Page 179 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ali to je nemoguce. Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreca, jer
smo nevazni dijelovi mocne cjeline, bespomocni kad smo napušteni. A hadzi Sinanudin je isto
što i caršija, ako se njemu nešto desi, svako ce smatrati da je i sam ugrozen. I oni su cjelina, u
kojoj je svako za sebe vazan, i opasnost nad jednim, lebdi nad svima, kao oblak.
Ili sam pozurio, gonjen nestrpljenjem koje rdjavo racuna?
Ili se ne usudjuju da udare po njemu?
Ili me Mula-Jusuf prevario?
Ili se sav svijet okrenuo naglavce.

Polako sam išao sokakom izmedju isturenih cefenaka, slušajuci mirni šum zivota, koji nikad
nisam teze podnosio.
Malocas sam bio bodar i siguran, upravljao sam dogadjajima i cinilo mi se da sam iznad njih.
Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to dozivio, a
bio mi je prirodan taj osjecaj nadmocnosti. Jedva sam ga i zapazao dok je trajao, zracio je iz
mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se cak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene,
jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda cudno i daleko; ljudi i zivot nisu ispod mene
vec oko mene, zakljucani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u
zivotu, poraza sigurno ima.

Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruzenost u meni, ni da li sam odmah primijetio
promjenu, cim je nastala, ili su me cula upozorila kad je postao cudno.
Prvo sam cuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje,
kuckanje, udaranje, a onda se taj muk poceo da širi dalje. Licilo je na zaprepaštenost, na
stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobicno, i strašno, kao da je krv
prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam.
Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.

Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukciji nego malocas, drukciji nego svaki dan, mukli
i opasni, slicni teškom uzdahu, pa prituljenom rezanju. Cuo sam u njima iznenadjenja, strah,
ljutinu, cuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, cuo sam sve što sam
htio.
Opet mi se vratio osjecaj lakoce i sigurnosti.
Pošao sam za caršinlijama, pomiješan s njima, osjecajuci njihovu jaru i ljut miris njihovih
tijela (to je miris iznenadnog zaprepaštenja i bijesa koji se još nije odredio: u boju ljudski
miris je oporo sladak, na krv), slušao jedva razumljiva pitanja, kao vracanje, suludo
mrmorenje, klokotanje duboke vode, podzemni tutanj, i nisu bile vazne rijeci vec to zmijski
piskavo siktanje, ti mutni trbušni glasovi koji su ih pretvorili u nešto nepoznato, i opasno,
cega se više nisu ni sami sjecali.

Valjali smo se caršijom, u jednom pravcu, s glavom podignutom prema necemu što cekamo,
naprijed, dodirujuci se ramenima, stisnuti, a ne videci jedan drugoga, istiskujuci slabije, ali
nas je bilo sve više, neraspoznatih, pretvorenih u mnoštvo, pretopljenih u njihov strah i snagu.
S mukom sam se odupirao cudnoj i snaznoj potrebi da budem nerazumna razbješnjela cestica,
cuo sam svoje vlastito rezanje i osjecao omaglicu od neke opasnosti koja je i mene ugrozila.
Ozivljavao sam svoj osjecaj nadmocnosti, da se ne bih prepustio prastaroj potrebi da jurišam s
ugrozenim plemenom.