Page 383 - Vladimir Pištalo- Tesla portret među maskama
P. 383
Tesla, portret među maskama
tar ovog sveta, već vetrić nepostojanja. Prćasti Svizi ga je sve vreme
pridržavao. On nije voleo da ga dodiruju, ali ovog puta tome nije bilo po-
moći. Njegov oduvek laki korak više nije bio dovoljno težak da pritisne
zemlju.
Nisi vezan za telo i jednom ćeš moći da se zagledaš u svoju lobanju sa
umerenim interesovanjem kao predmet na stolu.
To mu je rekla madam Blovacka.
Prolazili su kroz zagrobni luksuz.
Četvrtasti mauzolej je ličio na Morganovu biblioteku. Na njemu je
pisalo:
Robert Andervud Džonson.
Tesla je video mermerni nos i teški brk koji se slivao u bradu. Sećao
se Lukinog žučnog saveta: nema sreće van ljudskog reda.
I njegova Katarina...
Zadihana od iznenadnos: smeha hvatala se za zažarene obraze. Taj
smeh je jednom okrenuo Paviljon Elektriciteta i svi muškarci su se pove-
zli na njemu. Njeno uvo je celo moglo stati u Robertova usta. Robert ju je
ljubio u srce i stomak kad je bila trudna. Ona je govorila da muškarac i
žena, zagrljeni, čine tvrđavu u hladnoći svemira. Ona je verovala u prova-
le emocija, kao provale oblaka.
Tu je ležala bezbedna, okružena urnama svoja četiri psa.
Katarina je bila jedrilica punih jedara. Robert je bio sidro.
Oni su imali ono što on nikad nije. Jer...
Nema sreće van ljudskog reda!
Tesli je postalo jasno nešto drugo:
Nemaje ni u njemu...
Agnes mu je stegla mišicu i rekla:
- 1 tata i mama su tu. Ja se više ne bojim, jer ja sad tamo imam nekog
svog.
Bol u grudima je bio odjek tih reči. Sve je ovo bilo previše za njega.
Spolja je izgledao hladan kao iguana. Duša, koja po budistima ne postoji,
nepokolebljivo ga je bolela.
Ptice slete na istu granupa odiete na razne strane. Oblaci se sastanu na
nebupa se raziđu. Takvaje sudbina svih zemaljskih stvari...
Svizi ga je dovezao do hotela „Njujorker”, nalik na zdepasti zigurat.
389