autor tekst 001 ›››

 

 

Viktor Jerofejev

 

Da li bi Gavrilo Princip i danas pucao?

 Geneza Velikog rata najviše govori o nesavršenstvu ljudske prirode. Čudovišni rat se rodio iz apsurdnog niza događaja, iz pobede iracionalnosti nad razumom, piše u autorskom tekstu za DW ruski pisac Viktor Jerofejev

Da li bi mladi Srbin Gavrilo Princip prezao da u Sarajevu ubije nasljednika austrougarskog prijestola da je znao da će ishod njegovog djela biti svjetski rat u kojem je poginulo više od deset miliona vojnika i petnaest miliona civila?

 Teško.

 Na posljetku, 19-godišnji nacionalista koji kao da je izašao iz literarne laboratorije Dostojevskog, ostvario je svoj cilj. Na kraju Prvog svjetskog rata Srbija je imala državnost, a austrougarska imperija prestala je da postoji zajedno sa tri druge – ruskom, njemačkom i osmanskom. Sa tako velikim ciljem bi student teško odustao od svog čina, premda nije stigao da vidi trijumf Srbije – umro je u zatvoru na proljeće 1918.

 Jesen te godine donijela je pobjedu članica Antante. Potpisivanje primirja sa njemačkim saveznicima počelo je u septembru i završilo se u novembru njemačkom kapitulacijom. Pri tome je, iz istorijske retrospektive, besmisleno reći da je pobjeda donijela trajni mir. Divlji oganj rata postao je prigušena vatra njemačke želje za osvetom.

 Razlog je, kao što je poznato, Versajski ugovor iz 1919. Njemačka je bačena na koljena. Ionako razrušena zemlja dodatno je udarana aneksijama, reparacijama i raznovrsnim rezanjem vojne moći.

 Doduše, ako je suditi po "opscenom" Brest-litovskom miru (Lenjinov izraz), koji je sovjetska Rusija potpisala sa Njemačkom početkom 1918, ni Njemačka u slučaju pobjede ne bi bogzna kako postupala sa zemljama Antante. U svakom slučaju nije nađen razuman, strateški način da se rat završi jer niko za tako nečim nije ni tragao.

 Previše je užasa bilo u tom ratu, potpuno različitom od prethodnih. Tenkovi umjesto juriša konjica, mitraljezi, vojna avijacija, podmornice, mine, bojni otrovi – sve to je od rata načinilo nečovječnu mašinu za mljevenje mesa apokaliptičnih dimenzija.

 Poslije Bel epoka početkom dvadesetog vijeka, poslije Srebrnog doba umjetnosti i literature, civilizovani svijet je, survavši se u rat, preko noći podivljao. Ljudski život je nepojmljivo pojeftinio, civilno stanovništvo zaraćenih strana postalo je talac smrti.

 Glavni rezultat Prvog svjetskog rata bilo je rođenje i agresivni razvitak dva paralelna totalitarna režima, blizanaca po represivnoj okrutnosti. Režime nacističke Njemačke i staljinističke utopije neki su čekali kao san, a bili su đavolski košmar sa epilogom u krvavom bezumlju.

Formalno je piroman rata bio srpski terorista, ali su stvarni vinovnici svjetske klanice zapravo bila tri rođaka – evropske monarhije Rusija, Njemačka i Velika Britanija. Oni nisu ni tragali za mirnim rješenjem konflikta, barem ne u međusobnim pismima i telegramima garniranim laskanjem.

 Geneza Prvog svjetskog rata više govori o nesavršenstvu ljudske prirode nego o podijeljenosti svijeta, imperijalizmu i klasnom patriotizmu. Kakve god da su ekonomske ciljeve zaraćene strane zacrtale, ratno razaranje je sve njihove računice svelo na nulu. Čudovišni rat se rodio iz sulude slučajnosti, iz apsurdnog niza događaja, pokazujući pobjedu iracionalnosti nad ljudskim razumom.

 Moglo bi se pomisliti da je rat mogao biti spriječen u strahu od prijetećeg užasa svjetskih razmjera, ali gospodari svijeta su se pokazali samozaljubljenim, ambicioznim, pohlepnim mediokritetima koji su svoju gordost cijenili više nego sve ljude na frontu. Nije slučajnost što je poslije rata nikla literatura „izgubljene generacije“ u djelima, prije svih, Hemingveja i Remarka.

 Konačno, može se reći da sebični interesi imperija i klasnog patriotizma ne svjedoče baš o veličini ljudskog duha. To je tačno, ali u korijenu svega je agresivni instinkt vladara koji su dali znak da rat počne.

Iskustvo Prvog svjetskog rata uči nas da je rat – pa i tako velik, svjetski – uvijek bliži nama nego što se čini. On može početi tek tako, tragičnim slučajnostima, ali postaje stvarnost tek kada rukovodioci država zazveckaju oružjem.

 Porazom u Hladnom ratu i skupljanjem teritorije u odnosu na Sovjetski Savez, čijim se saveznikom smatra, Rusija se, reklo bi se, nalazi u istom uvrijeđenom stanju kao i Njemačka 1918. godine. Ali postoji razlika ne samo između dvije zemlje nego i između dvije epohe. Čovječanstvo je mukom preživjelo Drugi rat kao logični nastavak Prvog, a danas uvrijeđenost država može koštati života sve ljude na planeti.

 Vjerujem da bi se danas čak i očajni student Gavrilo Princip zamislio nad ciljem, sredstvom i, iznad svega, nad ishodom.

izvor: dw.com ›››