Saobraćaj je svijet za sebe, motorizovan i ubrzan, pa i ne čudi
što se u njemu naglašavaju ljudske karakteristike, što lakše
izbijaju na površinu
S vremena na vrijeme paralizuje nas vijest o nekoj tragediji.
Negdje zakažu mjere predostrožnosti, negdje ljudska obazrivost,
a nekad se naprosto desi nesrećan slijed okolnosti. I nema
mjesta traženju uzroka u onostranom – toga je oduvijek bilo i
biće. Pitanje je treba li pustiti da gorka iskustva tek tako
ostanu za nama. Bez izvlačenja neke koristi. Svaki čovjekov
napredak zasnivan je na „valorizaciji“ svega i svačega; pa,
zašto tako ne bi bilo i sa osjećanjima straha i tuge?
Nedavni crni niz na crnogorskim putevima motivisao me je da
dobro porazmislim o svojim vozačkim navikama. Jeste, na greškama
se uči, ali zajebi fraze ako to „učenje“ izvjetri već prvom
prilikom. Oću reći, stavio sam sebe na probu. To traje već nekih
mjesec dana. Proučavam rezultate. Umislio sam da sam usred
eksperimenta: cilj je pokušati pridržavati se svih saobraćajnih
propisa, baš svih, pa i onih najdosadnijih. U svakoj prilici i
na svakom mjestu. Što da ne. Na primjer, odupirem se porivu da
se javim na telefon, kad vidim ograničenje ne želim ma ni zeru
brže, stajem na pješačkom čak i kad pješak ne izgleda kao da će
preći... i tako redom. Saobraćajni štreber, pa to ti je.
Majke mi, počneš da posmatraš vozače drugim očima. Progledaš.
Zgade ti se, momentalno. Dojuče si bio jedan od onih što žude da
izigraju zakon, a onda naglo počneš da uviđaš koliko je stvorova
za volanom koji se drže čisto svojih standarda. Kao da su sami
na svijetu, ništa ih ne dotiče. Ne daju pet para za propis.
Upadaju u oči. U svemu tome nađeš i zanimaciju, zainatiš se u
„ispravnosti“, makar se razlikuješ od većine. Potom postaneš
pametniji, razvijaš neku vrstu saobraćajne filozofije. Evo
nekoliko zapažanja svježeg preobraćenika:
1. Crnogorski vozači imaju nešto suicidno u sebi (ili
ludo hrabro, što mu dođe na isto). Podsvjesno, naravno. Jer nije
baš najjasnije da se saobraćaj odvija jednakim intenzitetom čak
i kada se po stoti put desi nesreća u kojoj nevini stradaju.
Crnogorske ceste su pune kamikaza. Svaki izlazak na asfalt nosi
opasnost jer ne znaš ko ti dolazi u susret. Koliko god poštovao
propise, život ti ipak zavisi od onoga iz suprotnog smjera. Pa,
bio vjernik ili ne – u božijim si rukama.
2. Često se vodi polemika o tome ko je odgovoran za
veliki broj udesa – vozači ili policija. Dobro, razumije se da
su vozači glavni krivci, ali što se to može policiji zamjeriti?
Prije svega – selektivnost. Stara boljka. To je ono kad te kazni
za prekoračenje od 10 kilometara, ili jedno neispravno svjetlo
usred bijela dana, a dok ti piše kaznu pored vas se zbije makar
nekoliko drastičnijih kršenja. Uniformisano lice ne mari za to,
jer prevashodno želi da namiri svoju dnevnu normu. Slično je i
sa protekcionizmom. No, kad se sve sabere, temeljni problem nije
u plavcima. Teško da bi nas i FBI mogao opametiti. Ne može se
očekivati od sudije da uči fudbalere fer pleju; on je tu samo da
sankcioniše, održava red. Pravila igre prethode samoj igri.
Jedini spas leži u enormnim kaznama. Ovdje se mahom razmišlja
stražnjicom. Nema sreće dok se ne opauči po džepu.
3. Problemi su, dakle, dublji. Sežu sve do auto-škola, do
instruktora koji te uče vožnji i zvanično proglašavaju vozačem.
Na njima je velika odgovornost, a nekako se njihova uloga u
cjelokupnoj saobraćajnoj problematici najmanje spominje. Kod
radikalne nekulture, treba odgovoriti radikalnim protivmjerama.
Treba preispitati većinu vozačkih dozvola u Crnoj Gori. Odnosno,
načine do kojih su ljudi koji ne znaju da koriste žmigavac došli
do opasne diplome. Vjerujte, kad sam polagao prije osam godina,
nekoliko djevojaka se na kraju trijumfalno nacerilo samo zbog
„lijepih očiju“. Instruktori su podlegli šarmu, omogućujući da
možda sjutra neko podlegne njihovoj vozačkoj neukosti.
4. Psihološki i psihijatrijski testovi. Uh, tek oni.
Učiniti ih fundamentalnim preduslovom za dobijanje medicinskog
uvjerenja. I tu se najčešće zadovoljava forma, prozboriš koju sa
pospanim stručnjakom i to je to, sve nas krasi izuzetna psihička
stabilnost. A prikrivenih kliničkih slučajeva koliko oćeš. Samo
pogledajte sve one trkačke hazardere između Nikšića i Podgorice,
one sumanute bjelolinijaše. Zamišljam tako u dokonim momentima
SF film u kom specijalno obučeni uposlenici jedne bokeške
ustanove pecaju sa Žute grede svoju razuzdanu lovinu.
5. Putna infrastruktura važna je pretpostavka sigurne
vožnje. Međutim, kod nas je veći problem u saobraćajnoj
nekulturi, nego li u lošim putevima. Bilo je pomaka, probijane
su trase, tuneli, dodavane treće trake, ali mrka kapa, sve to je
ishodovalo još većim jurnjavama. Autoput? Odlična ideja, svaka
država prostranija od nekoliko hiljada kvadratnih kilometara
trebalo bi da se podiči sa makar četiri trake, ali dati
ovdašnjim drumskim manijacima priliku da voze još brže značilo
bi tutkati u ruke potencijalnom ubici još ubojitije oružje. Uz
propise koji su polumrtva slova na papiru, kroz koju godinu
smiješi nam se spontano trkalište od Bara do Boljara. Autostrada,
sa svom jezivom slikovitošću koju nosi taj termin. Uz ovakvu
kulturu, za nas su kozje staze, nijesmo za bolje. I to
prvenstveno za naše dobro.
6. Primijetili ste, stranci nikad ne blenduju kako bi
upozorili na patrolu. Da ne povjeruje čovjek: ladno ih boli
briga za to što će nekoga da opelješe zbog nekih glupih pravila.
Gdje im je kolegijalnost? Ne znaju oni za naše neformalno
vozačko bratstvo, za solidarnost koja se malo gdje drugdje može
vidjeti. Bratski štitimo jedni druge od zakona. Takvoj koaliciji
nema zime, jer postoji sveti, zajednički interes: ne platiti
kaznu. Kad gledaš sa strane, a i noć je pride, pola kilometra
magistrale uzvodno i nizvodno od patrole liči na nekakvu drumsku
diskoteku – sve blješti od razigranih svjetala. Skoro sam
uhvatio sebe kako se ljutim što me niko u Budošu nije upozorio
na policiju s nikšićke strane. Kako to, moliću?! Kud će vam
duša?
Vozim gotovo svakodnevno. Posmatram, pripravan sam, vodim računa,
griješim, nerviram se, gledam poprijeko, udišem duboko. Čitav „topli
zec“ emocija samo kako bih se prebacio od jedne do druge tačke.
Saobraćaj je svijet za sebe, motorizovan i ubrzan, pa i ne čudi
što se u njemu naglašavaju ljudske karakteristike, što lakše
izbijaju na površinu. Stoga se na osnovu vozačkog iskustva mogu
donositi zaključci o mnogo čemu. Volim da pametujem kad se
naučim pameti. Praksom dođem do teorije, pa žudim da je usadim
još ponekome. Izigravam saobraćajnog apostola. U redu, uvijek
postoji doza sumnje, trenutak do kojeg moraš da se preispituješ,
ali sa saobraćajnim pravilima definitivno nema mjesta
sumnjičavosti. Na kraju se sve svede na to. Ona postoje iz
prostog, ali najvažnijeg razloga – da bi se sačuvali životi.
Zato, batali blendovanje, gledaj svoja posla, bolje mu činiš,
veći si mu prijatelj ako mu nijesi saučesnik.
A što se tebe tiče, vozi u dozvoljenim granicama i drži se što
više desne strane. Budi štreber. Sam si sebi najbolja sigurnosna
mjera.
I zapamti staru englesku izreku, u kojoj je sažeta suština
saobraćajne bezbjednosti:
"Ne žuri, da ne zakasniš".
.jpg)
