Hajde da se pokrenemo i počnemo govoriti o mogućnostima
pojedinca u društvu i o mogućnostima društva da prihvati
pojedinca
Naslov ovog teksta pozajmljen je iz UNICEF-ove kampanje koja je
promovisala uključivanje djece sa posebnim potrebama u redovne
društvene tokove - na prvom mjestu u proces obrazovanja (-:JA
mnim:-) školovanja).
Kada se njen originalni naslov prevede na srpski jezik, ovaj
„govor o mogućnostima“ dobija makar dvije varijante. Jedna
prosto konstatuje da mi ovdje govorimo o mogućnostima društva i
pojedinaca u njemu, dok je druga varijanta imperativna. Ta druga
opcija prevoda poziva i mobiliše ljude da o mogućnostima
(sopstvenim i tuđim) počnu da razmišljaju i govore, ako to do
sada nijesu činili.
Lično meni, više se dopada forma imperativa, jer je
primjerenija temi i stanju društva u kome nas, ova plemenita
kampanja, zatiče. Dakle - hajde da se pokrenemo, da se mrdnemo i
da počnemo misliti i govoriti o mogućnostima pojedinica u našem
društvu, ali istovremeno i o mogućnostima društva (institucija
društva) da prihvati pojednica i njegove specifične teme.
Nema veze što kampanja nije izvorno naša i nije bitno što su
ideje, projekti i novac za bilborde stigli sa strane (UNICEF,
Savjet Evrope...). Doživljavam da taj opšti „ uvoz pameti i
morala “ (kao sastavni dio evro-integracija), koji ima i svoje
karikaturalno naličje, ponekad prosto podsjeti na neše temeljne
vrijednosti. Te vrijednosti (osjećaj za bližnjeg npr.) razvijali
smo i čuvali vjekovima i njih smo, makar podjednako i makar
istovremeno, baštinili sa ostatkom svijeta. Dakle, zaboravljam
neprijatan kontekst u kome nam se o čovjekoljublju i ljudskoj
ravnopravnosti govori sa Zapada, kao da smo stanovnici
amazonskih prašuma... zaboravljam, jer smo sami tome
doprinijeli, jer je nesumnjiva odgovornost svih nas za takvu
percepciju ovih prostora od strane drugih... zaboravljam, jer mi
je nesumnjiva sopstvena odgovornost... i od srca pozdravljam
pomenutu kampanju, kao poziv da pronađemo sami sebe.
Dakle, inkluzivno obrazovanje! Veliki pomak u odnosu na
soc-realističke „specijalne škole“ ili „specijalna odjeljenja“,
koje svi pamtimo sa nelagodnim osjećajem. Pomak i korak, ali
samo na planu ideje i razmišljanja. Poznajem ozbiljne
defektologe koji sa opravdanom skepsom gledaju na cijelu kamanju
i način na koji se o tome priča. Jer, lijepe ideje su i dalje
samo ideje, a njihova neoprezna ili nespretna primjena u praksi
može da donese ružnu i bolnu realnost.
Baš nemam namjeru, a nemam ni valjanog razloga, da tražim
pojedinačne krivce za bilo šta... samo kao građanin Crne Gore
skrećem pažnju sebi i drugima na nekoliko činjenica:
- od vremena kada smo gledali one simpatične bilborde i spotove
o jednakosti naše djece - pa sve do danas, mi nemamo adekvatan
zakon koji bi podržao plemenite ideje i omogućio njihovo
sprovođenje u praksi,
- samim tim, nemamo ni siguran finansijski fond koja bi
obezbjedio sprovođenje inkluzivne nastave (uslovne prostorije i
prateća nastavna sredstva; obezbjeđenje stručnih lica za
obavljanje funkcije asistenta u ovoj vrsti nastave; obezbjeđenje
logopeda, defektologa...),
- nedostatak finansija dovodi do nepodnošljive situacije u
kojoj roditelji djece sa posebnim potrebama krajem polugodišta i
na završetku školske godine traže novac i sponzore za honorare
asistentima, jer država ima „Pravilnik o načinu, uslovima i
postupku za usmjeravanje djece sa posebnim potrebama“, ali nema
obezbijeđen novac za cijelu školsku godinu - što je u određenom
smislu gore od toga da nema ni jednog centa. Zašto? Pa zato što
je kampanjom i političkom propagandom data jedna fina nada
roditeljima i djeci, zato što su se ljudi odazvali pozivu i
stekli utisak o civilizovanoj okolini koja ima sluha za njihovu
muku i odjednom - nedostaje 150 ili 200 evra! Nekome je ta
cifra smiješna, a nekome (mnogima) nedostižna. Ovako, da nije
bilo ni centa, ne bismo ništa ni počinjali i ne bismo danas
imali utisak lažne nade i lažnih obećanja...
Crkva kojoj pripadam je u velikoj mjeri učestvovala u
finansiranju, bolje reći „krpljenju“ ovog projekta, u njegovim
pojedinačnim, konkretnim ostvarenjima. I to valjda spada u onaj
crkveni novac koji je utrošen na najplemanitiji najsmislaniji
način. To i jeste jedan od osnovnih zadataka Crkve. Njena
čovjekoljubiva, humanitarna djelatnost... ali ne mogu da
povjerujem da ćemo kao društvo i kao država ostati bez
zaokruženog sistema, bez dovršenog odgovora, prepuštajući
roditelje raznim domišljatostima, poniženjima prosjačenja i sl.
- da bi se integraciona priča o evropskim standardima uselila u
crnogorske škole i domove.
Cilj ovog teksta je skretanje pažnje na jedan veliki društveni
problem. Ovo pisanje bi dobilo na smislu ako bi se odgovorni
ljudi, odgovorni istraživači društvenih tema zainteresovali...
ako bi se, možda, oglasili roditelji i prosvetni radnici. Ili
bar ako bi neko argumentovano demantovao ovo što sam napisao...
bilo šta od toga, pokazalo bi da kad govorimo o našim
mogućnostima, govorimo o nečemu što postoji.
izvor: vijesti.me ›››
.jpg)
_002.jpg)
