Page 4 - Meša Selimović - Derviš i smrt

hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama,
preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram,
i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu
pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad doðe vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce
doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu,
jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek
jedna, ne znam kako, iskace izmeðu drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.
Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene.
Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suðenje ima suocenja i svjedocenja, necu
ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko
drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema
drugome, zacuðeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloper
ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto zna
moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi
gucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna,
iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad
nece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojih
dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su je
zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjera
vodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znao
sam da samo ukrocena melje zito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i ne
mogu da izaðu ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojom
drzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam u
duge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio.

2

Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice. (Moto
na pocetku svakog poglavlja uzet je iz Kur-ana).

Sve je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana, racunacu vrijeme, izgleda, od te
ðurðevske noci, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tice. Brat je vec deset dana lezao
zatvoren u tvrðavi.

Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoci DJurðeva, gorak i uznemiren preko mjere.
A izgledao sam miran, na to se covjek navikne, isao korakom koji ne otkriva uzbuðenje, tijelo
samo misli na to skrivanje, ostavljajuci mi slobodu da u tami razmisljanja sto se ne vidi,
budem kakav hocu. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvecernji cas, da me noc
zatece sama, ali me posao vodio na drugu stranu, meðu ljude. Zamijenio sam bolesnog hafiz-
Muhameda, pozvao ga je stari Dzanic, nas dobrotvor. Znao sam da lezi bolestan mjesecima, i
da nas mozda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao
nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da poðem, nadajuci se necemu.

Isao sam kao i obicno, dok su me vodili kroz avliju, kroz kucu, naviknut da ne vidim ono sto