojske predstavlja organiziranu i institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovjedi? Ne znam što je to s vama Hrvatima, isukrsta mi. Pretvorili ste svetišta u vojne poligone. Ali šta ja pričam, kod vas i školska godina započinje organiziranim odlaskom na misu. Kod vas se i na vozačkom polaže vjeronauk. U 21. stoljeću, usred navodne sekularne države, vi formirate vjersku vojsku“, samo su neka od pitanja koja će ministru obrane Anti Kotromanoviću postaviti muškarac sa sijedom bradom u novoj kolumni Viktora Ivančića za Novosti

„Vidljivo je da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole“, rekao je pred kamerama Ante Kotromanović, hrvatski ministar vojni, po završetku 20. jubilarnog hodočašća pripadnika oružanih snaga i policije u Mariji Bistrici, gdje se uz euharistijsko slavlje okupilo više tisuća uniformiranih lica. Dodao je, ne bez zanosa, da u Mariju Bistricu „vojnici i policajci dolaze crpiti moralnu snagu“, te da je, shodno tome,„hodočašće i svojevrsna vojna misija“.

Nakon što se okrijepio tradicionalnim vojničkim ručkom – grah s kobasicama, kupus salata, pita od jabuka – hrvatski ministar vojni otišao je prileći u obližnju kasarnu da prikupi snagu za nastavak zgusnutih dnevnih aktivnosti. Jedva da je petnaestak minuta držao sklopljene oči i zamišljao kako se, bos i gol do pojasa, penje na didovu šljivu, kada ga iz drijemeža trgne gromki glas: „Dosta spavanja! Ustaj!“

Ministar vojni, refleksom izdrilana soldata, skoči iz kreveta, uspravi se, ispruži dlanove i priljubi ih uz bedra. Nasuprot njemu je stasiti muškarac s bradom, unosi mu se u lice i viče:

„Zašto ti, Kotromanoviću, iz čista mira vrijeđaš moju majku?!“

„Kako, ja nisam…“ zamuckuje ministar vojni.

„Šuti dok ja govorim!“ presječe ga muškarac. „Mirno!“

Prepoznavši autora komande, ministar vojni se ukoči, isturi bradu, napne guzove, ne trepćući gleda ispred sebe i još čvršće priljubi dlanove uz bedra.

„Zašto mi se diraš u mater, Kotromanoviću?!“ urla posjetitelj. „Jesam li se ja, Kotromanoviću, možda pačao u tvoju mater?!“

Hrvatski ministar vojni zatravljeno zuri u stasitog muškarca s bradom, shvativši da mu je u danim okolnostima mudrije šutjeti. Ovaj mu prilazi sasvim blizu i ošinu ga novom porcijom decibela:

„Ko se s kim voli, jebem li ti sunce žarko?!“

„Pa svi se vole, Gospodine…“ zbunjeno će ministar vojni. „Samo sam htio reći da se Hrvatska vojska i Majka Božja…“

„Mama voli mene!“ dreknu muškarac. „A za Hrvatsku vojsku joj se živo jebe!“

Ministar vojni, blijed od užasa, pomisli da možda sanja, te se desnom rukom oprezno štipa za bedro, jednom, dvaput, triput…

„Budan si, Kotromanoviću, budi bez brige“, upozorava ga muškarac s bradom, „tresnuo si ti na dupe s didove šljive. A bogami si bio budan i kad si u kamere govorio da moja mama voli tvoju vojsku. Moja mama! E pa nećemo više tako, Kotromanoviću! Dosta je meni takvih, Kotromanoviću! Pun je meni kurac toga da mi svaka šuša novači familiju! Ko si ti, Kotromanoviću, da mi majku nasilno regrutiraš? Hoćeš li joj možda u sljedećoj misnoj turi navući maskirnu uniformu i objesiti bombe za opasač? Hoću li ja dogodine u Mariji Bistrici zateći kip rođene matere kako drži kalašnjikov? Je li, Kotromanoviću?!“

„Nismo ništa loše htjeli, Gospodine, to je bilo u Tvoju slavu…“ jedva procijedi ministar vojni.

„U moju slavu?“ teatralno raširi oči muškarac s bradom. „Pa znaš li ti, Kotromanoviću, da sama ideja vojske predstavlja organiziranu i institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovjedi?“

„Nisam o tome tako mislio, Gospodine…“

„Nisi mislio? E sad ćeš bogami misliti. Hajde ponovi!“

„Što da ponovim, Gospodine?“

„Ponovi što si naučio, bijedniče! Da čujem!“

„Sama ideja vojske…“ poslušno recitira ministar vojni, „…predstavlja organiziranu i instuc… institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovjedi.“

„Još jednom!“

„Sama ideja vojske predstavlja organiziranu i institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovjedi.“

„Zašto mi onda mobiliziraš mater, Kotromanoviću?!“ urla muškarac. „Zašto moju mamu uvlačiš u svoj grijeh?!“

„Nije mi to bila namjera, Gospodine…“ stenje ministar vojni.

Muškarac s bradom prijeteći nišani kažiprstom i obraća se podređenom rezolutno: „Idemo, momče, trideset kaznenih sklekova zbog nevojničkog ponašanja i kršenja vjerske stege. Hitro!“

Hrvatski ministar vojni, refleksom izdrilana soldata, baca se prsima na tlo i, lak kao pero, ravan kao daska, započinje pumpati sklekove, prvi, drugi, treći… Stasiti muškarac s bradom korača spavaonicom, s rukama na leđima, mrka pogleda, i deklamira u ritmu ministrove tjelovježbe:

„Ne znam što je to s vama Hrvatima, isukrsta mi. Pretvorili ste svetišta u vojne poligone. Kako god koje sveto mjesto nikne, vi Hrvati nahrupite s oružjem. Čim se spomenu vjera, Bog ili Majka Božja, vama seodnekud nađe puška u ruci. 'Hodočašće je svojevrsna vojna misija', je li? Pa kakva ste vi to vojska, Kotromanoviću? Samo čekam da u Međugorju napravite ratne manevre, s bojevom municijom, da mi materi na haljinu prišijete generalski čin i oznaku gardijske brigade… U proljeće ste tisuću vojnika i policajaca poslali u svetište u Lurd, i to na sedam dana. Tisuću službenih nositelja oružja, Kotromanoviću! U Francuskoj su mislili da ih dolazite okupirati, pošto je 'hodočašće svojevrsna vojna misija'. Kažu ljudi – evo, stigli Hrvati, oni kojima molitve služe kao bajunete! A da ne pričamo koliko je to koštalo porezne obveznike, dok vam se ovdje svaki avion koji uzleti sruši. Šaljete vojsku po duhovno gorivo, crpite moju sirotu majku kao da vam je naftno polje, kad već nema benzina za tenkove.Otkad s Amerikancima vodite križarske ratove diljem svijeta, vi više i ne pravite razliku između vjere i nafte. Kakva ste vi to vojska, moj Kotromanoviću?“

„Trideset“, hukne ministar vojni i skoči na noge lake, ukočivši se opet u stavu mirno. „Što, ti već gotov?“ zatečen je muškarac s bradom kondicionom spremom podčinjenog. „Ajmo još trideset trbušnjaka da znam da si me ozbiljno shvatio!“ I već je ministar vojni leđima na podu, gibak kao vrbin prut, pumpa trbušnjake, prvi, drugi, treći… dok bradonja deklamira u ritmu tjelovježbe:

„Ako ih dojite katolicizmom i kultom Majke Božje, kako bi se u toj vašoj vojsci trebali osjećati muslimani, ili budisti, ili ateisti. Ili Židovi, kakav sam i sam? Jeste li o tome mislili, Kotromanoviću? Ili vam je draže imati zatucanu vjersku armiju da tobože štiti multikonfesionalnu zajednicu?... Lani ste na vojnoj vježbi sa snagama NATO-a u Slunju, koju je nadgledao i onaj vaš predsjednik – Lignjoslav, Lignjomir, kako li već – naganjali 'neprijatelje' po okolnim brdima, a ovi su bili odjeveni u tradicionalne arapske nošnje i glumili 'muslimane'. Što je to nego simulacija križarskog pohoda, Kotromanoviću? Što je to nego pizdunsko podmetanje druge vjere kao izvorišta 'terorizma'? Vojnici ti dođu direktno s hodočašća, koljena oderanih od molitvi, opremljeni krunicama i sličicama Majke Božje, i takvi se bore protiv 'vjerskih fanatika'? Jadno, Kotromanoviću, jadno!... Ali šta ja pričam, kod vas i školska godina započinje organiziranim odlaskom na misu. Kod vas se i na vozačkim ispitima polaže vjeronauk. Da se djeca i šoferi odbiju pokoriti toj crkvenoj prisili, poslali bi na njih naoružanu gardu što se kalila u Mariji Bistrici i Lurdu, u to uopće ne sumnjam…“

„Trideset“, hukne ministar vojni i uspravi se u stavu mirno. Stasiti muškarac s bradom prilazi mu bliže i strijelja ga pogledom.

„Kristijanizirali ste kompletno hrvatsko društvo, Kotromanoviću, a oružane snage naročito. U 21. stoljeću,usred navodne sekularne države, vi formirate vjersku vojsku, moj Kotromanoviću. Marijinu soldatesku! Što vi Hrvati ustvari hoćete? Osloboditi Kristov grob u Jeruzalemu? Od koga, Kotromanoviću? Od turista? Zapamti što ću ti reći: svaka vojska koja se u ovim vremenima uspostavlja kao vjerska, ustvari je zvjerska.“

„Uz dužno uvažavanje, Gospodine“, odvaži se istupiti ministar vojni, „Hrvatska vojska nije zvjerska.“

„Nemoj da sad otvaramo bolne točke, molim te“, umorno odmahne rukom muškarac s bradom. „Ne da mi se sad spominjati ni Loru, ni Gospić, ni Heliodrom, ni Kerestinec, ni Pakračku Poljanu… Je li vam možda i tamo Majka Božja bila duhovna inspiracija? Je li možda i tad bilo 'vidljivo' da se Gospa i vojska međusobno vole?... Uostalom, Kotromanoviću, jebe se meni što ćete vi raditi. Vodite svoju armiju kako god vam drago, samo mi mater ostavite na miru! Je li to jasno, Kotromanoviću? Još jedan ispad poput onoga u Mariji Bistrici i, dragoga mi isukrsta, ovo neće završiti samo na kaznenoj tjelovježbi!“

„Ispričavam se, Gospodine“, trsi se ministar vojni, „ali misnom slavlju u Mariji Bistrici nazočili su najviši crkveni dostojanstvenici, čak je i apostolski nuncij iz Rima došao…“

„Ne spominji mi te klaune!“ bijesno zaurla bradonja. „A naročito onog cirkusanta iz Vatikana! S tim razvratnicima i nakinđurenim tajkunima ja i moja obitelj odavno nemamo ništa! Oni su najveća sramota kršćanstva! Kad vidim one sletove pred Petrovom crkvom prva asocijacija su mi Gebels i Leni Rifenštal… Šta je? Što me tako blijedo gledaš?“

„Tko je Leni Rifenštal, Gospodine?“ tupo pita ministar vojni. Nadređeni zakoluta očima i ponovo nišani kažiprstom: „Trideset kaznenih sklekova zbog lošeg poznavanja povijesti umjetnosti! Hitro!“ I već je ministar vojni polegnut prsima uz tlo, lak kao pero, ravan kao daska, prvi, drugi, treći…

Vrata se u tom trenutku otvaraju, u prostoriju ulazi dežurni bojnik, ostaje na trenutak zatečen fiskulturnim prizorom. „Što ti radiš ovdje?“ prijeko se obrati muškarcu s bradom. Ovaj lakonski slegne ramenima, očito bez namjere da odgovori.

„Mrš napolje, majmune! Nemoj ministra uznemiravati!“ drekne bojnik u smjeru bradonje, na što se isti krotko povuče prema vratima.

„Što se ovdje događa?“ oglasi se ministar vojni, koji je u međuvremenu naprasno obustavio program tjelovježbe.

„Vojnik Ivančić opet je prolupao, ministre! Ne dajte se ometati“, raportira bojnik.

„Prolupao?... Kako prolupao?“ čudi se dužnosnik.

„Lud je ko kurac, gospodine ministre!“ referira bojnik. „Prošloga tjedna hodao je okolo i glumio Ajnštajna.“

„Ajnštajna?“ zabezeknut je ministar. „Što je radio kao Ajnštajn?“

„Tjerao ministra obrazovanja da radi sklekove.“

izvor: lupiga.com ›››

autor tekst 001 ›››

Viktor Ivančić

Makroekonomija

Moj dida sa Šolte je našao se sa svojim frendovima barba Toninom i don Josom. Onda su njih tri odgibali u šjor Bepovu konobu. Tu je barba Tonino naručijo malo žešću marendu za ekipu. Šjor Bepo je njima na padelama donijo pršut i sira. Plus je donijo masline u salamuri i slane inćune. Plus je donijo pancetu sa mladom kapulicom. Plus je donijo kruv ispod peke. Plus je donijo dva bocuna vina. Onda su dida i njegovi frendovi mašili se da će marendat.

Barba Tonino je žnjopnijo fetu pancete i rekao je šjor Bepu: „A gleaj malo ovi slučaj, Bepo… Zamisli naprimjer primjera da ja tebi prodan pet litri čuvenog šoltanskog estradjevičanskog maslinovog uja! I ti onda…“ Šjor Bepo je rekao: „Koji će meni kurac tvoje maslinovo uje?! Iman ja dvista puti boje uje od tebe! Nisan lud ić kupovat paštroć!“ Barba Tonino je rekao: „Dobro, Bepo, jebaga svetac! Ovo ti navodin samo ka primjer, čoviče, šta si tako nadrkan!“ Šjor Bepo je rekao: „Okej, okej… Iako si moga smislit i nešto drugo! Na maslinovo uje san osjetljiv!“ Dida je rekao barba Toninu: „Možda si mu ka primjer moga prodat pet pari mudanata?“ Don Joso je dodao: „Ili pet grama pameti?“

Barba Tonino je vrtijo sa očima kao da njegovi frendovi su mu teška tlaka. Onda je on šjor Bepu rekao: „Znači, ja ti naprimjer primjera prodan pet litri čuvenog šoltanskog estradjevičanskog maslinovog uja! I ti posli skužiš da to nije čuveno šoltansko estradjevičansko maslinovo uje, nego da je to motorno uje! Šta bi ti, Bepo, onda napravija?“ Šjor Bepo je raširijo ruke i rekao je: „A ne znan, jebate! Osjeća bi se ka govno!“ Barba Tonino je rekao: „Okej, kužin da bi se tako osjeća, jerbo ti je to prirodno stanje! Al šta bi napravija? Nemoj mi reć da bi sipa motorno uje u salatu!“ Šjor Bepo je rekao: „Nema šanse! Reka bi ženi da spremi obid bez salate!“

Barba Tonino je fljasnijo se po čelu i rekao je: „Poala šta si ti konpliciran čovik, Bepo! Miroljubiv si do kretenizma, jebaga irud! Pa valjda bi popizdija, za gospu blaženu! Valjda bi tražija da ti vratin lovu! Valjda bi mi doša na vrata i reka mi: Slušaj me dobro, papane! Ja san od tebe pun vire i optimizma iša kupit čuveno šoltansko estradjevičansko maslinovo uje, a ti si mi proda motorno uje! Sad vrati lovu, gubo jedna lupeška!“ Šjor Bepo je piljio u barba Tonina sa raskobečenim očima. Onda je on rekao: „Dobro, okej, tako bi napravija… A zašto ti to meni pričaš?“ Barba Tonino je rekao: „Zato šta san glasa za Haenes!“

Šjor Bepo je zinijo: „O srceliti irudovo!“ Dida je rekao: „A jadan ti si, majko božja!“ Don Joso je rekao: „Časna rič nisan pametan koju bi ti pokoru razreza da si mi ovi grij ispovidija u crkvi! Uz dvista očenaša šta bi ih triba izmolit, mora bi se još bičevat sa kajišon po golin leđima! A možda i obisit!“

Barba Tonino je vrtijo sa glavom i rekao je: „Slažen se, ekipa! Ispa san imbećile na kvadrat! Ono, kupija san motorno uje!“ Sad su i drugi vrtili sa glavušama kao da žaluju sa barba Toninom u stravičnoj tragediji. On je rekao: „Jebiga, Bepo, ja nisan ima mudrosti ka ova dva moja frenda šta san ih doveja na marendu! Oni su lipo izašli na izbore i nacrtali na listićima po veliki kurac! Tako to rade ozbiljni ljudi!“ Dida je uletijo: „Moj je doduše ima goldun, a don Josin nije! Ipak mora postojat neka svjetonazorska razlika!“ Don Joso je ždraknijo po fete pršuta i rekao je: „Nama iz klera je goldun neprihvatljiv! Kontracepcija je ozbiljan grij! Veći čak i od drkanja!“

Barba Tonino je potegnijo iz čaše tri guca vina. Onda je on rekao: „Ja san glasa za Haenes samo zato da bi bija kontra Hadezea! A sad je, skroz obratno od onog šta san ja tija, Haenes uša u koaliciju sa Hadezeon! Pa šta to znači, jebate?“ Šjor Bepo je rekao: „Znači da sad imaju zajedničku vladu!“ Barba Tonino je rekao: „Znan, čoviče, al šta to znači za mene?“ Šjor Bepo se nakeserijo: „Znači da si se malo zajeba, he-he-he…“

Barba Tonino je nanišanijo sa prstom i rekao je: „Nisan se ja zajeba, Bepo, nego su me zajebali! Jerbo su prije izbora u Haenesu govorili da će uvik bit najljući neprijatelji Hadezea! Jedino zbog čega je vridilo glasat za Haenes je šta si triba bit siguran daš tako bit kontra Hadezea! U svemu drugom je Haenes isti ka Hadeze, osin u tome šta je uvik protiv Hadezea! I sad je ispalo da san ja ustvari glasa za Hadeze, bogte jeba! Razumiš? Poša san u partizane, a završija u ustaše! Poša san u Prvu proletersku, a završija u Princ Eugen diviziju!“

Šjor Bepo je zaškarpunijo se po faci i podviknijo je: „Nemoj ti mene, Tonino, jebat sa Princ Eugen divizijon! Ja san moderni ugostitelj, mene kuri bolac za ustaše i partizane! To su tempi pasati!“ Barba Tonino je rekao: „Okej, Bepo, nemoj se žestit! To san ti samo iznija ka neku usporedbu! Da skužiš u kakvin san govnima!“ Dida je rekao: „Nije te Tonino ima namjeru podsjećat da ti je pokojni ćaća bija u Princ Eugen diviziji, Bepo! To smo svi odavno zaboravili!“ Don Joso je dodao: „Ja sa svakon feton pršuta dodatno zaboravljan…“

Šjor Bepo je dignijo livu ombrvu i pitao je: „I šta bi ti sad, Tonino, tija?“ Barba Tonino je rekao: „Kako šta bi tija? Tija bi da mi se vrati lova, naravska stvar!“ Šjor Bepu je uletila lakša zbunjoza: „Zašto lova, jebate? Pa ti si in da glas, a ne šolde!“ Barba Tonino je pitao: „A jel mi mogu vratit nazad moj glas?“ Šjor Bepo je rekao: „Ne mogu! Izbori su prošli!“ Barba Tonino je rekao: „E, al oni su ti moj glas prodali, jel tako? Nisu valjda džaba ušli u koaliciju sa Hadezeon!“ Šjor Bepo je zamahao sa glavom i rekao je: „Nisu trista posto! Neki kurac su morali dobit!“ Barba Tonino je rekao: „To ti ja govorin! Znači, ja san Haenesu da glas zato da bi bili kontra Hadezea, a oni su ti glas prodali! I sad se ja pitan – zašto bi moj glas prodava neko drugi? Zašto ja sam ne bi moga prodat ti glas Hadezeu i zaradit neke đenge?“

Onda je moj dida uletijo: „Viš, to ti nije loša logika, Tonino! Ako je već politika teški kurbaluk, bolje da šoldi idu seksualskim djelatnicima, nego svodnicima!“ Don Joso je klimnijo sa glavom i rekao je: „Mi iz klera smo strogo protiv prostitucije! Al ako se već neko jebe za lovu, masu je poštenije da profit ide neposrednin proizvođačima, nego trgovcima i farizejima!“ Barba Tonino je rekao: „Slažen se miljon posto! Meni je dopizdilo da cili život buden žrtva makroekonomije!“ Šjor Bepu je uletilo tupilo od nekuženja: „Šta ti je sad ta makroekonomija, jebate patak?“ Barba Tonino je rekao: „Makroekonomija je, Bepo, kad ja ispadnen nagužen, a zarada ode makrou!“

Šjor Bepo je žmirkao sa očima i gledao je ekipu sa revijskim čudilom. Dida je nagnijo se prema njemu rekao je: „Tonino ti oće reć da bi i on ka obični glasač mora imat neke koristi od koalicije sa Hadezeon! Jel bereš?“ Barba Tonino je rekao: „Tako je! Zato san pozva svoje frendove na bogatu i kvalitetnu marendu kod čuvenog šoltanskog hadezeovca Bepa!“ Dida je dodao: „Ne samo čuvenog hadezeovca, nego takurekuć osnivača otočke podružnice Hadezea!“ Don Joso je dodao: „Ne samo osnivača podružnice Hadezea, nego zamalo jedinog člana te velike stranke na Šolti!“

Tu je u konobi uletila tišinčuga. Šjor Bepo je piljio u ekipu i ukočenijo se. Onda je on pitao: „Šta van to sve skupa znači?“ Barba Tonino je rekao: „Znači da, kad mi doneseš račun za marendu, ja ću se prema njemu ponit isto ka šta su se moji frendovi ponili prema izbornon listiću!“ Šjor Bepo je zinijo: „Molin?!“ Dida je pojasnijo: „Platićemo ti kurac!“

izvor: pescanik.net ›››