Page 47 - Meša Selimović - Derviš i smrt

zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju,
makar i zaleci. A ne mogu ni jedno ni drugo. Sta je to, Ishace, buntovni mucenice, koji si stao
na jednu stranu i ne znas sta je neodlucnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I
sta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nisan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishace,
strah i zbunjenost, ni korak vise ne smijem da ucinim ni na jednu stranu, izgubicu se i
propasti.

Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujuci da je vise tu, i ne znajuci sta bih mogao da mu
kazem od sve te muke sto ni imena nije imala. A bila je opasna misao da bas njemu povjerim
ono sto nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan dervis, nijedan od ljudi s kojima se
susrecem, vec odmetnik, bjegunac, covjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi
iznenadio kad bi to cuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao?
Pomozi mi, Boze, da iz ovih iskusenja izaðem isti kao sto sam bio. A jedini pravi izlaz vidim
u tome da se nista nije desilo.

Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i
mir nesrecnom Ahmedu Nurudinu.

Ljudi su izlazili, kasljucajuci, tiho sapucuci, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred
mukom, sam, srecom, sam na zalost, bojeci se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se
mucim neodlucnoscu.

Napolju se cula strka, neko je vikao, neko je prijetio, necu da cujem rijeci, necu da znam ko
vice i ko prijeti, sve sto se u svijetu dogaða ruzno je, primi, Boze, molitvu moje nemoci,
oduzmi mi snagu i zelju da izaðem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam
da izmeðu njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i
suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista
se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i
sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim
bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je,
sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je
moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije
ostvarilo. Vi ste varka koja raða nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer
me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.

Otac me ceka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je jos on ostao, mene nema, ni njega
nema, sam, starac me ceka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo
nista, prvo ce me njegove oci upitati, i ja cu odgovoriti, sa osmijehom, imacu toliko snage,
zbog njega, receno mi je da ce brat blti pusten uskoro, ispraticu ga s nadom, zasto da odlazi
satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vraticu se tuzan.

Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece,
neumoreno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i
nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno,
prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se
da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore
njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice preðu u tijelo, jabukov
cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blagi
miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih