Page 266 - Boris Mouravieff – Gnoza
P. 266

POSTSCRIPTUM


                      Još on najranije antike, čovjek je težio rješavanju problema apsolutnog
               Znanja. Klasična inicijacijska formula kaže: trudi se shvatiti ono čime ćeš, jednom
               kad to naučiš, znati sve. Znali su učiti novake ovome: da bi razumio sve, potrebno
               je znati vrlo malo  - ali prije nego što možemo shvatiti ovu sitnicu, puno toga
               mora biti naučeno. U umovima ljudi antike ovaj poredak ideja, pojam Gnoze, nije
               predstavljao samo jednostavno znanje, nego živo Znanje, superiorno i Razumu i
               Vjeri.
                      Po riječima Sv. Pavla, korištenima kao  epigraf ovom djelu, Gnoza  - ta
               Gnoza    -  izgledala  je  kao  tajanstvena  i  skrivena  Mudrost.  Njena  svrha,  u
               otkrivanju  različitih  aspekata  ove  mudrosti  je  omogućiti  nam  da  percipiramo
               hermetičko značenje naslova.
                      Što se tiče podnaslova, to se ne bi trebalo primijeniti samo na apstraktnu
               ideju Gnoze, kako je već opisana, nego na njenu manifestaciju u svijetu, posebno
               tijekom tog kritičnog perioda koji je prethodio i slijedio Advent Krista.
                      Tijekom Ciklusa Oca, božanska Gnoza je otkrivena u obliku otajstava  -
               otajstava Obećanja  - koja su kasnije pronašla svoju potvrdu u Isusu kao otajstvu
               Ostvarenja.
                      Adventom  Krista,  završilo  je  sa  strogim  pravilom  šutnje  prethodno
               nametnutom iniciranima. Tada je oslobođena poplava gnostičkih ideja. Spontano
               su se pojavile u isto vrijeme u mnogim dijelovima antičkog svijeta učenja, teorije i
               sustavi  temeljeni  i  na  Tradiciji  otajstava  Obećanja,  i  na  otajstvu  Isusa  koja  je
               drmala antički poredak inicijacije.
                      U  mješavini  i  prožimanju  ideja  koje  je  rezultiralo,  ubrzo  možemo
               razlikovati dva divergentna toka, oba polazeći od istog temeljnog postulata. To
               jest, oba su krenula iz objektivne tvrdnje nesavršenosti pojavnog svijeta.
                      Određeni  gnostici  pokušavali  su  objasniti  ovu  nesavršenost  padom
               svjetlosti u materiju, katastrofom koja je navodno izvan posredovanja Boga koji
               je  bio  Savršen  i  nemanifestiran,  ili  greškom,  ili  čak  zlonamjernom  namjerom
               Stvoritelja.
                      U temelju ovih grešaka uvijek pronalazimo zabunu između ravni. Razum
               pridodaje božanskom stav, slabost, i čak još češće, čisto ljudske motive. Ovdje
               prepoznajemo,  između  ostaloga,  obilježje  Helenističke  misli,  koja  je  nastojala
               humanizirati  božanstva.  Radosna  Vijest  naviještena  od  Isusa  obrnula  je  ovo
               antičko  shvaćanje,  pozivajući  na  divinizaciju  ljudskog  u  čovjeku  putem  drugog
               Rođenja; kapiji prema Kraljevstvu Božjem.
                      Ove  borbe  među  idejama  završile  su  pobjedom  za  Pravoslavlje.  S
               heretičkim nastojanjima koja su se tad pojavljivala borilo se i nadvladalo ih, jednu
               po  jednu,  radom  Apostola  i  onim  doktora  ekumenske  Crkve,  koji  su  učinili  da



                                                 264 |
   261   262   263   264   265   266   267