Page 22 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

dana. Deset ih je poginulo u automobilskim nesreüama. Bojim ih se, a oni me ne vole zato što se
bojim. Moj ujo veli da se njegov djed sjeüao vremena kad se djeca nisu ubijala. No to je bilo jako
davno, kad je sve bilo drukþije. Vjerovali su u odgovornost, veli moj ujo. Znate li, ja sam
odgovorna. Prije puno godina dobila bih batina kad bih ih zaslužila. I svu kupovinu i þišüenje
obavljam ruþno.
- No više od svega - rekla je - volim promatrati ljude. Kojiput se þitav dan vozim
podzemnom željeznicom i gledam ih, slušam. Želim samo proniknuti tko su, što žele i kamo idu.
Katkada odem u zabavište pa se vozim u mlaznim automobilima kad o ponoüi jure rubom grada,
a policija uopüe ne haje, samo ako su osigurani. Dovoljno je da su osigurani na deset tisuüa, i sve
je u redu. Ponekad se šuljam okolo i prisluškujem u podzemnoj željeznici. Ili osluškujem po
štandovima za toþenje osvježavajuüih napitaka, i znate što?
-Što?
- Ljudi uopüe ni o þemu ne razgovaraju.
- Oh, moraju razgovarati!
- Ne, uopüe ne razgovaraju. Uglavnom spomenu svu silu automobila ili odjeüe ili bazena
za kupanje i reknu kako je to dobro! Ali svi govore isto i nitko ne kaže ništa po þemu bi se
razlikovao od ostalih. U kafiüima su najveüi dio vremena ukljuþeni automati sa šalama i stalno se
vrte iste šale, ili je pak ukljuþen muziþki zid, pa stalno gore-dolje struje obojeni likovi, no sve je
to ipak samo boja i gola apstrakcija. A u muzejima? Jeste li ikad tamo bili? Sve sama apstrakcija.
þ
þ
Ondje je sada isklju ivo to. Moj ujo veli da je neko ü bilo druk ije. U davna vremena slike su
znale prikazivati nešto, katkada þak i ljude.
- Vaš ujo je rekao, vaš ujo je rekao. Vaš ujo mora da je izniman þovjek.
- I jest. Bogme jest. No sada moram iüi. Zbogom, gospodine Montag.
- Zbogom.
- Zbogom...
Jedan, dva, tri, þetiri, pet, šest, sedam dana: vatrogasni dom.
- Montag, penješ se uz tu motku kao ptica na drvo.
Treüi dan.
- Montag, vidim da si ovaj put ušao na stražnja vrata. Pas te gnjavi?
- Ne, ne.
ýetvrti dan.
- Montag, smiješne li stvari! ý uo sam je jutros. Vatrogasac u Seattleu namjerno je
programirao mehaniþkog Psa na vlastitu kemijsku formulu i aktivirao ga. Kakvom bi vrstom
samoubojstva to nazvao?
Pet, šest, sedam dana.
A onda je Clarisse nestala. Nije znao po þemu je þudno to popodne, ali znakovito je bilo
to što je nigdje nije vidio. Travnjak je bio pust, drveüe pusto, ulica pusta, i premda isprva nije niti
znao da mu nedostaje, niti ju je pak tražio, þinjenica je da je u trenutku kad je stigao do podzemne
željeznice osjetio nekakvu nejasnu nelagodu. Nešto se desilo, njegove su navike poremeüene.
Jednostavna navika, doduše, uspostavljena u nekoliko kratkih dana, no ipak...Gotovo se okrenuo
da ponovi šetnju, da joj dade vremena da se pojavi. Bio je siguran da üe, proÿe li istom rutom, sve
ispasti kako valja. No bilo je kasno i dolazak vlaka okonþao je njegovu nakanu.
Lepršanje karata, pokreti ruku, vjeda, jednoliþan glas toþnoga vremena sa stropa
vatrogasne stanice "...jedan trideset pet. ýetvrtak, 4. studenog...jedan trideset šest...jedan trideset
sedam..." Udaranje igraüim kartama po zamašüenom stolnjaku, svi su ti zvuþi dopirali do
Montaga iza njegovih zatvorenih oþiju, iza ograde koju je na tren podigao. Osjeüao je vatrogasnu
stanicu punu sjaja, blještavila i tišine, mjedenih boja novþLüa, zlata, srebra. Nevidljivi ljudi s