Page 177 - Boris Mouravieff – Gnoza
P. 177
obrnuti, što znači da onaj tko pobijedi gubi; igra: 'onaj tko izgubi pobijedio je'.
Ova je analogija, ustvari, gotovo točna.
(8)
U isto vrijeme, čovjek mora njegovati smirenost, dok reagira na van kao
da je u svom naviknutom stanju slivenosti. Dugo vremena, iz već objašnjenih
razloga, njegov cilj će biti da izgleda kao bilo tko drugi: samo da izgleda - ne da
bude. Utvrđen iza granica svog kaveza, pročišćen od svih tragova 'A' utjecaja,
ubrzo će razumjeti - i bit će sposoban da izmjeri - kako je velika udaljenost
između ta dva pojma, iako su još jučer bili pomiješani u njemu.
Dok igra svoju ulogu u životu na ovaj način, čovjeku će ponekad igranje
te uloge biti tako privlačno da će iznova ući u slijevanje s njom, ponovno kao i
prije zamjenjujući scenu za stvaran život. To će biti padovi. Ovi padovi, ova
vraćanja u iluziju, su praktički neizbježni, i ponavljat će se dugo vremena, u
intervalima koji su nekad manje, nekad više odvojeni. Oni ga ne smiju uplašiti, i
još ga manje smiju opsjedati. Vraćajući se sebi nakon što je uočio svoj pad, čovjek
jednostavno mora nastaviti svoju ulogu, svoj novi stav i mora, kao da se nije
dogodilo ništa vrijedno prijekora, nastaviti bez popuštanja svoju nevidljivu borbu
koja će ga voditi do Puta.
Međutim, ovdje moramo gledati da ne upadnemo u zamku. Načela igre i,
zaborav prošlosti, čine veoma lakim da sebi pravdamo naše slabosti i naše
padove. Ovo se ne događa samo u padovima koje prolazimo kad smo u potpunoj
nevidljivoj borbi, nego i u onima koji proisteku kad se nagodimo sa sobom zbog
tjelesnih zadovoljstava, seksualnih ili drugih želja, zbog naših ambicija, ili zbog
stjecanja neke koristi. 'Ovo je jače nego Ja (od mene)' nije izgovor za onoga tko
stremi prema Putu.
(9)
Sad ćemo bolje razumjeti stav Tradicije prema laganju. Ako čovjek želi
dostići Put, imperativ je da prestane lagati sebi od svog prvog koraka na stazi.
Ako to ne učini, neće biti sposoban da sagradi svoj kavez ili, ako je sposoban da
ga počne graditi, zidovi će se srušiti čim bude namjerno nastojao da prevari sam
sebe. Više se ne smije pokušavati pravdati kad se dogodi pad, jer zna u svojoj
najdubljoj srži da razlozi koje si daje nisu opravdani. Iskrena pogreška se može
oprostiti, ali 'aranžirana' greška sve uništava. Ovdje imamo jedan od aspekata
huljenja protiv Svetog Duha, to licemjerje prema sebi koje se neće oprostiti sad,
ni u vremenu koje će doći. 153 Ovo podrazumijeva poznati kvasac farizejski, koji
usprkos svim svojim opasnostima, uvijek pronalazi srca u kojima će se nastaniti.
153 Matej 12: 32; Marko 3: 29.
175 |