autor tekst 003 ›››

 

 

Zlatko Dizdarević

 

 

Sve nam je govorilo šta se sprema, nismo shvatali:

'Jednom kada stado prihvati prinudnu vakcinaciju, igra je završena!'

 O zlu koje se proširilo kao virus, donoseći, evo, i ovaj karantin što ga danas živimo i niko ne zna sa kakvim krajem. O raspadu takozvanog međunarodnog poretka koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao

 Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci  kazao  da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati  što se ne smije iz kuće i države, kako nema  susreta, raje, kafane, izleta,  promocija,  knjižara i  pijaca, planina i mora – rekao  bih mu  da je lud.  Ali, otkako se,  evo, baš  to  dešava,  jedna  mi se  ranije  nedostižna  mogućnost, a sada zbilja, pojavila  kao blagodet. Eto viška slobodnog vremena  koliko  ga  nikad  nije  bilo da se  zasuču  rukavi  i uroni  u  poslove  koje  smo  sami sebi  obećavali godinama,  a nikada ih nismo uspjeli ni započeti, a kamoli dovršiti. Na red su došle  police, kese,  fascikle, kutije  pod  krevetom  i na ormarima, ladice u koje  se godinama trpalo ono  što se "ne smije baciti, trebaće..." 

 Požutjela  dokumenta  iz  drugog života, zahvaljujući  karantinu čiji se dani više ne broje,  vraćaju  u sjećanja  zaboravljene  ljude, mjesta,  činjenice,  pokazujući  kako je  i puno toga  što je nekada izgledalo nemoguće  postalo  moguće. I kako smo za mnogo šta što će doći  imali signale koje smo ignorisali. Isplivavaju  neupitni  dokumenti  u  šta smo  i kome  vjerovali,  a kome  nismo.  I gdje smo se, sada se vidi, strašno  prevarili, a  gdje nismo ni trena.  Ko je "ostao", a ko je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Nebrojeni  su  zapisi, sada  zlata vrijedni dokumenti, onako lično, fotografije, primjerci novina  koje smo onda  sa ogromnim zadovoljstvom i srećom pravili. Kuljaju  uspomene  koje  sada   mame  osmijeh, pa  čuđenja, ponakad  nevjericu, ali i i tugu. Nepobitno je danas da se život kotrljao kroz dvije različite  državne i društvene  realnosti,  ma kako ih ko nazivao, volio i ne volio. I da je mnogo toga u bivšem svijetu  bilo krojeno za ovu realnost.

Požutjela  dokumenta  iz  drugog života, zahvaljujući  karantinu čiji se dani više ne broje,  vraćaju  u sjećanja  zaboravljene  ljude, mjesta,  činjenice,  pokazujući  kako je  i puno toga  što je nekada izgledalo nemoguće  postalo  moguće

 Mimo  "papira" koji  ovih dana  uzvitlavaju emocije  povodom  spoznaja  ko smo i šta smo bili, a više nismo, ko nam  je bio bitan,  pa  nije, koga nismo ni primjećivali,  a postao nam je  blizak, u šta su se neki oko nas kleli glasno i javno,  a danas  sjećanja na te kletve kriju... puno toga  otkriva  se  i  povodom  svijeta  mimo nas.  O današnjoj realnosti na planeti koju  su  iza kulisa  modelirali drugačije nego što  smo mislili.  O zlu koje  se proširilo kao virus,  donoseći,  evo, i  ovaj  karantin  što ga  danas živimo i niko ne zna sa kakvim krajem. O raspadu  takozvanog međunarodnog  poretka  koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao.    

 Sa  jednog  davnog,  lijepog  putovanja  po  Americi,  gdje mi je kao mlađanom novinaru  bilo  omogućeno da vidim puno  od onoga  što  vjerovatno  nikada ne bih vidio, nakon  cjelodnevnog  kopanja  po  čudesnim arhivama  Vašingtonske biblioteke,  i dokumentima iz istorije  "sile  nebeske" – gdje  su mi pokazali i  najnoviji primjerak sarajevskog  "Svijeta" u kojem sam tada radio –  dopao  mi je ruku i govor  Đorđa  F. Kenana  iz 1948. godine o planiranju vanjske politike SAD-a... Kenan, diplomata i istoričar, bio je jedan od stratega  hladnog  rata. Upamćen je kao otpravnik poslova  ambasade SAD u Moskvi 1946. i autor  dugog telegrama odatle u kojem je ustvrdio "ekspanzionistički karakter  SSSR-a",  na što treba odgovoriti. Na toj je liniji i njegova teorija "zaustavljanja" ugrađena  u Trumanovu  doktrinu i hladni rat. Dobio sam  tada u biblioteci  kopiju tog govora sa ostalim što me interesovalo o istoriji vanjske politike  Amerike.  Sa mnogim drugim "sjećanjima" sa putovanja, pohranjenim pa potisnutim, i ovo je završilo u fascikli na kojoj je pisalo "Put po Americi  '81".

 Ovih dana sam otvorio prašnjavu fasciklu i zaustavio se na pasusu iz Kenanovog  papira:

 "Posjedujemo oko 50 % svjetskoga bogatstva, no samo 6,3 %  svjetskog stanovništva...Takav položaj nameće zavist i srdžbu drugih. Naš  glavni  budući zadatak  jest – osmisliti sistem odnosa  kojima bi smo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tome uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja... Trebamo prestati  govoriti  o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput  ljudskih prava,  poboljšanja životnih uslova i  o demokratizaciji. Bliži se dan kada ćemo morati  upotrijebiti  i otvorene  koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje".

 Šuškalo se u međuvremenu po  svijetu  i o raznim drugim  paklenim planovima, zavjerama i prevarama  al bez efekta  kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast  istorijskim izuzecima  koji su htjeli  otvorenih očiju trećim putem

 I bilo je što je bilo, Koreja, Vijetnam, Afganistan,  Irak...ukupno 13  "njihovih" ratova, stotine  hiljada  mrtvih, milioni  raseljenih, 14 biliona dolara  za smrt kao biznis. Uz rezultat u kojem je otimačina  cilj, sila pravo, a  realnost  sve  ono što je Kenann kazao o ljudskim pravima, životnim uslovima tamo gdje im je noga došla, i o demokraciji generalno.  Sve je to potvrdio  2017.  godine  u  izuzetnom  govoru od  samo  nekoliko minuta  i  Oliver Ston (ovih dana  govor  kao video kruži  mobitelima u nas ) naglasivši:  "Nije riječ o pojedincu ili partiji, već o sistemu..."   I gle čuda,  minulih dana  uzimajući s  razlogom  ponovo  u ruke  knjigu  Viliema Engdala  "Uništite Kinu -  Što Vašington  čini  da obuzda kineski utjecaj na svijetu" , napisanu  2013. (objavio  "Profil" iz Zagreba 2014.),  vidim  da je baš onaj  pasus  Đorđa F. Kenana  objavljen u uvodu  kao svojevrsni moto  knjige.  Eto linije, 1948 – 2013 – 2020... Pedantno i konzistentno.  

 Šuškalo se u međuvremenu po  svijetu  i o raznim drugim  paklenim planovima, zavjerama i prevarama  ali  bez efekta  kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast  istorijskim izuzecima  koji su htjeli  otvorenih očiju trećim putem. "Nova  klasa" ih danas omalovažava glasno. U nas posebno.

 Sila je grabila a tzv. neoliberalni  kapitalizam  cvjetao  je onako kako je to njegovim  tvorcima  odgovaralo. Sedamdesetih na  krilima  nobelovca  Miltona  Fridmana i čileanske  ekonomske  laboratorije, napisane su himne globalizmu i liberalizmu tržišta. Sjajna  Naomi  Klein  napisala je o tome  kultnu knjigu "Doktrina šoka". Sve što svojevremeno niste znali, a htjeli ste da znate o novcu, profitima, pljačkaškom tržištu neoliberalizma i lažnim snovima  slobode, bilo je tu. Naomi, ne jedina, je na vrijeme rekla  što treba  ali svijet nije na vrijeme povjerovao. Kako reće  ovih dana  dr. Miroslav Radman, zatečen  s razlogom što pitaju  "nauku" šta nam se to dešava: ...Uz sve to što povodom virusa  "imaju  po  bolnicama  Švicarska, Amerika, Njemačka, Engleska ili Francuska... stanje im je gore nego u Africi."  A Fridmanovi studenti,  "Čikago  bojsi",  bili  su  Pinočeovi  savjetnici, a  on je dobio 1976. Nobela  za  ekonomiju. Zapravo za sistem, od  Trumana  preko Regana  do  Buša i evo Trampa,  čiji je smisao  samo  uzeti, milom ili silom, i to  legalizovati  kroz  "novi međunarodni poredak"  kao prirodno  pravo. To smo gledali i navikavali se,  uz stvorene  mitove o sili kao pravu pred  kojima  se  davno savila kičma. 

 Sila je grabila a tzv. neoliberalni  kapitalizam  cvjetao  je onako kako je to njegovim  tvorcima  odgovaralo

 Povratak  kutijama  ispod  kreveta  dovodio  je  svakodnevno  do novih otkrića  od kojih je bezmalo svako  potvrđivalo  Radmanovu  misao iz intervjua  za "Spektar" : Pušteno je tržištu i tehnologiji da misle umjesto nas.  Što one  nikako ne mogu, jer nemaju ni mozga ni duše, ni razuma ni etike. To ionako  više nije u modi...a tržište baš briga za nas...

 Eto, dalje, iz  zaboravljenih spisa  i  jednog, posebno danas,  znakovitog  citata  moćnog  Henrija Kisindžera. Riječ je o govoru na Vijeću za eugeniku, 25. februara 2009.  Dakle, pred  ljudima koji se bave  teorijama i praksom  "poboljšavanja  ljudske  rase", što se kroz  noviju  istoriju  svodilo uglavnom  na sterilizaciju građana  iz raznih razloga "nepodobnih"  najmoćnijima  u vladajućim  sistemima  Zapada. U Americi, dinastija  Rokfelera i moćnici poput  nobelovca  (?!) Kisindžera  bili su,  i danas su viđeniji u tom krugu "tragača  za  savršenim  čovjekom". Zapis o pomenutom Kisindžerovom  govoru  iz 2009. posebno je zanimljiv danas  kada se poveže sa aktuelnom dramom i  korijenima  korona  virusa.

 Kisindžer je tada kazao: "Jednom  kada  stado prihvati obaveznu  prinudnu vakcinaciju, igra je završena! Tada će prihvatiti bilo šta, i prinudnu donaciju  krvi ili organa – za opštu  dobrobit. Kontrolišite um ovaca, i kontrolisaćete  cijelo stado. Proizvođači  vakcina  će  zarađivati milijarde, a mnogi od vas u ovoj prostoriji danas  su  investitori. To je ogromna pobjeda.  Razrijedit  ćemo stado, a pritom će nam oni sami platiti  usluge istrebljenja..."

 Zanimljivo, priča  je nastavljena  ovih  dana. Bil Gejts se sa Kisindžerom, eto kao slučajno tragom  ove istine iz govora 2009.,  a prema  informacijama iz SAD-a, založio za masovnu  vakcinaciju i globalnu vladavinu  povodom  korona virusa.   U terkstu objavljenom  prije deset dana, 3. aprila, dugovječni  kreator  temeljnih principa  američke spoljne  politike  Kisindžer  podvlači tri suštinske tačke  za akciju: Prvo, poziva  na  vakcinaciju najširih slojeva stanovništva  na svijetu. Drugo, Amerika  posebno  mora  se "masovno" vakcinisati  uz  prelazak  na digitalno finansijski sistem. Treće, svim ovim  prigrlit  će se svjetski liberalni  poredak. Dakle, sve ono gdje su milijarderi i korporacije  što vladaju svijetom dobitnici,  dirigujući  "politici"  domaće zadatke. Uz "sterilizaciju" svega i svih što su izvan ovog sistema.

 Jednom  kada  stado prihvati obaveznu  prinudnu vakcinaciju, igra je završena! Tada će prihvatiti bilo šta, i prinudnu donaciju  krvi ili organa – za opštu  dobrobit

 Nekako paralelno sa ovim, stižu i vijesti  sa one strane Atlantika  o objavi Bila Gejtsa da ostavlja po strani  svoj  kultni  projekat Majkrosoft  i ulazi direktno u poslove sa - vakcinom!  Oni koji to znaju kažu da je od februara tržište vakcina šest puta veće nego prije 20 godina, danas je to više od 35 milijardi dolara i osigurava  povrat od 44 dolara za svaki uloženi dolar i to u 94 države s najnižim primanjima na svijetu. Puno toga se o svemu ovome još otkriva tek danas, tragom informacija poznatih još prije deset, dvadeset pa i trideset godina. Uz ostalo, i koliko Svjetska zdravstvena organizacija  (WHO) direktno, bezmalo  sudbinski  zavisi, od  Fondacije  Gejts  i "ogranaka" knjiženih na više članove porodice.  Nije čudo što kažu mnogi da je on danas ne samo za WHO nego i za sve iz grupe G20  "kao šef moćne države".

 Eto,  pa ti čitaj  stara  dokumenta  i povezuj ih – samo zdravom logikom, nikakvim  lokalnim  političko – piljarskim  interesima,  sa našim mahalskim  stranačkim kartelima i njihovim  marifetlucima. A sve dođe na svoje. Zato je puno toga jasnije  kada se  može posmatrati sa neke  realne  distance. Ako se distanca preživi. Tako je i sa  ovim,  ko smo danas, šta smo, gdje smo i iz kojeg smo svijeta ovamo zabasali. U traženju odgovora na takva pitanja,  mjera stvari nam  je ova  jutrošnja do podneva, kobajagi politička, a zapravo  isključivo  sitnosopstvenička. 

 Zato  nam i određuju sudbine  oni što  u teškoj aktuelnoj krizi  kradu  statistiku  i narod u "nepodobnim"  opštinama/općinama, dijeleći  tuđe pare  onima od kojih će se tražiti "povrat" za privatne interese sutra, uz izbore. Taj se lopovluk onda u javnosti zove "gaf" a otkrivenog  lopovluka kao da nije ni bilo; "Država"  se do mizerije dovodi ne htijući ciljano, opet sitno-lopovski, da se dogovori  o kreditu MMF-a, sve  dok  oni nisu  naredili  kome koliko i kako. A morali su taj kredit utrpati i nama, kao što će sutra i svoj virusno-ekonomski razvaljenoj sirotinji. Svaki građanin će onda plaćati cijeli novi dug MMF-a od 330 miliona eura, a dobijat će novac utvrđeni miljenici uz uslov – koliko para, toliko glasova u oktobru.

Mafija  mora ostati na vlasti, prvo da uzima, drugo da se ništa ne promijeni jer promjena ih vodi u zatvor; Država je evo horor i sa "zdravstvenim  sistemom", civilnim štabovima, domovima zdravlja, spaljivanjem šatorskih  karantina  uz granicu. "Lideri" zdravsta su izbrukani, ali nema veze. Važno je samo ne dati da progovore oni koji znaju, a mogli bi da su tamo gdje nisu;  "Država" su  nam i ministarstva koja ne znaju kako omogućiti građanima vlastite zemlje  da se sa legitimnim pasošima vrate svojoj  kući... Zapravo,  skockava se novi sistemi za sutra u kojem će sve  nove-stare zabrane važiti i kad virus prođe, kao i one nove uz postojeći metalitet "mojom odlukom, nazad u izolaciju, ovu ili onu." Sloboda je virus.

 Zato  nam i određuju sudbine  oni što  u teškoj aktuelnoj krizi  kradu  statistiku  i narod u "nepodobnim"  opštinama/općinama, dijeleći  tuđe pare  onima od kojih će se tražiti "povrat" za privatne interese sutra, uz izbore

 Kako će sve ovo izgledati nekom drugom  ko za deceniju ili dvije bude čitao zapise iz današnjih dana.  Dva su rješenja:  Ili se potruditi da ti zapisi budu  drugačiji, mada  je pitanje da li se sa  nama  ovakvima to više  može.  Ili neće biti nikoga  da čita, a svijetom  će  ispočetka  hodati  stvorenja koja ne znaju čitati. Pakosnici  kažu  da bi  ova druga varijanta  po prirodu  bila  bolja.

 Sve skupa, neko se ipak preigrao sa ovom  izolacijom  u globalizaciji koju živimo, pa ostavio još uvijek koliko –toliko normalnim ljudima   vremena da se vrate sebi, prisjete  šta je i kako je bilo pa bi, možda,  mogli na tim osavremenjenim  čipovima opet  na ljudski  put. Greška  je u tome  što se mnogima  omogućilo da u izolaciji  ponovo  razmišljaju o  smislu života,  o sebi, društvu i državi. Da čine ono što se ne smije u sretno  proizvođenoj  sistemskoj retardaciji. I da se  u iznenadnoj  slobodi izolacije prisjete  zaboravljenih  upozorenja.

 Baš kad  je  "vladarima"  dobro krenulo.  Uz  one  što su  sve  posmatrali  šutke,  na leđima, uz sve četiri uvis.  I tako glasali  opet  i  ponovo i opet.

 izvor: depo.ba ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Zlatko Dizdarević

 

IMPERIJO BUJRUM!

 Amerikanci i Zapad moraju srušiti režim u Siriji jer je na putu njihovoj geostrategiji energije i geostrategiji prostora. Ukratko, Mediteran – Sirija – Iran – Rusija – Kina. U igri su plinovodi, BRICS, energetsko snabdijevanje Evrope, dedolarizacija monetarnog sistema i ukupna selidba vojno-ekonomske moći prema dalekom istoku

 U političkom smislu, nekada bi čisti skandal bio da predsjednik jedne države (u ovom slučaju Turske), članice UN-a, hladno javno saopći da mu je uklanjanje režima susjedne države (Sirije), također članice UN-a, prioritetni cilj. Uz dalje uređivanje unutrašnje situacije u toj državi. Danas je to, evo, rutinska stvar. A zapravo mnogo opasnija po svijet od bilo kakvog ISIL-a planski smišljenog za dnevnu upotrebu, ma kako neviđeno krvavu.

 Ako je neko i imao dilemu da li je ulazak svekolike nebeske koalicije protiv ISIL-a u Siriji (Irak je rezervna priča) doista glavni cilj tamošnje parade, ili je cilj onaj stari, rušenje Assadovog  režima, sada može biti spokojan. Veliki nikada ne odustaju od svojih glavnih ciljeva, aktuelnih kao i davnašnjih. Sve ostalo je usput i u funkciji toga.

 Cilj Zapada u Siriji je od početka  nastavak  priče iz Iraka i Libije, a sutra Irana i dalje Rusije. Cilj drugog velikog i najbližeg igrača u regiji, Turske, nešto je drugačiji i na krilima starog otomanskog sna u kojem je Damask "vazda bio njihov". U toj priči Zapad funkcionira hladno, interesno, bez emocija, racionalno i pragmatski. Stambol sa Erdoganom kao novim vođom  baš onako kao u grandioznoj sapunici o Sulejmanu Veličanstvenom – strasno, osvetnički,  zavjerenički i uz beskrajno osjećanje da ima povjesno pravo da to radi.

 Ko nije bio na Srednjem Istoku, od Bosfora pa južnije, ne može ni da nasluti  koliko je taj osjećaj "prava" Stambola na Damask, Bagdad i Kairo patnički ugrađen u otomansku povijest. I koliko to "pravo" nikada nije realizirano onoliko koliko se htjelo jer su pomenute tri imperije svoj identitet crpile iz svekolike genetike mnogo starije od Istočnog rimskog carstva. No, u igri sudara i ljubavi među civilizacijama  interesi nazvani eufemično politikom vazda su bivali jači od uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi. Evo te priče i danas, po ko zna koji put.

 Takozvana svjetska koalicija predvođena Amerikom a protiv sile koju su mnogi u toj istoj koaliciji strastveno stvarali nekoliko godina – suštinski i mnogo duže – oružjem, novcem, obukom, političkim lažima o njihovoj "umjerenosti",  pa i glupostima i neznanjima, krenula je sada na svog dojučerašnjeg partnera. Avionima  iz zraka i tehničko obavještajnom logistikom sa zemlje. Obama je kazao u skladu sa svojim izbornim obećanjem da američka vojska nogom više neće u ratove po Bliskom istoku, pa i šire. Hoće tuđom. Vojni stručnjaci Pentagona, oni iz NATO-a također, od početka ponavljaju da se bez kopnene intervencije ISIL ne može eliminirati. I ne može. Naravno, pod  pretpostavkom da ih se želi potpuno i trajno ukloniti što nije dokazano. To je, međutim, duža priča.  Ko onda može? Realni će kazati, samo Assad sa svojom vojskom, uz Kurde i zainteresirane napadnute saveznike. Oni su cilj kojem teroristi prijete, prije svih drugih tamo brane sebe i svoju zemlju. I znaju ko je gdje i zašto.

 Problem je što zračna "koalicija" protiv ISIL-a, barem oni što su u igri doista iz  vlastitih regionalnih i geostrateških razloga, a ne radi dodvoravanja lideru koalicije,  ne žele eliminaciju terorista, već glavu Assadovu. A svojim kopnenim snagama ući protiv njega i više je nego rizično. Ne radi  međunarodnog legitimiranja takve agresije, to se danas jednostavno rješava i sa i mimo UN-a, već zato što u većini tamošnjih  arapskih režima koji su protiv jake, sekularne  i samoodržive Sirije, znaju da im u vlastitim sredinama ta vrsta  javnog sluganstva velikima ne bi prošla.  Frustracija i osjećaj  zgaženog digniteta tamo već su dovoljni da bi se klimavi monarhistički i ostali vještački "proljećarski" režimi time mogli igrati. Zato je ono što se zove politika, a zapravo je interesni kompromis Zapada sa probuđenom  nostalgičnom silom i interesom Turske, po svemu sudeći dogovorena šifra za realizaciju odvojenih, a ipak zajedničkih ciljeva u Siriji. Na temeljima razvaljenog  i, izgleda, dokrajčenog međunarodnog poretka kakvog smo poznavali.

 Novi  predsjednik a sve više samodoživljavani sultan Turske Tayyip Erdogan glasno je kazao minule sedmice, prema svjetskim agencijama, ono što je u temelju pomenute šifre: Borit ćemo se efikasno protiv Islamske države i svih ostalih terorističkih organizacija u regionu... Uklanjanje sirijskog režima, zaštita teritorijalnog  integriteta Sirije  i ohrabrivanje ustavnog, parlamentarnog sistema vladanja za sve građane te zemlje bit će važni ciljevi Turske...

 U političkom smislu, nekada bi čisti skandal bio da predsjednik jedne države, članice UN-a, hladno javno saopći da mu je uklanjanje režima susjedne države, također članice UN-a, prioritetni cilj. Uz dalje uređivanje unutrašnje situacije u toj državi. Danas je to, evo, rutinska stvar. A zapravo mnogo opasnija po svijet od bilo kakvog ISIL-a planski smišljenog za dnevnu upotrebu, ma kako neviđeno krvavu.

 Što bi vojnici rekli, u "operativnom  smislu",  Erdoganova  političko zakonodavna operativa već priprema okvir za pokretanje i ulazak turskih snaga u Siriju i zaposijedanje tamo čitavog pojasa uz tursku granicu uz stvaranje velikih "oslobođenih sigurnosnih zona" unutar Sirije. Tamo, navodno, treba da se vrate stotine hiljada izbjeglica što ih je ISIL protjerao prema Turskoj. Zanimljivo, te zone nisu one koje treba "osloboditi" od pripadnika ISIL-a, već one koje su već "oslobodili"  pripadnici nekada postojeće a sada bezmalo fantomske  "Slobodne sirijske armije" (FSA).  Iste one za koju su Obama i američki Senat nedavno odobrili 500 miliona dolara za obuku i naoružavanje u dugoročnom procesu "oslobađanja Sirije" kobajagi od ISIL-a, a zapravo od Assada. I iste one FSA za koju su američki vojni stručnjaci kazali da nikada neće biti vojska sposobna za bilo kakvu ozbiljniju vojnu operaciju. Liči li to na slavnu armiju koju su naoružali i obučili Amerikanci  u Iraku, a ona se raspala za nekoliko dana pred desetak hiljada  terorista ISIL-a koji su se baš na taj način opremili savremenim američkim oružjem kakvo nemaju mnoge druge armije u svijetu.

 O čemu se ovdje, zapravo, radi. Sasvim pojednostavljeno, jer storija i jeste mnogo jednostavnija nego što se mjesecima reciklira medijski i širi iz nekoliko centralnih  PR komandnih centara:

 Amerikanci i Zapad moraju srušiti režim u Siriji jer je na putu njihovoj geostrategiji energije i geostrategiji prostora. Ukratko, Mediteran – Sirija – Iran – Rusija – Kina. U igri su plinovodi, BRICS, energetsko snabdijevanje Evrope, dedolarizacija  monetarnog sistema i ukupna selidba vojno-ekonomske moći prema dalekom istoku. Tamo raste glavna konkurencija. Assad im je na putu, suviše tvrdoglav a optužen pripremno kao dio "osovine zla" pa tako i blizak Iranu i Rusiji, da ne pominjemo Hezbollah, Kurde i ostalo.

 Druga je stvar što ni tu nije riječ o ljubavi, već opet o interesima Irana da bude i ostane regionalni igrač što jeste, Rusije da brani svoje interese i zaleđe tamo sebi…  Pokušalo se zato protiv Assada tipičnim "proxy" operacijama  i "obojenim revolucijama", tzv. arapskim proljećem, ljudskim pravima, potom raznim mudžahedinima i teroristima sve do Al Qaide i ISIL-a... Nije išlo. Odustalo se i od pripremljenog udarca na Damask prošlog ljeta, ali ne trajno. ISIL je ostao njihov dovoljno jak faktor destabilizacije regiona, medijski i vojno predisponiran da ga manijaci širom svijeta počinju uvažavati, slaviti pa i diviti mu se, ali i dovoljna prilika za okupljanje osovine za nastavak ka suštinskim ciljevima. Ko ga može sada izbaciti iz igre na terenu, a obavio je svoje pa ga se mora barem dimenzionirati koliko treba?

 Prilika je idealna za Erdoganovu Tursku. Mimo svih drugih, za njega su dva  razloga i povjesno i sentimentalno posebno bitna. Stambol nikada nije prežalio činjenicu da mu je "oduzeta" Sirija  raspadom Imperije nakon Prvog svjetskog rata. To se osjećanje poraza do današnjeg dana pretakalo u mržnju prema Siriji, a primjer joj je zaslijepljenost Erdogana svaki put kada spomene Assada. Pa i kada Zapad nešto taktičnije govori o potrebi promjene režima u Siriji kroz proces, Iz Ankare stižu zahtjevi za Assadovu glavu, odmah! U sjećanju na ona vremena posebno im je bolno što su ostali bez Aleppa, vijekovnog istinskog trgovinskog centra Otomana. Da li je slučajno što se u kontekstu sadašnje priče o pripremama za oslobodilački ulazak turske vojske u Siriju, Aleppo pominje kao centar zone koju ta vojska treba da oslobađa. Naravno, ako ne zakasni jer je Assadova armija doslovce ovih dana na samom pragu onog dijela Aleppa koji je još pod kontrolom  njegovih neprijatelja.

 Drugi je razlog za Tursku, koja očigledno dobija zadatak da nakon eliminacije ISIL–a de facto bude svojevrsni patron nad  "oslobođenom i novom Sirijom", posebno značajan – Kurdi. I to u ovom slučaju sirijski Kurdi koji su živjeli uz granicu sa Turskom. Oni koji se sada pominju povodom bitke za Ain al-Arab, medijski poznatiji kao Kobani. Dakle oni što su se u minule tri godine krvavih napada džihadista na njih, trenirani i propuštani iz Turske, konstituirali i politički i vojno kao snaga uz sirijsko-tursku granicu. Tako su i zato dodatno i postali noćna mora za Erdogana. I njegovu vojsku koja danas hladno promatra eliminiranje tih Kurda u sukobu sa višestruko jačim ISIL-om, kako nam pokazuju revnosni svjetski TV reporteri odande, pateći nad izbjeglicama i ne pominjući da je njihovo "preseljenje" zapravo otvaranje vrata njihovom trajnom čišćenju odatle. Sa turske strane na teroriste kraj granice, naravno, nije ispaljena ni jedna jedina granata. Istovremeno avioni "koalicije" uspijevaju tamo da pogode jedan tenk i jedan silos žita kojeg drže Sirijci! To se zove greška i kolaterala, šta da se radi.

 Jednačina se, dakle, naslućuje. Obama izdržava na obećanju da neće slati kopnene  snage u Siriju (Irak je tragom bivšeg rata svakako već rasturen i podijeljen). Zaljevske zemlje i drugi iz "koalicije" niti hoće niti smiju tamo ući tenkovima, a nije im to ni zadatak. Posao treba da obave osvajačka  nakana, sentimenti i interes novog predsjednika Turske vojnim ulaskom u "njihovu" Siriju očišćenu od bezbožnika Assada i njegovih alawita. Uz potvrdu da su, eto, i oni konačno bili protiv terorista! Imperijo bujrum! Obje ambicije, i zapadna i istočna time bi bile realizirane. Tako to vide oni što vjeruju da su "posebni" i na Zapadu i na Istoku. Zbog tog uvjerenja – istorija je pokazala više puta –  uz zanemarivanje realnosti  i postojanje drugih snaga, kalkulacija  i motiva  u blizini,  po pravilu se hrlilo  u bolne poraze.

 ISIL će možda biti poražen u Siriji i Iraku ali se "isilčići" regrutiraju ubrzano svuda po svijetu, ma kako se pri tome zvali. I ma koliko među njima bilo onih što su profesionalni psi rata, a koliko vjerskih fanatika ili običnih drogiranih budala i iz evropskih prijestolnica. Oni koji to uvezuju, znaju kako se radi. Turska će možda ući u Siriju, a Amerika se približiti "odozdo" Iranu, Rusiji i dalje. I svi pri tome zaboravljajući stari, dobri, nezaobilazni  Newtonov zakon o akciji i – reakciji ! Koji se u politici pa i u sociologiji potvrđuje bukvalnije,  pa i efikasnije nego u teorijskoj  i udžbeničkoj fizici. 

izvor: forum.tm ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Zlatko Dizdarević

 

Hvala na razočarenju, gospodine Sattler

 "Brojni osvajači i okupatori, prođoše ovom zemljom, a narod ostade. Onda dođoše patriote i narod ode."

 Eto, konačno, nakon decenija obostranih neznanja, prave istine. A istina je ohrabrujuća na kraju svakog puta: Specijalni predstavnik Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, gospodin Johann Sattler, priznao je "da je razočaran, građani su skeptični kada je u pitanju članstvo u EU, ali su nezadovoljni i vladavinom prava, radom institucija, dugim čekanjem ročišta i parnica..."Svaka čast!

 Da nije tragično, bilo bi smiješno. A može i obratno. Ne znam više koji je ovo "specijalni predstavnik", razočaran ili nerazočaran, a nije ni važno. Važno je ovo je što je kazao, a što pokazuje, ponovo, kapitalno nerazumijevanje svega što se ovdje dešava između "njih", takozvane međunarodne zajednice i "nas" među kojima većina od njih odavno ništa više i ne očekuje. "Njih" koji zapravo i ne mogu iz vlastite perspektive shvatiti ovdašnju poodavnu pobjedu nevladavine prava. Zapravo, onih za koje je to uspješno dovršeni projekat. Znači i tzv. međunarodne zajednice, sa EU kao značajnim igračem, i ovdašnjih izvođača radova koji su njihovi neupitni miljenici, izabrani "demokratski", po standarima, te sretno demokratiziranih.

 Da ne teoretišem uprazno, evo usputnog primjera, nebitnog za neku veliku političku analizu, a opet i više nego ilustrativnog za nas i pomenutu skepsu: Kaže mi nedavno jedan pošteni, dobrohotni i sa lijepim namjerama pristigli ambasador  iz velike  zemlje ovdje, kako su naši "lideri" koje toliko optužujemo kao njihove glavne partnere u svemu, eto, demokratski izabrani, a ta demokratija je ono što mora biti Evropi bespogovorno. Dobro, velim, onda je i parlament ove države, demokratski izabran, neupitno najviši zakonodavni organ u zemlji. Naravno, veli danas kolega Sattlerov. Pitam ga onda, da li je čuo da je u tom parlamentu ne tako davno vođena rasprava povodom prijedloga da se uvede elektronska kontrola  narednih i svih budućih izbora. Pojednostavljeno, kontrola  tačnosti i ažurnosti biračkih spiskova, glasačkog procesa i prebrojavanja glasova. Kaže da jeste. Pitam, zna li da je glasanjem u tom najvišem zakonodavnom organu u državi odbijen pomenuti prijedlog.  E sad, može li dozvoliti zaključak da je time, zapravo, demokratski izglasana legalizacija  pripreme terena za masovne krađe na izborima, od već utvrđene ogromne manipulacije sa biračkim spiskovima, mrtvima i živima, nelegalnim brisanjima legalnih u dijaspori, muljanja sa državnim novcima u kampanji, do otvaranja svih vrata za krađe u broju glasača i rezultatima glasanja. Da se o uslovljavanjima  građana koji žele zadržati posao u ovisnosti od priloženog mobitel-snimka njihovog zaokruživanja lista iza zavjese i sličnim kriminalima i ne govori. Dakle, radi se o  demokratski  legalizovanom  kriminalu. Lopovi nisu pojedinci u sistemu, najveći lopov postaje sistem u korist onih koji njime kriminalno vladaju! Demokratski u korist "skepse". Čuj, skepse!

 Čovjek me gledao zblanuto, uz smušenu opasku kako su to incidenti i kako on o tome nije razmišljao na taj način. A veli Sattler, specijalni predstavnik za "demokraciju"  prije neki dan za BHRT, kako je "vladavina prava alfa i omega, nešto gdje nema popuštanja..." I ne upita ga niko u vezi sa "nepopuštanjem" unutar EU koje je sigurno samo jedan od razloga one skeptičnosti građana BiH i njegove razočaranosti.  Kako ta vladavina prava ide, recimo, uz jedanaestu godinu ovdašnjeg sprdanja "demokratski izabranih lidera" sa presudom njihovog važnog Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić, Finci i ostali, uz sve striktne EU "naloge" da se Ustav BiH mora promijeniti da bi se potom i sankcioniralo pokazivanje od šake do lakta  iskriminaciji Evropske konvencije o ljudskim pravima i svemu drugom pristiglom iz Brisela koji je, i zato, ovdje postao često i razlog za odmahivanje rukom, pa i podsmijeh. Doduše, i od onih što ovim i sličnim povodima šute kao zaliveni sve te godine, čekajući da ponovo (ne)demokratski izaberu iste kao i prošli put.

 Pada li na pamet razočaranom Sattleru  da je "skepsa" u svakom rječniku na ovim prostorima beskrajno blag pojam spram sjećanja na sve ono što je bilo – pa, eto, čak i u nekoliko godina nakon rata,  a da se o onom "bivšem" ne govori. Pada li mu danas na pamet da je zavladala potpuna sprdnja sa vladavinom prava koju je nadjahao kriminal, stranački terorizam, neznanje, korupcija.  Sve do dijametralno borbeno različitih tumačenja "konstitutivnosti", "nacionalni prava", entitetskih statusa do njihovih "državotvornosti" pa sve dignuto  na nivo prava i demokratije. Razumiju li oni uopšte, uz prepariranu javnost, mozgove i duše eutanaziranih i podijeljenih birača – koliko je, evo, i Sattlerovo  razočarenje "skepsom" tih građana bizarno. Pa i nad samim pojmom "građana" u ovoj zemlji  kosa se diže  na glavi mnogim "demokratski izabranim liderima", uz ne malo onih što za to i sve slično više uopšte ne haju. Mozak je razvučen  specijalnom "demokracijom", a ne više oružjem. 

 Nije sporno da na političkom horizontu ovdje mnogi i dalje ne vide bolju varijantu od Evrope,  prije nego nuku drugu nuđenu izvana ali, kada glavna ponuda ne opravda povjerenje, druge su ponude postaju sve zanimljivije.  Morao bi gospodin Sattler i armija kloniranih birokrata u njegovoj centrali znati da u geostrategiji osvajanja  nema praznog prostora. Ako nećeš ti, eno ih iza vrata čuče drugi i mašu svojim ponudama. Pored istorije i sentimenata. Naravno, ni oni iz ljubavi prema nama već sebe radi.

 Poznato je kako je Evropa otvarala vrata preko noći drugima oko nas i prije Slovenije i Hrvatske. Ubrzano i neupitno dok su nama obećavali neko "sutra", bolje nego što je bilo. I omogućili u ime "demokratije" i kriminalnu privatizaciju i legalizaciju nacionalizma i heroizam ratnih zločinaca i podjele, rasturanja mnogo čega suvislog za normalnu državu i njen sistem  vrijednosti. Instalirano je obrazovanje na tri istine koje se u putu nisu srele,  kao i ustav u kontri ovdašnjoj  istoriji, sve skupa sa perjanicama grotesknih "patriotizama" koji su sa familijama i jaranima zamijenili sistem i institucije. Rastjerana je elementarna supstanca svake budućnosti - pamet, sposobnost, znanje, intelektualna kapacitiranost potrebna za utakmice sa domaćom realnošću ivanjskim izazovima...

 Među nebrojenim mudrostima, ali i gorkim doskočicama što kruže po mobitelima povodom kojih čovjek ne zna bi li se smijao ili rezignirano zašutio, zapamtio sam posebno jednu, nepoznatog autora:

 "Brojni osvajači i okupatori, prođoše ovom zemljom, a narod ostade. Onda dođoše patriote i narod ode."

 I još jednom, objašnjava nam razočarani Sattler kako su ljudi ovdje nezadovoljni i vladavinom prava, radom institucija, dugim čekanjem ročišta i parnica..."

 Tačno je, samo što je adresa nezadovoljstva mnogo konkretnija. Čekanje bi se i izdržalo da nije  onih koji ga smišljaju ciljano, "patriote" na vlasti što su nas namjerno pelcovali i od vladavine prava i normalnih institucija koje ne traže čekanja...Gospodine Sattler, do prije desetak, petnaest godina, muka "drugog" u ovoj državi - čiju ste "organizaciju" vi izvana smislili ili podržali uz demokratski izabrane predstavnike naroda kojem se obećavalo bolje – izazivala  je sitno, prikriveno zadovoljstvo. Danas, to je povod za sreću i veselje, "da im majku majčinu četničku, ustašku i mudžahedinsku."  I onda sa tim strastima – svi na izbore za "naše" i protiv "njihovih". Šta fali, demokratski je. A Evropa?  Ne budite smiješni, vladavina prava je alfa i omega...Pa ko koga u nas..

 Poput drugih specijalnih predstavnika i aktuelni će, već sada razočarani, biti ovdje koju godinu ne razumijevajući onu demokratsku zgodu sa parlamentom i "elektronikom". Kad ne razumiju ni prihvatanje sprdanja sa Evropskom konvencijom i diskriminacijom, kako će mrtve što glasaju. Možda će, nakon tri, četiri godine shvatiti o čemu se ovdje radi. I postati razočarani nekim drugim povodima za "skepsu" ovdašnjih ljudi "po pitanju članstva u EU".

 Istorija je davno shvatila što treba, pa odgovorila eno onako kao iz one gorke konstatacije nepoznatog  autora o narodu i patriotama za koje se EU partnerski  opredijelila preko leđa skeptičnih. To je demokratski. U svakom slučaju, hvala mu na sentimentu i iskrenom razočarenju.  Ostalo će, ipak, ovako ili onako, biti do nas. I tu je istorija bila jasna, više puta.

izvor: 6yka.com ›››