Page 62 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Sto se to zbiva, dušo? 49

i mene za sjedala u redu S - brojevi 25 i 26. Dobio sam sigurnosna’ sjedala? O čemu
se radi? Također je rekla da nikada prije nije vidjela te službenike sigurnosti. To nisu
bili oni koji su inače radili u tom kazalištu. Odlučio sam otići do sjedala da vidim što
će se dogoditi. Predstava je trebala početi za koju minutu i dvorana je bila dupkom
puna, ali kada sam stigao do reda S on je bio prazan, od početka do kraja. Pomalo
jezivo, ne čini vam se? Moja prijateljica i ja zauzeli smo svoja mjesta, a ljudi ispred
nas počeli su se okretati i gledati prema stražnjem dijelu dvorane. Kada sam se i ja
okrenuo da vidim koga to gledaju vidio sam neke ‘snagatore’ kako nekoga okružuju
i silaze niz stepenice. Iz publike su bljeskali fotoaparati, štekćući poput mitraljeza.
Ovdje se očito radi o nekoj vrlo poznatoj osobi. Svita se zaustavila na daljnjem kraju
mog praznog reda, a ljudi unutar kruga sastavljenog od službenika sigurnosti počeli
su hodati prema meni.
Kada su se još malo približili prepoznao sam predsjednika Jimmyja Čartera i
njegovu ženu. Došli su do svojih sjedala i sjeli do mene na druga dva sigurnosna
sjedala. Nevjerojatno! Prema napisima u novinama koje sam pročitao sljedećeg
dana, Carter je došao u Irsku na poziv tadašnje predsjednice Irske Mary Robinson
te je iskoristio priliku da pogleda Riverdance. Zanimljivo, on i njegova žena sjedili
su pored mene u „sigurnosnim sjedalima”, iako su moje karte kupljene na isti način
kao i karte svih drugih ljudi u publici te večeri i nitko u kazalištu nije mogao znati
za koga su te karte kupljene. Ustao sam i rukovao se s Čarterom, ali nešto me je
tjeralo da pogledam u njegove oči. Na moje zaprepaštenje, što inače mogu opisati
jedino iz vlastitog iskustva, bilo je to kao da gledam u praznu ljušturu. Izgledalo
mi je kao da ondje „nema nikoga doma” i to je bilo uistinu nesvakidašnje iskustvo.
Odupro sam se porivu da mu kažem kako mi uskoro izlazi knjiga koja bi ga mogla
zanimati. Sjedio sam tako probavljajući urnebesnu pomisao da, eto, sjedim ovdje
u sigurnosnim sjedalima odmah do američkog predsjednika kojeg razobličujem u
svojim knjigama, okružen sigurnosnim osobljem CIA-e. Svijest, kao što sam iskusio
mnogo puta, ima strašan smisao za hum or i ironiju. To je ona vrsta ‘slučajnosti’ koja
mi se neprestano događa otkad sam 1990. počeo slijediti svoje srce i istraživati što
se uistinu zbiva u ovom svijetu, tko njime doista upravlja i s kojim ciljem. Kada se
ljudi pitaju kako sam prikupio sve te informacije o tim temama, reći ću im kako: ja
informacije ne tražim; one mi dolaze same. Kao što mi je tih ranih dana rečeno:

M ukotrpno traganje nije potrebno. Put je već zacrtan. Jedino moraš slijediti tragove...
Mi te vodimo duž pripremljenog p u ta .... Sve je to organizirano prije tvog rođenja.

To ne znači da je takvo postupanje lako. Sve to zahtijeva ogromnu količinu rada
i predanosti, a nekih sam dana praktički bio u transu sa svim informacijama koje
je trebalo obraditi, usvojiti i posložiti. Na kraju nekog podužeg dana znao sam se
zapitati: „Gdje sam? Kako se zovem?” To je usmjeravajuća sila koja omogućuje da
se podigne veo tajnovitosti koja se očajnički nastoji održati skrivenom ođ pogleda
javnosti, u čemu uspijeva već tisuće godina. Što se mene tiče, bilo je prijeko potrebno
,
da slijedim svoju intuiciju, svoje ‘spoznaje’ u svakom trenutku. To je sredstvo kroz