Prigovaranje
se ne treba miješati s pružanjem obavještenja drugoj osobi o
nekoj pogrešci ili nedostatku, kako bi ih mogla ispraviti.
Uopšte nije važno žalite li se naglas ili samo u mislima. Ego
nekih ljudi koji se nema sa čime drugim identifikovati
preživljava samo kroz prigovaranje. Kad ste u vlasti takvog ega,
prigovaranje vam je, osobito drugim ljudima, prešlo u naviku,
ali je, dakako, nesvjesno, što znači da ne znate šta radite. Dio
toga obrasca je i pripisivanje negativnih mentalnih etiketa
drugim ljudima, bilo da to radite direktno ili, što je
uobičajenije, kad govorite o njima s drugima ili dok jednostavno
razmišljate o njima.
Nadijevanje imena najokrutniji je oblik pridavanja etiketa i
potrebe ega da bude u pravu i da bude nadmoćan drugima – budalo,
gade, gaduro – a protiv tih se izričitih izjava ne možete
boriti. Na sljedećem nivou ljestvice nesvjesnog stanja nalaze se
vikanje i vrištanje, a odmah u blizini i tjelesno nasilje.
Zamjeranje je emocija koja prati prigovaranje i dodjeljivanje
etiketa ljudima te egu pruža dodatnu energiju. Ako zamjerate,
tada ste ogorčeni, ljuti, povrijeđeni ili uvrijeđeni. Zamjerate
drugima njihovu pohlepu, nečasnost, nedostatak poštenja, ono što
rade, ono što su napravili u prošlosti, ono što nisu napravili,
ono što su trebali ili nisu trebali napraviti. Ego voli takve
stvari.
Ponekad “pogreška” koju primjećujete u drugima čak i ne
postoji. Potpuna je zabluda, projekcija uma uslovljenog da
posvuda uočava neprijatelje, da dokaže kako je u pravu ili
nadmoćan. Ponekad pogreške mogu uistinu postojati, ali ako
vidite samo njih, katkad isključujući sve ostalo, samo ih
uvećavate. Osim toga, u sebi jačate ono na što reagujete kod
drugih. Ako ne reagujete na ego drugih ljudi, to je jedan od
najuspješnijih načina ne samo za nadrastanje vlastitoga ega,
nego i za rastvaranje kolektivnog ljudskog ega. Ali, takvo
stanje možete postići samo ako shvatite da ponašanje druge osobe
proizlazi iz ega, kao izraz kolektivnog ljudskog poremećaja. Kad
shvatite da nije riječ o nečemu ličnom, više nećete osjećati
prisilu da reagujete kao da jeste. Kad ne reagujete na ego,
nerijetko ćete biti u stanju izvući najbolje iz drugih ljudi,
onu neuslovljenu svijest za razliku od uslovljene. Povremeno
možda morate preduzeti nešto konkretno kako biste se zaštitili
od izuzetno nesvjesnih ljudi. To možete napraviti, a da ih ne
pretvorite u neprijatelje. No, najveća vam je zaštita vlastita
svjesnost. Druga osoba postaje vam neprijatelj ako njeno
nesvjesno stanje, ego, shvatite lično. Ako ne reagujete, to nije
slabost, nego snaga.
Druga riječ za odustajanje od reakcije je opraštanje. Oprostiti
znači stvarno vidjeti, odnosno vidjeti ono što je iza ega,
zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića. Ego se voli žaliti
i zamjerati ne samo drugim ljudima, nego i situacijama. I prema
osobama i prema situacijama možete se odnositi na isti način:
pretvoriti ih u neprijatelje. Uvijek se podrazumijeva: ovo se ne
bi trebalo događati, ne želim biti ovdje, ne želim to raditi,
prema meni se nepravedno postupa. A najveći neprijatelj egu je,
dakako, sadašnji trenutak, odnosno sam život.
Prigovaranje se ne treba miješati s pružanjem obavještenja
drugoj osobi o nekoj pogrešci ili nedostatku, kako bi ih mogla
ispraviti. Ako se suzdržavate od prigovaranja, to ne mora
značiti da se mirite s lošom kvalitetom ili ponašanjem. Kad
konobaru kažete da je supa hladna i da je treba podgrijati, u
tome nema ega ako se držite činjenica, koje su uvijek neutralne.
“Kako se usuđujete poslužiti me hladnom juhom?” To je
prigovaranje. Tu se javlja “ja” koje se voli osjećati lično
uvrijeđenim hladnom supom i iz toga će izvući sve što može, “ja”
koje uživa dokazati da je neko drugi pogriješio. Prigovaranje o
kojemu govorimo u službi je ega, a ne promjene.
Ponekad je očito da ego zapravo ne želi promjenu da bi se mogao
nastaviti žaliti. Pokušajte uhvatiti, odnosno primijetiti, glas
u glavi možda već i u samom trenutku dok se žali na nešto i
prepoznati njegovu pravu narav, shvatiti da je to glas ega, samo
uslovljeni misaoni obrazac, puka misao. Kad god primijetite taj
glas, istovremeno ćete spoznati da vi niste taj glas, nego onaj
ko ga je svjestan. Zapravo, vi ste svijest koja je svjesna
glasa. U pozadini svega uvijek se nalazi svijest. U prednjem je
planu glas, mislilac. Tako se oslobađate od ega i neprimijećenog
uma. Onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, on više, u
strogom smislu riječi, i nije ego, nego samo stari, uslovljeni
misaoni obrazac. Ego podrazumijeva nesvjesnost. Svijest i ego ne
mogu postojati istovremeno. Stari umni obrazac ili mentalna
navika mogu preživjeti i neko se vrijeme ponovno javljati, jer
ih podržava snaga od nekoliko hiljada godina kolektivnog
ljudskog nesvjesnog, ali svaki put kad ih prepoznate, oni
postaju sve slabiji.