Page 180 - Edward Griffin - Svijet bez raka
P. 180

1 7 4                          Svijet  bez  raka

            Same  transakcije  bile  su  nevjerojatno  složene...  Neke  od  njih  vjerojatno  nikada
            nećemo  u  potpunosti  otkriti.  Edvrard  Greutert i  njegova  banka,  ali  i  velik broj
            korporacija «iz ladice« osnovanih kroz Greutertove usluge, postali su Schmitzovi
            agenti.
            Schmitz,  kojega  možemo  opisati  samo  kao  financijskog  genija,  stvorio  je
            čudnovatu i  predivnu  financijsku  strukturu u  Baselu koja je  uključivala  dvanaest
            korporacija  i  šezdeset  pet  računa  u  Greutert  Bank.  Svaki  račun  bio  je  pod
            drugim  imenom.  Neki  su  bili  za  korporacije  na  papiru,  a  neki  su  bili  u  ime
            grupa  korporacija  ili  sindikata  -  europski  naziv je  konzorciji.  Ti  konzorciji  bili
            su  u  uzajamnom  vlasništvu  u  beskrajnom  krugu,  kao  i  u  vlasništvu  Greuterta  i
            Farbenovih  direktora. 2


            Završni  korak  u  toj  planiranoj  obmani  bila  je  formalna  prodaja  njihovih
         američkih kompanija korporaciji I. G. Chemie. Tako bi, u slučaju rata, izgledalo
         da  su  te  kompanije  u  vlasništvu  Švicarske  (neutralne  zemlje)  i  s  potpuno
         američkim  vodstvom.  Kažemo  da  je  prodaja  bila  «formalna»  zato  jer  je  sav
         novac,  koji  su  kao  rezultat  «prodaje»  primile  američke  korporacije,  bio  gotovo
         odmah vraćen Farbenu u obliku zajmova. Ali, barem na papiru, I.  G. Chemie iz
         Basela  sada  je  bio  službeni  vlasnik  osamdeset  devet  posto  dionica  Farbenovih
         američkih  kompanija.
            Američkom   stranom  te  transakcije  upravljala  je  Rockefellereva  banka
         -  National  City  Bank  of New  York.  To  ne  iznenađuje,  budući  da  je  direktor
         njihovog  odjela  za  investiranje,  Charles  Mitchell,  također  bio  u  odboru  tih  I.
         G.-ovih  holding-kompanija.  Ali  Rockefeller je  bio  umiješan još  dublje  od  toga.
         Godine  1938.  Komisija za vrijednosne papire  i burze  započela je  dugu  istragu o
         American I. G.-ju. Waltera Teaglea, člana odbora, pozvali su na klupu za svjedoke.
         G.  Teagle je,  ako  se  sjećate,  također  bio  predsjednik  Rockefellerovog  Standard
         Oila. Tijekom ispitivanja g. Teagle je tvrdio da ne zna tko je imao kontrolni udio
         u kompaniji u kojoj je bio direktor.  Nije znao koliko je dionica posjedovao I.  G.
         Chemie ili tko je bio vlasnik I. G. Chemie. Ustvari, imao je drskosti reći da nema
         pojma  tko  je  bio  vlasnik  paketa  od  500.000  dionica  -  vrijednih  više  od  pola
         milijuna  dolara  -  koje  su bile  izdane  na  njegovo  ime!
            Naravno,  g.  Teagle  je  ili  lagao  ili  je  bolovao  od  klasičnog  primjera  korisne
         amnezije.  Kasnije  su izneseni  dokazi koji su pokazali da je  1932.  godine primio
         pismo  od VVilfrieda Greifa, Farbenovog generalnog direktora,  u kojem je jasno  i
         glasno stajalo: «I. G. Chemie je, kao što znate, u vlasništvu I. G. Farbena.» 3
            Tijekom  istrage  također je  na vidjelo  izašla  činjenica  da je  27.  svibnja  1930.
         godine,  dok je  bio  u  Londonu,  Teagle  primio  brzojav  od  g.  Franka  Howarda,
         potpredsjednika  Standard  Oila,  s  ovom porukom:


         2  T. R. Fehrenbach,  The Swiss Banks,  (N.Y.: McGraw-Hill, 1966.), str. 216, 219.
          Ambruster, op. cit, str. 114.
   175   176   177   178   179   180   181   182   183   184   185